Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1145/14 (Ž. J.)

Odluka donesena 21. 07. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Zakup
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1145/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine, u predmetu broj AP-1145/14, rješavajući apelaciju Željka Jurića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Jurića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 071540 12 Rev od 16. januara 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Jurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Enver Baždar, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 071540 12 Rev od 16. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da su tužitelji, kao zakupodavci, dana 15. decembra 2004. godine odustali od ugovora o zakupu koji su zaključili sa apelantom, kao zakupcem, dana 1. marta 1997. godine i aneksa tog ugovora zaključenog dana 12. marta 1999. godine, pa je shodno tome naloženo apelantu da tužiteljima preda u posjed i slobodno raspolaganje prostor koji se nalazi u Sarajevu, oslobođen od ljudi i stvari, u ispravnom stanju. Također, obavezan je apelant da na ime naknade zbog neosnovanog bogaćenja isplati tužiteljima iznos od po 300,00 KM mjesečno, počev od 11. marta 2005. godine pa sve do predaje predmetnog prostora tužiteljima u posjed. Isto tako, odbijen je protivtužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da su ugovor o zakupu spornog poslovnog prostora, zaključen 1. marta 1997. godine između njega i tužitelja i aneks tog ugovora apsolutno ništavi, kao i zahtjev za isplatu određenog novčanog iznosa na ime isplaćene naknade za korištenje predmetnog prostora.

2. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da su tužitelji i apelant bili u ugovornom odnosu povodom zakupa predmetnog prostora, te da su relevantnim odredbama pomenutog ugovora dogovorili plaćanje zakupnine, kao i odustanak od ugovora zbog neplaćanja zakupnine. Nadalje, utvrđeno je da te odredbe ugovora nisu u suprotnosti ni sa članom 34. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (da zakupodavac može odustati od ugovora o zakupu poslovnih prostorija u svako vrijeme, bez obzira na ugovorene ili zakonske odredbe ako zakupac ne plati dospjelu zakupninu ni u roku od dva mjeseca od dana saopćenja opomene), a ni sa odredbama čl. 583. i 584. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je također regulisana obaveza plaćanja zakupnine i pravo zakupodavca da odustane od ugovora zbog neplaćanja zakupnine. Isto tako, utvrđeno je da apelant nije dokazao da je i poslije 15. decembra 2004. godine stekao po nekom pravnom osnovu taj prostor, a niti umješač na strani apelanta, pa je shodno odredbi člana 25. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija apelant dužan po prestanku zakupa da preda zakupodavcu poslovnu prostoriju u stanju u kome ju je primio, a koja obaveza stoji i prema odredbi člana 585. stav 1. ZOO. Kako se dakle radi o obligacionopravnom odnosu, a ne o stvarnopravnom odnosu, to je osporavanje tužiteljima prava vlasništva na predmetnom prostoru bez osnova jer stvar u zakup može dati i nevlasnik. Također, sud je zaključio da su pravilno redovni sudovi dosudili i naknadu na ime neplaćene zakupnine za utuženi period pozivom na odredbu člana

219. ZOO jer pravno neosnovano obogaćenje može nastati i upotrebom tuđe stvari u svoju korist, a pravno osiromašeno lice ima pravo na naknadu. Najzad, kako predmetni ugovor o zakupu nije protivan odredbama ZOO, a ni odredbama Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i nije zahvaćen povredama koje ima u vidu član 103. ZOO, sud je zaključio da je valjalo odbiti apelantov zahtjev za utvrđenje ništavosti tog ugovora, kao i zahtjev za isplatu određenog novčanog iznosa koji se odnosi na isplaćenu zakupninu za period korištenja tog prostora od strane apelanta.

3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1145/14 (Ž. J.) | Sudska praksa | Aktio