Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3384/14 (B. K., T. K. i S. K.)

Odluka donesena 21. 07. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3384/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine, u predmetu broj AP-3384/14, rješavajući apelaciju Brankice Karalić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Brankice Karalić, Teodore Karalić i Sofije Karalić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 046124 14 Rev od 15.

maja 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Brankica Karalić, Teodora Karalić i Sofija Karalić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Banja Luke, koje zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnijele su 21. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 046124 14 Rev od 15. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, utvrđeno je da je Z.K., biološki otac prvotužitelja D.M., kojeg je dana 5. januara 1995. godine rodila drugotužiteljica D.M., što su apelantice, kao pravni sljednici pokojnog Z.K. (preminuo 1. februara 2011. godine), dužne priznati i omogućiti da se prvotužitelj upiše u Matičnu knjigu rođenih kod Matične službe Grada Banja Luka, gdje će biti upisano ime oca Z.K. i ime majke D.M., te je naloženo Matičnom uredu Grada Banja Luka da nakon pravosnažnosti presude upiše ima oca za D.M. u Matičnu knjigu rođenih. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da su pravilno redovni sudovi usvojili tužbeni zahtjev tužitelja da je Z.K. biološki otac prvotužitelja, u odnosu na apelantice kao njegove zakonske nasljednice, budući da je on u toku predmetne parnice preminuo, prihvatajući iskaz drugotužiteljice i nalaz DNK analize za prvotužitenja i njegovog pretpostavljenog strica N.K., koji je kao objektivan dokaz sudu poslužio kao opravdan i pouzdan osnov za donošenje predmetne presude.

2. Nadalje, utvrđeno je da iz zapisnika sa pripremnog ročišta održanog dana 23. augusta 2012. godine proizilazi da su tužitelji, između ostalog, predložili izvođenje dokaza čitanjem nalaza vještačenja DNK analize od dana 30. marta 2011. godine izvršenog u Zavodu za sudsku medicinu RS na zahtjev N.K. kao strica prvotužitelja, da se apelantice na tom ročištu nisu protivile izvođenju tog dokaza i da je prvostepeni sud tog dana rješenjem usvojio prijedlog za izvođenje pomenutog dokaza što je, nasuprot tvrdnji apelantica, u skladu sa odredbom člana 81. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku. Budući da tužitelji na pripremnom ročištu održanom tog dana nisu predložili izvođenje dokaza vještačenjem DNK ekspertizom, sud je zaključio da je neosnovan i prigovor apelantica da je prvostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 82. stav 1. navedenog zakona kada nije odredio rok u kojem će vještak pripremiti i dostaviti svoj nalaz i mišljenje. Također, sud je zaključio da je neosnovano i pozivanje apelantica da su redovni sudovi počinili povrede odredaba parničnog postupka iz članova 147. do 152. predmetnog zakona iz razloga što tužitelji u nastavku postupka, nakon smrti prvobitno tuženog Z.K., nisu predložili niti izvodili dokaz vještačenjem DNK ekspertizom, već su predložili i izveli dokaz čitanjem nalaz i mišljenja Zavoda za sudsku medicinu RS, čemu se apelantice nisu ni protivile na pripremnom ročištu dana 23. augusta 2012. godine, kada su tužitelji predložili njegovo izvođenje, već su se tome usprotivile na nastavku pripremnog ročišta dana 4. oktobra 2012. godine, kada je o tom prijedlogu sud već odlučio.

3. Apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Povredu ovog prava apelantice posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporile pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava na koje su se apelantice pozvale u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3384/14 (B. K., T. K. i S. K.) | Sudska praksa | Aktio