Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-18/14 (Trideset osam (38) poslanika Narodne skupštine Republike Srpske)
Odluka donesena 09. 07. 2015.
- Nema povrede
- Član VI/3.a i VI/3.c) Ustava BiH - Ocjena ustavnosti - Saglasnost sa Ustavom/EK
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Ograničenja prava iz čl. 11
- Proporcionalnost
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Nenadležnost za odlučivanje
- Ocjena ustavnosti - nadležnost iz čl. VI/3.a)
- Legitiman cilj
- Član II/3 Ustava BiH
- Član 11. EK – sloboda okupljanja i udruživanja
- Autorsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska
Citirani propisi
- Zakon o udruženjima i fondacijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o konkurenciji
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima · čl. 10
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 10
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 10
- Zakon o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava · čl. 4, 21
- Zakon o udruženjima i fondacijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o udruženjima i fondacijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o konkurenciji
- Zakon o izmjeni Zakona o konkurenciji
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o udruženjima i fondacijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o konkurenciji
Predmeti (1)
U-18/14
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
09. 07. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 18/14, rješavajući zahtjev trideset osam (38) poslanika Narodne skupštine Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 19. tačka a), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. jula 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se zahtjev trideset osam (38) poslanika Narodne skupštine Republike Srpske za ocjenu ustavnosti odredaba člana 4.
st. 2. i 3, člana 5, člana 6. stav 3, člana 9. stav 1, člana 10, člana 11.
stav 1. tačka d), člana 17, člana 18. stav 1. i člana 21. stav 1. Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava („Službeni glasnik BiH“ broj 63/10).
Utvrđuje se da su odredbe člana 4. st. 2. i 3, člana 5, člana 6. stav 3, člana 9. stav 1, člana 10, člana 11. stav 1. tačka d), člana 17, člana 18. stav 1. i člana 21. stav 1. Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava („Službeni glasnik BiH“ broj 63/10) u skladu s članom II/3.i) i k) i članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se zahtjev trideset osam (38) poslanika Narodne skupštine Republike Srpske za ocjenu zakonitosti čl. 4, 5. i 6.
Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava („Službeni glasnik BiH“ broj 63/10) u odnosu na Zakon o autorskom i srodnim pravima („Službeni glasnik BiH“ broj 63/10) i član 10.
Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94, „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), zbog nenadležnosti Ustavnog suda za odlučivanje.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Trideset osam (38) poslanika Narodne skupštine Republike Srpske (u daljnjem tekstu: podnosioci zahtjeva) podnijelo je 24. juna 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti odredaba člana 4. st. 2. i 3, člana 5, člana 6. stav 3, člana 9. stav 1, člana 10, člana 11. stav 1. tačka d), člana 17, člana 18. stav 1. i člana 21. stav 1. Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava („Službeni glasnik BiH“ broj 63/10; u daljnjem tekstu: osporeni Zakon). Osim toga, podnosioci zahtjeva tražili su da Ustavni sud ispita i zakonitost čl. 4, 5. i 6. osporenog Zakona u odnosu na odredbe Zakona o autorskom i srodnim pravima („Službeni glasnik BiH“ broj 63/10; u daljnjem tekstu: ZASP) i u odnosu na član
10. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Podnosioci zahtjeva su također zatražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru zabrane primjene osporenih odredaba osporenog Zakona.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. stav (2) Pravila Ustavnog suda, od Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH zatraženo je 18. septembra 2014. godine da dostave odgovore na zahtjev.
3. Ustavnopravna komisija Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH dostavila je odgovor na zahtjev 5. marta 2015. godine. Predstavnički dom nije dostavio odgovor.
III.Zahtjev
4. Podnosioci zahtjeva su naveli da se navedenim osporenim odredbama Zakona uređuje oblast kolektivnog ostvarivanja autorskog i srodnih prava, i to na način koji je suprotan članu II/3.i) i k) i članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i pravima iz člana 11. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Podnosioci zahtjeva su naveli i da postoji diskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. u vezi s članom 11. Evropske konvencije i u vezi s članom
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Navodi u odnosu na pravo na imovinu
5. U obrazloženju spomenutih navoda podnosioci zahtjeva su istakli da je autorsko pravo, prema definiciji iz člana 15. ZASP-a, jedinstveno pravo na autorskom djelu koje sadrži ličnopravna ovlaštenja (autorska moralna prava), isključiva imovinskopravna ovlaštenja (autorska imovinska prava) i druga ovlaštenja autora (druga prava autora). S obzirom na takvu definiciju, podnosioci zahtjeva ističu da je autorsko pravo prvenstveno individualno, odnosno pravo pojedinca – autora. Prema članu 14. istog zakona, kako dalje navode podnosioci zahtjeva, autorsko pravo nastaje i pripada autoru na osnovu samog stvaranja autorskog djela i nije uvjetovano ispunjenjem bilo kojih formalnosti ili zahtjeva u pogledu njegovog sadržaja, kvalitete ili svrhe. Stoga je, kako zaključuju podnosioci zahtjeva, autorsko pravo „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. S druge strane, kako podnosioci zahtjeva dalje obrazlažu, članom 4. stav 2. osporenog Zakona predviđeno je da se ostvarivanje autorskog prava mora provoditi na kolektivan način u slučajevima propisanim navedenim članom. Takvo ograničenje je, prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, suprotno pravu na imovinu kako je ono regulirano u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zato što je sastavni dio prava na imovinu i pravo slobodnog raspolaganja tom imovinom. Osim toga, podnosioci zahtjeva su naveli da je odredbama ZASP-a autoru dopušteno da ugovorom ili drugim pravnim poslom raspolaže imovinskopravnim ovlaštenjima i drugim pravima autora, kako poslovima inter vivos tako i pravnim poslovima mortis causa. Međutim, osporenim Zakonom autoru je propisana obaveza kolektivnog ostvarivanja određenih autorskih prava, a podnosioci zahtjeva smatraju da je to u suprotnosti s osnovnim principima imovinskog prava. Podnosioci zahtjeva dalje navode, pozivajući se na član 14. ZASP-a, da autorsko pravo pripada autoru, a ne organizaciji za kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava (u daljnjem tekstu: kolektivna organizacija), koja bi to pravo mogla koristiti i nezavisno od volje autora, odnosno bez njegove saglasnosti.
7. Sljedeće ograničenje prava autora da slobodno odlučuje o korištenju, upravljanju i raspolaganju svojom imovinom nalazi se, kako smatraju podnosioci zahtjeva, u odredbama člana 4. stav 3. i člana 9. stav 1. osporenog Zakona. Naime, podnosioci zahtjeva obrazlažu da je tim odredbama propisano da kolektivna organizacija ostvaruje prava iz člana 4. stav 2. bez ugovora sa autorom. Međutim, kako navode, članom 147. stav 1. ZASP-a propisano je da autor svoja prava može ostvarivati sam ili preko zastupnika (fizičkog ili pravnog lica), kao i da svoja prava može ostvarivati za svako pojedinačno autorsko djelo ili za više autorskih djela – kolektivno ostvarivanje (član 147. stav 2). Podnosioci zahtjeva smatraju da se na taj način legalizira ulazak u tuđu imovinskopravnu sferu, odnosno dopušta se konzumiranje tuđeg imovinskog prava bez saglasnosti njegovog titulara, a da pri tome ne postoji zakonom utvrđeni opći (javni) interes koji bi to opravdao.
8. Dalje, podnosioci zahtjeva navode da je članom 18. stav 1. osporenog Zakona uvedena pretpostavka da je kolektivna organizacija, u okviru vrste prava i vrste djela za koje je specijalizirana, ovlaštena ipso iure da djeluje za račun svih autora, pri čemu se saglasnost autora ne postavlja kao uvjet. Podnosioci zahtjeva smatraju da je takva presumpcija postojanja saglasnosti autora suprotna korpusu i esenciji subjektivnih ovlaštenja titulara imovinskih prava i predstavlja flagrantno kršenje odredaba člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Podnosioci zahtjeva taj stav obrazlažu time da se takvom presumpcijom omogućava trećem licu, kolektivnoj organizaciji, korištenje imovinskih prava autora bez njegove prethodne saglasnosti, odnosno bez ugovora sa autorom, iako se u istom zakonu propisuje da ugovor treba da sadrži podatke o kojoj vrsti autorskog djela ili više djela je riječ i koja vrsta autorskog prava se ostvaruje za račun autora. Na taj način, kako smatraju podnosioci zahtjeva, postoji potpuna neusaglašenost pravnih pravila u okviru istog zakona, čime se ugrožava pravna sigurnost i otvara put masovnom kršenju imovinskopravnih ovlaštenja u segmentu autorskih prava.
9. Podnosioci zahtjeva dalje navode da je odredbom člana 17. osporenog Zakona propisano da član kolektivne organizacije ne može izuzeti iz kolektivnog ostvarivanja svoja pojedina djela, niti pojedine oblike upotrebe tih djela, osim u slučaju kad je to predviđeno ugovorom između njega i kolektivne organizacije. Suprotno tome, kako se dalje navodi, članom 4. stav 2. osporenog Zakona utvrđeno je da se određena autorska prava mogu ostvarivati samo kolektivno, a na osnovu člana 4. stav 3. i člana 9. stav 1. osporenog Zakona, kolektivna organizacija može ostvarivati autorska prava i bez ugovora sa autorom. Na osnovu toga podnosioci zahtjeva zaključuju da samo od volje kolektivne organizacije zavisi da li će preuzeti ostvarivanje autorovih autorskih prava, i to bez ugovora s autorom.
10. S obzirom na navedeno, podnosioci zahtjeva smatraju da su takva zakonska rješenja, pored međusobne neusklađenosti, suprotna principu pravne sigurnosti i autonomiji volje titulara autorskih prava, te pravu na imovinu, budući da se autorima uskraćuje pravo slobodnog raspolaganja njihovom imovinom.
b) Navodi u odnosu na pravo na slobodu udruživanja
11. Podnosioci zahtjeva smatraju da je odredba člana 6. stav 3. osporenog Zakona suprotna ideji slobode udruživanja. Naime, tom odredbom propisano je da za kolektivno ostvarivanje autorskih prava koja se odnose na istu vrstu autorskog prava na istoj vrsti autorskog djela može postojati samo jedna kolektivna organizacija koja, prema članu 8. osporenog Zakona, ima status udruženja. Dakle, kako ističu podnosioci zahtjeva, osporeni Zakon uspostavlja monopolski položaj kolektivne organizacije. Taj monopolski položaj, kako dalje navode, utvrđuje dozvolom (rješenjem) državna upravna organizacija – Institut za intelektualno vlasništvo BiH (u daljnjem tekstu: Institut), kako je to propisano čl. 5. i 10. stav 1. osporenog Zakona.
12. Dalje, podnosioci zahtjeva navode da su čl. 10. i 11. osporenog Zakona propisani uvjeti koje mora ispunjavati organizacija/udruženje koje želi obavljati djelatnost kolektivnog ostvarivanja autorskih prava. Na taj način, tvrde podnosioci zahtjeva, stiče se utisak da, pravno posmatrano, postoji mogućnost osnivanja više različitih organizacija između kojih bi autor mogao da bira kojoj organizaciji da se pridruži. Međutim, taj utisak je pogrešan, jer zakonodavac ne dopušta da više organizacija/udruženja obavlja djelatnost kolektivnog ostvarivanja autorskog prava u pogledu iste vrste prava. Podnosioci zahtjeva smatraju da se na taj način ne dopušta jednako djelovanje i drugim udruženjima na koja su/ili na koja bi autori ugovorom prenijeli ovlaštenja da ostvaruju njihova autorska prava, što potvrđuje monopolski položaj kolektivne organizacije (sada je to, kako navode podnosioci zahtjeva, AMUS iz Sarajeva). Stoga, kako navode podnosioci zahtjeva, postoji diskriminacija svih potencijalnih udruženja koja bi ispunjavala uvjete iz čl. 10. i 11. osporenog Zakona.
13. Podnosioci zahtjeva navode da je odredbom člana 11. stav 1. tačka d) osporenog Zakona propisano da će se postojećoj kolektivnoj organizaciji oduzeti takav pravni status i dodijeliti drugoj koja je podnijela zahtjev, ako ta druga organizacija dokaže da će korisnicima osigurati veći repertoar zaštićenih djela. Podnosioci zahtjeva smatraju da je upravo to dokaz da se vrši diskriminacija između udruženja po broju autora, odnosno prema broju autorskih djela koja obuhvataju njihov repertoar. U vezi s tim, podnosioci zahtjeva također smatraju da se postavlja pitanje i da li je Institut ustanovljen radi zaštite prava i interesa autora ili korisnika (jer je Zakonom utvrđeni kriterij – dokaz da će se korisnicima osigurati veći repertoar zaštićenih djela). Dalje, podnosioci zahtjeva navode da je odredbom člana 66. stav 2. ZASP-a data mogućnost ne samo kolektivnim organizacijama (udruženjima koja su taj status dobila rješenjem Instituta) već i profesionalnim udruženjima, odnosno sindikalnim udruženjima osnovanim radi zaštite autorskih prava, da mogu u ime svojih članova imati aktivnu legitimaciju za ostvarivanje zaštite prava. Međutim, kako dalje navode podnosioci zahtjeva, iz odredaba osporenog Zakona proizlazi da neko ko može ostvarivati zaštitu prava svojih članova (u sudskom i drugim postupcima) u isto vrijeme ne može ostvarivati prava svojih članova kada im to oni povjere punovažnim pravnim poslom.
14. Podnosioci zahtjeva smatraju da se iz navedenog može zaključiti da institut kolektivnog ostvarivanja autorskog prava nije uređen tako da bude u funkciji zaštite prava i interesa autora, već obrnuto. Autorima se ograničava autonomija volje, reducira ili potpuno diktira način ostvarivanja njihovih prava, a kolektivnoj organizaciji osigurava se monopolski položaj i izvjestan model ubiranja naknada. Također, podnosioci zahtjeva ističu da autori koji osnuju udruženje radi zaštite autorskih i srodnih prava, koje odlukom (voljom) Instituta nije institucionalizirano kao kolektivna organizacija, nisu u mogućnosti, bez obzira na činjenicu da je udruženje osnovano radi ispunjavanja zakonom dopuštenog cilja, da ostvare svoja prava. Na taj način su, članstvom u organizaciji koja nije kolektivna, dovedeni, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, u inferioran položaj u odnosu na one autore koji jesu članovi kolektivne organizacije, jer oni ne mogu učestvovati u raspodjeli prihoda koje u njihovo ime, bez njihove saglasnosti, ostvari kolektivna organizacija. Rezultat toga jeste da autori moraju postati članovi kolektivne organizacije, čime se, prema njihovom mišljenju, krši sloboda udruživanja koja je garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
c) Navodi u odnosu na navodnu diskriminaciju
15. Podnosioci zahtjeva smatraju da je spornim odredbama izvršena diskriminacija, odnosno stvoren pravni osnov za njeno postojanje u kontekstu prava na imovinu i slobodu udruživanja u odnosu na krug lica u svojstvu autora koji ne pristupe kolektivnoj organizaciji. Naime, podnosioci zahtjeva navode da je odredbom člana 20. stav 3. ZASP-a propisano da autoru pripada naknada za svaki oblik korištenja autorskog djela, osim kad je tim zakonom ili ugovorom drugačije uređeno. Međutim, odredbama člana 4. stav 3. i člana 9. stav 1. osporenog Zakona autorska prava ostvaruje kolektivna organizacija, uključujući i pravo na naknadu i bez ugovora sa autorom, a pretpostavlja se da je ta organizacija ovlaštena djelovati u korist svih autora iste vrste autorskog djela. Dakle, kako ističu podnosioci zahtjeva, primjena odredaba osporenog Zakona u tom dijelu predstavlja nedopušten pravni upliv u relevantne propise u okviru ZASP-a.
16. Dalje, podnosioci zahtjeva argumentiraju da kolektivna organizacija dijeli prihode koje ostvari sa autorima sa kojima ima zaključen ugovor o kolektivnom ostvarivanju autorskih prava, ali ne i sa ostalim autorima. To znači, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, da kolektivna organizacija ima, na osnovu člana 4. stav 2. i člana 9. stav 1. osporenog Zakona, ekskluzivno pravo da ostvaruje autorska prava i ubire naknadu za korištenje prava svih autora određene vrste autorskog djela, a onda prihode dijeli isključivo sa svojim članovima, ne i sa ostalim autorima, koje ona po sili zakona zastupa i čija prava su u tom smislu ograničena i dovedena u pitanje, u smislu njihovog ostvarivanja (član 2. stav 1. osporenog Zakona). Podnosioci zahtjeva navode: „[…] čak i kad bi se pretpostavka da su ugovori o kolektivnom ostvarivanju autorskog prava zaključeni i sa autorima ne-članovima […] tumačila na način da su i potonji autori članovi kolektivne organizacije, postavlja se pitanje kako je moguće raspodijeliti naknadu i sa ostalim autorima, odnosno autorima ne-članovima, kad nije izvjesno ko su i povodom kojih se djela ostvaruje bilo kakva naknada?“.
17. Također, podnosioci zahtjeva smatraju da postoji diskriminacija i onih autora koji osnuju udruženje za zaštitu autorskih i srodnih prava, a koje odlukom Instituta nije institucionalizirano kao kolektivna organizacija. Podnosioci zahtjeva smatraju da ih članstvo u tom drugom udruženju dovodi u inferiornu poziciju u odnosu na autore koji su članovi kolektivne organizacije, te da su oni onemogućeni da slobodno odlučuju o svom udruživanju na jednoj strani, kao i o svojim imovinskim pravima na drugoj strani.
d) Navodi u odnosu na neusklađenost odredaba osporenog Zakona s drugim zakonima
18. Podnosioci zahtjeva također navode da su odredbe čl. 4, 5. i 6. osporenog Zakona suprotne općim pravilima ugovornog prava propisanim u ZOO-u u oba entiteta, i to principima slobode ugovaranja iz člana 10. ZOO-a. Također, smatraju da su te odredbe suprotne i odredbi člana 64. stav
3. ZASP-a, koja se tiče prava autora da može ugovorom ili drugim pravnim poslom prenijeti na drugo lice pojedinačna imovinska ovlaštenja i druga prava autora, osim kada je tim zakonom drugačije određeno. Dalje, podnosioci zahtjeva navode i da je odredbama Zakona o autorskim i srodnim pravima autoru dopušteno da ugovorom ili drugim pravnim poslom raspolaže imovinskopravnim ovlaštenjima i drugim pravima autora tokom života i za slučaj smrti. Međutim, odredbama osporenog Zakona propisano je da je autor obavezan na kolektivno ostvarivanje nekih imovinskopravnih ovlaštenja iz autorskog prava, što je u koliziji s osnovnim principima imovinskog prava.
19. Također, podnosioci zahtjeva smatraju da su odredbe osporenog Zakona suprotne i članu 73. ZASP-a, zato što se odredbama osporenog Zakona ograničava prijenos pojedinačnih autorskih imovinskih prava, jer je autor zakonom prisiljen da neka od njih ostvaruje preko kolektivne organizacije, pa čak moguće i bez vlastite saglasnosti i/ili znanja. Podnosioci zahtjeva smatraju da se kolizija između ta dva zakona vidi i u tome što je odredbama ZASP-a propisano da autoru pripada naknada za svaki oblik korištenja autorskog djela, osim kad je tim zakonom ili ugovorom drugačije određeno, a prema osporenom Zakonu autorska prava ostvaruje kolektivna organizacija, uključujući i pravo na naknadu, i bez ugovora sa autorom.
20. S obzirom na sve navedeno, podnosioci zahtjeva predlažu da Ustavni sud najprije donese privremenu mjeru zabrane daljnje primjene navedenih odredaba osporenog Zakona, a zatim da donese odluku kojom će osporavane odredbe osporenog Zakona proglasiti neustavnim/nezakonitim i staviti ih van snage.
e) Odgovor na zahtjev
21. U odgovoru Ustavnopravne komisije Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH navedeno je da je ta komisija održala sjednicu 4. marta 2015. godine, pa da je povodom dostavljenog zahtjeva za ocjenu ustavnosti konstatirala da je Parlamentarna skupština BiH usvojila osporeni Zakon, da je objavljen u „Službenom glasniku BiH“ broj 63/10, te da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine 24. juna 2013. godine primio zahtjev poslanika Narodne skupštine Republike Srpske za ocjenu ustavnosti navedenog zakona. Nakon rasprave, Ustavnopravna komisija jednoglasno je odlučila da o navedenim činjenicama upozna Ustavni sud Bosne i Hercegovine, koji će, u skladu sa svojim nadležnostima, odlučiti o usaglašenosti predmetnog zakona sa Ustavom BiH.
IV.Relevantni propisi
22. U Ustavu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase:
Član VI/3. Jurisdikcija Ustavni sud će podržavati ovaj Ustav.
a) Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to pitanje:
[…] Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.
23. U Zakonu o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava („Službeni glasnik BiH“ broj 63/10) relevantne odredbe glase:
Član 4.
(Obavezno kolektivno ostvarivanje prava) […] (2) Ostvarivanje autorskog prava mora se obavljati samo na kolektivan način u slučaju:
a) ponovne prodaje originala likovnih djela (pravo slijeđenja),
b) ubiranja naknade za privatnu i drugu vlastitu upotrebu djela,
c) kablovskog reemitiranja autorskih djela, osim ako se radi o vlastitim emisijama radiodifuznih organizacija, nezavisno od toga da li su to izvorna prava radiodifuznih organizacija, ili prava koja su na njih prenijeli drugi nosioci prava,
d) pravo reproduciranja aktuelnih novinskih i sličnih članaka o tekućim pitanjima u pregledima takve štampe (kliping).
3) Prava iz stava (2) ovog člana nadležna kolektivna organizacija ostvaruje bez ugovora s autorom.
Član 5.
(Izuzetno individualno ostvarivanje prava) Prava koja se prema članu 4. ovog zakona mogu ostvarivati samo na kolektivan način mogu se ostvarivati individualno dok Institut ne izda odobrenje određenom pravnom licu za njihovo kolektivno ostvarivanje.
Član 6.
(Kolektivna organizacija) (1) Kolektivna organizacija je pravno lice koje uz dozvolu Instituta obavlja poslove iz člana 3. ovog zakona, na osnovu ugovora s autorom, odnosno na osnovu ovog zakona, kao svoju jedinu i neprofitnu djelatnost.
[…] (3) Za kolektivno ostvarivanje autorskih prava koja se odnose na istu vrstu prava na istoj vrsti djela može da postoji samo jedna kolektivna organizacija.
Član 7.
