Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-84/14 (R. Č., M. H., N. G., M. B., H. B., E. O., A. K., E. M., S. S. i F. K.)

Odluka donesena 21. 07. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
  • Izvršenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-84/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine, u predmetu broj AP-84/14, rješavajući apelacije Redže Čivića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Redžo Čivić, Mirzet Helja, Namir Gadžun, Miroslav Blažević, Huso Buza, Edib Omerović, Adnan Kulović, Edhem Mušinović, Suad Sikira i Fikret Kovač, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 077381 13 Gži od 13. decembra 2013.

godine;

Dragan Matić i „Deltra“ d.o.o. Ljubuški, protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Ip 017339 13 Pžip od 12. februara 2014. godine;

Nazif Muhamedagić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 I 020721 14 Gž od 28. aprila 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-84/14 Redžo Čivić, Mirzet Helja, Namir Gadžun, Miroslav Blažević, Huso Buza, Edib Omerović, Adnan Kulović, Edhem Mušinović, Suad Sikira i Fikret Kovač (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Kaknja, koje zastupa Suad Agić, advokat iz Visokog, podnijeli su 8. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 077381 13 Gži od 13. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je prigovor apelanata izjavljen protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda u Zenici od 19. decembra 2012. godine, kojim je taj sud djelimično odredio izvršenje protiv izvršenika radi naplate novčanog potraživanja apelanta u određenom novčanom iznosu, dok je stavom drugim dispozitiva rješenja prigovor izvršenika usvojen, u cijelosti obustavljeno izvršenje i ukinute sve provedene izvršne radnje. U toku postupka je utvrđeno da je apelantima priznato pravo na novčanu naknadu, kao demobilisanim nezaposlenim licima u trajanju i periodu koji se navode u rješenjima u mjesečnom nominalnom iznosu, odnosno 25% prosječne plate u FBiH iz prethodne godine, prema podacima Federalnog zavoda za statistiku. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da predmetna rješenja predstavljaju izvršnu ispravu podobnu za izvršenje, u smislu relevantne odredbe Zakona o izvršnom postupku, ali samo u onom obimu koji je utvrđen tim izvršnim ispravama, tj. samo u dijelu u kojem je određen nominalni iznos naknade, dok u preostalom dijelu koji se traži prijedlogom za izvršenje, kao razlike između nominalnog (fiksnog-novčanog iznosa) i iznosa 25% prosječne plate u FBiH iz prethodne godine usklađenog sa porastom prosječne plate u FBiH prema podacima Federalnog zavoda za statistiku, kao i u dijelu kamate na obračunatu razliku nije podobna za izvršenje, pa je odlučio kao u dispozitivu rješenja.

2. AP-1998/14 Dragan Matić iz Ljubuškog i „Deltra“ d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijeli su 5. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Ip 017339 13 Pžip od 12. februara 2014. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 4. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom žalba izvršenika, tj. drugoapelanta i založnog izvršenika, tj. prvoapelanta su odbijene i prvostepeno rješenje od 10. oktobra 2013. godine, kojim je odbijen prigovor na rješenje o izvršenju od 5. juna 2012. godine, potvrđeno u cijelosti. U toku postupka je utvrđeno da je na temelju predmetnih izvršnih isprava izvršen i upis založnog prava o zasnivanju hipoteke na nekretninama koje su predmet osiguranja, a što je vidljivo iz zk. ul. broj 140 za k.o. Cerno, a kako je to regulisano relevantnom odredbom Zakona o vlasničko pravnim odnosima, pa je u tom dijelu prigovor apelanata neosnovan. Nadalje, utvrđeno je da je iz predmetne obavijesti o raskidu ugovora o zajmu očito da se isti smatra raskinutim dana 29. aprila 2009. godine (ugovor o zajmu je sastavni dio izvršnih isprava, koji je zaključen pred notarom, te je u istoj obavijesti navedeno da danom raskida dospijevaju sva potraživanja tražitelja izvršenja prema drugoapelantu na dan 29. april 2009, kao i pregled uplata za drugoapelanta). Također, navedena je i visina dospjelog duga sa kamatama, pa ne stoji prigovor da apelanti nisu bili upoznati sa visinom duga po osnovu ugovora o zajmu i izvršnih isprava. Prema tome, utvrđeno je da je tražitelj izvršenja otkazao ugovor o zajmu shodno odredbi u izvršnoj ispravi i članu 18. ugovora o zajmu, kao i aneksu ugovora o zajmu, a o čemu je predočen i dokaz o otkazu ugovora o zajmu, kojeg je tražitelj izvršenja uputio na posljednju poznatu adresu drugoapelanta. Najzad, utvrđeno je da ne stoji ni prigovor zastare potraživanja apelanata obzirom da je cjelokupno potraživanje dospjelo 29. aprila 2009. godine, a radi se o pravima koja proističu iz povremenih obaveza kako je to regulisano relevantnom odredbom Zakona o obligacionim odnosima, pa je sud donio odluku kao u dispozitivu rješenja.

3. AP-2783/14 Nazif Muhamedagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Zlatko Pozderac, advokat iz Cazina, podnio je 16. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 I 020721 14 Gž od 28. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantova žalba je odbijena i rješenje Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 10. marta 2014. godine, kojim je u cijelosti odbijen apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju tog suda od 24. augusta 2012. godine, potvrđeno. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je izvršenje odobreno na osnovu pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda od 11. februara 2010. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 5. juna 2012. godine i tom prvostepenom presudom obavezan je tuženi, tj. apelant, da tužiteljici, kao tražitelju izvršenja, isplati određeni novčani iznos, te je izvršenje određeno na nekretninama apelanta i odobreno dana 24. augusta 2012. godine. Nadalje, utvrđeno je da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju jer je prijedlog za izvršenje bio sastavljen u smislu relevantne odredbe Zakona o izvršnom postupku, predloženo izvršenje jeste bilo u skladu sa izvršnom ispravom, tražitelj izvršenja jeste uz prijedlog za izvršenje dostavio dokaz da je apelant uknjižen kao vlasnik, odnosno suvlasnik nekretnina na kojima je odobreno izvršenje, kao i da pravni posao-ugovor o darovanju nije dokaz o vlasništvu jer se na osnovu pravnog posla vlasništvo stječe tek upisom u zemljišne knjige, pa sve navedeno nisu bili razlozi za prigovor propisani relevantnom odredbom navedenog zakona, koji razlozi bi sprječavali provođenje rješenja. Isto tako, s obzirom da su nekretnine na kojima je odobreno izvršenje upisane kod zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda, dakle kod istog suda koji postupa i u konkretnom izvršnom predmetu, sud je zaključio da to i jeste pravna pretpostavka da se te nekretnine nalaze na području za koje je nadležan Općinski sud, pa, shodno tome, prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda nije osnovan.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-84/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-84/14 (R. Č., M. H., N. G., M. B., H. B… | Sudska praksa | Aktio