Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1400/12 (Z. Z.)

Odluka donesena 22. 12. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Stjecanje bez osnova
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Zakup
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1400/12

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1400/12, rješavajući apelaciju Zijada Zečevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Zijada Zečevića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 001545 10 Rev od 19. januara 2012. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Zijada Zečevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 001545 10 Rev od 19. januara 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 P 001545 Gž od 27. septembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 001545 08 P od 5. maja 2010.

godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zijad Zečević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lišnje, Općina Prnjavor, podnio je 14. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 001545 10 Rev od 19. januara 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 001545 Gž od 27. septembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 001545 08 P od 5. maja 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, kao i od Općine Prnjavor, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 25. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je također 25. februara 2015. godine zatraženo da dostavi predmetni spis na uvid.

3. Vrhovni sud je 4. marta 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, Okružni sud i Osnovni sud 6. marta 2015. godine, a tužena 9. marta 2015. godine. Osnovni sud nije dostavio predmetni spis.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 27. decembra 2004. godine podnio tužbu protiv tužene radi sticanja bez osnova navodeći da je vlasnik stambeno-poslovnog objekta u Lišnji, Općina Prnjavor, a da je tužena bez njegovog pitanja i saglasnosti 4. aprila 1994. godine drugom licu J. M. izdala navedeni objekt u zakup ugovorom o zakupu poslovnih prostorija.

6. Presudom Osnovnog suda broj 78 0 P 001545 08 P od 5. maja 2010. godine tužena je obavezana da apelantu na ime naknade zbog sticanja bez osnova isplati iznos od 5.520,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 27. decembra 2004. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.288,00 KM u roku od 30 dana nakon pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja. Istom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa (za nadoknadu iznosa od 9.456,00 KM), kao i za isplatu troškova postupka u preciziranom iznosu.

7. Osnovni sud je u dokaznom postupku izveo veći broj dokaza koji je obuhvatao saslušanje stranaka i svjedoka, kao i dokaze koje je sud izvršio uvidom u pismenu dokumentaciju koja se odnosi na predmetni spor. Osnovni sud je utvrdio da su izjave svjedoka koji su saslušani u toku postupka logične i neprotivrječne jedna drugoj, pa ih je sud prihvatio utvrdivši da ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg bi svjedoci iznijeli netačne tvrdnje, pogotovo kada se uzme u obzir da je svjedok V. B. lično potpisao ugovor od 4. aprila 1994. godine kao sekretar Općinskog sekretarijata za privredu, prostorno uređenje i finansije.

8. Vezano za primjenu materijalnopravnih propisa, Osnovni sud se pozvao na član 210. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisano da kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prijelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan da ga vrati. Kako je nesporno da je apelant kao pripadnik „manjinskog naroda“ svoj stambeno-poslovni objekt napustio usljed ratnih djelovanja, Osnovni sud je utvrdio da je tužena bila nadležna da, u skladu s članom 5. Uredbe o davanju na privremeno korištenje stambeno-poslovnog i drugog prostora („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 12/92; u daljnjem tekstu: Uredba), može dati na privremeno korištenje poslovne prostorije, što je tužena i uradila. Dalje, kako navodi Općinski sud, tužena je svoju nadležnost obavljala do 16. juna 1996. godine kada je Odlukom o osnivanju Javnog preduzeća za upravljanje i gazdovanje poslovnim prostorima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 20/96), donesenom na osnovu Zakona o upravljanju i gazdovanju poslovnim prostorima u državnoj svojini („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 15/06 i 6/07), gazdovanje na navedenim objektima, odnosno napuštenom imovinom na području općine Prnjavor preuzelo isto Javno preduzeće.

