Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1628/14 (R. R.)
Odluka donesena 21. 07. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1628/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine, u predmetu broj AP-1628/14, rješavajući apelacije Radeta Radivojca i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Rade Radivojac, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050025 13 Rev od 6. februara 2014. godine;
Ćatiba Bešić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 001625 12 Rev od 25. marta 2014. godine;
Drago Grbavac, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 023299 14 Rev od 11. septembra 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1628/14 Rade Radivojac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Simo Tošić, advokat iz Banja Luke, podnio je 9. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050025 13 Rev od 6. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime materijalne štete zbog oduzimanja saobraćajne dozvole i nemogućnosti korištenja autobusa „Setra“, isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je predmetno vozilo kupila B.S., sa kojom je apelant u tom periodu živio u vanbračnoj zajednici, i isto je bilo u njenom posjedu u momentu obustavljanja registracije vozila. Također, utvrđeno je da apelant nije zakonski nasljednik svoje vanbračne supruge, niti je izvedenim dokazima dokazao da predmetni autobus eventualno predstavlja zajedničku imovinu stečenu u pomenutoj vanbračnoj zajednici. Nadalje, utvrđeno je da je apelant 30. maja 2006. godine, na temelju punomoći koju mu je 7. aprila 1995. godine dala B.S. (koja je prestala dana 20. aprila 1996. godine njenom smrću) za predmetno vozilo zaključio ugovor o prijemu na komisionu prodaju, te potom u svojstvu kupca to vozilo kupio od komisionara. Međutim, utvrđeno je da ni nakon toga vozilo nije bilo u njegovom posjedu, jer je isto 2. septembra 2004. godine odvezla Komunalna policija. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da apelant nije aktivno legitimisan za period do 30. maja 2006. godine, kao ni za daljnji period (jer je ugovor o prodaji vozila zaključio na temelju punomoći koja je prestala smrću davatelja, a vozilo nije preuzeo ni nakon što je sa komisionarom zaključio ugovor o kupovini, jer je vozilo usljed propasti već bilo odvezeno od strane Komunalne policije), pa je donio odluku kao u izreci presude.
2. AP-2367/14 Ćatiba Bešić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sanskog Mosta, koju zastupa Zikret Tufek, advokat iz Sanskog Mosta, podnijela je 23. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 001625 12 Rev od 25. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev za naknadu štete u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. februara 1991. godine, kao dana zaključenja ugovora o kupovini poslovnog prostora i isplate kupoprodajne cijene, pa do isplate. U toku postupka je utvrđeno da apelantica nije dokazala da je na osnovu predmetnog kupoprodajnog ugovora stekla pravo vlasništva na poslovnom prostoru u sklopu Sportskog centra-stadiona u Sanskom Mostu u smislu člana 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, koji se tada primjenjivao, odnosno da za sticanje prava vlasništva nije imala valjan pravni osnov. Osim što je navedeni kupoprodajni ugovor zaključen i potpisan od strane apelantice i splitskog preduzeća, utvrđeno je da apelantica nije dokazala da su ugovorne strane ispunile svoje obaveze iz ugovora, odnosno da je predmetni poslovni prostor izgrađen i predat u posjed apelantici, te da je ona isplatila kupoprodajnu cijenu. Naime, utvrđeno je da uplatnice bez naznake apelantice kao uplatitelja i bez prijema uplate od strane prodavatelja, te ovjerene pečatom preduzeća iz Skoplja, nisu pouzdani dokazi o izvršenju ugovorne obaveze apelantice iz pomenutog ugovora. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da se u odnosu na tuženu ne može primijeniti odredba člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, na koju se apelantica neosnovano poziva, jer da bi se raspravljalo o pretpostavljenoj krivici tužene, apelantica je morala dokazati da je na njenoj imovini pričinjena šteta, a zatim i ostale pretpostavke iz navedene zakonske odredbe – štetnik, štetna radnja, uzročna veza između nastale štete i štetne radnje, a što ona nije učinila.
3. AP-5316/14 Drago Grbavac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vitine, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 10. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 023299 14 Rev od 11. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi da na ime naknade materijalne štete (rente-izgubljene zarade iz radnog odnosa) isplati apelantu određene mjesečne iznose za određeni vremenski period, kako je sve to pobliže precizirano u izreci prvostepene presude, dok je sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva na ime materijalne štete (rente-izgubljene zarade iz radnog odnosa) apelant odbijen. Također, apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom za naknadu materijalne štete na ime rente-izgubljene zarade iz poljoprivrede, kao i sa tužbenim zahtjevom za naknadu nematerijalne štete po osnovu umanjenja opće životne aktivnosti, pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha i naruženosti.
U toku postupka je utvrđeno da je pravilno odbijen apelant sa zahtjevom na ime izgubljene zarade iz radnog odnosa za utuženi period iznad dosuđenih iznosa, jer iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizilazi da izgubljena zarada apelanta iz redovnog radnog odnosa prema uporednom radniku za iste poslove, a u odnosu na primanja apelanta na bolovanju po mjesecima za utuženi period predstavlja dosuđene iznose prvostepenom presudom, a ne zahtijevane iznose apelanta prema ovom dijelu tužbenog zahtjeva. Nadalje, vezano za dio tužbenog zahtjeva kojim se potražuje naknada materijalne štete na ime rente-izgubljene zarade iz poljoprivrede, utvrđeno je da apelant nije dokazao iznijete tvrdnje o zahtjevanom iznosu ovog vida štete, odnosno da je tu štetu pretrpio, pa je apelant primjenom relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku i Zakona o obligacionim odnosima za ovaj vid štete u cijelosti odbijen. Dakle, kako apelant nije dokazao da uopće obrađuje poljoprivredno imanje, a pogotovo nije dokazao da ga obrađuje angažiranjem tuđe radne snage u omjeru izostanka svog doprinosa, to je sud u cijelosti odbio njegov tužbeni zahtjev za izgubljenu zaradu iz poljoprivredne djelatnosti. Osim toga, kod činjenice da je tuženi još tokom postupka apelantu na ime svih vidova nematerijalne štete uplatio određeni novčani iznos, sud je zaključio da je valjalo odbiti i njegov precizirani tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1628/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman