Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2913/14 (B. O.)
Odluka donesena 21. 07. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član porodičnog domaćinstva
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Doživotno izdržavanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2913/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine, u predmetu broj AP-2913/14, rješavajući apelacije Borjanke Obradović i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Borjanka Obradović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 031882 13 Rev od 3. aprila 2014. godine;
R.A. i N.A., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 002426 12 Rev od 12. juna 2014. godine;
Perica Milovanović, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 034015 14 Gž od 5. septembra 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2913/14 Borjanka Obradović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Smiljana Delić advokat iz Banja Luke, podnijela je 24. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 031882 13 REV od 3. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da joj pripada pravo na trajno i nesmetano korištenje dvosobnog stana u Banja Luci, pobliže preciziranog u izreci prvostepene presude, na osnovu zakupa sa pravom na otkup stana te da se tuženi obaveže da to prizna i sa apelanticom zaključi ugovor o otkupu predmetnog stana. Također, osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da tuženom preda, slobodan od lica i stvari, pomenuti stan. U toku postupka je utvrđeno da apelantica svoj zahtjev u predmetnoj parnici temelji na tvrdnji da je u spornom stanu živjela sa svojom majkom sve do njene smrti (13. oktobar 1999. godine) i na tvrdnji da je sa majkom 26. aprila 1994. zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju, pa smatra da je na taj način stekla svojstvo člana porodičnog domaćinstva svoje majke i da joj nakon njene smrti pripada pravo trajnog i nesmetanog korištenja označenog stana.
Međutim, kod utvrđenja da je apelantica u momentu smrti svoje majke bila nositelj stanarskog prava na stanu u Sarajevu (kao bračni drug nominalnog nositelja stanarskog prava koji je proglašen umrlim rješenjem Osnovnog suda u Banja Luci od 5. maja 1998. godine sa danom 28. juna 1992. godine), u smislu relevantnih odredbi Zakona o stambenim odnosima, sud je zaključio da bez obzira na činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, shodno relevantnoj odredbi navedenog zakona, nije mogla steći nikakvo pravo na predmetnom stanu. Naime, utvrđeno je da se apelantica podnošenjem zahtjeva za povrat stana u Sarajevu, opredijelila da koristi svoje pravo na stan u Sarajevu. Kako apelantica nije osporila ni navode tuženog da je u međuvremenu otkupila stan u Sarajevu, sud je zaključio da se njenom zahtjevu ne bi moglo udovoljiti ni prema odredbi člana 14. Zakona o privatizaciji državnih stanova, po kojoj je moguće otkupiti samo jedan stan. Osim toga, sud je zaključio da je valjalo usvojiti protivtužbeni zahtjev tuženog i naložiti predaju u posjed predmetnog stana, jer tuženom, kao davatelju na korištenje tog stana, u odnosu na apelanticu koja nije stekla nikakvo pravo na tom stanu, u smislu relevantne odredbe Zakona o svojinsko-pravnim odnosima pripada jače pravo na stan.
2. AP-3629/14 R.A. i N.A. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Trebinja, koje zastupa Drago Babić, advokat iz Bileće, podnijeli su 4. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 002426 12 Rev od 12. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da se utvrdi da je ništavo rješenje prvostepenog suda od 19. februara 2007. godine, kojim je utvrđeno da je predlagač B.K. (u ovom sporu prvotuženi), kao nositelj stanarskog prava kupac, a protivnik predlagača „Metalac“ a.d. Trebinje (u ovom sporu drugotuženi), kao nositelj prava raspolaganja prodavatelj jednosobnog stana u Trebinju, pobliže preciziranog u izreci prvostepene presude, te kojim je utvrđena otkupna cijena istog i da rješenje zamjenjuje ugovor o otkupu stana, kao i da se utvrdi da je ništavo rješenje trećetužene Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove od 10. aprila 2007. godine i da se trećetužena obaveže da izvrši brisanje prava svojine, upisano sa 1/1 dijela u korist prvotuženog, na predmetnom stanu u Listu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova. Istovremeno, usvojen je protivtužbeni zahtjev i utvrđeno da je prvotuženi stekao pravo korištenja označenog stana, a apelanti su obavezani to trpjeti.
U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da izvedenim dokazima nije pouzdano dokazano da je stan, koji je predmet spora u ovoj parnici, dodijeljen predniku apelanata. Pored toga, imajući u vidu da prvotuženi od februara 1997. godine nesmetano stanuje u spornom stanu na temelju rješenja o čijoj se valjanosti u svom iskazu izjašnjavao svjedok M.M., sud je zaključio da prvotuženi u tom stanu stanuje na osnovu rješenja koje nije pravno valjano (jer je doneseno na osnovu ranijih rang lista), ali da isti ne može imati manje prava u odnosu na bespravne korisnike stana. Shodno tome, sud je zaključio da je prvotuženi u periodu od februara 1997. godine pa do podnošenja tužbe u predmetnoj parnici (9. juni 2009. godine) stekao pravo trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana, u smislu relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima, te da je time isti u odnosu na stan koji je predmet spora jači u pravu u odnosu na apelante. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata valjalo odbiti, dok je protivtužbeni zahtjev valjalo usvojiti. Osim toga, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev valjalo odbiti i iz razloga što se odlukom suda ne može utvrđivati ništavom odluka suda donesena u drugom sudskom postupku, niti odluka iz upravnog postupka (koje se mogu pobijati u postupku po pravnim lijekovima), niti sud može organu uprave, nalagati brisanje izvršenog upisa prava svojine.
3. AP-5033/14 Perica Milovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, Republika Srbija, kojeg zastupa Dimitrije P. Milić, advokat iz Beograda, Republika Srbija, podnio je 24. novembra 2014. godine podnesak, označen kao ustavna žalba, Ustavnom sudu Republike Srpske, koji je podneskom broj SU-376-2/14 od 25. novembra 2014. godine predmet proslijedio Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) kao nadležnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 034015 14 Gž od 5. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi da mu vrate u posjed stan, koji se nalazi u Derventi i pobliže je preciziran u izreci prvostepene presude, a na kome je bio nositelj stanarskog prava. U toku postupka je utvrđeno da se predmetni stan ne može smatrati oštećenim ili uništenim stanom u smislu relevantnih odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine i Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Naime, utvrđeno je da je to zbog toga što prema dokazima izvedenim na glavnoj raspravi proizilazi da je sporni stan na dan 19. aprila 2000. godine bio saniran i u funkciji stanovanja od strane privremenih korisnika još od 1994. godine, a i naknadno je saniran kreditnim sredstvima Svjetske banke u toku 1999. godine, te da je tehnički prijem sanirane zgrade bio dana 18. novembra 1999. godine, što jasno ukazuje da je taj stan bio u funkciji stanovanja na dan 19. aprila 2000. godine, do koga datuma je apelant mogao da traži povrat označenog stana, a koje pravo on nije iskoristio. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev valjalo odbiti.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2913/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman