Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2382/15 (F. K.)

Odluka donesena 21. 07. 2015.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Pritvor
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2382/15

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 07. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2382/15, rješavajući apelaciju Faruka Karalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Faruka Karalića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 023837 15 Kž od 9. juna 2015. godine i rješenjā Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 023837 15 Kv 2 od 2. juna 2015. godine, 09 0 K 023837 15 Kv od 11. maja 2015. godine i 09 0 K 023837 15 Kpp od 6. maja 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Faruk Karalić (u daljnjem tekstu: apelant), nastanjen u Sarajevu, kojeg zastupa Ifet Feraget, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 09 0 K 023837 15 Kv od 11. maja 2015. godine i 09 0 K 023837 15 Kpp od 6. maja 2015. godine. Apelant je 25. maja 2015. godine podnio dopunu apelacije u kojoj je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će, do donošenja konačne odluke o apelaciji, naložiti Kantonalnom sudu u Sarajevu njegovo puštanje na slobodu. Apelacija je evidentirana pod brojem AP 2382/15.

2. Apelant je 19. juna 2015. godine podnio dopunu apelacije kojom je osporio i u međuvremenu doneseno Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 023837 15 Kž od 9. juna 2015. godine i Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 023837 15 Kv 2 od 2. juna 2015. godine.

3. Apelant je 23. juna 2015. godine, posredstvom Nedima Muhića, advokata iz Sarajeva, Ustavnom sudu podnio apelaciju protiv istih rješenja Vrhovnog suda i Kantonalnog suda koja je osporio dopunom apelacije. Apelacija je evidentirana pod brojem AP 2939/15.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. Budući da se podnesene apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2382/15. Dakle, spojene su apelacije br. AP 2382/15 i AP 2939/15.

5. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), te Vrhovnog suda zatraženo je 3. juna i 7. jula 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

6. Kantonalni sud je 9. juna i 13. jula 2015. godine dostavio odgovor, Kantonalno tužilaštvo 9. jula 2013. godine i Vrhovni sud 15. jula 2015. godine.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Rješenja o određivanju pritvora

8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 023837 15 Kpp od 6. maja 2015. godine, koje je donio sudija za prethodni postupak, apelantu je zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 2. u vezi s članom 332. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca, koji mu se po tom rješenju računa od 4. maja 2015. godine, i to od 21.30 sati i može trajati do 4. juna 2015. godine do 21.30 sati ili do nove odluke suda, iz razloga propisanih odredbama člana 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).

9. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je pred Kantonalnim tužilaštvom u toku istražni postupak protiv apelanta zbog postojanja osnovane sumnje da je 4. maja 2015. godine počinio teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 2. u vezi s članom 332. stav 1. KZFBiH, te da je nakon apelantovog saslušanja kantonalni tužilac 6. maja 2015. godine dostavio Kantonalnom sudu prijedlog za određivanje mjere pritvora apelantu broj T09 0 KT 0086181 15. Kantonalni sud je istakao da osnovana sumnja kao opći uvjet za određivanje mjere pritvora apelantu proizlazi iz provedenih dokaza, i to zapisnika o uviđaju sa skicom i fotodokumentacijom lica mjesta od 4. maja 2015. godine, zapisnika o saslušanju vještaka saobraćajne struke Ševala Kovačevića od 6. maja 2015. godine, zapisnika o ispitivanju apelanta od 5. maja 2015. godine, kao i iskaza saslušanih svjedoka, te je s tim u vezi zaključio da iz svih provedenih dokaza nesumnjivo proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, na način kako je detaljno opisano u naredbi o provođenju istrage Kantonalnog tužilaštva od 6. maja 2015. godine, a što, kako je dalje naveo Kantonalni sud, nisu osporavali apelantov branilac i apelant prilikom izjašnjenja o prijedlogu Tužilaštva za određivanje mjere pritvora.

10. U odnosu na pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, Kantonalni sud je istakao sljedeće: „[…] za krivično djelo koje se [apelantu] stavlja na teret, može izreći kazna zatvora od najmanje 1 (jednu) godinu, pa dakle i 10 (deset) godina ili teža kazna, čime je ispunjen objektivni uslov za primjenu tačke d) stava 1. člana 146. stav 1. ZKPFBiH. Također, imajući u vidu način izvršenja krivičnog djela i smrtne posljedice, Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o posebno teškom krivičnom djelu“. Naime, Kantonalni sud je naveo da se krivično djelo za koje se osnovano sumnja da ga je apelant počinio desilo 4. maja 2015. godine oko 17.30 sati na raskrsnici ulica Zmaja od Bosne – Malta i Džemala Bijedića, gdje se nalazio veliki broj učesnika u saobraćaju, bilo u svojstvu vozača ili u svojstvu pješaka, jer se sve dešavalo nakon završetka radnog vremena i kada je bila izuzetno velika gužva u saobraćaju, kako pješaka tako i motornih vozila navedenom saobraćajnicom. Također, Kantonalni sud je naveo da se apelantu stavlja na teret da je krivično djelo počinio protivno blanketnim odredbama čl. 50, 44. stav 1. i 28. st. 1. i 2. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOSS), te da je upravljao svojim vozilom Audi A-3 brzinom od 85 km/h u momentu naleta na oštećenu Sabahetu Šerifi, a ta brzina je znatno veća od dopuštene na tom dijelu saobraćajnice (60 km/h), usljed čega se sumnjiči da je zbog navedenih propusta prednjim dijelom svog vozila zahvatio pješakinju Sabahetu Šerifi, koja je u tom momentu prelazila obilježeni pješački prijelaz i kojom prilikom je oštećena zadobila teške tjelesne povrede opasne po život i koja je istog dana u 18.00 sati preminula. Kantonalni sud je obrazložio da je inkriminirano djelo koje se apelantu stavlja na teret učinjeno u popodnevnim satima, tj. oko 17.30 sati, na jednoj od najfrekventnijih saobraćajnica koja se nalazi u centru grada Sarajeva, u prisustvu velikog broja građana koji su time bili vidno potreseni, šokirani i uznemireni, s obzirom na to da su svemu neposredno prisustvovali, a ujedno su izražavali svoje zgražavanje i negodovanje povodom inkriminiranog događaja, kao jednog u nizu istih, koji su se u posljednje vrijeme dogodili u Sarajevu, sa vrlo teškim posljedicama (teškim tjelesnim povredama i smrću nastradalih), te krajnju posljedicu tog događaja (smrt mlađe ženske osobe – pješakinje). Imajući u vidu navedene okolnosti, Kantonalni sud je naveo da je ocijenio da je zbog svih navedenih činjenica i okolnosti najšira javnost povodom predmetnog događaja u tolikoj mjeri uznemirena što ukazuje na to da bi u slučaju puštanja osumnjičenog na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, čime je ispunjen i poseban pritvorski razlog za određivanje mjere pritvora iz odredbe člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

11. Imajući u vidu vrstu i težinu krivičnog djela za koje postoji osnovana sumnja da ga je apelant počinio, kao i sve okolnosti nastanka djela, te zakonski razlog na osnovu kojeg je određena mjera pritvora, Kantonalni sud je istakao da smatra da se u konkretnom slučaju svrha koja se želi postići određivanjem mjere pritvora apelantu ne bi mogla postići primjenom nekih blažih mjera u smislu člana 137. stav 2. ZKPFBiH.

12. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Vijeće Kantonalnog suda je donijelo Rješenje broj 09 0 K 023837 15 Kv od 11. maja 2015. godine kojim je žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju osporenog rješenja dao jasne i konkretne razloge za svoje zaključke o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 2. u vezi s članom 332. stav 1. KZFBiH. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo pojedinačne dokaze koje je prvostepeni sud ocijenio i razmotrio (zapisnik, skica i fotodokumentacija o uviđaju od 4. maja 2015. godine, zapisnik o saslušanju vještaka saobraćajne struke Ševala Kovačevića od 6. maja 2015. godine, zapisnik o apelantovom ispitivanju od 5. maja 2015. godine, iskazi svjedoka i dr.), te je zaključio da svi navedeni dokazi jasno ukazuju na to da je prvostepeni sud pravilno zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se protiv njega provodi istraga. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojima osporava pravilnost zaključaka iz prvostepenog rješenja o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora apelantu iz člana 146. stav 1. ZKPFBiH.

13. Također, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi kojima osporava pravilnost zaključaka iz prvostepenog rješenja o postojanju posebnih uvjeta za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Naime, Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenom rješenju navedeno dovoljno činjenica i okolnosti iz kojih proizlazi da su ispunjeni svi kumulativno propisani uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH za određivanje pritvora apelantu. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao na visinu zaprijećene kazne za krivično djelo koje se stavlja na teret apelantu, navodeći da je za to djelo propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina, čime je ispunjen objektivni uvjet za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu počinjenom u vanrednim okolnostima, a koje je posebno teško, s obzirom na to da se osumnjičenom (apelantu) stavlja na teret da je predmetno krivično djelo počinio protivno odredbama člana 50, 44. stav 1. i 28. st. 1. i 2. ZOSS-a, sa smrtnom posljedicom. Osim toga, polazeći od načina činjenja i okolnosti pod kojima je učinjeno krivično djelo, a koje je sudija za prethodni postupak u obrazloženju osporavanog rješenja detaljno obrazložio, to vijeće nalazi da se u konkretnom slučaju radi o posebno teškom krivičnom djelu tako da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, čime je, dakle, ispunjen i poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

Rješenja o produženju pritvora

14. Kantonalni sud je, odlučujući o prijedlogu za produženje mjere pritvora apelantu, koji je Kantonalno tužilaštvo podnijelo 29. maja 2015. godine, nakon sjednice od 2. juna 2015. godine, donio Rješenje broj 09 0 K 023837 15 Kv 2 kojim je apelantu produžio pritvor za dva mjeseca, koji po tom rješenju može trajati do 2. augusta 2015. godine ili nove odluke suda. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je zaključio da je osnovan prijedlog Kantonalnog tužilaštva za produženje mjere pritvora apelantu jer, prema mišljenju Kantonalnog suda, osnovana sumnja kao temeljni uvjet za produženje pritvora apelantu, s obzirom na vrstu krivičnog djela, proizlazi iz dostavljenih dokaza iz kojih nesporno proizlaze činjenice i okolnosti koje nesumnjivo ukazuju na to da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 2. u vezi s članom 332. stav 1. KZFBiH, te da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost zadržavanja apelanta u pritvoru zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo iste razloge kao u obrazloženju rješenja od 6. maja 2015. godine.

15. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 023837 15 Kž kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da su suprotno apelantovim žalbenim prigovorima u osporenom rješenju navedeni i ocijenjeni svi relevantni razlozi na kojima se temelji postojanje kako osnovane sumnje kao općeg pritvorskog osnova tako i u vezi s kršenjem tri konkretna blanketna propisa iz ZOSS-a, i to čl. 50, 44. stav 1. i 28. st. 1. i 2. ZOSS-a. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su u osporenom rješenju navedeni jasni i dovoljni razlozi i za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant kritičnog momenta postupao sa umišljajem. Pri tom, Vrhovni sud je ukazao na to da se u fazi postupka kada se odlučuje o apelantovom pritvoru razmatra postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, a ne apsolutna dokazanost odlučnih činjenica od kojih zavise apelantova krivnja i pravna kvalifikacija djela za koje se tereti. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da osporeno rješenje nema razloge o odlučnim činjenicama i da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH.

16. Također, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi kojima ukazuje na to da u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjeni posebni uvjeti za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, te da prvostepeni sud nije dao ni valjane razloge koji se odnose na zaključak suda o postojanju posebnih uvjeta za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Naime, Vrhovni sud je naveo da su u osporenom rješenju navedeni jasni i određeni razlozi na osnovu kojih je prvostepeni sud utvrdio da su ispunjeni svi zakonom kumulativno propisani uvjeti za produženje mjere pritvora apelantu po osnovu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. S tim u vezi, Vrhovni sud je prvenstveno ukazao na to da je prvostepeni sud u obrazloženju osporenog rješenja jasno dao razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da se radi o posebno teškom krivičnom djelu, i to kako zbog načina njegovog učinjenja tako i zbog nastale smrtne posljedice, te da je djelo učinjeno u vanrednim okolnostima zaključivši da sve navedeno ukazuje na postojanje stvarne prijetnje narušavanju javnog reda u slučaju apelantovog puštanja na slobodu, a taj način i okolnosti su, prema mišljenju Vrhovnog suda, u osporenom rješenju detaljno obrazloženi. Vrhovni sud je naveo da se apelant svojim žalbenim navodima uopće ne bavi datim razlozima u osporavanom rješenju, te je s tim u vezi i zaključio da apelantov samo uopćeni žalbeni prigovor da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da su kumulativno ispunjeni svi potrebni uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH nije mogao dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost osporenog rješenja.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima određen pritvor zbog razloga propisanih odredbama člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, a da pri tom nisu obrazloženi razlozi niti u pogledu postojanja osnovane sumnje, niti u pogledu postojanja posebnih razloga za određivanje pritvora iz navedenog člana. S tim u vezi, apelant je naveo da je radnja izvršenja navedenog krivičnog djela blanketnog karaktera, te smatra da je pogrešan zaključak iz osporenih rješenja da je krivično djelo počinio povredama odredaba čl. 50, 44. stav 1. i 28. st. 1. i 2. ZOSS-a. U dopuni apelacije od 25. maja 2015. godine apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud do donošenja konačne odluke o apelaciji naložiti Kantonalnom sudu u Sarajevu njegovo puštanje na slobodu. Apelant nije posebno obrazložio zahtjev za donošenje privremene mjere, već je u prilogu dostavio medicinsku dokumentaciju o svom zdravstvenom stanju.

18. U dopuni apelacije od 16. juna 2015. godine apelant je precizirao apelaciju u pogledu povrede njegovih ustavnih prava, navodeći pri tome da mu je prvenstveno rješenjima kojima mu je određen i produžen pritvor povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. tačka c. i stav 3. Evropske konvencije. U suštini, apelant smatra da nezakonitost osporenih rješenja, a time i povreda člana 5. st. 1. tačka c) Evropske konvencije proizlazi iz činjenice da Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženju svojih rješenja nisu iznijeli jasne i konkretne činjenice, i to kako u odnosu na postojanje osnovane sumnje tako i u odnosu na postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

19. U apelaciji od 23. juna 2015. godine apelant smatra da u njegovom slučaju sud nije konketizirao razloge za određivanje i produženje pritvora koji su propisani odredbom člana 146. tačka d) ZKPFBiH. Apelant je naveo da je u osporenim rješenjima dato obrazloženje načina izvršenja djela i da su opisane okolnosti pod kojima se djelo desilo, ali da s tim u vezi nema konkretnih činjenica koje bi ukazale na to da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda i mira u slučaju njegovog puštanja na slobodu. Apelant tvrdi da ničim nije dokazano da bi njegovo puštanje rezultiralo stvarnim prijetnjama za javni red i mir. Apelant je predložio da se usvoji apelacija, te utvrdi povreda navedenih ustavnih prava, ukinu osporena rješenja, predmet vrati Vrhovnom sudu koji je dužan da donese novu odluku, te da se Vrhovnom sudu naloži da apelantu ukine pritvor.

b) Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je naveo da su u osporenim rješenjima dati jasni i konkretni razlozi, te smatra da nisu prekršena apelantova prava na koja ukazuje u apelaciji. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da su, suprotno apelantovim navodima, u osporenim rješenjima jasno i argumentirano obrazloženi svi zakonski osnovi za određivanje i produženje mjere pritvora apelantu.

22. Kantonalno tužilaštvo je navelo da su u obrazloženju osporenih rješenja prezentirani dokazi na osnovu kojih je izveden zaključak da je dokazana osnovana sumnja da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Kantonalno tužilaštvo smatra da su osporena rješenja pravilna i zakonita, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

23. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 332. stav 1.

Ugrožavanje javnog prometa (1) Učesnik u prometu na putevima koji se ne pridržava prometnih propisa i time tako ugrozi javni promet da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većih razmjera, pa zbog toga kod drugoga nastupi imovinska šteta preko 5.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora do pet godina.

Član 336. stav 2.

Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa [...] (2) Ako je krivičnim djelom iz člana 332. st. 1. i 2.; člana 333. stav 1.; člana 334. stav 1. i člana 335. st. 1. i 2. ovog zakona prouzrokovana smrt jedne ili više osoba, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje godinu dana.

24. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10 i 8/13) relevantne odredbe glase:

Član 146.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

[...]

d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

Trajanje pritvora tokom istrage Član 149. stav 2.

(2) Pritvor se odlukom vijeća (član 25. stav 6.) prema obrazloženom prijedlogu tužioca, može produžiti za najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.

VI.Dopustivost

25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja prvobitno podnesenom apelacijom je Rješenje broj 09 0 K 023837 15 Kv od 11. maja 2015. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 13. maja 2015. godine, a apelacija je podnesena 14. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

28. Predmet osporavanja dopunom prvobitno podnesene apelacije i apelacijom AP 2939/15 jeste i Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 023837 15 Kž od 9. juna 2015. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 11. juna 2015. godine, a dopuna apelacije je podnesena 19. juna 2015. godine, a nova apelacija 23. juna 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

30. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c) i 3. Evropske konvencije.