9. Osnovni sud navodi da je tužena bila ovlaštena da u vrijeme neposredne ratne opasnosti izda u zakup napuštene poslovne prostore. Međutim, prema ocjeni Osnovnog suda, nakon 19. juna 1996. godine kada je Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti na području Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 15/96) svako miješanje u imovinska prava građana dovelo bi do kršenja prava na imovinu zaštićenog članom II/3.k) Ustava BiH i kršenja člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), budući da bi otpala svaka opravdana javna svrha za ograničavanje raspolaganja imovinom u okviru javne vlasti. Osnovni sud navodi da je takav stav izrazio i Ustavni sud BiH u Odluci broj AP 1057/07. Kako odredbe Ustava BiH i Evropske konvencije imaju prioritet nad ostalim pozitivnim pravnim propisima, sud je utvrdio da je ukidanjem ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti prestao da postoji pravni osnov na osnovu kojeg je tužena mogla da apelantov napušteni poslovni prostor izdaje u zakup.

10. Osnovni sud navodi da se tužena u periodu od 19. juna 1996. godine do 1. januara 1997. godine, kada je nastao zakupni odnos zakupoprimca J. M. i Javnog preduzeća Republike Srpske za upravljanje i gazdovanje poslovnim prostorima (u daljnjem tekstu: JP), neosnovano obogatila na osnovu uplaćenih zakupnina za 12 mjeseci i 13 dana u iznosu od po 500,00 KM, što ukupno čini 5.520,00 KM, zbog čega je sud, shodno članu 210. stav 2. ZOO-a, donio odluku kao u dispozitivu presude.

11. Presudom Okružnog suda broj 78 0 P 001545 Gž od 27. septembra 2010. godine žalba tužene je uvažena, prvostepena presuda i Rješenje o ispravci presude istog suda broj 78 0 P 001545 04 P od 1. juna 2010. godine preinačeni i presuđeno je sljedeće: „Tužbeni zahtjev kojim je [apelant] tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade zbog sticanja bez osnova isplati iznos od 14.976,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. decembra 2004. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, kao i da mu naknadi parnične troškove a sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom izvršenja, odbija se u cijelosti kao neosnovan. Obavezuje se [apelant] da tuženoj na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 3.000,00 KM u roku od 30 dana od dana prijema ove presude. [Apelantova] žalba u cijelosti se odbija kao neosnovana. [Apelantov] zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan“.

12. Kako navodi Okružni sud, žalba tužene ukazuje na to da tužena nije postupila nezakonito i da nije ograničavala pravo uživanja i pravo raspolaganja predmetnom imovinom jer je postupala shodno odredbama Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 3/96) i Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/98; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene).

13. Kada se ima u vidu da je tužena s navedenim trećim licem zaključila ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora i kako je isti prostor, apelantovo vlasništvo, u momentu nastanka zakupnog odnosa imao status napuštene imovine, Okružni sud nalazi da nije pravilan zaključak prvostepenog suda da je tužena stekla navedeni iznos po osnovu sticanja bez osnova. Naime, odredbom člana 2. stav 1. Uredbe propisano je da su objekti koji se mogu dati na privremeno korištenje objekti društvenog standarda, ugostiteljski i turistički objekti, stambene kuće, stanovi, kuće za odmor (vikendice), pomoćne prostorije (privredni objekti, garaže, šupe) i poslovni prostori u društvenom, privatnom ili mješovitom vlasništvu ako su prazni ili napušteni. Kako je predmetnim poslovnim prostorom tužena raspolagala na osnovu navedene Uredbe, proizlazi da se u konkretnom slučaju, prema ocjeni Okružnog suda, nisu stekli uvjeti za primjenu instituta sticanja bez osnova kada se imovina jednog lica uvećava na račun imovine drugog lica bez pravnog osnova. Nasuprot navodima iz apelantove žalbe, Okružni sud smatra da je tužena imala pravni osnov i za ubiranje zakupnine od izdavanja predmetnog poslovnog prostora shodno odredbi člana 7. navedene Uredbe, kojom je propisano da se objekti ustupaju na korištenje s naknadom ili bez naknade. Zbog navedenih razloga, a kako je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, Okružni sud je prvostepenu presudu preinačio na prethodno navedeni način primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP).

