Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2599/13 (Goran Pranjić-M-Lukić)
Odluka donesena 21. 07. 2015.
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vještak
- Krivično djelo
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2599/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine, u predmetu broj AP-2599/13, rješavajući apelaciju Gorana Pranjića-M-Lukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Pranjić-M-Lukić zbog povrede prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u krivičnom postupku koji se vodi protiv apelanta pred Općinskim sudom u Mostaru, u predmetu broj 07 58 K 915588 04 K, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Goran Pranjić-M-Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 14. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog povrede prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija), u krivičnom postupku koji se vodi protiv apelanta pred Općinskim sudom u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), u predmetu broj 07 58 K 915588 04 K. Apelant je dopunio apelaciju 13. maja 2015. godine. Pravomoćnim rješenjem Općinskog suda broj 07 58 K 915588 04 K od 8. aprila 2011. godine prekinut je krivični postupak koji je pokrenut protiv apelanta radi krivičnog djela napad na službenu osobu u vršenju poslova sigurnosti iz člana 359. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te je apelant upućen Centru za socijalni rad Mostar radi vođenja odgovarajućeg postupka. Općinski sud je, na osnovu nalaza i mišljenja sudskog vještaka neuropsihijatra (koji je zaključio da se radi o asocijalnoj osobi, sa simptomima psihotičnog stanja i sklonosti impulzivnim reakcijama, te je predložio izricanje mjere sigurnosti „obaveznog psihijatrijskog liječenja u psihijatrijskoj ustanovi), utvrdio da apelant nije sposoban da učestvuje u krivičnom postupku, te da će se predmetni postupka prekinuti do poboljšanja njegovog zdravstvenog stanja. Nakon toga, Općinski sud je u periodu od decembra 2012. godine do juna 2013. godine nekoliko puta donosio naredbu da se izvrši neuropsihijatrijsko vještačenje od strane vještaka medicinske struke, tj. obavi psihijatrijski pregled apelanta i utvrdi njegovo duševno stanje, te sposobnost za praćenje postupka. Budući da apelant nije opravdao svoj izostanak na zakazane termine vještačenja, Općinski sud je u nekoliko navrata izdavao dovedbeni nalog i nalagao Sudskoj policiji Kantonalnog suda u Mostaru da prinudnim putem dovedu apelanta na Kliniku za neurologiju Kliničke bolnice Mostar.
Nakon obavljenog psihijatrijskog intervjua i kliničkog pregleda apelanta od strane vještaka neuropsihijatra, koji je obavljen 6. juna 2013. godine, Općinski sud je donio rješenje broj 07 58 K 915588 04 K od 8. jula 2013. godine kojim je ponovo određen prekid krivičnog postupka koji se vodi protiv apelanta, jer je zaključio da apelant zbog svog zdravstvenog-duševnog stanja nije u sposoban da sudjeluje u postupku. Postupajući po apelantovoj žabi koju je podnio protiv navedenog rješenja, Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio rješenje broj 58 0 K 915588 13 Kž 2 od 30. aprila 2014. godine kojim je apelantovu žalbu uvažio i osporeno prvostepeno rješenje ukinuo. Kantonalni sud je zaključio da je apelantova žalba opravdana, budući da još egzistira pravomoćno rješenje o prekidu krivičnog postupka koji je pokrenut protiv apelanta, a da Kantonalno tužiteljstvo Hercegovačko-neretvanskog kantona, po čijem zahtjevu je nastavljen predmetni postupak, nije podnijelo odgovarajuće dokaze da su prestali razlozi zbog kojih je prekid postupka određen (tj. da je došlo do poboljšanja apelantovog zdravstvenog stanja), te bilo je bespotrebno provoditi vještačenje po vještaku neuropsihijatru i na temelju njegovog nalaza (iz juna 2013. godine) ponovo donositi novo rješenje o prekidu postupka.
Apelacioni navodi U svojoj apelaciji, koju je apelant dopunio i precizirao 13. maja 2015. godine, apelant se poziva na povredu prava da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Povredu navedenog prava apelant vidi u postupanju Općinskog suda u vezi sa nalaganjem njegovog prinudnog privođenja, naročito onog koji je izvršeno u junu 2013. godine, a koje, prema apelantovim tvrdnjama, nije bilo u skladu sa pomenutim članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3. Evropske konvencije.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Apelant navodi da mu je u postupku pred Općinskim sudom povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
S tim u vezi, Ustavni sud ističe da neljudski tretman mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije. Procjena ovog minimuma po prirodi stvari je relativna. Ona zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove fizičke i mentalne posljedice, a u nekim slučajevima to su i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stranica 65, stav 162). Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o ponižavajućem i neljudskom postupku odnose na prinudna dovođenja radi obavljanja psihijatrijskog vještačenja, a koja su provedena po naredbi Općinskog suda, budući da apelant nije prisustvovao ranije zakazanim terminima vještačenja. S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da apelant Ustavnom sudu nije ničim dokazao da je u konkretnom sudskom postupku bio izložen ponižavajućem i neljudskom postupku, u smislu člana 3. Evropske konvencije, niti je to Ustavni sud zaključio uvidom u cjelokupan spis. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman