Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1116/14 (M. M.)

Odluka donesena 21. 07. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Bračna stečevina
  • Ugovor o poklonu
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1116/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine, u predmetu broj AP-1116/14, rješavajući apelaciju Mire Milosavljević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mire Milosavljević podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 007528 12 Rev od 15. januara 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mira Milosavljević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čelinca, koju zastupa Centar za pružanje besplatne pravne pomoći, Kancelarija Banja Luka, podnijela je 12. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 007528 12 Rev od 15. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da su nekretnine upisane u Pl. broj 474 k.o. Opsječko, zajednička imovina ranijih bračnih supružnika, prvotuženog M.M. i apelantice. Također, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o poklonu (darovni ugovor) zaključen 12. decembra 2007. godine između tuženih, kojim je prvotuženi poklonio drugotuženoj D.M. nekretnine, pobliže precizirane u stavu II izreke prvostepene presude, što je drugotužena dužna priznati i trpjeti da se u katastarskoj evidenciji izvrši brisanje upisa njene državine na predmetnim nekretninama. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da iz iskaza tuženih koji se podudaraju sa iskazima svjedoka S.K. i R.V. nesumnjivo proizilazi da su se nakon faktičkog raskida bračne zajednice apelantica i prvotuženi sporazumjeli o načinu raspolaganja njihovom zajedničkom imovinom. Naime, utvrđeno je da je kao rezultat tog sporazuma svako od njih drugotuženoj (njihovoj zajedničkoj kćerki) poklonio nekretnine koje su u javnim registrima bile uknjižene na njihova imena, pa je tako apelantica drugotuženoj poklonila zemljište u Lamincima, upisano na njeno ime, a prvotuženi joj je spornim ugovorom poklonio nekretnine koje su u Pl. broj 474. k.o. Opsječko bile upisane na njegovo ime.

2. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da su u praksi česte situacije da se u javnim registrima nekretnine upisuju samo na ime jednog bračnog druga iako one predstavljaju zajedničku imovinu, kakav je ovdje slučaj i da u bračnoj zajednici u času raspolaganja zajedničkom imovinom, nema pismenog sporazuma supružnika. Stoga je utvrđeno da se zbog prirode bračnih odnosa, o postojanju sporazuma bračnih drugova u slučaju raspolaganja zajedničkom imovinom od strane jednog bračnog druga, sudi prema okolnostima slučaja i njihovim ponašanjima, a pri tome nije od utjecaja za utvrđenje valjanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u korist trećeg lica (ovdje u korist drugotužene) činjenica što su supružnici pristali da se zajedničke nekretnine tretiraju kao vlasništvo jednog od supružnika, kakav je ovdje slučaj. Nadalje, utvrđeno je da prema stanovištu sudske prakse bračni drug koji se prećutno saglasio sa raspolaganjem zajedničkom imovinom od strane drugog bračnog druga, nema pravo da takvo raspolaganje uspješno pobija, a pravo pobijanja takvog raspolaganja pogotovo ne pripada bračnom drugu koji se sa takvim raspolaganjem sporazumio, kao što je to u konkretnom slučaju učinila apelantica. Imajući u vidu da su predmetne nekretnine u vrijeme zaključenja ugovora o poklonu u javnim registrima bile upisane samo na imenu prvotuženog, sud je zaključio da bi eventualna pismena suglasnost apelantice za zaključenje tog ugovora bila bez pravnog značaja za prijenos prava svojine na pomenutim nekretninama na drugotuženu. Shodno navedenom, sud je zaključio da predmetni ugovor o poklonu ispunjava uslove iz relevantne odredbe Zakona o prometu nepokretnosti, te kao takav proizvodi pravno dejstvo ugovora o prometu nepokretnosti i predstavlja osnov za sticanje prava vlasništva na nekretnini, koji ima u vidu relevantna odredba Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima.

3. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1116/14 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio