Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4379/14 (S. L.)

Odluka donesena 21. 07. 2015.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4379/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine u predmetu broj AP 4379/14, rješavajući apelaciju Sretena Lubure, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sretena Lubure protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 09 0 U 007365 14 U 2, od 27. avgusta 2014. Godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Sreten Lubura (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 6. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 09 0 U 007365 14 U 2, od 27. avgusta 2014. godine.

2. Apelant je Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed broj 23-04/IV-23-15/02, od 27. februara 2002. godine i zahtjev za vraćanje stana u posjed broj 23-04/IV-37/02, od 20. juna 2002. godine povodom kojih je donesen zaključak o spajanju predmeta pod brojem 23-04/IV-23-15, od 19. februara 2008. godine.

3. Rješenjem Uprave, broj 23-04/IV-23-15/02, od 4. marta 2010. godine potvrđenim rješenjem Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 27/02-23- 2435/10, od 12. aprila 2010. godine apelantov zahtjev za vraćanje stana u posjed odbijen je kao neosnovan.

4. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Uprava u toku postupku utvrdila da su zahtjevi apelanta podneseni nakon propisanog prekluzivnog roka iz člana 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), a kojim je propisano da se zahtjev za vraćanje stana u posjed morao podnijeti do 4. jula 1999. godine za stanove koji su proglašeni napuštenim, te takođe utvrdila da predmetni stan ne spada u kategoriju stanova na koje se primjenjuje rok iz stava 2. tog člana (4. oktobar 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim), niti rok iz člana 18e. istog zakona kojim je propisano da je rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje u posjed za devastirane i uništene stanove 5. novembar 2002. godine, pa je apelantov zahtjev za vraćanje stana u posjed odbijen kao neosnovan.

5. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva, 27/02-23-2435/10, od 12. aprila 2010. godine koju je Kantonalni sud presudom broj 09 0 U 007365 14 U 2, od 27. avgusta 2014. godine odbio kao neosnovanu.

6. Kantonalni sud je konstatovao da su organi uprave pravilno zaključili da je zahtjev za vraćenja u posjed stana podnesen po proteku rokova iz člana 5. Zakona o prestanku primjene, te je istakao da zahtjev koji je apelant 30. januara 1998. godine podnio Komisiji za ljudska prava-Uredu Ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ombudsman) ne može prihvatiti kao zahtjev za povrat stana u smislu člana 4. Zakona o prestanku primjene, na koji se odnose rokovi iz člana 5. istog zakona, u smislu tačke 14. Uputstva o primjeni Zakona o prestanku primjene.

7. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom, porodični život i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na slobodu kretnja i prebivališta.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:

«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju, osporenim odlukama je utvrđeno da je apelant podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed 27. februara 2002. godine i 20. juna 2002. godine, odnosno po proteku roka propisanog članom 5. Zakona o prestanku primjene. Apelant navodi da je zahtjev za povrat podnio Ombudsmanu unutar zakonom propisanog roka, odnosno 30. januara 1998. godine. U vezi sa tim navodima, Ustavni sud podsjeća na svoju raniju praksu u sličnim predmetima, Odluka o dopustivosti broj AP 3811/09, od 28. aprila 2009. godine u kojoj je konstatovao da su organi uprave dužni, u slučaju nenadležnosti, da na to ukažu podnosiocu podneska, te ga upute nadležnom organu (član 24. stav 2. u vezi sa članom 65. st. 3. i 4. Zakona o upravnom postupku). Međutim, Ombudsman Bosne i Hercegovine nije upravni organ i ne obavezuju ga ove zakonske odredbe. Osim toga, činjenica da je zahtjev podnijet Ombudsmanu u zakonskom roku ne opravdava apelanta, jer je informacija o tome ko je nadležan da odlučuje po zahtjevu za vraćanje stana u posjed sadržana u Zakonu o prestanku primjene, a koji je objavljen u “Službenim novinama“ FBiH, kao i u svim medijima. Objavljivanje relevantnih informacija u medijima je trajalo više od godine i po dana, a rok za podnošenje zahtjeva je u nekoliko navrata produžen.

11. Dakle, da bi se u postupku pred Ustavnim sudom, moglo raspravljati o povredi prava zaštićenih Ustavom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat u posjed stana ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Kako apelant nije podnio blagovremeno zahtjev za povrat predmetnog stana, niti je uspio opravdati ovaj svoj propust, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva Upravi, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo van roka podnio zahtjev, na temelju kojeg nadležni organi uprave i sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka.

12. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3). tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4379/14 (S. L.) | Sudska praksa | Aktio