Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2658/15 („HOLIDAY RESORT“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 21. 07. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2658/15
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
21. 07. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine, u predmetu broj AP-2658/15, rješavajući zahtjev „HOLIDAY RESORT“ d.o.o. Sarajevo za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev „HOLIDAY RESORT“ d.o.o. Sarajevo za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. „HOLIDAY RESORT“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sulejman Kadić, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. maja 2015. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 478061 15 Pž od 29. aprila 2015. godine. Apelant je istovremeno zatražio donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio provođenje mjere osiguranja određene navedenim rješenjem Kantonalnog suda do donošenja konačne odluke o apelaciji. Apelacija je dopunjena 5. i 17. juna 2015. godine.
2. „HOLIDAY SARAJEVO HTD SARAJEVO“ D.O.O. u stečaju kao predlagatelj mjere osiguranja (u daljnjem tekstu: predlagatelj) je 26. decembra 2014. godine Općinskom sudu podnio tužbu sa prijedlogom za određivanje mjere osiguranja kojom je predloženo da se apelantu kao protivniku mjere osiguranja odnosno tuženom zabrani da poduzima sve aktivnosti u smislu korištenja poslovne zgrade hotela HOLIDAY u Sarajevu u ul. Zmaja od Bosne broj 4, te da mu se naloži da omogući predlagatelju upravljanje, čuvanje i staranje o predmetnom hotelu odnosno da mu omogući vršenje zakonskih ovlaštenja stečajnog upravnika do pravomoćnog okončanja stečajnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom pod brojem 65 0 St 416982, odnosno pravomoćnog okončanja parničnog postupka. Dalje je zatraženo da se navedena mjera osiguranja u smislu člana 279. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) izvrši na način da se naloži da sudski izvršitelj u prisustvu policije omogući predlagatelju sve radnje u pogledu upravljanja, čuvanja i staranja o hotelu i da se zabrani apelantu korištenje poslovne zgrade hotela HOLIDAY pod prijetnjom novčanog kažnjavanja iz člana 17. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).
3. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 478061 14 Ps od 20. marta 2015. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog predlagatelja za određivanje mjere osiguranja.
4. U obrazloženju rješenja je navedeno da je predlagatelj u tužbi naveo da je vlasnik predmetnog hotela te da je nakon obustave rada 7. marta 2014. godine grupa radnika podnijela prijedlog za otvaranje stečajnog postupka koji je u toku. Također, je naveo da je pravni prednik apelanta direktno sa predlagateljem 8. maja 2014. godine zaključio ugovor o zakupu i upravljanju te da na osnovu istog predlagatelj kao zakupodavac daje apelantu kao zakupcu na korištenje predmetni hotel. Dalje je navedeno da u trenutku stupanja na snagu predmetnog ugovora nije postojalo odobrenje odnosno nije postojala prethodna saglasnost privremenog stečajnog upravnika za predmetni ugovor čime je isti zaključen protivno prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima i ništav je shodno članu
103. Zakona o obligacionim odnosima. Općinski sud je dalje naveo da je apelant u odgovoru na prijedlog za određivanje mjere osiguranja istakao da predlagatelj nije dokazao da je ispunjen ni prvi niti drugi kumulativni uvjet iz člana 269. ZPP odnosno nije učinio vjerovatnim postojanje prava jer nije ponudio dokaze za svoje tvrdnje niti je dokazao eventualno postojanje opasnosti za ostvarivanje potraživanja. Općinski sud je utvrdio da prijedlog za izdavanje mjere osiguranja po svojoj formi i sadržini u konkretnom slučaju je djelimično identičan sa tužbenim zahtjevom iz podneska od 26. decembra 2014. godine odnosno iscrpljuje djelimično isti. Istaknuto je da postavljeni zahtjev u prijedlogu za izdavanje mjere osiguranja je u suprotnosti sa odredbom člana 272. stav 3. ZPP koji propisuje da mjera osiguranja ne smije u cijelosti obuhvatiti zahtjev koji se njim obezbjeđuje. U prijedlogu za izdavanje mjere osiguranja predlagatelj je predložio da se apelantu zabrani da poduzima sve aktivnosti u smislu korištenja poslovne zgrade hotela te da mu se naloži da omogući predlagatelju upravljanje, čuvanje i staranje o predmetnom hotelu do pravomoćnog okončanja stečajnog odnosno parničnog postupka. Međutim, kako je zaključio Općinski sud, upravljanje, čuvanje i staranje se smatra posjedom a predaju u posjed predlagatelj traži tužbenim zahtjevom. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je smatrao da je očigledno da tako postavljeni prijedlog za izdavanje mjere osiguranja je u suprotnosti sa odredbama člana 272. stav 3. ZPP zbog čega je prijedlog odbijen kao neosnovan. Općinski sud je istakao da s obzirom da prijedlog za izdavanje mjere osiguranja djelimično iscrpljuje tužbeni zahtjev, sve i da je sud našao da su ispunjeni kumulativni uvjeti iz člana 269. ZPP nije mogao donijeti drugačiju odluku.
5. Predlagatelj se žalio protiv navedenog rješenja Općinskog suda. Odlučujući o žalbi Kantonalni sud je rješenjem broj 65 0 Ps 478061 15 Pž od 29. aprila 2015. godine žalbu predlagatelja uvažio i prvostepeno rješenje preinačio na taj način što je usvojio traženu mjeru obezbjeđenja.
6. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je pobijana odluka osnovano dovedena u pitanje žalbenim navodima predlagatelja i stanjem u spisu. Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 272. stav 1. tačka 3. ZPP prema kojoj se mogu odrediti mjere osiguranja „zabrana protivniku osiguranja da poduzima radnje koje mogu nanijeti štetu imovini na koju je upravljeno potraživanje, ili nalog protivniku osiguranja da obavi određene radnje potrebne da bi se sačuvala imovina ili da bi se održalo postojeće stanje stvari“. Dalje je istaknuto da je članom 88. Zakona o stečajnom postupku regulisano preuzimanje stečajne mase. Stavom 1. navedenog člana je propisano da nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni upravnik dužan je ući u posjed cjelokupne imovne koja ulazi u stečajnu masu i njome upravljati, dok je stavom 2. istog člana propisano da stečajni upravnik može na osnovu izvršnog rješenja o otvaranju stečajnog postupka zahtijevati od suda da naredi stečajnom dužniku predaju stvari i odrediti izvršenje radnji kojima će se naredba prisilno ostvariti. Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud 10. aprila 2014. godine donio rješenje broj St: 416982-14 St kojim je pokrenut prethodni postupak radi utvrđivanja da li postoje uslovi za otvaranje stečajnog postupka nad imovinom apelanta i za privremenog stečajnog upravnika je imenovan N.M, a 9. juna 2014. godine Općinski sud je donio rješenje o otvaranju stečajnog postupka. Obzirom da se tužbom u konkretnom postupku traži raskid ugovora o zakupu i upravljanju zaključenog 8. maja 2014. godine to jeste nakon pokretanja stečajnog postupka za čije zaključenje je bila potrebna saglasnost stečajnog upravnika jer prema odredbi člana 88. Zakona o stečajnom postupku nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni upravnik je dužan ući u posjed cjelokupne imovine i njome upravljati. Obzirom da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz člana 88. Zakona o stečajnom postupku te obzirom da je predlagatelj osiguranja učinio vjerovatnim postojanje potraživanja i mogućnost da apelant počini štetu predlagatelju čime su, kako je zaključio Kantonalni sud, ispunjeni uslovi iz člana 269. st. 1. i 2. ZPP zbog čega je Kantonalni sud uvaži žalbu i donio navedeno rješenje.
7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant ukazuje da je Kantonalni sud pogrešno i proizvoljno primijenio materijalno pravo. Istakao je da je osporenom odlukom prekršena odredba člana 272. stav 3. ZPP budući da je predloženom mjerom osiguranja već u dobroj mjeri iscrpljen tužbeni zahtjev. Također, je istaknuto da predlagatelj nije dokazao da su ispunjeni uslovi iz člana 269. st. 1. i 2. ZPP za određivanje mjere osiguranja.
8. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere je istaknuto da bi se provođenjem mjere osiguranja apelantu onemogućilo da izvršava svoju registrovanu djelatnost te bi se onemogućio rad hotela što bi doprinijelo još većoj šteti za predlagatelja. Apelant navodi da on snosi sve troškove vezane za funkcionisanje i održavanje predmetnog hotela a što se prije svega odnosi na plaćanje režijskih troškova vezanih za potrebe hotela. Pored toga apelant uredno izmiruje sve obaveze prema 78 uposlenih radnika u hotelu. Istaknuto je da 78 bivših uposlenika predlagatelja koje je apelant primio u radni odnos u skladu s ugovorom o zakupu i upravljanju a koji izražavaju podršku apelantu i protivljenje izdatoj mjeri osiguranja. Određivanjem i provođenjem mjere osiguranja u konkretnom slučaju bila bi nanesena nenadoknadiva šteta za apelanta i 78 zaposlenih bivših radnika predlagatelja kojima bi prestao ugovor o radu ali šteta bi nastala i za samog predlagatelja budući da nije u mogućnosti obezbijediti sredstva za rad hotela. Također, apelant je istakao da je donošenje privremene mjere opravdano i u cilju pravilnog vođenja postupka budući da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda po mišljenju apelanta Kantonalni sud diskriminirao apelanta u nepravično provedenom postupku u kojem su apelantu povrijeđena prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na imovinu.
9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju, apelant traži od Ustavnog suda donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio provođenje mjere osiguranja određene osporenim rješenjem Kantonalnog suda do donošenja konačne odluke o apelaciji. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kao razlog za donošenje privremene mjere, osim tvrdnji da bi provođenjem mjere osiguranja, došlo do obustave rada apelanta kao privrednog društva i nastanka nenadoknadive štete, nije ponudio bilo kakve druge argumente i dokaze kojima bi potkrijepio te svoje tvrdnje. Imajući u vidu navedeno, odnosno da apelant nije ponudio razloge koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman