Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-68/14 (K. H.,S. B. i A. K. i F. V.)
Odluka donesena 21. 07. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-68/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine, u predmetu broj AP-68/14, rješavajući apelacije Kemala Hadžiavdića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Kemal Hadžiavdić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 007681 13 UVP od 25. oktobra 2013. godine;
Svetko Begović, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 002208 13 U od 5. marta 2014. godine;
Adem Kreho, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 011319 11 U od 17. aprila 2014. godine;
Fima Vasiljević, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 002512 14 U od 29. septembra 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-68/14 Kemal Hadžiavdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 7. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 007681 13 UVP od 25. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev da mu se prizna pravo na isplatu najniže penzije. U postupku je utvrđeno da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za priznanje traženog prava prema članu 72. st. 1. i 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine koji osiguranicima kod kojih je ukupan penzijski staž ostvaren kod Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar osigurava zajamčenu i najnižu penziju. Naime, utvrđeno je da je apelant u skladu sa Sporazumom o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja, ostvario pravo na srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, a na isti način i srazmjerni dio penzije koji pada na teret Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, zbog čega je njegov zahtjev valjalo odbiti.
2. AP-1655/14 Svetko Begović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Milenko Radović advokat iz Foče, podnio je 10. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 002208 13 U od 5. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačen je apelantov zahtjev za prekid obustave dijela penzije po rješenju Fonda PIO Republike Srpske-Filijala Istočno Sarajevo iz 2004. godine. U postupku je utvrđeno da je apelantu priznato pravo na starosnu penziju 1997. godine, a da mu je rješenjem Fonda PIO Republike Srpske-Filijala Istočno Sarajevo iz 2004. godine prestalo pravo na starosnu penziju, budući da je utvrđeno da je 1996. godine apelantu odobreno osnivanje i rad auto škole kao, najprije, dopunske djelatnosti, a od 1997. godine kao samostalne djelatnosti, koju je obavljao sve do 2003. godine.
3. AP-2924/14 Adem Kreho (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 24. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 011319 11 U od 17. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) IX grupe sa 30% invaliditeta, te mu je priznato pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 44,04 KM (umjesto ranije priznatog svojstva RVI VII grupe sa 50% vojnog invaliditeta po osnovu pogoršanja bolesti koju je dobio kao pripadnik Armije BiH). U postupku je, na osnovu nalaza i mišljenja nadležne ljekarske komisije, utvrđen navedeni postotak invaliditeta apelanta od 30 % „po osnovu oboljenja za koje se ne može pouzdano zaključiti da je nastalo vršeći vojnu dužnost u oružanim snagama-Armija BiH, ali se može zaključiti da su ratni napori uticali na pogoršanje bolesti apelanta“.
4. AP-5195/14 Fima Vasiljević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Foče, koju zastupa Milenko Radović advokat iz Foče, podnijela je 5. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 002512 14 U od 29. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za ponovno određivanje penzije. U postupku je utvrđeno da je apelantici priznato pravo na starosnu penziju počev od oktobra 2002. godine kada je navršila 65 godina života i ukupan penzijski staž od 29. godina, dva mjeseca i 14 dana, dok apelantici nije uračunato vrijeme provedeno u osiguranju od aprila 2003. do juna 2006. godine i od maja 2011. do februara 2012. godine, budući da za to vrijeme nisu plaćeni doprinosi za PIO, odnosno pojedinačna uplata doprinosa za PIO je odbačena.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 68/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman