Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2329/14 (D.Š.,D. N. i M.A. i Z. M.)
Odluka donesena 21. 07. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2329/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine , u predmetu broj AP-2329/14, rješavajući apelacije D.Š. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
D.Š., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035250 12 Rev od 25. februara 2014. godine;
Dragomir Nešković, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 Rs 011452 12 Rsž 2 od 30. juna 2014. godine;
M.A., protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 024675 12 Rsž od 16. septembra 2014. godine;
Zlatko Makarić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Rs 163305 13 Rsž od 22. septembra 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2329/14 D.Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Smiljana Moravac Babić, advokat iz Banja Luke, podnio je 21. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035250 12 Rev od 25. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je odbijen sa zahtjevom da se utvrdi da mu pripada koeficijent 5,00 kod obračuna plate za radno mjesto internog kontrolora kod tužene i da se tužena obaveže da mu za određeni vremenski period isplati razliku plate, naknadu po osnovu otkaznog roka za novembar i decembar 2009. godine, te razliku otpremnine i naknade u slučaju nezaposlenosti od oktobra 2009. do septembra 2010. godine zaključno. Nadalje, tužba je odbačena kao neblagovremena u dijelu kojim apelant potražuje naknadu po osnovu otkaznog roka za oktobar 2009. godine i razliku naknade po osnovu pomoći za smrt majke, dok je tužba odbačena kao nedozvoljena u dijelu kojim je apelant tražio uplatu doprinosa u određenom vremenskom periodu.
U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da apelantu ne pripada koeficijent 5,00 za obračun plate jer po Granskom kolektivnom ugovoru za zaposlene u oblasti trgovine, ugostiteljstva, turizma i uslužnih djelatnosti RS, poslodavac i radnik mogu visinu plate ugovoriti i mimo utvrđenih kriterija, a potpisivanjem ugovora o radu apelant je pristao na koeficijent 3,10 (u prilog tome, valja istaći da apelant nije proveo dokaz čitanjem općeg akta tužene o sistematizaciji radnih mjesta pa stoga nije ni dokazao da mu pripada veći koeficijent za obračun plate). Shodno tome, utvrđeno je da je valjalo odbiti kao neosnovan zahtjev za isplatu razlike plate i naknade za slučaj nezaposlenosti po osnovu umanjenog koeficijenta. Nadalje, utvrđeno je da je zahtjev za isplatu razlike otpremnine također odbijen jer apelant nije dokazao da je tužena pravni sljednik RO „Trgopromet“ Banja Luka, gdje je apelant radio prije zasnivanja radnog odnosa kod tužene, dok je zahtjev za isplatu naknade za novembar i decembar 2009. godine odbijen jer odluka o tom zahtjevu zavisi od rješenja spora za utvrđenje ništavosti odluka tužene o otkazu apelantovog ugovora o radu. Najzad, utvrđeno je da je tužba odbačena kao neblagovremena u dijelu kojim se traži isplata naknade za oktobar 2009. godine i razlike pomoći zbog smrti majke, budući da su ti zahtjevi postavljeni tek 16. novembra 2010. godine, dok je u odnosu na zahtjev za uplatu doprinosa tužba odbačena zbog litispendencije.
2. AP-3575/14 Dragomir Nešković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, podnio je 31. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 Rs 011452 12 Rsž 2 od 30. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonito rješenje privremenog nadzornog odbora tuženog od 23. aprila 2010. godine, kojim je apelantu prestao radni odnos u tom preduzeću sa danom 13. aprila 2010. godine, zbog razrješenja sa dužnosti, te da se kao takvo poništava i naloži tuženom da ga vrati na poslove v.d. direktora tuženog sa danom 23. marta 2010. godine, kao i sa zahtjevom da mu tuženi po osnovu plata i toplog obroka za određeni vremenski period isplati određene novčane iznose, te uplati doprinose na plate i topli obrok za dati period. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da se u konkretnom slučaju radilo o osnivanju tuženog od strane SO Ustiprača, te je na osnovu člana 9. Odluke o osnivanju imenovan v.d. direktora sa mandatom do izbora direktora i da organizuje i provede potrebne radnje radi upisa preduzeća u sudski registar. Dakle, utvrđeno je da su neosnovani apelantovi navodi da ne postoji mogućnost imenovanja v.d. direktora, jer se radilo o osnivanju preduzeća, a u skladu sa zakonskim odredbama i provođenjem procedure javnog konkursa i izborom nadzornog odbora, a koji se prema članu 6. Zakona o javnim preduzećima vrši u skladu Zakonom o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima, pa nakon toga imenovanjem direktora, tj. uprave od strane nadzornog odbora koji je trebao prethodno da se formira kao organ preduzeća. Kako je, dakle, prema odluci privremenog nadzornog odbora tuženog, apelant imenovan za v.d. direktora sa ograničenim mandatom, tj. do izbora direktora preduzeća na osnovu javnog konkursa, sud je zaključio da je taj nadzorni odbor bio ovlašten, kao što je i učinio, donijeti odluku o utvrđenju prestanka mandata v.d. direktora. Osim toga, sud je zaključio da kako apelant nije zaključio ugovor o radu, a na mjesto v.d. direktora je izabran privremeno, to nisu ispunjeni ni opći ni posebni uslovi za zasnivanje radnog odnosa.
3. AP-4617/14 M.A. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Sanjin Bandović, advokat iz Živinica, podnijela je 29. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 024675 12 Rsž od 16. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi odluka od 16. jula 2010. godine i odluka tužene od 29. juna 2011. godine i da se utvrdi da je navedenim odlukama povrijeđeno pravo apelantice na punu normu u svojstvu zaposlenika kod tužene, te da se naloži tuženoj da joj osigura rad na punu normu počev od dana donošenja odluke. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je Komisija za zbrinjavanje zaposlenika za čijim radom je prestala potreba u ustanovama osnovnog obrazovanja Vlade TK donijela odluku od 16. jula 2010. godine o rasporedu apelantice u JU OŠ „Grivice“ Banovići na određeno vrijeme. Kako je navedena odluka donesena od strane TK – navedene komisije, te kako TK nije označen kao stranka u predmetnom parničnom postupku, to tužena nije pasivno legitimisana za predmetni apelantičin tužbeni zahtjev. Nadalje, utvrđeno je da apelantica nema pravni interes da pobija navedenu odluku jer je ta odluka po njenom prigovoru već poništena od strane drugostepene komisije, odlukom od 18. augusta 2010. godine, što znači da ista više i ne egzistira. Dakle, kako apelantica nije pobijala odluku tužene o proglašenju tehnološkog viška od 29. juna 2010. godine, kao ni odluku tužene od 8. septembra 2010. godine, kojom je odbijen njen prigovor na odluku o proglašenju tehnološkog viška, sud je zaključio da, to sve i da je označena tužena pasivno legitimisana, apelantica ni iz tog razloga ne bi imala pravni interes pobijati odluku od 16. jula 2010. godine. Osim toga, sud je zaključio da je i odluka tužene o iskazivanju prestanka potrebe za zaposlenikom-tehnološkim viškom od 29. juna 2011. godine, donijeta u skladu sa propisanom procedurom, te je kao takva zakonita.
4. AP-4899/14 Zlatko Makarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banja Luke, podnio je 18. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Rs 163305 13 Rsž od 22. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se poništi kao nezakonit akt apelanta o raskidu ugovora o radu sa danom 26. marta 2012. godine (bez broja i datuma), te da se naloži apelantu da je vrati na posao na radno mjesto prodavača u pekoteci ili na neki drugi posao u skladu sa njenom stručnom spremom, kao i da se obaveže apelant da joj isplati određene novčane iznose za određeni vremenski period i da na iznose dosuđenih plata na ime tužiteljice izvrši uplatu pripadajućih doprinosa za PIO, zdravstveno osiguranje, osiguranje od nezaposlenosti i dječju zaštitu.
U toku postupka je utvrđeno da nesporne činjenice da je tužiteljica do 21. marta 2012. godine bila privremeno spriječena za rad, odnosno koristila trudničko odsustvo kao radnik zaposlen kod apelanta, da je apelant donio odluku o raskidu ugovora sa danom 26. marta 2012. godine, da je 24. marta 2012. godine, kada je apelant pozvao tužiteljicu da se javi da iznese odbranu, njen suprug dostavio nalaz čiji datum izdavanja datira sa 24. januara 2012. godine, koji je izdat od drugog ginekologa i drugog porodičnog doktora, jasno ukazuju na zaključak da je tužiteljica u vrijeme kada joj je radni odnos prestao bila bolesna, odnosno da se obraćala ljekaru ginekologu radi trudnoće. S tim u vezi, utvrđeno je da je apelant bio u obavezi da ukoliko sumnja u nalaz i mišljenje ljekara da istu na pouzdan način pozove da se izjasni na okolnosti iz nalaza i mišljenja iz kojeg je vidljivo da je ona imala kontrolni pregled 19. marta 2012. godine uz preporuke ljekara za daljnjim liječenjem, a koja konstatacija se može utvrditi i od osobe koja nije medicinske struke. Osim toga, sud je zaključio da ni apelantov navod da se tužiteljica nije javila u roku od tri dana, odnosno da nije dostavila potvrdu o spriječenosti za rad, ne utiče na pravilnost prvostepene odluke, jer propust zaposlenog da dostavi potvrdu u skladu sa relevantnom odredbom Zakona o radu, nije razlog za prestanak radnog odnosa, bez prethodnog saslušanja radnika na iste okolnosti obzirom da taj propust ima elemente povrede radne obaveze. Naime, sud je zaključio da u konkretnom slučaju i sam apelant tvrdi da je tužiteljicu pozvao telefonom da se izjasni na okolnosti neopravdanog izostanka sa posla, a ne na okolnosti propusta iz relevantne odredbe navedenog zakona. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2329/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman