Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2934/14 (Z. I. i S. Z. i V. K.)

Odluka donesena 21. 07. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2934/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine, u predmetu broj AP-2934/14, rješavajući apelacije Zirajete Ibrahimović i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zirajeta Ibrahimović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 005862 12 REV od 29. maja 2014. godine;

Simo Zelenović, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 008873 14 REV od 15. aprila 2014. godine;

V. K., protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 P

008947 13 GŽ 2 od 16. decembra 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2934/14 Zirajeta Ibrahimović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zvornika, podnijela je 25. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 005862 12 REV od 29. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi M.M. na ime zakupnine za korištenje poslovnog prostora, koji se nalazi u apelantičinoj kući u Zvorniku, isplati određeni novčani iznos, te da joj naknadi materijalnu štetu zbog otuđenja električnog brojila, dok je odbijen dio apelantičinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da joj tuženi naknadi štetu zbog otuđenja metalnog kioska, da joj isplati naknadu za korištenje tog kioska, kao i da joj isplati određeni novčani iznos na ime otuđenja pokretnih stvari iz njene porodične kuće. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, koji apelantica osporava predmetnom apelacijom, utvrđeno je da ovaj dio tužbenog zahtjeva zastario, jer je apelantica za nestanak kioska i otuđenje pokretnih stvari saznala 1997. godine, a kako je predmetnu tužbu podnijela u oktobru 2001. godine, protekao je subjektivni trogodišnji rok iz člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osim toga, sud je zaključio da sporni kiosk idalje postoji, te da je izmješten u mjesto Karakaj, zbog čega apelantica u konkrentom slučaju ne može tražiti isplatu njegove protuvrijednosti, kao da ga više nema, nego samo predaju u posjed i eventualno naknadu štete ako je došlo do umanjenja njegove vrijednosti.

2. AP-3213/14 Simo Zelenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kacevca, kojeg zastupa Dragica Spasojević advokatica iz Bijeljine, podnio je 11. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 008873 14 REV od 15. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljici J.Z. naknadi materijalnu štetu po osnovu izgubljene dobiti, zbog nemogućnosti obrade svojih parcela u periodu od aprila 2004. do jula 2005. godine. U postupku je utvrđeno da je apelant, postavljajući prepreke (željezne šipke i katance) na ulazu puta koji vodi do tužiteljičine parcele, onemogućio tužiteljicu da pristupa svojoj parceli, obrađuje je i siječe drva za ogrjev, zbog čega je sud apelanta obavezao da tužiteljici u skladu sa odredbama 154. ZOO naknadi traženu štetu.

3. AP-1434/15 V. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupa Momčilo Ristić advokat iz Banja Luke, podnio je 30. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 P 008947 13 GŽ 2 od 16. decembra 2014. godine. Apelant je u apelaciji predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti odlaganje izvršenja osporene presude Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 P 008947 13 GŽ 2 od 16. decembra 2014. godine do konačne odluke Ustavnog suda po njegovoj apelaciji. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju S.M. naknadi materijalnu štetu-izmaklu dobit, u iznosu od 20.568,65 KM. U postupku je utvrđeno da je apelant na temelju pravomoćne presude donesene u krivičnom postupku proglašen krivim za krivično djelo oštećenje tuđih prava iz člana 251. Krivičnog zakona Republike Srpske, jer je u svojstvu direktora Fabrike kreča „Hidrat“ a.d. Čelinac prodao kreč koji je bio namijenjen za prodaju i namirenje potraživanja tužitelja i drugih lica, te je apelant obavezan da tužitelju i drugim licima izmiriti glavni dug i preostala potraživanja. Sud je istakao da se u predmetnom parničnom postupku nije utvrđivala visina štete koju je apelant prema pomenutoj presudi dužan nadoknaditi tužitelju, nego samo visina preostalih potraživanja-izmakle dobiti koja, prema nalazu i mišljenju vještaka koji je sud u cjelosti prihvatio, iznosi 20.568,65 KM, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2934/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

S obzirom na odluku o dopustivosti u predmetu broj AP 1434/15 Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanta za donošenje privremene mjere.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2934/14 (Z. I. i S. Z. i V. K.) | Sudska praksa | Aktio