(Standardi poslovanja kolektivne organizacije) (1) Kolektivna organizacija mora obavljati sve poslove u okviru svoje djelatnosti na način koji osigurava postizanje najvećeg mogućeg stepena efikasnosti, dobrog poslovanja, štedljivosti i transparentnosti.
(2) Od svih ukupno ostvarenih sredstava kolektivna organizacija odvaja samo sredstva za pokrivanje troškova svog rada, a sva druga sredstva dužna je raspodijeliti svojim članovima. Izuzetno, statutom kolektivne organizacije može se izričito predvidjeti da se određeni dio tih sredstava odvoji za kulturne namjene, kao i za unapređenje penzionog, zdravstvenog i socijalnog statusa svojih članova. Visina tako odvojenih sredstava ne smije biti veća od 10% netoprihoda kolektivne organizacije.
(3) Kolektivna organizacija dužna je da se pridržava međunarodnih i općeprihvaćenih pravila, standarda i principa koji se primjenjuju u praksi kolektivnog ostvarivanja prava, a naročito onih koji se odnose na stručne službe, utvrđivanje visine naknada za korištenje djela, dokumentaciju i njenu međunarodnu razmjenu, te obračun i raspodjelu naknada domaćim i stranim autorima.
Član 8.
(Pravni oblik kolektivne organizacije) (1) Kolektivna organizacija je pravno lice koje ima status udruženja koje djeluje na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine.
(2) U slučaju sukoba odredbi ovog zakona i zakona kojim se uređuje osnivanje i rad udruženja primjenjuju se odredbe ovog zakona.
Član 9.
(Pravni osnov za kolektivno ostvarivanje prava) (1) Kolektivna organizacija može da ostvaruje autorska prava na osnovu ugovora s autorom, osim ako ovim zakonom nije izričito predviđena mogućnost kolektivnog ostvarivanja prava na osnovu samog zakona (član 4. stav (3) ovog zakona).
(2) Ugovor iz stava (1) ovog člana mora da sadrži naročito:
a) odredbu o isključivom prijenosu odgovarajućeg imovinskog prava autora na kolektivnu organizaciju,
b) nalog autora kolektivnoj organizaciji da u svoje ime, a za račun autora, ostvaruje prenesena prava,
c) vrstu djela i prava koja kolektivna organizacija ostvaruje za račun autora,
d) vrijeme trajanja ugovora koje ne može biti duže od pet godina; poslije isteka trajanja ugovor se može neograničeno produžavati za iste periode.
(3) Ako kolektivna organizacija ostvaruje prava na osnovu zakona, stav (2) tač. b), c) i d) ovog člana primjenjuju se na odgovarajući način.
(4) Ako je ostvarivanje prava prema zakonu ili ugovoru preneseno na kolektivnu organizaciju, autor ne može sam ostvarivati ta prava na individualan način, osim u slučaju iz člana 5. ovog zakona.
Član 10.
(Zahtjev za dobivanje dozvole) (1) Pravno lice može da posluje kao kolektivna organizacija samo na osnovu dozvole Instituta.
(2) Postupak za davanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja autorskih prava pokreće se na osnovu pisanog zahtjeva pravnog lica Institutu. Uz takav zahtjev pravno lice mora da podnese:
[…]
c) podatke o broju autora koji su ovlastili pravno lice za ostvarivanje prava na njihovim djelima, kao i popis djela koja će sačinjavati repertoar kolektivne organizacije, […] Član 11.
(Davanje dozvole) (1) Institut će izdati dozvolu za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja autorskog prava pravnom licu koje je podnijelo zahtjev prema članu 10. ovog zakona ako utvrdi: […]
d) da već ne postoji za istu vrstu autorskih djela i za ostvarivanje istih prava druga kolektivna organizacija osim ako pravno lice koje podnosi zahtjev dokaže da će osigurati korisnicima veći repertoar zaštićenih djela nego već postojeća kolektivna organizacija, kao i da može osigurati efikasniji i ekonomičniji način ostvarivanja prava.
(2) Pri procjeni postojanja dovoljne ekonomske osnove pravnog lica, odnosno procjeni osiguranja efikasnijeg i ekonomičnijeg načina ostvarivanja prava iz stava (1) ovog člana Institut će uzeti u obzir naročito: broj autora koji su državljani Bosne i Hercegovine ili koji imaju prebivalište, odnosno sjedište u Bosni i Hercegovini, a koji su ovlastili kolektivnu organizaciju za ostvarivanje njihovih prava, ukupan broj njihovih djela koja će činiti repertoar kolektivne organizacije, pretpostavljeni obim korištenja tih djela, odnosno mogući broj njihovih korisnika, način i sredstva kojima kolektivna organizacija namjerava obavljati svoju djelatnost, sposobnost ostvarivanja prava stranih autora, sposobnost ostvarivanja prava domaćih autora u inozemstvu, te procjenu očekivane visine naplaćenih naknada i troškova poslovanja.
Član 15.
(Obaveza prihvatanja kolektivnog ostvarivanja prava) (1) Kolektivna organizacija ne može odbiti zahtjev za sklapanje ugovora za kolektivno ostvarivanje prava iz oblasti svoje djelatnosti.
Član 16.
(Članstvo u kolektivnoj organizaciji) Autori koji su povjerili kolektivnoj organizaciji ostvarivanje svojih prava su njeni članovi. Vrste članstva i prava u vezi s njima određuje statut kolektivne organizacije. Član 17.
(Zabrana izuzimanja djela) Član kolektivne organizacije ne može iz kolektivnog ostvarivanja prava izuzeti svoja pojedina djela ni pojedine oblike korištenja tih djela, osim u slučaju kad je to predviđeno ugovorom između njega i kolektivne organizacije.
Član 18.
(Pretpostavka kolektivnog ostvarivanja prava) (1) Postoji pretpostavka da je kolektivna organizacija, u okviru vrste prava i vrste djela za koje je specijalizirana, ovlaštena da djeluje za račun svih autora.
(2) Autor koji ne želi svoja prava ostvarivati na kolektivan način dužan je o tome u pisanoj formi obavijestiti odgovarajuću kolektivnu organizaciju.
(3) Kolektivna organizacija dužna je autore koji je nisu obavijestili da će svoja prava ostvarivati na individualan način tretirati ravnopravno s autorima koji su s njom sklopili ugovor iz člana 9. ovog zakona.
Član 21.
(Pravila o raspodjeli prihoda kolektivne organizacije) (1) Uzimajući u obzir odredbu člana 7. stav (2) ovog zakona, kolektivna organizacija dužna je autorima koji su s njom zaključili ugovor iz člana 9. ovog zakona, kao i onima koji svoja prava u Bosni i Hercegovini ostvaruju na osnovu ugovora zaključenog između te kolektivne organizacije i strane kolektivne organizacije raspodijeliti sav prihod od svoje djelatnosti, u skladu s godišnjim planom koji usvoji skupština kolektivne organizacije.
(2) Kolektivna organizacija dijeli sredstva za autorske honorare članova u skladu sa usvojenim pravilima o raspodjeli.
(3) Osnovni principi i pravila raspodjele prihoda moraju biti određeni statutom kolektivne organizacije, moraju osiguravati srazmjernost, primjerenost i pravičnost raspodjele i moraju efikasno onemogućavati bilo kakvu proizvoljnost.
24. U Zakonu o autorskim i srodnim pravima („Službeni glasnik BiH“ broj 63/10) relevantne odredbe glase:
Član 14.
(Nastanak prava) Autorsko pravo nastaje i pripada autoru na osnovu samog stvaranja autorskog djela i nije uslovljeno ispunjenjem bilo kakvih formalnosti ili zahtjeva u pogledu njegovog sadržaja, kvaliteta ili svrhe.
Član 15.
(Sadržaj autorskog prava) Autorsko pravo je jedinstveno pravo na autorskom djelu koje sadrži isključiva lično-pravna ovlaštenja (autorska moralna prava), isključiva imovinskopravna ovlaštenja (autorska imovinska prava) i druga ovlaštenja autora (druga prava autora).
Član 20.
(Sadržaj prava) (1) Autorska imovinska prava sadrže isključivo ovlaštenje autora da zabrani ili dozvoli iskorištavanje svog djela i primjeraka tog djela, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
(2) Drugo lice može iskorištavati autorsko djelo samo s dozvolom autora, osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
(3) Za svaki oblik iskorištavanja autorskog djela od drugog lica autoru pripada posebna naknada, osim ako ovim zakonom ili ugovorom nije drugačije određeno.
(4) Autorska imovinska prava sadrže naročito:
a) pravo reproduciranja,
b) pravo distribuiranja,
c) pravo davanja u zakup,
d) pravo saopćavanja javnosti,
e) pravo prerade,
f) pravo audiovizuelnog prilagođavanja (član 110.),
g) pravo prijevoda.
Član 63.
(Nasljeđivanje autorskog prava) Autorsko pravo kao cjelina, osim prava pokajanja, predmet je nasljeđivanja. Na prenošenje autorskog prava nasljeđivanjem primjenjuju se propisi o nasljeđivanju, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
Član 64.
(Prenosivost autorskog prava) […] (3) Autor može ugovorom ili drugim pravnim poslom prenijeti na drugo lice pojedinačna imovinska ovlaštenja (autorska imovinska prava) i druga prava autora, osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
Član 66.
(Legitimacija) […] (2) Aktivna legitimacija za ostvarivanje zaštite prava svojih članova, prema ovom zakonu, u sudskim i drugim službenim postupcima pripada i kolektivnim organizacijama, sindikalnim organizacijama i profesionalnim udruženjima osnovanim radi zaštite autorskih i srodnih prava.
Član 73.
(Obim prenošenja autorskog prava) Prijenos pojedinačnih autorskih imovinskih prava ili pojedinačnih drugih prava autora može biti sadržajno, prostorno ili vremenski ograničen.
Član 147.
(Način ostvarivanja prava) (1) Autor može da ostvaruje svoja autorska prava sâm ili posredstvom zastupnika. Zastupnik može da bude fizičko ili pravno lice kojeg autor ovlasti za zastupanje. (2) Autorska prava mogu se ostvarivati za svako pojedinačno autorsko djelo (individualno ostvarivanje prava) ili za više autorskih djela više autora zajedno (kolektivno ostvarivanje prava).
(3) Kolektivno ostvarivanje prava uređuje se posebnim zakonom uz odgovarajuću primjenu odredbi ovog zakona.
Član 148.
(Individualno ostvarivanje prava posredstvom zastupnika) (1) Individualno ostvarivanje autorskih prava posredstvom zastupnika obuhvata zastupanje autora u pravnim poslovima s korisnicima, odnosno naručiocima njihovih djela, uključivši naplatu autorskih naknada i zastupanje autora u sudskim ili drugim službenim postupcima radi zaštite njihovih autorskih prava.
25. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94, „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 10. (u FBiH) Učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima, te moralu društva.
Član 10. (u RS) Strane u obligacionim odnosima su slobodne, u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja, da svoje odnose urede po svojoj volji.
V.Dopustivost
26. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. tačka a) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Član VI/3. Jurisdikcija Ustavni sud će podržavati ovaj Ustav.
a) Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to pitanje:
[…] Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.
Član 19. tačka a) Pravila Ustavnog suda glasi:
Član 19.
Zahtjev nije dopustiv ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
[…]
a) U odnosu na zahtjev za ispitivanje zakonitosti
27. Podnosioci zahtjeva traže, između ostalog, da Ustavni sud ispita da li su odredbe člana 4. st. 2. i 3, člana 5, člana 6. stav 3, člana 9. stav 1, člana 10, člana 11. stav 1. tačka d), člana 17, člana 18. stav 1. i člana 21. stav 1. osporenog Zakona u skladu sa ZASP-om i s članom 10. ZOO-a.
28. U vezi sa zahtjevom za ispitivanje zakonitosti kako je postavljen u navedenom zahtjevu, Ustavni sud zapaža da odredba člana VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine ne propisuje nadležnost Ustavnog suda da ocjenjuje zakonitost općenito. Ranije se u praksi Ustavnog suda postavilo pitanje da li neusklađenost odredaba nekog osporenog entitetskog zakona sa zakonom Bosne i Hercegovine vodi inkompatibilnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine, a dosljedno tome i s principom vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
29. U odgovoru na to pitanje Ustavni sud je iskazao stav da se zakoni Bosne i Hercegovine koje je usvojila Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine smatraju odlukama institucija Bosne i Hercegovine iz člana III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te donošenje zakona od entitetā ili drugih administrativnih jedinica u Bosni i Hercegovini suprotno proceduri koju propisuju državni zakoni može dovesti u pitanje poštivanje odredaba člana III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojima su entiteti i druge administrativne jedinice u Bosni i Hercegovini dužni da se pridržavaju, između ostalog, i odluka institucija Bosne i Hercegovine. Dakle, entiteti (ili druge administrativne jedinice Bosne i Hercegovine) moraju poštivati obaveze koje im se nalažu putem zakona koje su donijele institucije Bosne i Hercegovine. Činjenica da te obaveze nisu poštovane može dovesti do kršenja odredaba Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 2/11 od 27. maja 2011. godine, tačka 52, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 99/11).
30. Iz navedenog prvenstveno slijedi da Ustavni sud nema nadležnost da ocjenjuje usklađenost zakona donesenog na nivou Bosne i Hercegovine sa zakonom donesenim na nivou entiteta, kako to traže podnosioci zahtjeva (da se ispita usklađenost odredaba osporenog Zakona u odnosu na član
10. ZOO-a), već obratno. Dalje, drugi dio zahtjeva za ocjenu zakonitosti odnosi se na ispitivanje usklađenosti dva zakona istog ranga, osporenog Zakona i ZASP-a, koje je donijela Parlamentarna skupština BiH. Iz jezičkog tumačenja odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i navedene prakse Ustavnog suda ne slijedi da sud ima nadležnost da ispituje međusobnu usklađenost odluka institucija Bosne i Hercegovine, osim ako se radi o sporu, između ostalog, između institucija Bosne i Hercegovine. U konkretnom slučaju, radi se o dva zakona koja je donijela ista „institucija“ – Parlamentarna skupština BiH. Dakle, u konkretnom slučaju ne radi se o dvije institucije Bosne i Hercegovine koje bi mogle imati konkurentnu nadležnost u odnosu na isto pitanje, pa stoga ne postoji ni spor o tom pitanju. Osim toga, Ustavni sud je u svojoj praksi protumačio da spor ne može proizlaziti iz redovnih pozitivnopravnih propisa, već se mora ticati određenog pitanja koje je regulirano samim Ustavom BiH (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U 12/08 od 30. januara 2009. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 62/09, tačka 7). Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da se ne radi o sporu između institucija Bosne i Hercegovine u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, te da ni po tom osnovu nema nadležnost da ispituje međusobnu usklađenost dva propisa koje je donijela Parlamentarna skupština BiH.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema nadležnost da odlučuje o zahtjevu za ispitivanje zakonitosti osporenog Zakona u odnosu na odredbe ZASP-a i ZOO-a. Zbog toga, Ustavni sud, na osnovu odredbe člana 19. tačka a) Pravila Ustavnog suda, zaključuje da u tom dijelu zahtjev nije dopustiv.
b) U odnosu na zahtjev za ispitivanje ustavnosti
32. U odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ispitivanje usklađenosti određenih odredaba osporenog Zakona sa ustavnim pravom na imovinu i na slobodu udruživanja iz člana II/3.i) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te u odnosu na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da se radi o ovlaštenom podnosiocu, budući da je zahtjev podnijelo trideset osam (38) poslanika Narodne skupštine Republike Srpske.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da je zahtjev u tom dijelu dopustiv zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, a ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 19. Pravila Ustavnog suda zbog kojeg taj dio zahtjeva ne bi bio dopustiv. VI.Meritum
34. Podnosioci zahtjeva navode da odredbe člana 4. st. 2. i 3, člana 5, člana 6. stav 3, člana 9. stav 1, člana 10, člana 11. stav 1. tačka d), člana 17, člana 18. stav 1. i člana 21. stav 1. osporenog Zakona nisu usaglašene s članom II/3.i) i k) i članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i pravima iz člana 11. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da postoji diskriminacija iz člana 14. u vezi s članom 11. Evropske konvencije i u vezi s članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravna priroda instituta kolektivnog ostvarivanja autorskog i srodnih prava općenito i reguliranje u uporednom pravu
35. Prije analize usaglašenosti odredaba osporenog Zakona s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud će razmotriti pravnu prirodu instituta kolektivnog ostvarivanja autorskog i srodnih prava i reguliranje tog instituta u uporednom pravu.
36. Taj institut je u uporednom pravu reguliran na dva načina: kroz poseban propis (lex specialis pristup, npr., Portugal, Švedska, Holandija, Austrija, Belgija, Slovenija, Hrvatska, Srbija itd.) ili u okviru zakona koji cjelovito reguliraju oblast autorskopravne zaštite (npr., Mađarska, Češka, Slovačka). Također, u priličnom broju zakonodavstava propisano je da društva za kolektivno ostvarivanje prava trebaju biti neprofitnog karaktera (Austrija, Mađarska, Portugal, Španija, Italija, Slovenija itd.). Međutim, ima i onih koji ne postavljaju takav zahtjev (Velika Britanija, Irska, Malta, Grčka itd.), pa u tim zemljama društva za kolektivno ostvarivanje prava mogu biti društva kapitala. Bez obzira na to koji je pristup zakonodavca reguliranju te oblasti i bez obzira na to da li se radi o profitnim ili neprofitnim društvima, karakteristike tog instituta su iste u svim zemljama.
37. Naravno, autorsko pravo jeste u svim uporednim pravima imovinsko pravo. Stoga je svugdje i propisano da autor svoja prava može ostvarivati samostalno ili putem zastupnika koji će u njegovo ime i za njegov račun preduzimati odgovarajuće radnje (individualno ostvarivanje autorskog prava). Međutim, takav pojedinačni angažman autora svrsishodan je samo za pojedine kategorije djela. Za djela koja karakteriziraju visoka frekventnost i difuznost upotrebe i čiji su korisnici brojni i raznoliki (najčešće muzička djela), i u teoriji i u praksi (u zakonima kojima se regulira ta oblast), postoji institut kolektivnog ostvarivanja autorskog prava putem društava, organizacija ili udruženja za kolektivno ostvarivanje autorskog prava (u daljnjem tekstu: kolektivne organizacije). Važno je uočiti da autorska imovinska prava podrazumijevaju zaštitu autora u pogledu ekonomske eksploatacije autorskog djela, ali i pravo na naknadu za upotrebu autorovog djela (pravo autora da odobri ili zabrani iskorištavanje svog djela i primjeraka tog djela, stavljanje u promet originala i primjeraka djela, reproduciranje, distribuiranje, davanje djela u najam, prevođenje djela itd.). Pojam „ostvarivanje autorskih prava“ odnosi se samo na ostvarivanje imovinskih prava, uključujući i pravo na naknadu, ali ne i moralnih prava autora (pravo autora da odluči kada i u kojoj formi će njegovo djelo biti objavljeno, pravo autora da bude priznat kao stvaralac djela i da njegovo ime ili pseudonim budu navedeni na djelu, pravo da se suprotstavi mijenjanju djela ili upotrebi ako bi takvo mijenjanje ili upotreba vrijeđali njegovu čast i ugled itd.).
38. Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da kolektivne organizacije obavljaju djelatnost za veći broj autora zajedno, a njihova se uloga sastoji u zaključivanju ugovora sa korisnicima o iskorištavanju autorskih djela, nadzoru nad upotrebom, ubiranju naknade za korištenje djela i raspodjeli te naknade autorima djela. Kolektivna organizacija može ostvarivati autorska prava na osnovu punomoći, ugovora ili ex lege (u određenim slučajevima koji su uvijek eksplicitno propisani zakonom).
39. Zakonom propisano obavezno kolektivno ostvarivanje nekih autorskih prava u vezi je upravo sa autorovim pravom na naknadu za iskorištavanje njegovog djela. Cilj takvog rješenja u različitim zakonodavstvima je isti: da se u slučajevima kada bi autorima bilo veoma teško, pa čak i nemoguće ostvariti svoja prava individualno, osigura najpovoljniji i najefikasniji način da svoje pravo na naknadu ipak ostvare. To je naročito važno kada autor nije titular isključivog imovinskog prava, već samo prava na naknadu, dakle kada autor nema mogućnost da izričito dopusti ili zabrani određene vidove iskorištavanja svog djela, već ga korisnik može iskorištavati na osnovu zakonske licence, a obavezan je autoru platiti naknadu. Naime, u takvim slučajevima autor nema uvid u krug lica koja se koriste takvim zakonskim ovlaštenjem, praktično nema ni mogućnost da samostalno utvrdi ko sve iskorištava njegovo djelo, pa u nedostatku ugovora sa svakim mogućim korisnikom često ostaje nenamiren. Kolektivne organizacije, s druge strane, imaju više sredstava i tehničkih mogućnosti da kontroliraju takvu upotrebu djela, identificiraju korisnike i ishode zaključenje ugovora o naknadi i njenu naplatu. Važno je uočiti da za razliku od zastupnika autora kod individualnog ostvarivanja prava kolektivna organizacija nastupa u svoje ime, ali za račun autora.
40. Dalje, čak i kada su u pitanju isključiva imovinska prava autora, mandatorno kolektivno ostvarivanje autorskog prava postoji u uporednom pravu i ima svoju svrhu. Naime, i u takvim slučajevima može postojati faktička nemogućnost individualnog ostvarivanja prava zbog velikog interesa javnosti i korisnika za masovno iskorištavanje djela na određeni način (ponovo, najčešće se radi o muzičkim djelima). U takvim slučajevima zakonodavac se odlučuje za obavezno kolektivno ostvarivanje prava, kako bi se uspostavila ravnoteža između interesa autora i korisnika. Zbog toga su, npr., i u okviru Evropske unije doneseni propisi kojima se regulira pitanje mandatornog kolektivnog ostvarivanja prava u određenim slučajevima (npr., Direktiva Evropskog vijeća br. 93/83/EEZ o koordinaciji određenih pravila koja se odnose na autorska i srodna prava koja se primjenjuju na satelitsko emitiranje i kablovsku retransmisiju, dostupna na: http://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/PDF/?uri=CELEX:31993L0083&from=EN, objavljena u „Službenom glasniku EU“ broj L-248 od 6. oktobra 1993. godine, vidjeti http://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=OJ:L:1993:248:TOC).
41. Dakle, kao što ovaj kratki prikaz uporednog prava pokazuje, cilj i duh institucije kolektivnog ostvarivanja prava jeste osiguravanje pretpostavki kojima se titularima autorskog i srodnih prava garantira adekvatna naknada kao rezultat ekonomskog iskorištavanja predmeta zaštite koji su stvorili. Taj institut je uspostavljen u korist autora, koji bi bez toga vrlo teško ili nikako mogli ostvarivati svoja prava u određenim slučajevima, ali i u korist korisnika koji onda znaju da se za stjecanje određenih prava na iskorištavanje djela moraju obratiti isključivo kolektivnim organizacijama, a sve zajedno osigurava pravnu sigurnost u prometu autorskih i srodnih prava.
b) Ustavnost odredaba člana 4, člana 9. stav 1, člana 17. i člana 18. stav 1. osporenog Zakona u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju
42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Član II/3. – Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
k) Pravo na imovinu.
43. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
44. Podnosioci zahtjeva smatraju da odredbe člana 4. stav 2, člana 9. stav 1, člana 17. i člana 18. stav 1. osporenog Zakona nisu u saglasnosti s ustavnim pravom na imovinu iz sljedećih razloga: 1) propisivanjem obaveznog kolektivnog ostvarivanja autorskog prava ograničava se imovinskopravno ovlaštenje autora suprotno članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što je sastavni dio prava na imovinu i pravo slobodnog raspolaganja tom imovinom; 2) član 14. ZASP-a propisuje da autorsko pravo pripada autoru, a ne kolektivnoj organizaciji, koja bi to pravo mogla koristiti i nezavisno od volje autora, odnosno bez njegove saglasnosti; 3) osporenim odredbama propisano je da kolektivna organizacija ostvaruje prava iz člana 4. stav 2. bez ugovora sa autorom, iako je ZASP u članu 147. stav 1. propisao da autor svoja prava može ostvarivati sam ili preko zastupnika i da svoja prava može ostvarivati za svako pojedinačno autorsko djelo ili za više autorskih djela – kolektivno ostvarivanje; 4) članom 18. stav 1. osporenog Zakona uvedena je pretpostavka da je kolektivna organizacija ovlaštena ipso iure da djeluje za račun svih autora, pri čemu se saglasnost autora ne postavlja kao uvjet, što je suprotno korpusu i esenciji subjektivnih ovlaštenja titulara imovinskih prava i predstavlja flagrantno kršenje odredaba člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
45. Ustavni sud najprije zapaža da se zakonodavac odlučio pitanje kolektivnog ostvarivanja prava regulirati posebnim zakonom, što je propisano i ZASP-om. Naime, kako podnosioci zahtjeva pravilno ističu, u članu 147. ZASP-a propisan je način ostvarivanja prava, i to tako da autor može ostvarivati svoja autorska prava sam ili putem zastupnika (stav 1), da se autorska prava mogu ostvarivati za svako pojedinačno djelo (individualno ostvarivanje prava) ili za više autorskih djela više autora zajedno (kolektivno ostvarivanje prava, stav 2). Međutim, stavom 3. člana 147. ZASP-a propisano je da će se kolektivno ostvarivanje prava iz stava 2. istog člana regulirati posebnim zakonom uz odgovarajuću primjenu navedenog Zakona. Dakle, već je ZASP-om propisan lex specialis pristup reguliranju pitanja kolektivnog ostvarivanja prava, ali to ni na koji način ne umanjuje suštinu autorskog prava niti per se predstavlja problem u smislu zaštite tog prava. Kao što je već pokazano, zakonodavac uživa široko polje slobodne procjene u odnosu na to da li će tu oblast urediti na taj način ili cjelovito, u jednom zakonu. Ono što je bitno jeste to da se u svakom slučaju na odgovarajući način zaštiti autorsko pravo.
46. Dalje, Ustavni sud zapaža da je članom 4. osporenog Zakona propisano obavezno kolektivno ostvarivanje prava samo u četiri slučaja koja su eksplicitno navedena u tačkama od a) do
d) stava 2. tog člana. Dakle, zakonodavac se odlučio na vrlo restriktivnu listu slučajeva u kojima se autorsko pravo mora ostvarivati putem kolektivne organizacije, od čega se u dva slučaja pravni osnov nalazi u odgovarajućim propisima Evropske unije: pravo slijeđenja iz tačke a) člana 4. stav 2 (Direktiva 2001/84/EZ od 27. septembra 2001. godine o pravu slijeđenja u korist autora izvornika umjetničkog djela, dostupna na:
http://www.ipr.gov.ba/images/direktive_eu/direktiva_2001_84_ez.pdf) i kablovsko reemitiranje (Direktiva navedena u stavu 40.. ove odluke). Dakle, u ova dva slučaja radi se o pravnoj stečevini Evropske unije (acquis communautaire). S obzirom na aspiracije Bosne i Hercegovine za članstvom u Evropskoj uniji, kao i činjenicu da je Bosna i Hercegovina 2008. godine potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, ona mora biti spremna da prihvati acquis u potpunosti i, što je jednako važno, mora biti sposobna da ga provede. Dakle, Ustavni sud smatra da su takva rješenja rezultat upravo tih napora. Druga dva slučaja rezultat su nastojanja zakonodavca da osigura autorima ostvarivanje prava koja bi im inače bilo teško ili nemoguće ostvariti, kako je to već ranije navedeno.
47. Dakle, u konkretnom slučaju, propisivanjem obaveznog ostvarivanja autorskih i srodnih prava u izuzetnim, zakonom tačno navedenim slučajevima, titularima autorskih i srodnih prava ograničena je sloboda izbora načina ostvarivanja autorskih i srodnih prava. Međutim, Ustavni sud ne može zaključiti da je takvim zakonskim rješenjem u cijelosti ograničeno autorovo imovinskopravno ovlaštenje, odnosno da mu je ograničeno pravo raspolaganja tim njegovim pravom, kako to tvrde podnosioci zahtjeva. Naime, ograničenje uspostavljeno u članu 4. osporenog Zakona, kako je već rečeno, odnosi se isključivo na četiri propisane situacije, pri čemu je legitiman cilj takvog ograničenja autonomije autorove volje ostvarivanje njegovih imovinskopravnih ovlaštenja (ubiranje naknade), a ne oduzimanje autorskog prava. Ustavni sud zapaža da se takvo ograničenje odnosi samo na način ubiranja naknade za korištenje autorovog djela i ustanovljeno je, kako je pokazano, u interesu imalaca autorskog i srodnih prava, pa dosljedno tome i u općem interesu. Dakle, Ustavni sud smatra da za takvo rješenje postoji legitiman cilj, a preduzeta mjera je proporcionalna tom cilju, kako to zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takav zaključak proizlazi i iz pravne prirode kolektivnog ostvarivanja prava i kolektivne organizacije, koja, kako je već rečeno, radi u svoje ime, ali isključivo za račun autora. To dodatno potvrđuje i opredjeljenje zakonodavca iz člana 8. osporenog Zakona u kojem je propisano da kolektivna organizacija ima status udruženja, dakle da može djelovati samo kao neprofitna organizacija.
48. Dalje, osporenim odredbama člana 9. stav 1, člana 17. i člana 18. stav 1. ni na koji način ne dovodi se u pitanje sama suština autorskog prava, kako to podnosioci zahtjeva tvrde. Autorsko pravo i dalje pripada autoru i nema ničega što ukazuje na to da u osporenim odredbama postoji bilo kakva mogućnost da kolektivna organizacija koristi autorsko pravo mimo volje autora ili da njime raspolaže po vlastitoj volji. Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 9. stav 1. propisano da kolektivna organizacija ostvaruje autorska prava na osnovu ugovora sa autorom, osim u slučajevima obaveznog kolektivnog ostvarivanja prava iz člana 4. osporenog Zakona. Međutim, važno je ponovo naglasiti da ostvarivanje autorskih i srodnih prava u smislu te odredbe podrazumijeva isključivo ubiranje naknade u ime autora. Dalje, odredbom člana 18. stav 1. osporenog Zakona propisano je da postoji pretpostavka da je kolektivna organizacija, u okviru vrste prava i vrste djela za koje je specijalizirana, ovlaštena da djeluje za račun svih autora. Međutim, Ustavni sud naglašava da to nije neoboriva pretpostavka. Naime, u stavu 2. istog člana propisano je da je autor, koji ne želi da svoja prava ostvaruje na kolektivan način, dužan o tome obavijestiti odgovarajuću kolektivnu organizaciju. Dakle, uprkos toj zakonskoj pretpostavci, autor može izabrati da svoje pravo ostvaruje individualno (samostalno ili putem zastupnika), u kojem se slučaju isključuje djelovanje kolektivne organizacije. Naravno, takva mogućnost se ne odnosi na situacije propisane članom 4. u kojima je zakonom propisano kolektivno ostvarivanje prava.
49. Ustavni sud također ukazuje na to da je članom 15. osporenog Zakona propisano da kolektivna organizacija ne može odbiti zahtjev za sklapanje ugovora za kolektivno ostvarivanje prava, što ponovno štiti autora koji ugovorom želi regulirati odnose s kolektivnom organizacijom. Dalje, članom 17. osporenog Zakona propisuje se zabrana izuzimanja iz kolektivnog ostvarivanja prava pojedinih djela ili pojedinih oblika upotrebe djela, osim ako ugovorom između autora i kolektivne organizacije nije drugačije predviđeno. Ustavni sud zapaža da takva odredba, generalnom zabranom autorima da proizvoljno odlučuju koja će prava ostvarivati na kolektivan, a koja na individualan način, ima cilj da kolektivnim organizacijama i korisnicima djela olakša provođenje kolektivnog ostvarivanja prava. Naime, pozitivne strane postojanja samo jedne kolektivne organizacije za pojedinu kategoriju nosilaca prava bile bi bitno umanjene ako bi korisnici ipak morali za svako djelo provjeravati od koga trebaju tražiti prava i kome će plaćati naknadu, kolektivnoj organizaciji ili samim autorima. Stoga, Ustavni sud smatra da se ni tom odredbom ne ograničava suština autorskog prava, već se samo u oblasti ostvarivanja tog prava (ubiranja naknade) uvode red i pravna sigurnost. S druge strane, zabrana iz člana 17. osporenog Zakona nije konačna, jer autor i kolektivna organizacija mogu i drugačije ugovoriti, što znači da autor u suštini odlučuje o načinu ostvarivanja svog prava.
50. Ustavni sud smatra da u tim osporenim odredbama nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da se autorima na bilo koji način oduzima njihovo pravo kako je definirano relevantnim odredbama ZASP-a, niti da kolektivna organizacija na osnovu tih odredaba može raspolagati autorovim pravom bez njegove saglasnosti. Naprotiv, ono što reguliraju osporene odredbe odnosi se isključivo na ostvarivanje autorovog prava, odnosno ubiranje naknade za to pravo putem kolektivne organizacije, a to su odnosi koje autori i dalje mogu urediti ugovorom s tom organizacijom koja djeluje isključivo za njihov račun.
51. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da zakonsko reguliranje ostvarivanja autorskog i srodnih prava putem instituta kolektivnog ostvarivanja prava, propisivanje obaveznog kolektivnog ostvarivanja autorskog i srodnih prava u određenim slučajevima (član 4), propisivanje pravnog osnova za kolektivno ostvarivanje prava (član 9. stav 1), propisivanje zabrane izuzimanja pojedinih djela (član 17) i pravne pretpostavke kolektivnog ostvarivanja prava (član 18. stav 1) u osporenom Zakonu ne predstavljaju takvo ograničavanje autorskog i srodnih prava koje bi bilo suprotno pravu na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
c) Pitanje diskriminacije u vezi s pravom na imovinu
52. Podnosioci zahtjeva smatraju da zbog osporenih odredaba postoji diskriminacija iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno da je stvoren pravni osnov za njeno postojanje u kontekstu prava na imovinu u odnosu na krug lica u svojstvu autora koji ne pristupe kolektivnoj organizaciji. Naime, podnosioci zahtjeva ističu da osporeni Zakon propisuje mogućnost kolektivne organizacije da, shodno pretpostavci kolektivnog ostvarivanja prava iz člana 18. stav 1. osporenog Zakona, ubire naknadu i bez ugovora sa autorom. Međutim, kako dalje navode, shodno pravilima o raspodjeli prihoda iz člana 21. osporenog Zakona, kolektivna organizacija sav prikupljeni prihod raspodjeljuje samo onim autorima koji su s njom sklopili ugovor. Na taj način, smatraju podnosioci zahtjeva, tim odredbama osporenog Zakona diskriminirani su oni autori koji nisu zaključili ugovor s kolektivnom organizacijom, jer nemaju ravnopravan tretman sa autorima koji su taj ugovor zaključili.
53. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
54. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
55. Ustavni sud podsjeća na to da, u biti, član 14. Evropske konvencije garantira da će se prema licima u sličnim situacijama postupati na sličan način u odnosu na prava iz Evropske konvencije, osim kada postoje objektivni i opravdani razlozi za drugačije postupanje (direktna diskriminacija, vidjeti, npr., presuda Evropskog suda za ljudska prava, Muñoz Díaz protiv Španije , predstavka br. 49151/07 od 8. marta 2010. godine). Osim toga, diskriminacija može postojati i u situacijama u kojima ona nastaje kao posljedica istog postupanja prema licima koja su u različitim situacijama, odnosno kada država bez objektivnog i opravdanog razloga ne osigura drugačije postupanje prema licima čije se situacije bitno razlikuju (vidjeti, presuda Evropskog suda za ljudska prava Thlimmenos protiv Grčke (2001) 31 E.H.R.R. 15). Pri tome, u takvom se slučaju ne radi o različitom postupanju već o učincima tog postupanja koje će ljudi različitih osobina osjećati drugačije (indirektna diskriminacija). Podnosioci zahtjeva se, kako se vidi, žale na direktnu diskriminaciju onih autora koji nisu zaključili ugovor s kolektivnom organizacijom u odnosu na one autore koji su takve ugovore zaključili, a u vezi s raspodjelom prihoda koje prikupi kolektivna organizacija.
56. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da će razlika u postupanju biti diskriminatorna ako za nju ne postoji objektivno i razumno opravdanje, odnosno ako se njom ne nastoji postići legitiman cilj ili ako ne postoji opravdan odnos proporcionalnosti između primijenjene mjere i legitimnog cilja (vidjeti, npr., presuda Evropskog suda za ljudska prava, Burden protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 29. aprila 2008. godine, stav 60). Također, Ustavni sud podsjeća na to da je pravo iz člana 14. Evropske konvencije kvalitativno, a ne apsolutno pravo i da države u tom smislu mogu imati značajno polje slobodne procjene. Da li će to polje slobodne procjene biti široko ili usko zavisi od:
a) prirode predmetnog prava (šire je kada su u pitanju socijalna i ekonomska prava, vidjeti, npr., Evropski sud za ljudska prava, Stec protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 12. aprila 2006. godine, a vrlo usko kada su u pitanju osnovna prava); b) stepena miješanja (da li se određenom mjerom djelimično ili potpuno uskraćuje neko pravo, vidjeti, Evropski sud za ljudska prava, Aziz protiv Kipra (2002.) 35 E.H.R.R. CD 14); i c) javnog interesa (npr., snažan interes javnosti u borbi protiv različitog postupanja po osnovu spola ili rase zahtijeva veći stepen opravdanja za različit tretman po tim osnovima).
57. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je predlagač osporenog Zakona, prilikom slanja prijedloga u zakonodavnu proceduru, dostavio i obrazloženje (dostupno na: https://www.parlament.ba/sadrzaj/zakonodavstvo/ranije_usvojeni/default.aspx?
id=26801&langTag=bs-BA&pril=b) prijedloga tog zakona. Iz tog obrazloženja vidljivo je da je glavni cilj osporenog Zakona bilo postizanje usklađenosti propisa iz te oblasti s pravnom stečevinom Evropske unije, a da je konkretan cilj odredbe o raspodjeli prihoda koje prikupi kolektivna organizacija bilo postizanje razmjernosti, primjerenosti i pravičnosti, te izbjegavanje bilo kakve arbitrarnosti, kako je to i navedeno u odredbi člana 21. stav 3. osporenog Zakona. Ustavni sud smatra da je nesumnjivo da su to legitimni ciljevi koji se žele postići. Sljedeće pitanje jeste da li postoji opravdan odnos proporcionalnosti između mjere koja je propisana i tih legitimnih ciljeva.
58. U odgovoru na to pitanje Ustavni sud ponavlja da postoji zakonska pretpostavka da je kolektivna organizacija, unutar vrste prava i vrste djela za koje je specijalizirana, ovlaštena djelovati za račun svih autora. Ali, kako je već rečeno, budući da se radi o pravima koja se, ipak, mogu i individualno ostvarivati, takva pretpostavka prestaje da važi i da proizvodi pravno djelovanje od momenta kada autor izričito obavijesti odgovarajuću kolektivnu organizaciju da neće svoja prava ostvarivati putem nje i na kolektivan način (član 18. stav 2. osporenog Zakona). S druge strane, odredbom člana 16. osporenog Zakona propisano je da su članovi kolektivne organizacije samo oni autori koji su joj ugovorom povjerili ostvarivanje svojih prava, a članom 21. stav 1. da se ostvareni prihodi raspodjeljuju samo onim autorima koji su sklopili takav ugovor u skladu s godišnjim planom koji usvoji skupština kolektivne organizacije i u skladu s usvojenim pravilima o raspodjeli. Dakle, da bi učestvovali u raspodjeli naknada koje prikupi kolektivna organizacija, postoji implicitan zahtjev da autori moraju biti članovi te organizacije, odnosno da s njom zaključe ugovor.
59. Ustavni sud smatra da takvo rješenje ima razumno opravdanje. Naime, kolektivna organizacija mora obavljati sve poslove u okviru svoje djelatnosti na način koji, prema odredbi člana 7. stav 1. osporenog Zakona, osigurava postizanje najvećeg mogućeg stepena djelotvornosti, dobrog poslovanja, štedljivosti i transparentnosti. Osim toga, odredba člana 21. stav 1. predstavlja samo nastavak odredbe člana 7. stav 2. osporenog Zakona, koji sadrži implicitnu obavezu kolektivne organizacije da mora postaviti jasna pravila o raspodjeli prikupljenih sredstava u svom statutu. Kolektivnoj organizaciji bi, u okolnostima kakve jesu, bez zaključivanja ugovora, bilo praktično veoma teško, pa i nemoguće, da zna koliko ukupno ima autora za čiji račun obavlja djelatnost, da tim autorima raspodjeljuje sredstva i djelotvorno štiti njihovo pravo na naknadu, niti bi se nad njenim radom mogla efikasno vršiti kontrola. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da autori koji žele da kolektivna organizacija djeluje za njihov račun jedino imaju obavezu da s tom organizacijom zaključe ugovor, što Ustavni sud ne smatra prevelikim teretom za njih. Osim toga, na taj način ne samo da autori detaljno mogu urediti odnose s kolektivnom organizacijom već mogu djelotvorno učestvovati i u raspodjeli sredstava, ali i ostvarivati i druga prava koja imaju članovi: mogu tražiti na uvid godišnji finansijski izvještaj, izvještaj nadzornog odbora, ili tražiti reviziju poslovanja te organizacije (član 19. osporenog Zakona), učestvovati u procesu odlučivanja itd. Naime, kolektivna organizacija ima status udruženja na koje se, na odgovarajući način i ukoliko to nije u suprotnosti s osporenim Zakonom, primjenjuju i odredbe Zakona o udruženjima i fondacijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 32/01, 42/03, 63/08 i 76/11). Prema tom zakonu, ako statutom nije drugačije regulirano, svi članovi udruženja čine skupštinu udruženja, koja je upravljački, obavezni organ udruženja. Osim toga, treba ponovo naglasiti i to da kolektivna organizacija ne može odbiti zahtjev za sklapanje ugovora sa autorom iz područja svoje djelatnosti, tako da sklapanje ugovora i članstvo u kolektivnoj organizaciji, koje nosi i prava i odgovornosti, zavisi isključivo od volje autora.
60. Dalje, Ustavni sud zapaža da se radi o autorima koji nisu izričito izjavili da će svoja prava ostvarivati individualno, pa kolektivna organizacija, na osnovu zakonske pretpostavke iz člana 18. stav 1. osporenog Zakona, ta prava ostvaruje za njihov račun. Kako i sami podnosioci zahtjeva primjećuju u zahtjevu, čak i kad bi se ti autori smatrali članovima kolektivne organizacije, objektivno bi se postavilo pitanje kako je moguće raspodijeliti naknadu i s ostalim autorima, odnosno autorima ne-članovima, kada nije izvjesno ko su i povodom kojih se djela ostvaruje bilo kakva naknada. Naravno da bi bilo objektivno nemoguće predvidjeti koliko je autora na cijeloj teritoriji na kojoj kolektivna organizacija djeluje i koliko je njihovih djela povodom kojih se ostvaruje naknada. Zato je potrebno da se sami autori na neki način legitimiraju bilo zahtjevom da zaključe ugovor sa kolektivnom organizacijom, bilo izjavom da ne žele da ta organizacija djeluje za njihov račun. Osim toga, da bi udruženje dobilo status kolektivne organizacije, odnosno dozvolu Instituta da djeluje kao kolektivna organizacija, mora uz zahtjev, između ostalog, priložiti i podatke o broju autora koji su je ovlastili za ostvarivanje prava na njihovim djelima i popis djela koja će činiti repertoar kolektivne organizacije (član 10. stav 2.c]). To su na neki način autori-osnivači kolektivne organizacije. Međutim, nakon što dobije dozvolu, kolektivna organizacija ne može odbiti da zaključi ugovor sa autorom iz područja svoje djelatnosti (član 15. osporenog Zakona), pa dakle nikako ne može onemogućiti autora da zaključenjem ugovora postane njen član. Stoga, obavezu kolektivne organizacije iz člana 18. stav 3. osporenog Zakona da ravnopravno tretira autore-članove i one koji nisu članovi (nisu s njom zaključili ugovor, a nisu je obavijestili da će svoja prava ostvarivati individualno), treba posmatrati i tumačiti ciljno, u kontekstu svega navedenog, a ne samo jezički i izolirano, kako to čine podnosioci zahtjeva.
61. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da se osporenim odredbama, posmatrano u cjelini, omogućava kolektivnoj organizaciji da poštuje principe raspodjele sredstava iz člana 7. stav 2. osporenog Zakona i da svoju djelatnost obavlja efikasno i transparentno i u korist autora kao nosilaca prava za čiji račun djeluje. Stoga, Ustavni sud smatra da takva mjera – implicitan zahtjev autorima da zaključe ugovor kako bi postali članovi kolektivne organizacije i, između ostalog, učestvovali i u raspodjeli sredstava – nije neproporcionalna legitimnom cilju koji se želi postići (vidi stav 57.. ove odluke), te da nema diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
d) Ustavnost člana 5, člana 6. stav 3, te čl. 10. i 11. osporenog Zakona u odnosu na član II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i član 11. Evropske konvencije
62. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Član II/3. – Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
i) Slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima.