14. Presudom Vrhovnog suda broj 78 0 P 001545 10 Rev od 19. januara 2012. godine apelantova revizija je odbijena. Kako navodi Vrhovni sud, za pravno neosnovano bogaćenje kao izvor obligacionog odnosa bitno je da se umanjila imovina jednog lica (apelanta), da se uvećala imovina drugog lica (tužene), da postoji međusobna veza između umanjenja imovine jednog lica i povećanja imovine drugog lica i da ne postoji pravni osnov koji bi pravno opravdao umanjenje i uvećanje imovine lica. Prema mišljenju Vrhovnog suda, tužena je u konkretnom slučaju imala pravni osnov za raspolaganje apelantovim napuštenim poslovnim prostorom u periodu od 1. maja 1994. godine do 1. januara 1997. godine u Uredbi (čl. 2. i 7. Uredbe), pa osnovanost apelantovog zahtjeva da mu tužena vrati novčani iznos koji je ostvarila od trećeg lica po osnovu zakupnine za taj period ne proizlazi iz odredbe člana 210. ZOO-a, kako je to tvrdio apelant tokom postupka. Navedeno je da osnovanost tužbenog zahtjeva u parnici ne proizlazi ni iz odredbe člana 219. ZOO-a, kojom je propisano da, kada neko tuđu stvar upotrijebi u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete ili u odsustvu štete, da mu ovaj nadoknadi korist koju je imao od upotrebe. Upotreba tuđe stvari, prema mišljenju Vrhovnog suda, postoji samo u slučaju kada neko lice pravno neosnovano upotrijebi tuđu stvar i na taj način ostvari korist, pri čemu nije od značaja da li je bilo savjesno ili nesavjesno, tj. da li je znalo ili nije znalo da upotrebljava tuđu stvar. Kako je tužena imala pravni osnov za upotrebu, odnosno raspolaganje apelantovom napuštenom imovinom, to apelantu, prema ocjeni Vrhovnog suda, ne pripada pravo iz navedenih odredaba ZOO-a da mu tužena nadoknadi korist koju je imala od izdavanja njegovog poslovnog prostora u zakup u spornom periodu.

15. Vrhovni sud smatra da se revizionim prigovorom da je tužena izdala apelantov objekt u zakup trećem licu J. M., koji je iz kategorije domicilnog stanovništva, tvrdnjom da on nije imao status izbjeglice i raseljenog lica, drugostepena presuda osporava zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što je u revizionom postupku isključeno odredbom člana 240. stav 2. ZPP. Stoga je, prema mišljenju Vrhovnog suda, neosnovan revizioni prigovor koji se odnosi na pravilnost primjene odredbi čl. 1, 2. i 7. Uredbe. Vrhovni sud navodi da je neosnovan i revizioni prigovor da je osporena presuda suprotna članu 1. Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima iz Aneksa Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, članu 2. stav 2. Ustava Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji, budući da su nekretnine vraćene apelantu u posjed na njegov zahtjev, saglasno navedenim propisima i odlukama nadležnih organa. Vrhovni sud zaključuje da apelant ukazuje na to da se tužena neosnovano u žalbi poziva na Zakon o korištenju napuštene imovine, jer se materijalnopravni odnos u konkretnom slučaju odnosi na period od 1994. do 1996. godine, dakle period prije donošenja tog zakona. Međutim, kako osporena odluka nije zasnovana na odredbama tog zakona, spomenuti prigovor nije, kako zaključuje Vrhovni sud, od utjecaja na njenu pravilnost. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant navodi da su mu osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da mu je zbog dužine parničnog postupka povrijeđeno pravo na „razuman rok“ odlučivanja zaštićeno pravom na pravično suđenje.

17. Apelant smatra da su mu redovni sudovi neopravdano uskratili sudsku zaštitu u nastojanju da u redovnom sudskom postupku ostvari naknadu zbog korištenja njegove imovine u vrijeme kad je zbog ratnih događanja na području na kojem je živio morao da iseli u SR Njemačku, a sve to bez ikakvog pravnog osnova. Apelant osporava sve odluke sudova u parničnom predmetu. Smatra da nije potrebno da ponovo u apelaciji navodi činjenični i pravni osnov jer bi time samo ponavljao sve što je tvrdio i iznosio tokom dotadašnjeg dugotrajnog parničnog postupka, tj. od podnošenja tužbe 27. decembra 2004. godine.

18. Apelant ukazuje na neopravdano dugo trajanje postupka, bez ikakve njegove krivice, te da je on svoje procesne obaveze uredno izvršavao. Traži da mu Ustavni sud odredi nadoknadu nematerijalne štete zbog nerazumno dugog trajanja postupka.

b) Odgovor na apelaciju

19. Osnovni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava s obzirom na to da mu je omogućena pravna zaštita pred nadležnim sudom, a i u obrazloženju prvostepene odluke jasno i na nedvosmislen način je obrazložena ocjena svih izvedenih dokaza i činjenica utvrđenih na osnovu tih dokaza.

20. Okružni sud smatra da donošenjem osporenih presuda nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva.

21. Vrhovni sud smatra da su razlozi za donošenje osporene presude navedeni u njenom obrazloženju, pa se stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Tužena navodi da se apelantov tužbeni zahtjev zasnivao na isticanju da je tužena u vremenskom periodu označenom u tužbi, bez pravnog osnova, raspolagala apelantovom imovinom, izdajući je u zakup trećem licu, te na taj način protivzakonito stekla novčana sredstva, te da se zbog toga radi o sticanju bez osnova. Kao što je presudama redovnih sudova i utvrđeno, tužena smatra da su iste odluke sudova u potpunosti zasnovane na zakonu.

V.Relevantni propisi

23. U Zakonu o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 3/96, 8/96 i 21/96) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se uslovi i način korišćenja napuštene imovine u cilju zbrinjavanja izbjeglica i raseljenih lica, kao i zaštite i očuvanja te imovine.

24. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/98) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Zakon o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 3/96, 8/96 i 21/96) prestaje da važi, kao i propisi doneseni na osnovu njega i drugi propisi koji regulišu pitanje napuštene imovine i stanova doneseni u periodu od 30. aprila 1991. godine, računajući od dana 19. decembra 1998. godine.

25. U Uredbi o davanju na privremeno korištenje objekata stambenog, poslovnog i drugog prostora („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 12/92) relevantne odredbe glase: Član 1.

Ovom uredbom uređuje se način, kriteriji i uslovi davanja na privremeno korišćenje objekata za smještaj izbjeglica i drugih lica koja su zbog ratnih dejstava ostali bez smještaja, kao i nadležnosti organa za davanje objekata na korišćenje.

Član 2.

Objekti koji se mogu dati na privremeno korišćenje su: objekti društvenog standarda, ugostiteljski i turistički objekti, stambene kuće, stanovi, kuće za odmor (vikendice), pomoćne prostorije (privredni objekti, garaže, šupe) i poslovni prostori, u društvenoj, privatnoj ili mješovitoj svojini ako su prazni ili napušteni. [...] Član 5.

Kriteriji po kojima se utvrđuje koja lica mogu dobiti objekte na korišćenje su:

a) porodice, odnosno lica koja imaju priznat status izbjeglica, [...] Član 7.

Objekti se ustupaju na korišćenje sa naknadom ili bez naknade. [...] VI.Dopustivost

26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 78 0 P 001545 10 Rev od 19. januara 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. februara 2012. godine, a apelacija je podnesena 14. aprila 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

30. Apelant navodi da su mu osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da mu je zbog dužine parničnog postupka povrijeđeno pravo na „razuman rok“ odlučivanja zaštićeno pravom na pravično suđenje.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

a) Donošenje odluke u razumnom roku

33. Ustavni sud zapaža da je postupak započeo podnošenjem tužbe 27. decembra 2004. godine, te da je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 78 0 P 001545 10 Rev od 19. januara 2012. godine. Proizlazi da je postupak trajao preko sedam godina, pa je to period koji će biti predmet ocjene Ustavnog suda.

