Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-25/14 (Ž. K.)
Odluka donesena 09. 07. 2015.
- Nema povrede
- Član VI/3.a i VI/3.c) Ustava BiH - Ocjena ustavnosti - Saglasnost sa Ustavom/EK
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Ocjena ustavnosti - nadležnost iz čl. VI/3.a)
- Opća zabrana diskriminacije
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-25/14
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
09. 07. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 25/14, rješavajući zahtjev Željka Komšića, u vrijeme podnošenja zahtjeva člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) alineja b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. jula 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se zahtjev Željka Komšića, u vrijeme podnošenja zahtjeva člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, za ocjenu ustavnosti člana 22. stav (3) tačka a) i člana 24. stav (2) Zakona o konkurenciji („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 48/05, 76/07 i 80/09).
Utvrđuje se da su član 22. stav (3) tačka a) i član 24. stav (2) Zakona o konkurenciji („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br.
48/05, 76/07 i 80/09) u skladu s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Željko Komšić, u vrijeme podnošenja zahtjeva član Predsjedništva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva), podnio je 30. oktobra 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti čl. 22.(3)a) i 24.(2) Zakona o konkurenciji („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 48/50, 76/07 i 80/09).
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. stav (2) Pravila Ustavnog suda, od Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, Predstavničkog doma i Doma naroda, zatraženo je 10. novembra 2014. godine da dostave odgovor na zahtjev.
3. Ustavnopravna komisija Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavnopravna komisija) dostavila je 5. marta 2015. godine odgovor na zahtjev.
III. Zahtjev
a)Navodi iz zahtjeva
4. Podnositelj zahtjeva je naveo da odredbe čl. 22. stav (3) tačka a) i 24. stav (2) Zakona o konkurenciji nisu u skladu s članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s Međunarodnom konvencijom o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i njenim članom 5, kao i Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima i njegovim čl. 2, 25. i 26, te članom 14. Evropske konvencije.
5. Podnositelj zahtjeva je u uvodu citirao relevantne odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima kao i relevantne odredbe Evropske konvencije. Ukazao je da Ustav Bosne i Hercegovine razlikuje „konstitutivne narode“ (osobe koje se izjašnjavaju kao Bošnjaci, Hrvati i Srbi ) i „ostale“ (pripadnike etničkih manjina i osobe koje se ne izjašnjavaju kao pripadnici bilo koje grupe zbog mješovitih brakova, mješovitih brakova roditelja ili iz drugih razloga). Privilegiranje predstavnika „konstitutivnih naroda“ predstavlja kršenje Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, a i suprotno je Odluci Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Sejdić i Finci (vidi Evropski sud, Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, aplikacije br. 27996/06 i 34836/06, presuda od 22. decembra 2009. godine), budući da onemogućavaju da „ostali“ ravnopravno participiraju u vršenju javnih funkcija. S tim u vezi, podnositelj zahtjeva je ukazao da je država Bosna i Hercegovina potpisivala i ratificirala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Evropskoj uniji 2008. godine i preuzela obavezu da ispuni prioritete iz Evropskog partnerstva, a to je eliminacija diskriminacije kako bi se osigurala puna usklađenost s Evropskom konvencijom i postprijemnim obavezama prema Vijeću Evrope (vidjeti Aneks Odluke Vijeća 2008/211/EZ od 18. februara 2008. godine o principima, prioritetima i uvjetima sadržanim u Evropskom partnerstvu s BiH i ukidanju Odluke 2006/55/EZ, „Službene novine unije“ L80/21 (2008).
6. Osim toga, podnositelj zahtjeva je ukazao na praksu Evropskog suda prema kojoj je neki akt ili propis diskriminirajući ako pravi razliku između pojedinca ili grupe koje se nalaze u istoj situaciji, a pri tome je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978, serija A, broj 25 stav 226). Podnositelj zahtjeva je ukazao da osporena zakonska rješenja vrlo jasno definiraju diskriminacijsko djelovanje države u odnosu na pojedince kada su u pitanju garancije da svako lice, bez diskriminacije, ima pristup javnim službama i jednakom valoriziranju pri donošenju odluka u javnim institucijama.
7. Član 22. stav (3) Zakona o konkurenciji, kako dalje navodi podnositelj zahtjeva, utvrđuje da se imenovanje tri člana Konkurencijskog vijeća koje imenuje Vijeće ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vijeće) provodi tako što tri člana Konkurencijskog vijeća imenuje Vijeće, i to po jednog iz sva tri konstitutivna naroda. Država Bosna i Hercegovina je, kako dalje navodi podnositelj zahtjeva, putem Vijeća u skladu s osporenim odredbama primorana da eliminira s liste prijavljenih na konkurs ona lica koja ne pripadaju konstitutivnim narodima i onemogući im pristup navedenoj funkciji. Drugim riječima, kako ukazuje podnositelj zahtjeva, svi oni koji nisu pripadnici konstitutivnih naroda nemaju nikakvo zakonsko pravo da budu izabrani na konkursu za navedenu poziciju na osnovu svojih stručnih kvalifikacija i radnog iskustva.
8. U odnosu na osporenu odredbu člana 24. Zakona o konkurenciji, podnositelj zahtjeva je istakao da osporeni član utvrđuje diskriminatorne limite za donošenje odluke. Naime, odredba člana 24. stav (1) utvrđuje visoki kvorum za donošenje odluka, i to pet od ukupno šest članova Konkurencijskog vijeća, a da se odluke prema stavu (2) donose natpolovičnom većinom s tim da za svaku odluku mora glasati najmanje po jedan član iz reda konstitutivnih naroda, što stvara diskriminaciju u procesu odlučivanja jer stavlja članove Konkurencijskog vijeća iz reda konstitutivnih naroda u povoljniji položaj. Postoji teoretska mogućnost, kako dalje navodi podnositelj zahtjeva, da Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i Vlada Republike Srpske imenuju članove Konkurencijskog vijeća iz reda Ostalih. Međutim, u tom slučaju, postojala bi mogućnost da odluka četiri člana Konkurencijskog vijeća, od koji je samo jedan iz reda konstitutivnih naroda, ne bi mogla biti validna iako je donesena natpolovičnom većinom. To bi se dogodilo ukoliko bi jedan ili dva člana Konkurencijskog vijeća iz reda konstitutivnih naroda bili protiv odluke ili ako ne bi bili dio kvoruma za odlučivanje. Podnositelj zahtjeva je istakao da takva situacija konstituira veću vrijednost glasa članova Konkurencijskog vijeća koji su iz reda konstitutivnih naroda samo na osnovu etničke pripadnosti koja nije relevantna za primjenu prava konkurencije. Podnositelj zahtjeva je također ukazao da je u članu 24. stav (2) u posljednjoj rečenici naglašeno da …član Konkurencijskog vijeća ne može biti suzdržan od glasanja, što dalje čini besmislenim proces donošenja odluka na etničkom principu jer se potencijalni članovi Konkurencijskog vijeća, koje bi mogli imenovati entiteti iz reda Ostalih, …prisiljavaju da glasaju o odlukama pri čemu taj njihov glas ne važi ništa čak i kada tvori natpolovičnu većinu ukoliko u toj većini nije sadržan i glas članova Konkurencijskog vijeća iz sva tri konstitutivna naroda.
9. Podnositelj zahtjeva je dalje istakao da su argumenti za donošenje ovakvog zakonskog rješenja specifičnost Bosne i Hercegovine i njen etnički sastav, međutim zanemaruje se postojanje i onih građana koji ne pripadaju niti jednom od konstitutivnih naroda kojima je na taj način onemogućeno da postanu stručnjaci za pitanje konkurencijskog prava. Ne postoji objektivno i razumno opravdanje da Vijeće građanima Bosne i Hercegovine koji nisu iz reda konstitutivnih naroda ospori mogućnost ravnopravnog sudjelovanja u donošenju odluka i provođenja propisa kojim se štiti tržišna konkurencija na tržištu Bosne i Hercegovine i provode zahtjevi Evropske unije i politike i prava konkurencije definirani u članovima 87-89. Ugovora o osnivanju EZ, odnosno članovima 101-109 prema novoj numeraciji iz Lisabonskog sporazuma, kao i Uredbe Vijeća EC 1/2003. Navedeni članovi Lisabonskog sporazuma, kao i Uredba Vijeća EC 1/2003, prema acquis communautaire imaju direktno dejstvo u državama članicama čime nadilaze koncept nacionalnog i etničkog.
10. U članu 36. stav 2. Privremenog sporazuma o trgovini i trgovinskim pitanjima između Evropske zajednice i Bosne i Hercegovine, koji je stupio na snagu 2008. godine, u dijelu Konkurencija i druge ekonomske odredbe, se navodi: „2. Svaka praksa suprotna ovom članu ocjenjivat će se na osnovu kriterija koji proizilaze iz primjene konkurencijskih pravila važećih u Zajednici, posebno čl. 81., 82., 86. i 87. Ugovora o osnivanju Evropske zajednice (u daljnjem tekstu: Ugovor EZ) i instrumenata za tumačenje koje su usvojile institucije Zajednice.“ S tim u vezi, kako je naveo podnositelj zahtjeva, iracionalno je stavljati u ovisnost validnost provođenja propisa o tržišnoj konkurenciji s etničkim porijeklom članova tijela koje donosi odluke primjenjujući Zakon o konkurenciji i konkurencijska pravila EU.
11. Osporenim odredbama Zakona o konkurenciji zanemarena je grupa građana koja odbija da se etnički izjasni ili se drugačije etnički izjašnjava u odnosu na pripadnike konstitutivnih naroda. Egzistiranje osporenih zakonskih odredbi, kako je dalje naveo podnositelj zahtjeva, je nespojivo s ustavnim principima iz člana II Ustava Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom i presudom Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Finci i Sejdić protiv Bosne i Hercegovine. Iz navedenog slijedi da ne postoji nikakvo razumno i objektivno opravdanje za nepostojanje mogućnosti da se pripadnici Ostalih i građani Bosne i Hercegovine mogu prijaviti, pod jednakim uvjetima, u konkursnoj proceduri za navedene pozicije u javnim institucijama. Ovakvim rješenjima, kako dalje ističe podnositelj zahtjeva, je i de facto i de iure uskraćena garancija za ravnopravno sudjelovanje u upravljanju javnim poslovima, na svim nivoima, i prava pristupa pod jednakim uvjetima javnim funkcijama za ovu grupu građana Bosne i Hercegovine, a ne postoji nikakvo razumno i objektivno opravdanje za vrednovanje glasa člana Konkurencijskog vijeća iz reda konstitutivnih naroda prilikom donošenja odluka u Konkurencijskom vijeću. Osporene odredbe se suštinski odnose na identičnu situaciju kao i u navedenoj presudi Evropskog suda, te se i obrazloženje dato u navedenoj presudi analogno može primijeniti na navedenu situaciju, odnosno nemogućnost pristupa javnim funkcijama, jer su praktični učinci identični za osobe koje ne pripadaju konstitutivnim narodima.
12. Podnositelj zahtjeva na kraju citira ustavne garancije iz čl. II/1. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te ističe da navedenim postupanjem Bosna i Hercegovina i oba entiteta vrše diskriminaciju svojih građana što je u suprotnosti s članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju kao i članom II/4. Ustava BiH u vezi s Međunarodnom konvencijom o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i njenim članom 5, te Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima i njegovim čl. 2, 25. i 26, kao i članom 14. Evropske konvencije.
b) Odgovor na zahtjev
13. Ustavnopravna komisija je u odgovoru na zahtjev navela da je na sjednici održanoj 4. marta 2015. godine razmatrala zahtjev, te nakon rasprave jednoglasno odlučila „da sa navedenim činjenicama upozna Ustavni sud koji će u skladu sa svojim nadležnostima odlučiti o usaglašenosti predmetnog zakona sa Ustavom Bosne i Hercegovine“.
IV. Relevantni propisi
14. U Zakonu o konkurenciji („Službeni glasnik BiH“ br. 48/05, 76/07 i 80/09) relevantne odredbe glase:
Član 1.
(Predmet) Ovim zakonom uređuju se pravila, mjere i postupci zaštite tržišne konkurencije, mjerodavnosti i način rada Konkurencijskog vijeća na zaštiti i promociji tržišne konkurencije u Bosni i Hercegovini.
Član 20.
(Konkurencijsko vijeće) (1) Tijelo za provedbu zaštite tržišne konkurencije u smislu ovog Zakona je Konkurencijsko vijeće.
(2) U sastavu Konkurencijskog vijeća djeluju uredi za konkurenciju u Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj, kao organizacijske jedinice izvan sjedišta Konkurencijskog vijeća.
Član 21.
(Status Konkurencijskog vijeća) (1) Konkurencijsko vijeće je samostalno tijelo koje će osigurati dosljednu primjenu ovog Zakona na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine i ima isključivu mjerodavnost u odlučivanju o postojanju zabranjenog konkurentskog djelovanja na tržištu.
(2) Konkurencijsko vijeće ima status pravne osobe, sa sjedištem u Sarajevu.
(3) Sredstva za obavljanje mjerodavnosti i poslova Konkurencijskog vijeća osiguravaju se iz proračuna institucija Bosne i Hercegovine.
Član 22. st.1., 2. i 3.
(Sastav Konkurencijskog vijeća) (1) Konkurencijsko vijeće čini šest članova, koji se imenuju na mandat od šest godina, s mogućnošću još jednog ponovnog izbora. Mandat člana Konkurencijskog vijeća ne može prestati prije isteka propisanog roka, osim u slučajevima predviđenim članom 23. ovog Zakona.
(2) Članovi Konkurencijskog vijeća biraju se iz reda priznatih stručnjaka u odgovarajućoj oblasti, imaju status jednak upravnim sudijama koji je nespojiv s obavljanjem bilo koje izravne ili neizravne, stalne ili povremene funkcije, s izuzetkom akademskih djelatnosti i rada u stručnim i naučnim tijelima.
(3) Imenovanje članova Konkurencijskog vijeća provodi se na sljedeći način:
a) tri člana Konkurencijskog vijeća imenuje Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, po jednog iz sva tri konstitutivna naroda;
b) dva člana Konkurencijskog vijeća imenuje Vlada Federacije Bosne i Hercegovine;
c) jednog člana Konkurencijskog vijeća imenuje Vlada Republike Srpske.
Član 24.
(Način rada i odlučivanja Konkurencijskog vijeća) (1) Konkurencijsko vijeće može punovažno odlučivati ako je na sjednici prisutno najmanje pet članova Konkurencijskog vijeća.
(2) Odluke Konkurencijskog vijeća donose se većinom glasova prisutnih članova, s tim da za svaku odluku mora glasati najmanje po jedan član iz reda konstitutivnih naroda. Član Konkurencijskog vijeća ne može biti suzdržan od glasanja.
V. Dopustivost
15. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.a) Ustava Bosne Hercegovine.
16. Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima isključivu nadležnost odlučivanja o svim sporovima koji proisteknu iz ovog Ustava između entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, ili između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to: Je li odluka nekog entiteta da uspostavi posebne paralelne odnose sa susjednom državom u skladu ovom Ustavu, uključujući i odredbe koje se tiču suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine.
Je li neka odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom.
Spor može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući ili dopredsjedavajući jednog od domova Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata jednog od domova Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina jednog od domova zakonodavnog tijela jednog entiteta.
17. Budući da je zahtjev za ocjenu ustavnosti državnog zakona podnio, u vrijeme podnošenja zahtjeva predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Ustavni sud konstatira da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
Osim toga, Ustavni sud zapaža da je predmet zahtjeva ocjena ustavnosti zakona koji je donijela Parlamentarna skupština BiH. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da odredba člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine ne propisuje eksplicitnu nadležnost Ustavnog suda da ocjenjuje ustavnost zakona ili odredbe zakona Bosne i Hercegovine, međutim, supstancionalni pojam nadležnosti određenih samim Ustavom Bosne i Hercegovine sadrži u sebi titulus Ustavnom sudu za takvu nadležnost, posebno kada se uzme u obzir uloga Ustavnog suda kao tijela koje podržava Ustav Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 2/11 od 16. novembra 2010. godine, stav 44, dostupna na web stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba).
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je ovaj zahtjev dopustiv zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, te da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 19. Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev nije dopustiv.
VI. Meritum
19. Podnositelj zahtjeva tvrdi da čl. 22. stav (3) tačka a) i 24. stav (2) Zakona o konkurenciji nisu u skladu s članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao ni s članom II/4. Ustava BiH u vezi s Međunarodnom konvencijom o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i njenim članom 5, kao ni s Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima i njegovim čl. 2, 25. i 26. i članom 14. Evropske konvencije.
Opće napomene
20. Ustavni sud prije svega podsjeća da je uspostava jedinstvenog ekonomskog prostora nužan uvjet na putu Bosne i Hercegovine prema evropskim integracijama. Zakonom o konkurenciji, donesenim u 2001. godini, prvi put je regulirana politika konkurencije u Bosni i Hercegovini. Međutim, 27. jula 2005. godine stupio je na snagu „novi“ Zakon o konkurenciji koji predstavlja pravni okvir za zaštitu tržišnog natjecanja u Bosni i Hercegovini i koji je osnovni i opći propis kojim se uređuje ova oblast u Bosni i Hercegovini. Ovim zakonom uređuju se pravila mjere i postupci zaštite tržišne konkurencije, a u skladu s odredbama čl. 20. i 21. Zakona o konkurenciji uspostavljeno je Konkurencijsko vijeće kao samostalno i nezavisno tijelo sa statusom pravne osobe. Konkurencijsko vijeće ima isključivo ovlaštenje da odlučuje o postojanju zabranjenog konkurencijskog djelovanja na tržištu Bosne i Hercegovine, podrazumijevajući pri tome sprečavanje netržišnog ponašanja privrednih subjekata koje se ogleda kroz sklapanje zabranjenih ugovora/sporazuma (kartelni sporazumi), kontroli koncentracija, provođenju mjera na sprečavanju zloupotrebe dominantnog položaja privrednih subjekata kao i drugih ponašanja koja za cilj ili posljedicu imaju sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišne konkurencije, s kojim ciljem se dosljedno primjenjuje Zakon o konkurenciji. Konkurencijsko vijeće provođenjem Zakona o konkurenciji osigurava unapređenje principa slobodne tržišne konkurencije i sprečava utvrđenim mjerama da određeni privredni subjekti imaju nepravedno povoljniji položaj u odnosu na druge.
U odnosu na čl. 22. stav (3) tačka a) i 24. stav (2) Zakona o konkurenciji
21. Podnositelj zahtjeva smatra da osporenom odredbom člana 22. stav (3) tačka a) Zakona o konkurenciji ona lica koja ne pripadaju konstitutivnom narodu nemaju nikakvo zakonsko pravo da budu izabrani na konkursu za poziciju člana Konkurencijskog vijeća na osnovu svojih stručnih kvalifikacija i radnog iskustva. Privilegiranje predstavnika „konstitutivnih naroda“ predstavlja kršenje Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, a i suprotno je Odluci Evropskog suda u predmetu Sejdić i Finci, budući da je „ostalim“, tj. grupi građana koja odbija da se etnički izjasni ili se drugačije etnički izjašnjava u odnosu na predstavnike konstitutivnih naroda, onemogućeno da ravnopravno participiraju u vršenju javnih funkcija.
22. Pored navedenog, podnosilac zahtjeva tvrdi da odredba osporenog člana 24. stav (2) Zakona o konkurenciji utvrđuje „diskriminacijske limite za donošenje odluka“, jer utvrđuje visoki kvorum za donošenje odluka (pet od ukupno šest članova), a za svaku odluku mora glasati najmanje po jedan član iz konstitutivnog naroda na koji način se konstituira veća vrijednost glasa člana Konkurencijskog vijeća koji su iz reda konstitutivnog naroda samo na osnovu etničke pripadnosti koja nije relevantna za primjenu prava konkurencije. Prema navodima podnositelja zahtjeva, navedeno je u suprotnosti s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
23. Član II/4. Ustava BiH u relevantnom dijelu glasi:
Član II/4.
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava će biti osigurano. Sve osobe u BiH će biti slobodne od diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno i društveno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, vlasništvo, rođenje ili drugi status.
24. Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:
Član 1.
Opća zabrana diskriminacije
1. Uživanje svih prava određenih zakonom osigurače se bez diskriminacije na bilo kom osnovu kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.
2. Nikoga ne smiju da diskriminiraju javni organi na bilo kom osnovu, kako je i navedeno u stavu 1.
25. Ispitujući navode podnositelja zahtjeva, Ustavni sud naglašava kako član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju sadrži opće načelo zabrane diskriminacije i garantira uživanje svih prava određenih zakonom bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. Dalje, odredba člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju podrazumijeva i da javna tijela nikoga ne mogu diskriminirati prema bilo kojoj osnovi, dakle osnovno načelo nediskriminacije je prošireno i na domaće zakone, a ne samo na prava garantirana Evropskom konvencijom, kako to predviđa član 14. Evropske konvencije.
26. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je u pogledu tumačenja pojma diskriminacije u smislu člana 1. Protokola broj 12 Evropski sud u odluci Sejdić i Finci (vidi Evropski sud, Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, aplikacije br. 27996/06 i 34836/06 od 22. decembra 2009. godine, stav 55) istakao: “Pojam diskriminacije je dosljedno tumačen u jurisprudenciji Suda u odnosu na član 14. Konvencije. Jurisprudencija naročito jasno precizira da 'diskriminacija' označava različito postupanje bez objektivnog i razumnog opravdanja prema osobama koje su se našle u sličnom položaju (vidjeti tačke 42-44. i navedene izvore). Autori su koristili isti termin, diskriminacija, u članu 1. Protokola br. 12. Bez obzira na razlike u širini obima između ovih odredbi, značenje ovog pojma u članu 1. Protokola br. 12 trebalo je biti identično tumačenju iz člana 14. (vidjeti Obrazloženje (Explanatory Report) uz Protokol br. 12, tačka 18). Sud, prema tome, ne vidi razlog da odstupa od utvrđenog tumačenja 'diskriminacije', navedenog u tekstu, u primjeni istog pojma prema članu 1. Protokola br. 12“ (u vezi sa sudskom praksom UN-ovog Komiteta za ljudska prava u pogledu člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, odredbe koja je slična - ali ne i identična – članu 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju, vidjeti Nowak, Komentari CCPR, Izdavači N.P. Engel, 2005, strana 597-634).
27. U konkretnom slučaju podnositelj zahtjeva osporene odredbe Zakona o konkurenciji smatra diskriminacijskim zato što je, kako navodi, pripadnicima Ostalih onemogućeno da pod jednakim uvjetima kao i pripadnici konstitutivnih naroda budu imenovani za člana Konkurencijskog vijeća i zato što im je onemogućeno da pod istim uvjetima glasaju za odluke Konkurencijskog vijeća.
28. Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj U 8/04 (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/04 od 25. juna 2004. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 40/04) istakao: „Konačno pitanje tumačenja pojma 'efektivnog učestvovanja konstitutivnih naroda u državnoj vlasti' koji je već spomenut u ovoj odluci, primjenjujući ga van ustavnih odredbi koje su prethodno citirane, treba primjenjivati funkcionalno i u skladu sa odredbom člana IX/3. Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj 'funkcioneri imenovani na položaje u institucijama Bosne i Hercegovine, u pravilu, odražavaju sastav naroda Bosne i Hercegovine'. To znači, s jedne strane, da državna vlast treba biti, u principu, reprezentativan odraz napredne koegzistencije svih naroda u Bosni i Hercegovini, uključujući i nacionalne manjine i Ostale. S druge strane, 'efektivno učestvovanje konstitutivnih naroda u vlasti', ako se prevazilazi ustavni okvir, nikada se ne smije provoditi ili nametati na štetu efektivnog funkcioniranja države i njenih organa (op. cit., U 8/04, tačka 33). U tom smislu, Ustavni sud je obrazložio da 'nijedna odredba Ustava ne omogućava zaključak da se ova specijalna prava za zastupanje i učestvovanje konstitutivnih naroda u institucijama BiH mogu primijeniti također i na druge institucije ili procedure. Naprotiv, u onoj mjeri u kojoj bi ova specijalna kolektivna prava mogla kršiti odredbe o nediskriminaciji [...] ona su legitimizirana samo njihovim ustavnim rangom i, stoga, moraju biti usko formulirana. Posebno, ne može se zaključiti da Ustav Bosne i Hercegovine predviđa opći institucionalni model koji se može prenijeti na nivo entiteta, ili da slične, etnički definirane institucionalne strukture na nivou entiteta, ne moraju zadovoljavati globalni obavezujući standard nediskriminacije Ustava Bosne i Hercegovine prema članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, ili ustavni princip jednakosti konstitutivnih naroda" (op. cit., U 5/98 III, tačka 68). «Prema tome, iz toga se izvodi pravilan zaključak da se samo na taj način može uspostaviti kompromisan odnos između pripadnosti jednom konstitutivnom narodu i građanskoj opciji» (op. cit., U 8/04, tačka 33).
29. Također, u Odluci broj U 4/05, Ustavni sud je konstatirao da je narušen ustavni princip konstitutivnosti naroda na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine u slučaju kada jednom konstitutivnom narodu nije bilo garantirano sudjelovanje u predstavničkom tijelu, koje je bilo garantirano za druga dva konstitutivna naroda (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 4/05 od 22. aprila 2005. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 32/05). Ustavni sud se tom prilikom pozvao na svoj stav iz Odluke broj U 5/98 o konstitutivnosti naroda od 1. jula 2000. godine (ibid., stav 115) koji glasi: „Međutim, ako je uspostavljen sistem vlasti koji rezervira sve javne položaje samo za pripadnike određenih etničkih grupa, 'pravo na učešće u izborima, na sudjelovanje u vlasti kao i u vođenju javnih poslova na bilo kojem nivou i pravo na jednak pristup javnim službama' je ozbiljno prekršeno za sve one osobe ili građane koji ne pripadaju tim etničkim grupama, s obzirom da je njima a priori onemogućeno da se predstave kao kandidati za takve vladine ili javne položaje.“
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li su odredbom člana 22. stav (3) tačka a) Zakona o konkurenciji pripadnici Ostalih, ali i građani, diskriminirani u odnosu na pripadnike konstitutivnih naroda, jer im je prema navodima podnositelja zahtjeva onemogućeno da ravnopravno participiraju u vršenju javnih funkcija, konkretno da budu izabrani za člana Konkurencijskog vijeća. Ustavni sud primjećuje da je članom 22. stav (1) Zakona o konkurenciji propisano da Konkurencijsko vijeće čini šest članova, dok stav (3) navedenog člana predviđa način imenovanja članova Konkurencijskog vijeća te propisuje da tri člana Konkurencijskog vijeća imenuje Vijeće, po jednog iz sva tri konstitutivna naroda (tačka a), dok je tač. b) i c) propisano da dva člana Konkurencijskog vijeća imenuje Vlada Federacije Bosne i Hercegovine odnosno jednog člana Konkurencijskog vijeća imenuje Vlada Republike Srpske. Dakle, Ustavni sud zapaža da iz navedene zakonske odredbe proizlazi da tri člana Konkurencijskog vijeća koje imenuju vlade entiteta mogu biti (i) iz reda Ostalih i/ili građana. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su Zakonom o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH br. 12/03 i 34/03), kao i Zakonom o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 25/03, 41/03 i 104/06), propisani opći i posebni uvjeti koje kandidati za imenovanje u regularne organe kao što je i Konkurencijsko vijeće moraju ispunjavati, a odredba člana 22. stav (2) Zakona o konkurenciji propisuje jednake uvjete (struka, nezavisnost, zabrana obavljanja neke druge funkcije koje bi mogle dovesti do sukoba interesa) koje moraju ispunjavati i pripadnici konstitutivnih naroda i pripadnici Ostalih i/ili građani da bi mogli biti imenovani za članove Konkurencijskog vijeća.
31. Dalje, podnositelj zahtjeva smatra da odredba člana 24. stav (2) Zakona o konkurenciji utvrđuje diskriminacijske limite za donošenje odluke jer se odluke donose natpolovičnom većinom, s tim da za svaku odluku mora glasati najmanje po jedan član iz reda konstitutivnih naroda što stvara diskriminaciju u procesu odlučivanja jer stavlja članove Konkurencijskog vijeća iz reda konstitutivnih naroda u povoljniji položaj. Ustavni sud zapaža da je članom 24. Zakona o konkurenciji propisan način rada i odlučivanja Konkurencijskog vijeća. Tako je stavom (1) propisano da Konkurencijsko vijeće može punovažno odlučivati ako je na sjednici prisutno najmanje pet članova, dok je stavom (2), koji osporava podnositelj zahtjeva, propisano da se odluke Konkurencijskog vijeća donose većinom glasova prisutnih članova, s tim da za svaku odluku mora glasati najmanje po jedan član iz reda konstitutivnih naroda, te da član Konkurencijskog vijeća ne može biti suzdržan od glasanja. Dakle, odluka Konkurencijskog vijeća neće biti punovažna ako za nju ne glasa pet članova Konkurencijskog vijeća (jer „Konkurencijsko vijeće može punovažno odlučivati ako je na sjednici prisutno najmanje pet članova“), s tim da u tih pet glasova tri moraju biti iz reda konstitutivnih naroda. S obzirom da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da u sastavu Konkurencijskog vijeća mogu biti i tri člana iz reda pripadnika Ostalih i/ili građana, proizlazi da odluka neće biti punovažna ako za nju ne glasaju i dva od tri moguća člana iz reda Ostalih i/ili građana. Proizlazi da odredbama člana 24. stav (2) Zakona o konkurenciji nije data veća vrijednost glasa članovima iz reda konstitutivnih naroda.
32. Iz navedenog proizlazi da pripadnicima Ostalih i/ili građana nije onemogućeno da pod jednakim uvjetima kao i pripadnici konstitutivnih naroda budu imenovani za članove Konkurencijskog vijeća, niti im je onemogućeno da pod jednakim uvjetima kao i pripadnici konstitutivnih naroda glasaju za odluke Konkurencijskog vijeća. U konkretnom slučaju uspostavljene garancije u korist konstitutivnih naroda (tri člana Konkurencijskog vijeća moraju biti iz reda konstitutivnih naroda i punovažnost odluka uvjetovana je glasovima konstitutivnih naroda, pri čemu tri člana Konkurencijskog vijeća mogu biti i iz reda Ostalih i/ili građana, u kojem slučaju im nije onemogućeno da pod jednakim uvjetima glasaju za odluke) upravo slijede princip iz člana IX/3. Ustava Bosne i Hercegovine, tj. da državna vlast treba biti, u principu, reprezentativan odraz napredne koegzistencije svih naroda u Bosni i Hercegovini, uključujući i nacionalne manjine i Ostale i/ili građane.
33. Navode podnositelja zahtjeva koji osporene odredbe Zakona o konkurenciji smatra „suštinski identičnim situaciji kao u presudi Evropskog suda u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra neosnovanim. Naime, u spomenutom predmetu Evropskog suda dva podnosioca aplikacije su se žalila na diskriminaciju, i to na osnovu njihovog romskog odnosno jevrejskog porijekla, zbog čega im nije dozvoljeno da se kandidiraju ni za Predsjedništvo BiH niti za Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH. Evropski sud u odluci Sejdić i Finci (vidi Evropski sud, Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, aplikacije br. 27996/06 i 34836/06 od 22. decembra 2009. godine) nije negirao činjenicu da je sporno ustavno pravilo isključivanja Ostalih u vrijeme njegovog donošenja omogućilo da se osiguraju mir i dijalog, što predstavlja i jedan od ciljeva Evropske konvencije. Međutim, uzimajući u obzir pozitivan razvoj Bosne i Hercegovine od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, Evropski sud je zaključio da ustavne odredbe koje su dugotrajno onemogućile aplikantima da se kandidiraju na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo BiH zbog neizjašnjavanja o svojoj pripadnosti nekom od konstitutivnih naroda nema objektivno i prihvatljivo opravdanje, i predstavljaju diskriminacijsko različito postupanje suprotno članu 14. u vezi s članom 3. Protokola broj 1, te članu 1. Protokola broj 12 Evropske konvencije.
34. Dakle, u predmetu Evropskog suda na čije obrazloženje se poziva podnositelj zahtjeva, i pored činjenice da su državljani Bosne i Hercegovine, aplikantima je uskraćeno pasivno biračko pravo, tj. uskraćeno im je pravo da se kandidiraju na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine po osnovu njihovog rasnog/etničkog porijekla. Međutim, u konkretnom predmetu, kao što je obrazloženo u prethodnim stavovima ove odluke, pripadnicima iz reda Ostalih i/ili građana nije ograničeno niti onemogućeno da pod jednakim uvjetima kao i pripadnici konstitutivnih naroda imaju pristup javnim službama, odnosno da budu imenovani za člana Konkurencijskog vijeća, niti im je onemogućeno da pod jednakim uvjetima kao i pripadnici konstitutivnih naroda glasaju za odluke Konkurencijskog vijeća.
35. Na osnovu iznesenog Ustavni sud zaključuje da su odredbe čl. 22.(3)a) i 24.(2) Zakona o konkurenciji u skladu s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju zato što pripadnicima Ostalih i/ili građanima nije onemogućeno da pod jednakim uvjetima kao i pripadnici konstitutivnih naroda budu imenovani za članove Konkurencijskog vijeća niti im je onemogućeno da pod jednakim uvjetima kao i pripadnici konstitutivnih naroda glasaju za odluke Konkurencijskog vijeća.
36. U vezi s navodima podnositelja zahtjeva da je utvrđen visok kvorum za donošenje odluka, i to pet od ukupno šest, i da se odluke donose natpolovičnom većinom, što je prema navodima podnositelja zahtjeva u funkciji diskriminacije, Ustavni sud podsjeća da propisivanje da li će za donošenje odluke biti potrebna natpolovična ili kvalificirana većina ulazi u područje slobodne procjene zakonodavca i smatra se opravdanim i dopuštenim sve dok navedeno ne pokreće pitanje povrede Ustavom zagarantiranih prava. U postupku apstraktne kontrole ustavnosti nije zadatak Ustavnog suda da ocjenjuje da li je određeno zakonsko rješenje dobro ili loše nego isključivo kontrola pojedinih zakonskih odredbi ili cijelog zakona u odnosu na ustavna rješenja, konkretno da li je navedenim odredbama zakonodavac uspostavio diskriminaciju. Ustavni sud je prethodno zaključio da zakonodavac nije uspostavio diskriminaciju.
37. S obzirom na zaključak u vezi s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ispitivati i navode podnositelja zahtjeva o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s Međunarodnom konvencijom o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i njenim članom 5, kao i Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima i njegovim čl. 2, 25. i 26.
VII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da odredbe čl. 22.(3)a) i 24.(2) Zakona o konkurenciji nisu suprotne članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju zato što pripadnicima Ostalih i/ili građanima nije ograničeno niti onemogućeno da pod jednakim uvjetima kao i pripadnici konstitutivnih naroda budu imenovani za članove Konkurencijskog vijeća, niti im je ograničeno niti onemogućeno da pod jednakim uvjetima kao i pripadnici konstitutivnih naroda glasaju za odluke Konkurencijskog vijeća.
39. Na osnovu člana 57. stav (2) alineja b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čine izdvojena mišljenja suprotna odluci potpredsjednice Margarite Cace-Nikolovske i sutkinje Constance Grewe.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman Izdvojeno mišljenje o neslaganju u predmetu U 25/14 sutkinje Constance Grewe, kojem se pridružuje potpredsjednica Margarita Caca- Nikolovska I – U ovom predmetu Ustavni sud Bosne i Hercegovine donio je sljedeću odluku:
-Odbija se zahtjev Željka Komšića.
-Utvrđuje se da su član 22. stav (3) tačka (a) i član 24. stav (2) Zakona o konkurenciji („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 48/05, 76/07 i 80/09) u skladu s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
II – Opseg neslaganja Slažem se s većinom u pogledu dopustivosti zahtjeva (st. od 15. do 19). Međutim, uz dužno poštovanje, ne slažem se ustavnom saglasnošću čl. 22. stav (3) tačka (a) i 24. stav (2) Zakona o konkurenciji (st. od 22. do 38). Prema mom mišljenju, Sud je trebao usvojiti zahtjev i utvrditi diskriminaciju Ostalih i/ili građana.
III – Inkompatibilnost člana 22. stav (3) tačka (a) i člana 24. stav (2) Zakona o konkurenciji s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda
1. Kao i u predmetu U 26/04, većinsko mišljenje zasniva se na pretpostavci da bi, pored tri člana Konkurencijskog vijeća iz redova konstitutivnih naroda, tri člana Ostalih i/ili građana bili imenovani, premda to nije propisano Zakonom o konkurenciji. Samo konstitutivni narodi imaju takvu garanciju ili takvu privilegiju. Većina polazi od premise da Ostali i/ili građani mogu postati članovi Konkurencijskog vijeća pod jednakim uvjetima kao članovi konstitutivnih naroda, što je očigledno pogrešno.
2. Tako je odluka koju donosi Konkurencijsko vijeće validna samo kada pet prisutnih članova, od šest, glasa „za“ i kada svaki konstitutivni narod dā barem jedan pozitivan glas. Ako su trojica Ostalih i/ili građana imenovani, jasno je da najmanje dvojica moraju dati saglasnost da bi se postigla tražena većina. Međutim, ni to nije propisano Zakonom o konkurenciji; ne postoji uvjet koji se odnosi na glasove Ostalih, dok je podrška konstitutivnih naroda obavezna. Prema tome, postupanje prema Ostalima i/ili građanima nije jednako kao prema pripadnicima konstitutivnih naroda ni u postupku donošenja odluka.
U tom pogledu, većina se poziva na slobodno polje procjene zakonodavca u pogledu određivanja potrebne većine (jednostavne ili kvalificirane). Većina smatra da se to propisivanje smatra opravdanim i dopuštenim sve dok navedeno ne pokreće pitanje povrede Ustavom zagarantiranih prava (stav 37). Upravo to predstavlja rizik u ovom predmetu u zavisnosti od stvarnih imenovanja.
3. Imajući u vidu navedeno, postavlja se pitanje da li neravnopravan tretman Ostalih i/ili građana vodi ka diskriminaciji. Ni zakonodavac, a ni većina nije dala bilo kakvo razumno i objektivno opravdanje, iako Evropski sud za ljudska prava smatra da monopol konstitutivnih naroda pri podjeli vlasti – ne podjela vlasti kao takva – predstavlja diskriminaciju Ostalih.
In conclusio, činjenica da se Ostalim i/ili građanima ne garantira da će biti imenovani u Konkurencijsko vijeće, te da, prema tome, njihova saglasnost za usvojene odluke nije potrebna, vodi zaključku da je zakonodavac zanemario zahtjeve iz člana IX/3. Ustava Bosne i Hercegovine. Zbog navedenih razloga smatram da je Ustavni sud trebao usvojiti zahtjev u pogledu člana 22. stav (3) tačka (a) i člana 24. stav (2) Zakona o konkurenciji.