63. Član 11. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja s drugima, uključujući i pravo osnivanja sindikata i pridruživanja sindikatima zbog zaštite svojih interesa.
2. Ova prava neće biti ograničena izuzev na način propisan zakonom i koji je neophodan u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, u cilju sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih. Ovim članom se ne zabranjuje uvođenje zakonitih ograničenja na ona prava koja uživaju pripadnici oružanih snaga, policije ili državne administracije.
64. Podnosioci zahtjeva smatraju da se odredbama navedenih članova krši pravo na slobodu udruživanja zato što zakon propisuje monopolski položaj kolektivne organizacije, te da osporeni Zakon ostavlja utisak da postoji mogućnost osnivanja više različitih organizacija između kojih bi autor mogao da bira kojoj organizaciji da se pridruži, ali da je taj utisak pogrešan zato što samo jedna organizacija može dobiti dozvolu da obavlja djelatnost kolektivnog ostvarivanja autorskog prava u pogledu iste vrste prava. Stoga smatraju da postoji i diskriminacija u odnosu na pravo na slobodu udruživanja.
65. Ustavni sud zapaža da su članom 6. osporenog Zakona propisani uvjeti pod kojima određeno pravno lice, koje ima status udruženja, može postati kolektivna organizacija u smislu tog člana. Jedan od tih uvjeta je i dozvola nadležnog državnog organa, a to je prema osporenom Zakonu Institut za intelektualno vlasništvo BiH (u daljnjem tekstu: Institut). Dozvola je, dakle, konstitutivni element za postojanje kolektivne organizacije. Također, prema članu 6. stav 3. osporenog Zakona, samo jedna organizacija može dobiti dozvolu Instituta za kolektivno ostvarivanje prava koja se odnose na istu vrstu prava na istoj vrsti djela. Dakle, Ustavni sud zapaža da se osporenim Zakonom zaista uspostavlja teritorijalni monopol (za teritoriju cijele države) jedne kolektivne organizacije.
66. Analizirajući pitanje da li je zakonom uspostavljeni monopol u konkretnom slučaju suprotan pravu na slobodu udruživanja, Ustavni sud zapaža da je zakonsko ili bar de facto uspostavljanje monopola kolektivnih organizacija prisutno i u uporednom pravu (Njemačka, Austrija, Slovenija, Hrvatska itd.). Naime, osnovno pravilo koje se razvilo u praksi kolektivnog ostvarivanja prava (de facto monopol), koje je u pojedinim zakonodavstvima i izričito uvedeno (zakonski monopol), jeste da u situacijama kada u okviru određene države koegzistira više društava za kolektivno ostvarivanje iste kategorije prava ne bi smio postojati konkurentski odnos u pogledu ostvarivanja iste kategorije prava na istim autorskim djelima. Dakle, koegzistentne kolektivne organizacije trebaju biti specijalizirane za ostvarivanje različitih prava na pojedinim djelima i svaka kolektivna organizacija treba da ima monopol ostvarivanja prava u okviru svoje specijalizacije. Razlog tome nalazi se u činjenici da monopolski položaj kolektivnih organizacija, kako se to u teoriji obrazlaže, pogoduje efikasnosti obavljanja svih funkcija koje obavlja ta organizacija. Naime, obavljanje te djelatnosti zahtijeva odgovarajuću infrastrukturu za ubiranje i distribuciju naknada, odgovarajuće tehničke i pravne službe, te podrazumijeva preuzimanje pune odgovornosti za poslove kolektivnog ostvarivanja prava koji su povjereni kolektivnoj organizaciji. Osim toga, monopolska pozicija kolektivnih organizacija pojednostavljuje odnose između nosioca prava, kolektivne organizacije i korisnika, a pozitivno se odražava i na balans moći prilikom pregovora za zaključivanje ugovora i određivanje tarifa, te na izbjegavanje tzv. tarifnog rata između kolektivnih organizacija koji rezultira manipulacijom organizacije koju bi vršili korisnici.
67. S druge strane, Ustavni sud zapaža da postoje i protivnici stava da je faktički ili pravni monopol kolektivnih organizacija uvijek garant dobrog funkcioniranja sistema kolektivnog ostvarivanja. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je Evropska komisija Preporukom o prekograničnom kolektivnom ostvarivanju autorskog prava u online području (objavljena u „Službenom glasniku EU“ br. L276/54 od 21. oktobra 2005. godine, dostupno i na: http://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=uriserv:OJ.L_.2005.276.01.0054.01.ENG) na određeni način otvorila vrata slobodnoj konkurenciji između kolektivnih organizacija u tom području. Pri tome, u obzir je uzeto, kao što se u Preporuci kaže, da je davanje dozvola za online područje često teritorijalno ograničeno, zbog čega komercijalni korisnici moraju pregovarati u svakoj državi članici sa svakim društvom za kolektivno ostvarivanje prava i za svako pravo koje je uključeno u online eksploataciju. Međutim, kako se dalje ističe, u eri online eksploatacije muzičkih djela komercijalnim korisnicima je potrebno da politika u toj oblasti korespondira sveprisutnosti online okruženja koje je multiteritorijalno. Zbog toga je u tom području primjereno osigurati multiteritorijalno licenciranje da bi se povećala pravna sigurnost komercijalnih korisnika. Također, sloboda prekograničnog pružanja usluga kolektivnog ostvarivanja prava omogućava nosiocima prava da slobodno izaberu kolektivnu organizaciju za ostvarivanje prava koja su potrebna da bi se zakonito koristili online muzički servisi u cijeloj Zajednici. To pravo implicira mogućnost da se povjeri ili prenese cijelo ili dio online prava na drugu kolektivnu organizaciju, bez obzira na to u kojoj državi članici nosilac prava ili kolektivna organizacija ima prebivalište ili čiji je državljanin. U stručnoj literaturi se, ipak, primjećuje da posljedica takvog pristupa može predstavljati svojevrsnu opasnost za egzistenciju malih kolektivnih organizacija i njihove uloge kao čuvara kulturne tradicije, te doprinijeti odlivu autora iz nacionalnih u velika evropska društva za kolektivno ostvarivanje prava i tarifnoj borbi za korisnike na štetu nosilaca prava.
68. Također, Ustavni sud ukazuje i na to da je Evropski sud pravde u predmetu broj C-351/12 od 27. februara 2014. godine, u odnosu na zakonom propisani monopol, zaključio sljedeće: 72. […] propis […] koji radi ostvarivanja autorskih prava u vezi s jednom kategorijom zaštićenih djela dodjeljuje monopol na području dotične države članice društvu za kolektivno ostvarivanje […], treba smatrati prikladnim da zaštiti prava intelektualnog vlasništva ako je takve naravi da može omogućiti učinkovito ostvarivanje tih prava kao i učinkovit nadzor njihovog poštovanja na tom području.
[…]
76. Nadalje, očitovanja podnesena Sudu nisu ukazala […] na postojanje neke druge metode u trenutačnom stanju prava Unije koja bi omogućila postizanje istog stupnja zaštite autorskih prava kao što je ono utemeljeno na teritorijalnoj zaštiti i stoga također teritorijalnom nadzoru tih prava, u kontekstu u kojem se nalazi propis kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku.
77. Štoviše, rasprava pred Sudom pokazala je da bi činjenica omogućavanja, u okolnostima kao što su one o kojima je riječ u glavnom postupku, korisniku zaštićenih djela da slobodno izabere bilo koje društvo za kolektivno ostvarivanje sa sjedištem na području Unije radi dobivanja ovlaštenja za korištenje zaštićenih djela i plaćanje dugovanih naknada stvorila, u trenutačnom stanju prava Unije, velike probleme u nadzoru korištenja tih djela i plaćanju dugovanih naknada.
78. U tim uvjetima ne može se smatrati da propis, kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku, koji onemogućava korisnika zaštićenih djela […], da koristi usluge koje isporučuje društvo za kolektivno ostvarivanje sa sjedištem u drugoj državi članici, ide dalje od onoga što je nužno za postizanje cilja zaštite autorskih prava.
[…] 82. Dakle, činjenica da je država članica društvu za kolektivno ostvarivanje […] dodijelila monopol na području te države članice radi ostvarivanja autorskih prava u vezi s jednom kategorijom zaštićenih djela nije sama po sebi protivna članku 102. UFEU-a.
[…]
87. Međutim, ako se pokaže da takvo društvo za kolektivno ostvarivanje nametne raspone naknada za svoje usluge, koje su osjetno više od onih koje se zaračunavaju u drugim državama članicama, te ako je provedena dosljedna usporedba razina naknada, tada razliku treba promatrati na način da upućuje na zlouporabu vladajućeg položaja u smislu članka 102. UFEU-a. U takvom slučaju na društvu za kolektivno ostvarivanje o kojem je riječ je da opravda razliku pozivajući se na objektivne nejednakosti između situacije u državi članici u pitanju i situacije koja prevladava u svim drugim državama članicama […].
88. Također, u praksi se takva zlouporaba može sastojati u previsokoj cijeni koja nije u opravdanom odnosu s gospodarskom vrijednošću isporučene usluge [...].
89. Osim toga, ako postoji takva zlouporaba i to zbog propisa koji se primjenjuje na to društvo za ostvarivanje, navedeni propis bi bio, kao što proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 83. ove presude, protivan članku 102. i članku 106. stavku 1. UFEU-a (vidjeti:
http://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf;jsessionid=9ea7d2dc30dd746cd02a4d174d89b11 4b3fbd1c02a90.e34KaxiLc3qMb40Rch0SaxuPb310?
text=&docid=148388&pageIndex=0&doclang=HR&mode=req&dir=&occ=first&part=1&cid=6682 5).
69. Dakle, može se zaključiti da monopolski položaj kolektivnih organizacija nije per se nedopušten, naprotiv. Ali kad se to pitanje postavi, potrebno ga je razmotriti sa pravnog i faktičkog aspekta, uzimajući u obzir sve konkretne okolnosti. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da se na pitanje da li, u konkretnom slučaju, zakonom propisani monopol predstavlja neprihvatljivo ograničavanje prava na slobodu udruživanja odgovor ne može dati samo jezičkim tumačenjem odredaba koje su podnosioci zahtjeva osporili, već se moraju uzeti u obzir i druge relevantne odredbe osporenog Zakona, pa dati ciljno (teleološko) tumačenje takvog rješenja.
70. Dakle, članom 6. stav 3. osporenog Zakona uspostavljen je monopolski položaj kolektivne organizacije za istu vrstu prava na istoj vrsti djela, a osporenim članovima 10. i 11. osporenog Zakona propisani su uvjeti i postupak za dobijanje/davanje dozvole, koju prema članu 2. osporenog Zakona daje Institut. Međutim, Ustavni sud ukazuje i na to da su odredbom člana 7. osporenog Zakona propisani standardi poslovanja kolektivne organizacije prema kojim kolektivna organizacija mora obavljati sve poslove u okviru svoje djelatnosti na način koji osigurava postizanje najvećeg mogućeg stepena djelotvornosti, dobrog poslovanja, štedljivosti i transparentnosti (stav 1), a dužna je i pridržavati se međunarodnih općeprihvaćenih pravila, standarda i principa koji se primjenjuju u praksi kolektivnog ostvarivanja prava (stav 3). Osim toga, prema osporenom Zakonu, kolektivna organizacija može obavljati djelatnost kolektivnog ostvarivanja autorskog i srodnih prava kao svoju jedinu djelatnost, i to neprofitno, te postupa u svoje ime, ali isključivo za račun autora.