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

32. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

33. U konkretnom slučaju apelant je osoba koja je lišena slobode i nalazi se u pritvoru na osnovu odluke redovnog suda o određivanju i produženju pritvora i koja se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i 3. Evropske konvencije. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant tvrdi da mu je to pravo prekršeno jer, prema njegovom mišljenju, u osporenim rješenjima nedostaju razlozi i obrazloženja kako u odnosu na postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret tako i u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, budući da obrazloženje koje su ponudili redovni sudovi ne sadrži argumente u pogledu postojanja vanrednih okolnosti iz osnova člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

34. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije

35. Vezano za apelacione navode da u osporenim rješenjima nedostaju razlozi i obrazloženja u odnosu na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da je, u smislu člana 146. stav 1. ZKPFBiH, opći uvjet za određivanje i produženje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određena osoba izvršila krivično djelo. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud istakao da standardi koje nameće član 5. stav 1.c. Evropske konvencije predviđaju da je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo koje joj se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

36. Također, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da osoba bude lišena slobode u skladu s članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje zakonito u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Evropski sud za ljudska prava je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.

37. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju rješenja o određivanju pritvora i rješenju o produženju pritvora naveli brojne dokaze na osnovu čije su ocjene i analize zaključili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Pri tom Ustavni sud primjećuje i da iz osporenih rješenja proizlazi da su Kantonalni sud i Vrhovni sud detaljno i argumentirano obrazložili postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret i da su pri tom ukazali na dokaze na osnovu kojih su utvrdili njeno postojanje, čime je, prema mišljenju Ustavnog suda, ispunjen jedan od uvjeta za određivanje pritvora, pa se stoga apelacioni navodi da osporenim rješenjima nedostaju razlozi i obrazloženja u odnosu na postojanje osnovane sumnje pokazuju u cijelosti neosnovanim.

38. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa zakonom, pritvor može biti određen i produžen samo kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje odnosno produženje pritvora propisan zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi utvrdili da je, osim postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za određivanje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoji poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Međutim, apelant smatra da taj razlog za određivanje pritvora u predmetnom slučaju nije dovoljno konkretiziran, odnosno obrazložen. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da se, prema članu 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, pritvor može odrediti, odnosno produžiti u vanrednim okolnostima, i to ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

39. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH u odnosu na apelanta ukazao na to da se za predmetno krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret može izreći kazna zatvora od najmanje jednu godinu, pa shodno tome i deset godina ili teža kazna, čime je ispunjen objektivni uvjet za primjenu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH). Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ukazali na okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno, odnosno koje je, s obzirom na način izvršenja i posljedice, posebno teško. Pri tom Ustavni sud zapaža da su u osporenim rješenjima navedeni jasni i dovoljni razlozi i u vezi s kršenjem tri konkretna blanketna propisa ZOSS-a, usljed čega je apelant doveo u opasnost život ljudi i imovinu većeg obima, budući da je, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, predmetno krivično djelo učinjeno u vrijeme kada se na mjestu nesreće nalazio veliki broj učesnika u saobraćaju, bilo u svojstvu vozača ili u svojstvu pješaka. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da je krivično djelo počinjeno u prisustvu velikog broja građana koji su bili vidno potreseni, šokirani i uznemireni, te su ujedno izražavali svoje zgražavanje i negodovanje povodom inkriminiranog događaja, redovni sudovi su zaključili da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Ustavni sud smatra da su, nasuprot apelacionim navodima, u osporenim rješenjima sudovi dali razloge za zaključak da su u apelantovom slučaju ispunjeni i posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, a time i za zaključak da se svrha koja se želi postići određivanjem mjere pritvora apelantu ne bi mogla postići primjenom blažih mjera u smislu člana 137. stav 2. ZKPFBiH. U takvom zaključku, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta koje su detaljno prezentirane u osporenim rješenjima, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost, te smatra da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad principom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant svoje navode o kršenju prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije zasniva isključivo na svom viđenju okolnosti koje su sudovi ocijenili i uzeli u obzir prilikom odlučivanja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da redovni sudovi nisu pravilno i nesporno utvrdili razloge da mu se pritvor odredi i produži, te da s tim u vezi nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 5. stav

3. Evropske konvencije.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelantu nije prekršeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c) i 3. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. tačka c) i 3. Evropske konvencije kada odluka o određivanju i produženju pritvora sadrži dovoljne i jasne razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. ZKPFBiH, ali i u pogledu postojanja posebnog razloga u smislu odredaba člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2382/15 (F. K.) | Sudska praksa | Aktio