Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3656/14 (P. R. i L. S.,„Put“ a.d. Banja Luka i „Finalist“ d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 21. 07. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Stjecanje bez osnova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3656/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine, u predmetu broj AP-3656/14, rješavajući apelacije Puniše Rešetara i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Puniša Rešetar i Ljiljana Stajić, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 007993 14 Gž 2 od 23. juna 2014. godine;

„Put“ a.d. Banja Luka, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048934 13 Rev od 15. maja 2014.

godine;

„Finalist“ d.o.o. Tuzla, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 043644 13 Rev od 10.

jula 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3656/14 Puniša Rešetar i Ljiljana Stajić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, podnijeli su 6. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 007993 14 Gž 2 od 23. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantima je naloženo da tužitelju isplate određeni novčani iznos na ime dospjelih mjesečnih iznosa naknade za održavanje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade za određeni vremenski period. U toku postupka je utvrđeno da obaveza apelanata kao pravnih sljednika prvobitno tužene, umrle J.R., na plaćanje predmetne naknade za određeni vremenski period proizilazi iz odredbe člana 18. Zakona o održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka pomenute obaveze, te odredbe člana 143. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, kojom odredbom je propisano da nasljednik odgovara za dugove ostavitelja do visine vrijednosti naslijeđene imovine. Dakle, utvrđeno je da je obaveza plaćanja naknade za održavanje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade ustanovljena zakonom i radi se o zakonskoj obavezi koja se mora izvršavati, a kako kod zakonskih obaveza, obveznicima nije prepušteno na volju da cijene da li će ili neće zakonsku obavezu izvršavati, to je sud odlučio kao u izreci presude.

2. AP-3728/14 „Put“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banja Luke, podnio je 12. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048934 13 Rev od 15. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi kao osnivači preduzeća „MB Kompani“ d.o.o. Glamočani-Laktaši isplate određeni novčani iznos. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da ukoliko bi bio usvojen postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj pravnoj stvari, apelant bi imao na raspolaganju dvije pravosnažne presude protiv različitih lica (pravnog lica i njegovih osnivača kao fizičkih lica) koje se u suštini zasnivaju na istom potraživanju u određenom novčanom iznosu, proisteklom iz predmetnog ugovora od 11. maja 1998. godine (pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Banja Luci od 11. oktobra 2004. godine navedeno pravno lice obavezano je da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime izvedenih građevinskih radova na pripremi zemljišta benzinske pumpe u Glamočanima po osnovu pomenutog ugovora). Naime, utvrđeno je da bi prinudnim izvršenjem tih presuda zaista došlo do neosnovanog bogaćenja, ali na strani apelanta, a ne tuženih, koji bi dva puta naplatio isto potraživanje. Nadalje, utvrđeno je da činjenica da apelant nije dokazao postojanje zloupotrebe na strani tuženih, a koja se može cijeniti samo prema vremenu kada je zaključen navedeni ugovor (11. maj 1998. godine), proizilazi i iz toga da je račun pravnog lica čiji su osnivači tuženi, zatvoren nakon više od tri godine (24. oktobar 2001. godine). Dakle, čak i pod pretpostavkom da pomenuto pravno lice nema druge imovine, sud je zaključio da je apelant imao dovoljno vremena da svoje potraživanje naplati u vrijeme dok je postojao račun tog pravnog lica. Osim toga, sud je zaključio da ako je i došlo do neosnovanog bogaćenja, radi se o obligacionom odnosu između tuženih i pravnog lica čiji su osnivači, dok apelant svoje potraživanje može ostvarivati samo u odnosu prema pravnom licu.

3. AP-4707/14 „Finalist“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 4. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 043644 13 Rev od 10. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju na ime duga za neisporučenu robu plati određeni novčani iznos. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da računi br. 103. i 104., koji glase na određene novčane iznose, nisu obuhvaćeni ugovorom između parničnih stranaka, niti bankovnom garancijom, da je tužitelj iznos po osnovu tih računa neosnovano naplatio iz bankarske garancije, da se predmetni računi odnose na robu-ljepilo koju je apelant dobio od tužitelja besplatno uz robe iz ugovora, jer to ne proizilazi iz dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom. Naime, utvrđeno je da iz nalaza vještaka finansijske struke proizilazi da apelant sporne račune, koje mu je tužitelj ispostavio po osnovu Ugovora o isporuci mermera iz 2003. godine, nije platio ni virmanom ni bankarskom garancijom, a osim toga apelant nije dokazao da mu je tužitelj dao besplatno-gratis robu navedenu u tim računima, pa su stoga neosnovani apelantovi navodi da nije u obavezi da tužitelju isplati novčane iznose navedene u pomenutim računima. Također, utvrđeno je da su neosnovani i apelantovi navodi da isporučena roba nije bila odgovarajućeg kvaliteta, jer iz relevantnih odredbi pomenutog ugovora proizilazi da su stranke ugovorile da se postupak kvalitativnog i kvantitativnog prijema robe vrši u skladištu prodavca, te da se u slučaju skrivenih mana na robi, apelant, kao kupac, može sa reklamacijom obratiti tužitelju, kao prodavcu, u roku od deset dana od dana prijema robe i da je prodavac dužan izvršiti uvid u reklamiranu robu, ali apelant je propustio da postupi u skladu sa dogovorom jer isporučeni mermer za koji je tvrdio da nije odgovarajuće kvalitete nije tužitelju dao na uvid i kontrolu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3656/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3656/14 (P. R. i L. S.,„Put“ a.d. Banja… | Sudska praksa | Aktio