71. Također, veoma je važno i to što je osporenim Zakonom propisana kontrola rada kolektivne organizacije kroz samostalan nadzor autora (član 19) i putem državne kontrole (čl. 12, 13. i 14). Prema tim odredbama, Institut provodi nadzor nad radom kolektivne organizacije, može od nje u svako doba zahtijevati izvještaj o vođenju poslova, a kolektivna organizacija mora Institutu dati informacije iz člana 12. stav 4. osporenog zakona. U slučaju da se utvrde nepravilnosti, članom 13. osporenog Zakona propisane su mjere koje Institut može narediti s ciljem njihovog otklanjanja, a te mjere uključuju i oduzimanje dozvole kolektivnoj organizaciji. Ustavni sud zapaža i da je predlagač osporenog Zakona u obrazloženju prijedloga zakonskog teksta naveo da je taj monopolski status kolektivnih organizacija neophodan zbog same prirode njihovog posla i zbog veće efikasnosti i racionalizacije njihovog poslovanja. Također, navedeno je i da takav položaj bitno olakšava položaj korisnika djela, koji tako mogu mnogo jednostavnije i brže da pribavljaju potrebna prava i plaćaju za njihovo korištenje, pa bi tako, barem u pravilu, trebalo i u većoj mjeri da poštuju autorska prava (vidi obrazloženje uz prijedlog Zakona, stav 57.. ove odluke).
72. Ustavni sud zapaža da se zaštita od zloupotrebe monopolskog položaja može ostvariti i na osnovu Zakona o konkurenciji („Službeni glasnik BiH“ br. 48/05, 76/07 i 80/09). Prema tom zakonu, pred Konkurencijskim vijećem Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Konkurencijsko vijeće) može se pokrenuti postupak za utvrđivanje zabranjenog sporazuma i zloupotrebe dominantnog položaja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je Konkurencijsko vijeće Odlukom broj 06-26-3-004-41-II/13 od 11. juna 2013. godine utvrdilo sljedeće: „[…] kolektivna organizacija, Asocijacija kompozitora – muzičkih stvaralaca (AMUS) zloupotrijebila dominantni položaj zaključivanjem zabranjenog sporazuma kojim je nametnula kupovne i prodajne cijene ili druge trgovinske uslove kojima se ograničava konkurencija […], primijenila različite uslove za istu ili sličnu vrstu poslova s ostalim stranama čime ih dovodi u neravnopravan i nepovoljan konkurencijski položaj […] i uslovila da druga stranka prihvati dodatne obaveze koje po svojoj naravi ili prema trgovinskom običaju nemaju veze s predmetom takvog sporazuma“. Na osnovu toga, kolektivnoj organizaciji AMUS zabranjeno je takvo i slično buduće ponašanje i izrečena joj je novčana kazna. U obrazloženju tog rješenja navedeno je, između ostalog, da AMUS ima de facto i de iure monopolski položaj na relevantnom tržištu, pa slijedom toga ima i posebnu odgovornost u poštivanju i provođenju odredbi Zakona o konkurenciji, te da svim registriranim elektronskim emiterima mora osigurati ravnopravan položaj na relevantnom tržištu (dostupno na: http://bihkonk.gov.ba/datoteka/RjesenjeSineQuo-None-Amus-11613-bos.pdf).
73. Dakle, iz svega navedenog Ustavni sud zaključuje da je zakonodavac, u okviru svoje široke slobodne procjene, odlučio da je u sadašnjim faktičkim i pravnim okolnostima svrsishodno primijeniti model koji je poznat i u velikom broju drugih zemalja, pa dodijeliti monopolski položaj takvoj organizaciji. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je zakonodavac propisao i uspostavio i mehanizme kontrole monopolskog položaja kolektivne organizacije na odgovarajući način, kako u osporenom Zakonu tako proceduralno i u Zakonu o konkurenciji.
74. U takvoj situaciji, imajući u vidu i ranije navedeni opći cilj osporenog Zakona, Ustavni sud smatra da je način ostvarivanja autorskog i srodnih prava za koji se odlučio zakonodavac takve prirode da može omogućiti djelotvorno ostvarivanje tih prava, kao i djelotvoran nadzor njihovog poštovanja na području Bosne i Hercegovine. Osim toga, podnosioci zahtjeva nisu iznijeli bilo kakvu argumentaciju iz koje bi Ustavni sud mogao zaključiti da u datim okolnostima postoji neki drugi metod koji bi omogućio postizanje istog stepena zaštite autorskih prava kao što je osporeno rješenje koje je zasnovano na teritorijalnoj zaštiti i teritorijalnom nadzoru.
75. Dalje, u odnosu na prigovor da se autori ne mogu slobodno udruživati i nekoj drugoj organizaciji povjeriti ostvarivanje svojih prava, Ustavni sud ponovo podsjeća na to da autor koji ne želi da svoja prava ostvaruje putem kolektivne organizacije treba o tome obavijestiti tu organizaciju, osim ako se radi o obaveznom kolektivnom ostvarivanju prava (član 18. stav 2. osporenog Zakona). Dakle, nosioci prava ne moraju, osim u izuzetnim slučajevima, ostvarivati svoja prava putem kolektivne organizacije. Također, u osporenom Zakonu nema ničega što bi se moglo protumačiti kao nemogućnost određenog broja autora da osnuju neko svoje udruženje ili drugu vrstu organizacije i da na nju prenesu ovlaštenja za ostvarivanje svojih prava (osim u slučajevima za koje je propisano obavezno kolektivno ostvarivanje). To je regulirano članom 147. stav 1. ZASP-a kao individualno ostvarivanje prava samostalno ili putem zastupnika, o čemu je već bilo riječi. Dakle, ako autori smatraju da bi na taj način efikasnije i bolje zaštitili svoja prava, ništa ih u osporenom Zakonu ne sprječava da se na taj način udruže. Međutim, takva organizacija ne može samim osnivanjem biti konstituirana kao „kolektivna organizacija“ u smislu osporenog Zakona zbog monopolskog položaja kolektivne organizacije, što je Ustavni sud već ispitao i zbog potrebe pribavljanja odgovarajuće dozvole nadležnog Instituta.
76. Jedino zakonsko ograničenje autora da ostvarivanje svojih prava prenesu nekoj drugoj organizaciji odnosi se na obavezno kolektivno ostvarivanje prava iz člana 4. stav 3. osporenog Zakona, pa podnosioci zahtjeva smatraju neustavnim i član 5. osporenog Zakona. Taj član propisuje da se u tim slučajevima prava mogu ostvarivati individualno, dok Institut ne izda dozvolu određenom pravnom licu za kolektivno ostvarivanje tih prava. Budući da je Ustavni sud već utvrdio da institut obaveznog kolektivnog ostvarivanja prava nije suprotan Ustavu Bosne i Hercegovine, smatra da nema potrebe posebno ispitivati odredbu člana 5. osporenog Zakona, koji predstavlja neku vrstu prijelazne odredbe za slučajeve iz člana 4. stav 3. osporenog Zakona.
77. S druge strane, Ustavni sud smatra da to što je neko udruženje dobilo status kolektivne organizacije, odnosno dozvolu Instituta za kolektivno ostvarivanje prava, ne znači da će ono taj status zadržati zauvijek, bez obzira na to kako obavlja svoju djelatnost. Naime, odredbama člana 11. stav 1.d) osporenog Zakona propisano je da Institut može izdati dozvolu novoj organizaciji ako dokaže da će korisnicima osigurati veći repertoar zaštićenih djela nego već postojeća kolektivna organizacija, kao i da može osigurati efikasniji i ekonomičniji način ostvarivanja prava. Na taj način je zakonodavac, iako jeste propisao monopolsku poziciju kolektivne organizacije, ostavio razumnu mogućnost nekom drugom udruženju da dokaže da može bolje obavljati tu djelatnost od udruženja koje ima dozvolu, a sve u korist i autora i korisnika.
78. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da propisivanje monopolskog položaja kolektivne organizacije za ostvarivanje autorskog i srodnih prava ima legitiman cilj – djelotvorno ostvarivanje prava i zaštitu autora i korisnika, te da je takvo rješenje proporcionalno cilju koji se želi postići, a posebno zato što su osigurani razumni mehanizmi nadzora nad radom kolektivne organizacije i propisane mjere za sprječavanje zloupotrebe monopolskog položaja. Osim toga, u osporenom Zakonu nema ničega što bi moglo voditi zaključku da takvo rješenje, kojim se ograničava broj kolektivnih organizacija za kolektivno ostvarivanje iste vrste prava na istoj vrsti djela, predstavlja ograničenje slobode udruživanja, a naročito ne takvo ograničenje koje bi bilo suprotno stavu 2. člana 11. Evropske konvencije, pa time i članu II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine.
79. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra pitanje navodne diskriminacije u vezi s pravom na slobodu udruživanja, budući da sve što je prethodno navedeno ne ukazuje na to da postoji vjerovatnoća da bi se radilo o diskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. u vezi s članom 11. Evropske konvencije. VII.Zaključak
80. Ustavni sud zaključuje da propisivanje obaveznog kolektivnog ostvarivanja autorskog i srodnih prava u određenim slučajevima u osporenom Zakonu (član 4), pravnog osnova za kolektivno ostvarivanje prava (član 9. stav 1) i pravne pretpostavke kolektivnog ostvarivanja prava (član 18. stav 1) ne predstavlja takvo ograničavanje autorskog i srodnih prava koje bi bilo suprotno pravu na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, Ustavni sud zaključuje da implicitan zahtjev autorima u osporenom Zakonu da zaključe ugovor kako bi postali članovi kolektivne organizacije i, između ostalog, učestvovali i u raspodjeli sredstava, nije mjera koja je neproporcionalna legitimnom cilju koji se želi postići, zbog čega nema diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
81. Ustavni sud zaključuje da propisivanje monopolskog položaja kolektivne organizacije za ostvarivanje autorskog i srodnih prava u osporenom Zakonu ima legitiman cilj – djelotvorno ostvarivanje prava i zaštitu autora i korisnika, te da je takvo rješenje proporcionalno cilju koji se želi postići, naročito zato što su osigurani razumni mehanizmi nadzora nad radom kolektivne organizacije i propisane mjere za sprječavanje zloupotrebe monopolskog položaja. Osim toga, u osporenom Zakonu nema ničega što bi moglo ukazati na to da takvo rješenje, kojim se ograničava broj kolektivnih organizacija za kolektivno ostvarivanje iste vrste prava na istoj vrsti djela, predstavlja ograničenje slobode udruživanja, a naročito ne takvo ograničenje koje bi bilo suprotno stavu 2. člana 11. Evropske konvencije, pa time i članu II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na takav zaključak, Ustavni sud smatra da nema ni vjerovatnoće da bi se u tom slučaju moglo raditi o diskriminaciji, pa te navode nije posebno raspravljao.
82. Na osnovu člana 19. tačka a), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
83. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog podnosilaca zahtjeva za donošenje privremene mjere.
84. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman