Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1915/14 (T. G. i Zdravstvena ustanova apoteka „Thymi“ Doboj,N. M. i V. M.)

Odluka donesena 21. 07. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1915/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine, u predmetu broj AP-1915/14, rješavajući apelacije Tomislava Grizelja i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Tomislav Grizelj protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 007891 08 GZ od 25. februara 2014. godine;

Zdravstvena ustanova apoteka „Thymi“ Doboj protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 031672 14 GŽ od 13. februara 2014. godine;

Nevenka Mišić i Vaso Mišić protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 P 017169 13 GŽ od 17. aprila 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1915/14 Tomislav Grizelj (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 P 007891 08 GZ od 25. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbačena apelantova tužba koju je podnio protiv tuženog zbog smetanja posjeda. Naime, Kantonalni sud je preinačio prvostepeno rješenje, zaključivši da je prvostepeni sud previdio protek roka iz odredbe člana 82. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, a u vezi sa odredbom člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisano da sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su postavljeni u postupku. Kako je, u konkretnom slučaju, nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je čin smetanja posjeda (zaključavanjem vrata na ulazu u zajednički haustor) učinjen u februaru 2006. godine, a predmetni postupak je pokrenut tužbom od 18. januara 2007. godine, odlučeno je kao u dispozitivu osporene drugostepene odluke primjenom odredbe člana 235. stav 1. tačka 3. ZPP.

2. AP-2378/14 Zdravstvena ustanova apoteka „Thymi“ Doboj (u daljnjem tekstu: apelant), iz Doboja, kojeg zastupa Mirnes Ajanović, advokat iz Tuzle, podnio je 26. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 031672 14 GŽ od 13. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena tužba apelanta kojom je tražio da se utvrdi da ga je tuženi smetao u posljednjem faktičkom i mirnom posjedu poslovnog prostora, te da se utvrdi da je apelant zakonit posjednik istog, kao i da se naloži tuženom da vrati apelanta u nesmetan posjed predmetnog poslovnog prostora i da u njega vrati pokretne stvari u vlasništvu apelanta. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant izgubio državinu na spornom poslovnom prostoru (kojeg je imao po osnovu ugovora o zakupu na određeno vrijeme) kad je on prodat drugom licu koje je dalo najbolju ponudu na licitaciji (koja mogućnost je data i apelantu), pa nakon što je zaključen ugovor o prodaji poslovnog prostora, apelant nije više mogao ni tražit povrat državine od tuženog, jer tuženi nema više ni vlasničkih ni državinskih prava na tom poslovnom prostoru. Dalje je zaključeno u osporenoj odluci da je pravilno prvostepeni sud postupio kada je odbio zahtjev apelanta za vraćanje u posjed pokretnih stvari koje su se nalazile u spornom poslovnom prostoru, jer je takav zahtjev neprecizan, s obzirom da u njemu nisu individualno određene stvari čiji se povrat traži, slijedom čega se takav zahtjev nije ni mogao usvojiti.

3. AP-3393/14 Nevenka Mišić i Vaso Mišić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Kneževa, koje zastupa Smiljana Delić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 21. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 P 017169 13 GŽ od 17. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana tužba apelanata koju su podnijeli protiv tuženi radi smetanja posjeda nekretnina. U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da apelanti, provedenim dokazima, nisu dokazali da su sporne parcele držali u mirnom i faktičkom posjedu, te da osim izjava da su apelanti iste naslijedili nije dokazano na koji način su oni vršili faktičku vlast na njima. Dakle, u osporenoj odluci je zaključeno da apelanti nisu dokazali odlučnu činjenicu za sudsku zaštitu državine, a to je posljednja mirna državina, kako bi sud mogao utvrditi da li su tuženi svojim ponašanjem-puštanjem krava promijenili dotadašnje mirno posjedovno stanje, odnosno jesu li apelanti uznemireni u dotadašnjem mirnom i faktičkom korištenju tačno određenog dijela parcele.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1915/14.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1915/14 (T. G. i Zdravstvena ustanova… | Sudska praksa | Aktio