Analiza razumnosti trajanja postupka

34. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se postupak tiče apelantovog tužbenog zahtjeva o sticanju bez osnova, pa, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi u pogledu imovine koja je bila predmet tužbenog zahtjeva, zatim dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može se govoriti o složenom predmetu.

35. U vezi s ponašanjem redovnih sudova Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud odlučujući o apelantovoj tužbi donio presudu tek 5. maja 2010. godine. Iako Osnovni sud nije dostavio spis predmeta, pa se ne može utvrditi da li je i u kojem periodu sud preduzimao određene pravne radnje, period od pet godina i pet mjeseci koliko je sudu trebalo da donese presudu, prema ocjeni Ustavnog suda, predstavlja „nerazuman rok“ odlučivanja. Ustavni sud zapaža da su Okružni i Vrhovni sud u kratkom vremenskom periodu donijeli svoje odluke. Ocjenjujući sve navedeno, a naročito okolnost da je Osnovnom sudu trebalo preko pet godina da donese svoju odluku, Ustavni sud zaključuje da dužina parničnog postupka ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

37. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava.

38. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

39. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je tužena s trećim licem zaključila ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora i da je isti prostor kao vlasništvo apelanta u momentu nastanka zakupnog odnosa imao status napuštene imovine. Također, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud utvrdio da nije pravilan zaključak prvostepenog suda da je tužena stekla navedeni iznos po osnovu sticanja bez osnova. Dalje, kako je predmetnim poslovnim prostorom tužena raspolagala na osnovu navedene Uredbe, proizlazi da se u konkretnom slučaju, prema zaključku redovnih sudova (Okružnog i Vrhovnog), nisu stekli uvjeti za primjenu instituta sticanja bez osnova kada se imovina jednog lica uvećava na račun imovine drugog lica bez pravnog osnova. Zbog navedenih razloga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava u obrazloženju odluka sudova da je tužena imala pravni osnov i za ubiranje zakupnine od izdavanja predmetnog poslovnog prostora shodno odredbi člana 7. navedene Uredbe kojom je prepisano da se objekti ustupaju na korištenje s naknadom ili bez naknade. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud kao neosnovane ocijenio revizione prigovore koji se odnose na pravilnost primjene odredbi čl. 1, 2. i 7. Uredbe. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da je neosnovan i revizioni prigovor da je osporena presuda suprotna članu 1. Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima iz Aneksa Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, članu 2. stav 2. Ustava BiH i Evropskoj konvenciji, budući da su predmetne nekretnine vraćene apelantu u posjed na njegov zahtjevu, saglasno navedenim propisima i odlukama nadležnih organa.

40. Ustavni sud ukazuje na to da je redovni sud, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, u obrazloženju svojih odluka dao detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili apelantove navode, koje ponavlja i u apelaciji, vezane za primjenu navedenog instituta i obrazložili zašto oni u okolnostima konkretnog slučaja ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Dovodeći u vezu odredbe Zakona o prestanku primjene i Uredbe sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem u vezi s tim, Ustavni sud ne može zaključiti da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, niti može utvrditi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na konkretnu situaciju.

41. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju odluka za svoje stavove dali jasne i logične zaključke.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

43. U vezi s pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete, u skladu s praksom Ustavnog suda, koju je apelant tražio zbog povrede svojih prava, Ustavni sud zapaža da, prema članu 74. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može, izuzetno, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

44. Međutim, kao što je navedeno, dodjeljivanje kompenzacije zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja izuzetak, a ne pravilo, pa, s obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju donošenje odluke kojom se utvrđuje povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku odgovarajuća satisfakcija za apelanta.

Pravo na imovinu

45. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak povodom apelantove tužbe radi sticanja bez osnova trajao preko sedam godina, od čega je preko pet godina vođen pred Osnovnim sudom koji nije ponudio nikakav argument iz kojeg bi proizlazile objektivne okolnosti koje su utjecale na tako dugo trajanje postupka.

47. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju odluka za svoje stavove dali jasne i logične zaključke.

48. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

49. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1400/12 (Z. Z.) | Sudska praksa | Aktio