Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2093/15 (Banjsko rekreativni centar “Šeher“ AD Banja Luka)
Odluka donesena 21. 07. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2093/15
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
21. 07. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine, u predmetu broj AP-2093/15, rješavajući zahtjev Banjsko rekreativnog centra “Šeher“ AD Banja Luka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Banjsko rekreativnog centra “Šeher“ AD Banja Luka za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Banjsko rekreativni centar “Šeher“ AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 29. aprila 2015. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda RS ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 095929 14 Rev od 5. marta 2015. godine, presude Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 095929 14 Pž od 10. oktobra 2014. godine i presude Okružnog privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 095929 12 Ps od 18. juna 2014. godine. Obzirom da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 21. sav 2. Pravila Ustavnog suda (nisu dostavljene sve osporene presude) od apelanta je 11. juna 2015. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 15. juna 2015. godine dostavio traženu dopunu. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavi izvršenje pravosnažne presude Okružnog privrednog suda, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 095929 12 Ps od 18. juna 2014. godine obavezan je apelant da tužitelju advokatu Miloradu Đukiću (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 161.633,85 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 9. septembra 2005. godine pa do konačne isplate kao i iznos od 40.449,07 KM na ime troškova postupka a sve u roku od 30 dana od dana prijema. Presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud utvrdi da je ništav ugovor zaključen 22. augusta 2001. godine između tužitelja i apelanta te je odbijen kao neosnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da se apelant obaveže da mu isplati iznos od 25.494,89 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 9. septembra 2005. godine. U obrazloženju je navedeno da su apelant i tužitelj 22.augusta 2001. godine zaključili ugovor o zastupanju kojim se tužitelj kao advokat obavezao da će zastupati apelanta u predmetu koji se tada vodio pred Osnovnim sudom u Banja Luci pod brojem P-1812/99 za ugovorenu naknadu-nagradu od 15% koja dospijeva po izvršenoj naplati dosuđene-utvrđene naknade; da je u predmetu donesena presuda 14. maja 2004. godine kojom je u tom predmetu tuženi-Grad Banja Luka obavezan da apelantu isplati iznos od 1.935.241,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate kao i troškove postupka u iznosu od 18.280,75 KM; da je navedena presuda ukinuta u odbijajućem dijelu presudom Okružnog suda od 15. marta 2005. godine i vraćena na ponovni postupak u tom dijelu nakon čega je, na jednom od ročišta tužitelj saznao da mu je apelant otkazao punomoć podneskom upućenim sudu. Okružni privredni sud je naveo da iz spornog ugovora proizlazi da je u istom tužitelj označen kao izvršitelj posla a apelant kao naručitelj te da se njime detaljno regulišu obaveze tužitelja precizirane u presudi dok se apelant obavezao da tužitelju odmah isplati akontaciju u iznosu od 1.000,00 KM po potpisivanju ugovora a zatim svake godine po isti iznos sve dok predmet ne bude okončan uz obavezno plaćanje svih potrebnih troškova vještačenja i taksi.
3. Navedeno je da je članom 1 ovog ugovora propisano da se svi akontativno uplaćeni troškovi vraćaju apelantu po isplati dosuđenih troškova spora dok razlika dosuđenih troškova pripada advokatu-tužitelju. Osim toga navedeno je da je članom 2 istog ugovora propisana obaveza apelanta da u slučaju jednostranog raskida ugovora plati troškove zastupanja po advokatskoj tarifi i 50% od ugovorene naknade kako je i postavljeno u tužbenom zahtjevu tužitelja. Okružni privredni sud je s tim u vezi obrazložio da je neosnovana tvrdnja apelanta da se u konkretnom slučaju radilo o zelenaškom ugovoru jer je, kako je naveo taj sud, nesporno da se apelant u vrijeme zaključenja tog ugovora nije nalazio u stanju nužde niti teškom materijalnom stanju ili da je bio lakomislen niti da je tužitelj iskoristio takvu njegovu situaciju da bi sebi pribavio nesrazmjernu korist a što je uvjet da bi se ugovor smatrao zelenaškim u smislu odredbi člana 141. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Imajući u vidu sadržaj spornog ugovora, zakonske odredbe kao i činjenicu da je apelant naplatio dosuđenu naknadu, Okružni privredni sud je donio odluku kao u dispozitivu.
4. Protiv navedene presude i apelant i tužitelj su podnijeli žalbe Višem privrednom sudu koji je presudom broj 57 0 Ps 095929 14 Pž od 10. oktobra 2014. godine žalbu apelanta djelimično usvojio i preinačio odluku o troškovima postupka na način da apelantu obavezan da umjesto iznosa od 40.449,07 KM tužitelju naknadi troškove u iznosu od 37.616,52 KM dok je u preostalom dijelu žalba apelanta i žalba tužitelja u cjelosti odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Presudom su odbijeni zahtjevi stranaka za naknadu troškova za sastav žalbi i odgovora na žalbu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je neosnovano isticanje apelanta da se u konkretnom slučaju radi o zelenaškom ugovoru jer, kako je obrazložio taj sud, apelant ničim u toku postupka nije dokazao da je u vrijeme zaključenja spornog ugovora bio u stanju nužde ili teškom materijalnom stanju ili da je bio lakomislen niti je dokazao da je tužitelj koristio takvo njegovo stanje i da je sebi pribavio nesrazmjernu korist. Navedeno je da se sporni ugovor ima smatrati ugovorom o nalogu u smislu odredbi člana 749. ZOO u kojem je tužitelj kao advokat nalogoprimac a tuženi apelant je nalogodavac kao stranka kojoj je advokat obavezao na vršenje advokatskih usluga. Obrazloženo je da se, s druge strane, navedeni ugovor ne može dovoditi u vezi sa odredbom člana 461. ZOO, kako to apelant prema mišljenju tog suda, pogrešno tvrdi. Naime, kako je obrazložio taj sud, navedenom odredbom je propisano da je ništav ugovor kojim bi advokat ili drugi nalogoprimac kupio sporno pravo čime mu je ostvarivanje provjereno ili bi ugovorio za sebe učešće u podjeli iznosa dosuđenog njegovom nalogodavcu. Viši privredni sud je, s tim u vezi, obrazložio da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji niti ugovaranju koristi iz spornog prava već se radi o ugovoru o zastupanju odnosno pružanju advokatskih usluga te ugovoru za ostvarivanju prava na naknadu troškova i isplatu nagrade u skladu sa advokatskom tarifom. S tim u vezi je navedeno i da je članom 48. Zakona o advokaturi propisano da advokat ima pravo na nagradu za svoj rad kao i na naknadu troškova u vezi sa izvršenim radnjama u smislu odredbi advokatske tarife te da je i navedenom tarifom propisano da advokat i klijent mogu ugovoriti visinu nagrade advokatu. Osim toga, Viši privredni sud je istakao i da je apelant prije okončanja postupka radi kojeg je došlo do potpisivanja spornog ugovora, jednostrano raskinuo predmetni ugovor pa je slijedom toga obavezan tužitelju isplatiti naknadu zbog raskida i to u skladu sa ugovorom, kako je prema mišljenju tog suda, to zaključio i prvostepeni sud. Imajući u vidu, između ostalog, navedeno Viši privredni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
5. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 57 0 Ps 095929 14 Rev od 5. marta 2015. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje, pravni stav nižestepenih sudova i relevantne zakonske odredbe te navedeno da su neosnovani revizioni navodi apelanta. Vrhovni sud je istakao da je osporenim presudama pravilno usvojen primarni tužbeni zahtjev tužitelja iz razloga što je apelant sporni ugovor jednostrano raskinuo prije pravosnažno okončanog postupka radi kojeg je taj ugovor i zaključen. S tim u vezi navedeno je da je apelant nesporno dužan da tužitelju plati naknadu zbog jednostranog raskida ugovora za koji tužitelj nije kriv i da plaćanje izvrši na osnovu parametara ugovorenih u samom ugovoru i na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
6. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da su u konkretnom slučaju relevantne odredbe člana 461. ZOO kojim je propisano da je ništav ugovor kojim bi advokat ili koji drugi nalogoprimac kupio sporno pravo čije mu je ostvarivanje povjereno ili ugovorio za sebe učešće u podjeli iznosa dosuđenog njegovom nalogodavcu. Zbog sadržaja navedene zakonske odredbe apelant smatra da nisu ispravne odredbe Zakona o advokaturi i Advokatske tarife kojima je propisano da advokat i klijent mogu ugovoriti nagradu te da su sudovi trebali voditi računa o koliziji ove dvije zakonske odredbe. Apelant smatra da zbog navedenog i zbog činjenice da bi mu isplatom iznosa na koji je obavezan predmetnim presudama nastale nenadoknadive štete kako za apelanta tako i za njegovo zaposlene te da Ustavni sud treba donijeti privremenu mjeru kojom bi obustavio izvršenje navedenih presuda do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji te navodima da će mu izvršenjem nastupiti nenadoknadiva šteta i posljedice za njegove zaposlene. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da istaknuti navodi apelanta na kojima zasniva predmetni zahtjev u okolnostima konkretnog slučaju sami po sebi nisu dovoljni da bi Ustavni sud donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna i izvršna budući da apelant nije ponudio relevantne razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
10. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman