Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-170/14 (S. K.)
Odluka donesena 21. 07. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-170/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine, u predmetu broj AP-170/14, rješavajući apelacije S. K. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
S. K., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 RS 019510 12 REV od 5. decembra 2013.
godine;
Rasim Rekić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 RS 027249 10 RSŽ od 21. marta 2014. godine;
Neđo Vlaški, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 005150 14 REV od 23. oktobra 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-170/14 S. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Jadranka Lojić advokatica iz Cazina, podnijela je 13. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 RS 019510 12 REV od 5. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi JU Dječje obdanište „Hasnija Omanović“ iz Cazina isplati regres za 2004. godinu, dok je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati razliku plaće u skladu sa Kolektivnim ugovorom za djelatnost osnovnog obrazovanja za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). U postupku je utvrđeno da je apelantica u spornom periodu bila zaposlena kod tuženog na poslovima odgajatelja-nastavnika predškolskog odgoja, te da joj je tuženi isplaćivao regres za 2004. godinu u manjem iznosu nego što je propisano Općim kolektivnim ugovorom za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine, dok joj je tuženi isplaćivao plaće u većem iznosu nego što je propisano pomenutim Općim kolektivnim ugovorom, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude. Nadalje, sud je zaključio da se, suprotno apelantičinim tvrdnjama, ne može primijeniti Granski kolektivni ugovor u apelantičinom slučaju, budući da su obdaništa specifične institucije koje se ne mogu poistovjetiti sa školama i drugim obrazovnim ustanovama koje su nabrojane u članu 1. Granskog kolektivnog ugovora, pa apelantica ne može osnovano tražiti da joj se plaće obračunaju primjenom navedenog Granskog kolektivnog ugovora.
2. AP-2489/14 Rasim Rekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnio je 30. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 RS 027249 10 RSŽ od 21. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje tuženog „FIS“ d.o.o. Bihać iz 2010. godine i utvrdi da je nezakonit otkaz ugovora o radu apelanta, te da se naloži tuženom da apelanta vrati na rad, isplati mu plaće i uplati doprinose na plaću za periode koji su bliže navedeni u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je apelantu otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme zbog teže povrede radne dužnosti iz člana 76. Pravilnika o radu tuženog, odnosno neizvršavanja, nesavjesnog, neblagovremenog i nemarnog izvršavanja radnih i drugih obaveza i pričinjavanja štete tuženom kao poslodavcu, a zbog utvrđene neusklađenosti stvarnog i knjigovodstvenog stanja, odnosno manjka robe na odjelu za audio-video tehniku na kojem je apelant obavljao poslove voditelja odjela. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je otkaz ugovora o radu apelanta bio u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR).
3. AP-5008/14 Neđo Vlaški (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Damir Alagić advokat iz Sarajeva, podnio je 26. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 005150 14 REV od 23. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi Bosna i Hercegovina-Vijeće ministara Bosne i Hercegovine i Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine, obavežu da apelanta, po javnom oglasu za popunjavanje radnih mjesta državnih službenika u Obavještajno-sigurnosnoj savjetodavnoj službi Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, imenuju na radno mjesto državnog službenika-višeg stručnog saradnika za obavještajno-sigurnosne poslove u navedenoj službi, da mu isplate razlike plaća i druge naknade iz radnog odnosa koje bi ostario da je bio imenovan na pomenuto radno mjesto u periodu od februara 2006. do marta 2012. godine, kao i da mu naknade nematerijalnu štetu koju su mu tuženi prouzročili diskriminatornim ponašanjem. U postupku je utvrđeno da je apelant na javnom oglasu koji je objavljen 2005. godine za popunjavanje spornog radnog mjesta stručnog saradnika za obavještajno-sigurnosne poslove rangiran kao najuspješniji kandidat, ali da daljnja procedura u vezi sa njegovim imenovanjem nije okončana, budući da za apelanta nije izvršena bezbjedonosna provjera, kao uslov za imenovanje, niti je pomenuti oglas poništen. S tim u vezi, sud je napomenuo da prema Zakonu o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine, u sporovima nastalim povodom raspisnog oglasa, kandidatu pripada pravo osporavanja konačne odluke o izboru, zasnovane na pobijanju oglasa kao cjeline ili izbora pojedinog kandidata. Budući da u konkretnom slučaju nije donesena odluka o imenovanju kandidata po raspisanom javnom oglasu, izostao je preduslov za pokretanje radnog spora, zbog čega sud nije imao osnova da cijeni pravilnost i zakonitost djelimično provedene procedure, kao što je u apelantovom slučaju. Nadalje, u pogledu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete, sud je zaključio da apelant u svojoj tužbi nije naveo pravni osnov zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, niti je dokazao činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, tj. nije dokazao diskriminatorno ponašanje tuženih u vezi sa spornom konkursnom procedurom koje bi kod njega izazvalo duševne bolove zbog povrede časti, ugleda ili drugih prava ličnosti, zbog čega je i ovaj dio apelantov tužbenog zahtjeva neosnovan. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 170/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman