Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3766/12 (N. I.)

Odluka donesena 21. 07. 2015.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3766/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine u predmetu broj AP-3766/12, rješavajući apelacije Nele Ivanić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacije Nele Ivanić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 053389 11 Rev od 10. jula 2012. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Nela Ivanić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Kemal Sejfulović, advokat iz Tuzle, podnijela je 29. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 053389 11 Rev od 10. jula 2012. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-07- 002941 od 12. juna 2009. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev Salke Okanovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnesen protiv apelantice kao nositeljice prava korištenja i Općine Tuzla kojim je tražio da se utvrdi da je na temelju otkupa stana na kojemu postoji stanarsko pravo, stekao pravo vlasništva na kući bliže označenoj u navedenoj presudi, kao i pravo korištenja i pravo posjeda na parceli koja služi redovnoj upotrebi objekta sa dijelom 1/1, uz obavezu tuženih apelantice i Općine Tuzla da to priznaju i trpe, te da se tužitelj, na temelju presude, u zemljišnim knjigama, na predmetnim nekretninama upiše kao vlasnik i posjednik.

3. U obrazloženju presude Općinskog suda je, između ostalog, navedeno da se po ocjeni suda radi o etažnom vlasništvu koje je tužilac stekao otkupom stana u društvenoj svojini i da se tim pravnim poslom ne stiče pravo vlasništva na čitavoj kući, nego samo u veličini stana kojeg je otkupio, te je iz tog razloga apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Pri tome je, između ostalog, u obrazloženju presude navedeno da je tužena apelantica saslušana kao parnična stranka i da je u svom iskazu navela da je na predmetnoj nekretnini upisana sa ½ prava korištenja, te da je predmetna nekretnina ranije bila eksproprisana, da je ovo pravo formalne prirode jer nisu brisani upisi, da u predmetnoj kući nikad nije živjela i da se ne osporava da tužitelj stan korisit duži period, a da su ga ranije koristili njegovi roditelji.

4. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 P 002987 09 Gz od 30. novembra 2010. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja protiv presude Općinskog suda i prvostepena presuda je potvrđena.

5. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, pa iako je pogrešno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o etažnom vlasništvu, pravilno je primjenio materijalno pravo kad je zaključio da je apelant ugovorom o otkupu stana stekao vlasništvo samo na stanu, a ne i na cijeloj kući u kojoj se stan nalazi.

6. Osporenom presudom Vrhovnog suda usvojena je revizija tužitelja u dijelu u kojemu je pobijena drugostepena presuda u odluci o tužbenom zahtjevu, presude Kantonalnog i Općinskog suda su preinačene na način da je tužbeni zahtjev usvojen i utvrđeno da je tužitelj temeljem otkupa stana na kojemu postoji stanarsko pravo stekao pravo vlasništva na kući, stojećoj parceli bliže označenoj u presudi, te pravo korištenja i pravo posjeda na navedenoj parceli koja služi redovnoj upotrebi objekta, sve sa dijelom 1/1, što su tužene dužne priznati i trpjeti, te da se temeljem ove presude Vrhovnog suda, po prethodnom ispisu iz k.p.u., na navedenom stanu/kući, tužitelj na navedenim nekretninama u zemljišnim knjigama, odnosno u katastarskom operatu, upiše kao vlasnik na objektu, nosilac prava korištenja na zemljištu, te posjednik, sve sa djelom 1/1. Istom su presudom obavezane tužene da tužitelju u jednakim dijelovima naknade troškove parničnog postupka, dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je iz činjeničnih utvrđenja Kantonalnog i Općinskog suda utvrdio da je da je tužitelj 27. septembra 2006. godine kao nosilac stanarskog prava i kupac zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana sa drugotuženom Općinom Tuzla kao prodavcem, da je taj ugovor proveden u Knjizi položenih ugovora, da se stan nalazi u kući koja se sastoji samo od tog stana i da je izgrađena na zemljištu u državnom vlasništvu, da su u zemljišnoj knjizi upisane apelantica i njena tetka M.I. kao nosioci prava korištenja sa dijelom od po 1/2 (utvrđeno je da je M.I. umrla i da nema drugih nasljednika osim apelantice), da je kao posjednik u katastru upisana apelantica sa dijelom 1/1, da je ukupna površina stana (kuće) 50 m2 i da je sagrađena na parceli čija je ukupna površina 70 m2.

8. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da je pravilan pravni stav Kantonalnog suda da se u situaciji kada se predmetni stan nalazi u kući koja se sastoji samo od tog stana, dakle, kad postoji potpuna podudarnost između stana i zgrade, ne može raditi o etažnom vlasništvu (nema etaža), pa da se i ne može sa tog stanovišta odbiti tužbeni zahtjev upravljen na upis prava vlasništva na stanu i prava korištenja na zemljištu koje služi za redovnu upotrebu stana (kuće). Međutim, Vrhovni sud je ukazao da je pogrešan pravni stav Kantonalnog suda da se tužitelj ne može upisati kao vlasnik na predmetnom stanu u zemljišnoj knjizi temeljem odredbe člana 27. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj: 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 28/05, 36/06, 51/07 i 72/08). Odredbom člana 27. stav 1. tog Zakona propisano je da pravo vlasništva na stanu kupac stiče upisom u zemljišne knjige, a stavom 3. istog člana da ako nekretnina nije upisana u zemljišnu knjigu, pravo vlasništva na stan stiče se polaganjem ugovora u zemljišnoknjižnoj službi suda na čijem se području stan nalazi i upisom u knjigu položenih ugovora koju osniva sud. Stav 3. tog člana ima u vidu faktičko stanje u Bosni i Hercegovini da se stanovi, koji su bili predmet prodaje po tom zakonu, uglavnom nalaze u stambenim zgradama gdje nije provedeno etažiranje i da ne postoji knjiga etažne svojine, pa je nemoguć upis prava vlasništva na takvim stanovima u zemljišnim knjigama. Međutim, tamo gdje se ne radi o etažnom vlasništvu, kao što je to u konkretnom slučaju, prvenstveno se primjenjuje odredba člana 27. stav 1. .Zakona o prodaj i stanova na kojima postoji stanarsko pravo, jer je moguć upis prava vlasništva na stanu (kući) i upis prava korištenja na zemljištu koje služi redovnoj upotrebi stana (kuće) u postojeće zemljišne knjige. Konačno, Vrhovni sud je zaključio da, s obzirom da je Kantonalni sud pogrešno primjenio materijalno pravo, valjalo je uvažavanjem revizije preinačiti odluke Kantonalnog i Općinskog suda i usvojiti tužbeni zahtjev.

9. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Europske konvencije.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

11. Apelantica je navela kako je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njeno pravo na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju, štiti samo postojeću imovinu, ali ne i pravo na sticanje imovine (vidi, Europski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine serija A- 31). Zbog toga su navedene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije primjenjivi samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju, predmet spora pred redovnim sudovima je priznanje tužitelju prava vlasništva, prava korištenja i prava posjeda na predmetnoj nekretnini, koji se u zemljišnim knjigama vodi kao društvena, odnosno državna imovina, a na kojemu se apelantica vodi kao nosilac prava korištenja. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelantica izjavila u postupku pred redovnim sudovima, da je upis njenog prava korištenja na predmetnoj nekretnini samo formalne prirode jer nije brisan nakon prelaska predmetne nekretnine u društvenu svojinu, odnosno državno vlasništvo nakon eksprorpijacije. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku utvrđeno da tužitelj ima konstituisano pravo svojine na predmetnoj nekretnini koje je zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, budući da se kontinuirano nalazi u posjedu predmetne nekretnine, koju su ranije koristili njegovi roditelji, te da je vlasništvo stekao temeljem ugovora o otkupu stana na kojem postoji stanarsko pravo i pravo na upis trajnog prava korištenja zemljišta na kojem se taj stan, odnosno nekretnina nalazi u skladu sa odredbama člana 27. stav 1. .Zakona o prodaj i stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Imajući u vidu da predmetna nekretnina ne predstavlja postojeću imovinu apelantice, Ustavni sud zaključuje da je apelacija uovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Apelantica dalje smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Europske konvencije. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na poštivanje doma, Ustavni sud ukazuje da je i ranije u brojnim odlukama ukazao da član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Europske konvencije daju pravo na poštivanje i zaštitu od uznemiravanja samo postojećeg doma koji apelant već ima, a ne pravo na sticanje doma. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelantica nije konstituirala pravo na dom, budući da nije u njega uselila, niti ga je ikad koristila kao svoj dom. Stoga je očigledno da se odredbe člana 8. Europske konvencije i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Europske konvencije u ovom slučaju nisu primjenjive, pa Ustavni sud zaključuje da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav 3. tačka h. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman