Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3136/14 (S. Š.)
Odluka donesena 21. 07. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3136/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine, u predmetu broj AP-3136/14, rješavajući apelacije Safeta Škulja i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Safet Škulj protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 RS 020581 14 RSŽ od 10. juna 2014. godine;
„Tehnograd-Company“ d.o.o. Tuzla protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 003168 11 GŽ od 14. aprila 2014. godine;
Mekina Toskić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 031724 13 REV 2 od 8. maja 2014. godine;
Milad Zeković protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 007945 14 REV 2 od 9. juna 2014. godine;
„Energopetrol“ d.d. Sarajevo protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 110592 12 REV od 29.
jula 2014. godine;
Zaim Ajšamović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 008153 13 REV od 12. juna 2014.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3136/14 Safet Škulj (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kaknja, kojeg zastupa Suad Agić, advokat iz Visokog, podnio je 8. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 RS 020581 14 RSŽ od 10. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je preinačena prvostepena presuda nadležnog suda kojom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja podnesen protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaće, toplog obroka, regresa i naknade za prevoz). Naime, Kantonalni sud je, preinačujući dosuđeni iznos prvostepenom presudom na ime razlike plaće, između ostalog, istakao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je apelantu i ostalim tužiteljima po tom osnovu dosudio ukupan iznos od 6.632,65 KM. S tim u vezi je navedeno da Sporazum sa Sindikalnom organizacijom o načinu isplate plaća za vrijeme realizacije programa konsolidacije i Aneks Sporazuma predstavlja izraz volje zaposlenika, izražen kroz instituciju Sindikalne organizacije koja je dala suglasnost za korekciju visine plaće, a na bazi materijalnih mogućnosti preduzeća. Slijedom navedenog je Kantonalni sud zauzeo stav da navedeni Sporazum nije u suprotnosti sa odredbom člana 42. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavac i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u FBiH iz 2000. godine, te kao takav obavezuje zaposlenike, zbog čega nije postojala obaveza na strani tuženog za dokazivanje materijalnih mogućnosti u sudskom postupku, kako to pogrešno zaključuje prvostepeni sud. Kod takvog stanja stvari, Kantonalni sud je naveo da apelantu i ostalim tužiteljima pripada, shodno varijanti II dopune nalaza i mišljenja vještaka ekonomske (finansijske) struke, po osnovu razlike neisplaćene plaće prema navedenom Kolektivnom ugovoru ukupan iznos od 982,08 KM, primjenjujući koeficijente iz Pravilnika o radu tuženog, kao i Sporazume o načinu isplate plaća za vrijeme realizacije programa stabilizacije sa Odlukama o načinu korekcije visine plaće.
2. AP-3524/14 „Tehnograd-Company“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, kojeg zastupa Enver Arnautović, advokat iz Tuzle, podnio je 29. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 003168 11 GŽ od 14. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja podnesen protiv apelanta u predmetu radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata neisplaćene i manje isplaćene plaće, te manje isplaćenog toplog obroka), pa je apelant obavezan na isplatu navedenih potraživanja, kao i da tužitelju naknadi troškove postupka. Kantonalni sud je u osporenoj odluci istakao da je pravilno shvatanje nadležnog prvostepenog suda da se na konkretan slučaj nisu mogle primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije građevinskog materijala i projektovanja u FBiH iz 2000. godine iz razloga što se isti primjenjuje u privrednim društvima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji FBiH. Slijedom navedenog je zaključeno da se na apelanta, kao privredno društvo sa 100% privatnim kapitalom, ima primijeniti Opći kolektivni ugovor iz 2000. godine, kako je to pravilno i učinio prvostepeni sud. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u osporenoj odluci primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku FBiH.
3. AP-3636/14 Mekina Toskić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banje Luke, koju zastupa Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banje Luke, podnijela je 5. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 031724 13 REV 2 od 8. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata naknade plate i uplata pripadajućih doprinosa za period od 1994. godine do 2011. godine). U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelantici nezakonito prestao radni odnos kod tuženog 1993. godine, ali da je ona zasnivanjem radnog odnosa kod novog poslodavca u Norveškoj od 1998. do 2008. godine ostvarivala zaradu i na taj način umanjila štetu, pa joj je dosuđen iznos u vidu izgubljene zarade u iznosu od 14.673,42 KM umjesto traženog iznosa od 114.370,01 KM. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da je drugostepeni nadležni sud pravilnom primjenom odredaba člana 49. stav 2., člana 51. i člana 27. stav 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa pravilno sudio o predmetnom tužbenom zahtjevu za naknadu izgubljene zarade u konkretnom slučaju.
4. AP-4097/14 Milad Zeković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Rogatice, podnio je 8. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 007945 14 REV 2 od 9. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio protiv tužene radi utvrđenja da je ostvario pravo na isplatu naknade za vrijeme produženog radno-pravnog statusa izabranih i imenovanih dužnosnika u institucijama Bosne i Hercegovine, te zahtjev za isplatu na ime naknade za utuženi period, kao i zahtjev za uplatu pripadajućih doprinosa. Apelant je, također, obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant bio postavljeni rukovodeći državni službenik, a ne izabrani službenik i nosilac javne dužnosti u smislu odredbe člana 48. Zakona o platama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine. Osim toga, u osporenoj odluci je navedeno i da nije od utjecaja revizijski navod apelanta da je više lica ostvarilo navedeno pravo, iz razloga što apelant nije ni postavio tužbeni zahtjev u smislu utvrđenja diskriminacije i naknade štete u smislu odredbi Zakona o zabrani diskriminacije u BiH.
5. AP-4470/14 „Energopetrol“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Amar Bajramović, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 RS 110592 12 REV od 29. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant kao tuženi obavezan da tužiteljima isplati novčane iznose (poimenično navedene u dispozitivu osporene presude) na ime potraživanja iz radnog odnosa (isplata razlike plaća), uplati pripadajuće doprinose, kao i da im naknadi troškove postupka. U osporenoj odluci je navedeno da je neosnovan apelantov prigovor o neblagovremenosti predmetne tužbe, budući da se u predmetnoj pravnoj stvari ne radi o povredi prava iz radnog odnosa koje ima u vidu odredba člana 103. Zakona o radu FBiH, već se radi o novčanim potraživanjima, te propust tužitelja da zaštitu prava u roku iz navedene zakonske odredbe nema za posljedicu gubitak prava na novčano potraživanje. Dalje je navedeno da su redovni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, obavezavši apelanta na isplatu predmetnih potraživanja primjenom odredbi člana 37., 39., 40. i 45. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske industrije u FBiH iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: GKU). Također je istaknuto da je neosnovan i apelantov prigovor iz revizije da, nakon stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine, nema mjesta daljnjoj primjeni naprijed navedenog granskog kolektivnog ugovora. Međutim, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo-član 2. GKU za period od kada je apelant privredno društvo sa većinskim privatnim kapitalom (od 2007. godine) pa je tužbeni zahtjev odbijen za period od 2007. godine do kraja utuženog perioda (30. aprila 2010. godine).
6. AP-4473/14 Zaim Ajšamović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banovića, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 17. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 P 008153 13 REV od 12. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen u cjelosti tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje odluke tuženog o otkazu ugovora o radu apelanta, vraćanje na posao, povezivanje staža i isplata plaća, toplog obroka i uplata pripadajućih doprinosa). U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je tuženi kao poslodavac nije uskratio pravo apelantu, kao zaposleniku, pravo na odbranu na način što je odbio da odgodi njegovo saslušanje radi obezbjeđenja zastupnika, odnosno punomoćnika. S tim u vezi je dalje navedeno da su u konkretnom slučaju postojali i formalno-pravni i materijalno-pravni uslovi za otkaz ugovora o radu apelantu jer je sporna odluka u svojoj ukupnosti izreke i obrazloženja sadrži jasan opis povrede radne obaveze koja je apelantu stavljena na teret, a koja se kvalifikuje kao teža povreda radne obaveze iz člana 167. stav 1. alineja 12. Pravilnika o radu tuženog. Vrhovni sud je, također, istakao u osporenoj odluci da, imajući u vidu okolnosti predmetnog slučaja a posebno cijeneći činjenicu da je apelant oglašen krivim i osuđen u krivičnom postupku za počinjeno djelo, udovoljavanje zahtjevu apelanta za odlaganje ročišta suštinski ne bi ništa promijenilo i bez utjecaja je na pravilnost i zakonitost sporne odluke o otkazu ugovora o radu apelantu.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3136/14.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman