Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5306/14 (Z. S.)
Odluka donesena 21. 07. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5306/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine u predmetu broj AP-5306/14, rješavajući apelaciju Zorana Stevanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Stevanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 002547 14 Kž 9 od 9. oktobra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Stevanović (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi u KPZ Foča, te kojeg zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, podnio je 9. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 002547 14 Kž 9 od 9. oktobra 2014. godine.
2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda je potvrđena prvostepena presuda nadležnog suda, kojom je apelant je, zajedno sa S.B. i M.M., proglašen krivim za krivično djelo teškog ubistva iz člana 149. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona RS, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 18 godina u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Od apelanta su, također, oduzeti predmeti upotrijebljeni za izvršenje navedenog krivičnog djela, te je obavezan da zajedno sa ostalim optuženima naknadi troškove postupka u iznosu koji će se utvrditi posebnim rješenjem. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant krivično djelo koje mu je stavljeno na teret učio na način da se sa optuženom M.M. uputio ka kancelariji oštećenog, te u ušavši u istu bez odobrenja, dok je optužena M.M. ostala ispred kancelarije, ne vadeći pištolj sa prigušivačem iz ruksaka ispalio šest hitaca u pravu oštećenog koji se nalazio u društvu optužene S.B., nanijevši mu povrede u vidu prostrelnih i ustrelnih rana, nakon čega je oštećeni pao sa ivice prozora na betonsku podlogu parking prostora u neposrednoj blizini objekta, podlegavši zadobijenim povredama, dok su se optuženi udaljili sa lica mjesta vozilom kojim je upravljala M.M. U osporenoj odluci, Vrhovni sud je istakao da taj sud, pažljivom analizom povijane prvostepene presude, nije našao da su počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka kao što to tvrdi žalba branioca apelanta. To što se žalba ne slaže sa zaključcima prvostepenog suda o odlučnim činjenicama o izvršenoj ocjeni dokaza na podlozi kojih su oni izvedeni, po ocjeni Vrhovnog suda, ne opravdava tvrdnju o proizvoljnom postupanju. S tim u vezi je dalje navedeno u osporenoj odluci da je prvostepeni sud, cijeneći odbranu apelanta i materijalne dokaze, na pouzdan način i sa jasno datim obrazloženjem utvrdio korištenje pištolja sa prigušivačem, a što je utvrđeno u postupku kompleksne i integralne ocjene dokaza, kao i nošenje pancir prsluka, slijedom čega se neosnovano ovo potencira kao propust prvostepene presude. U svjetlu navoda žalbe apelanta u kontekstu povrede prava na odbranu na način da mu je onemogućeno da izvede sve dokaze, Vrhovni sud je istakao da je sud ovlašten da cijeni koje dokaze je potrebno izvesti radi potpunog i pravilnog utvrđivanja odlučnih činjenica važnih za donošenje pravilne i zakonite odluke. Shodno navedenom, zaključeno je da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio nepotrebne prijedloge odbrane, dajući o tome potpune i jasne razloge. Također je Vrhovni sud naveo da procesna sposobnost apelanta nije dovedena u sumnju, što sud opravdano zaključuje na osnovu svog zapažanja o njegovom ponašanju na pretresu, potvrđenog nalazom i mišljenjem vještaka bolnice u Sokocu. Slijedom navedenog je zaključeno je da je prvostepeni sud, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio krivični zakon i radnje optuženih okvalifikovao kao krivično djelo teškog ubistva, zbog čega tvrdnje optuženih o povredi krivičnog zakona ostaju bez osnova. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 327. Zakona o krivičnom postupku RS.
3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na ličnu slobodu i sigurnost), ali ni ove navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku, koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u predmetnom krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman