Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1076/14 (M. L.,H. P. i F. T.)

Odluka donesena 21. 07. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1076/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine, u predmetu broj AP-1076/14, rješavajući apelacije Miroslava Lajšića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Miroslav Lajšić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 P 000646 11 Rev od 12. decembra 2013. godine;

Husein Podgorić, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 032454 14 Gž od 6. februara 2014. godine;

Ferid Toska, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 221759 13 Rev od 7. januara 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1076/14 Miroslav Lajšić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, Republika Srbija, kojeg zastupa Ešref Gracić, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 P 000646 11 Rev od 12. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja, a među njima i apelanta, kojim su tražili da se prvotuženi obaveže da zemljište pobliže precizirano u izreci drugostepene presude, dovede u ranije stanje pogodno za poljoprivredno obrađivanje koje je postojalo prije početka eksploatacije pijeska i kamena od strane prvotuženog na predmetnom zemljištu na način što će poravnati teren i postaviti humusni sloj. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da suštinski tužitelji nisu ni tražili vraćanje predmetnog zemljišta u prvobitno stanje, jer za to i nemaju interesa, zato što bi u tom slučaju predmetno zemljište u skladu sa mišljenjem vještaka poljoprivredne struke izgubilo na vrijednosti. Stoga je utvrđeno da zahtjev tužitelja nije u skladu sa relevantnom odredbom Zakona o obligacionim odnosima jer oni traže uspostavljanje nekog novog stanja, za koji zahtjev nemaju pravnog osnova. Nadalje, utvrđeno je da nije sporno da prvotuženi sporno zemljište nije koristio kao poljoprivredno zemljište (u kojem slučaju bi tužitelji imali pravo na ovaj vid naknade) već je koristio mineralne sirovine (kamen i pijesak) koji se smatraju rudnim blagom u smislu odredbe člana 2. stav 2. Zakona o rudarstvu, a što se u smislu stava 1. navedene zakonske odredbe nalazi u državnoj svojini. Prema tome, utvrđeno je da se u konkretnom slučaju ne radi o upotrebi tuđe stvari koja je u vlasništvu tužitelja, pa shodno tome nema ni mjesta primjeni relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, jer tužitelji nisu aktivno legitimisani za ovakav zahtjev.

2. AP-1376/14 Husein Podgorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžaka, podnio je 28. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 032454 14 Gž od 6. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezani su tuženi, i to F.P. i apelant, da tužitelju solidarno, po osnovu predmetnog ugovora o kreditu, isplate određeni novčani iznos. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da navodi apelanta kojima se potencira na egzistiranju presude zbog propuštanja u odnosu na tuženog glavnog dužnika i njegovoj izjavi da će on platiti dug, nisu od uticaja na obavezu tuženih, koji su kao jemci platci solidarni dužnici i povjerilac u odnosu na njih ima pravo da po sopstvenom izboru pokrene postupak namirenja, bez obzira na činjenicu da li je prethodno pokrenuo postupak protiv dužnika, u smislu relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio relevantne odredbe Zakona o mjenici u FBiH i odredbe Zakona o obligacionim odnosima kada je tužene pobijanom presudom obavezao da kao solidarni dužnici tužitelju isplate dugovani iznos. Osim toga, sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio o troškovima postupka, jer je apelant imao mogućnost da prvostepenom sudu podnese do završetka glavne rasprave prijedlog za oslobađanje od plaćanja istih o kojem bi sud donio odluku u svojoj presudi, a što je apelant propustio učiniti, zbog čega neosnovano napada odluku prvostepenog suda o troškovima postupka.

3. AP-1408/14 Ferid Toska (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Ekrem Galijatović, Alija Galijatović i Maida Galijatović advokat iz Sarajevo, podnio je 31. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 221759 13 Rev od 7. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je naloženo da tužitelju preda poslovni prostor u ulici Zmaja od Bosne broj 80 u Sarajevu, slobodan od ljudi i stvari, te da tužitelju na ime duga nastalog po osnovu zakupnine i korištenja predmetnog poslovnog prostora isplati određeni novčani iznos za određeni vremenski period. U toku postupka je utvrđeno da su se u konkretnom slučaju ispunile pretpostavke predviđene relevantnom odredbom Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija za predaju poslovnog prostora budući da je ugovor između tužitelja i apelanta prestao na osnovu odustanka, te je apelant dužan tužitelju predati ispražnjene poslovne prostorije. Nadalje, utvrđeno je da obaveza apelanta na plaćanje dospjele zakupnine za period od novembra 1998. godine do odustanka tužitelja od ugovora o zakupu, tj. juna mjeseca 2001. godine, proizilazi iz relevantne odredbe navedenog zakona, zbog čega je sud u pogledu ovog dijela tužbenog zahtjeva donio odluku kao u izreci presude. Također, utvrđeno je da je predmetni ugovor o zakupu između stranaka zaključen i potpisan bez ikakvih uslova, kao i da pri zaključenju ugovora o zakupu među strankama nije bilo nesporazuma koji bi kod njih pogrešno stvorili uvjerenje da su saglasne, a da među njima u stvari postoji nesporazumi o prirodi ugovora, ili njegove osnove, ili predmeta obaveze. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da su ugovorom strane sporazumno regulisale svoja prava i obaveze, ugovor potpisale i na taj način zaključile perfektan ugovor koji ne sadrži bilo kakav raskidni uslov iz člana 74. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, na koju odredbu se apelant pogrešno pozvao.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1076/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1076/14 (M. L.,H. P. i F. T.) | Sudska praksa | Aktio