Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1032/15 (Trgovina "Borac" d.d. Travnik i P. D.)

Odluka donesena 02. 09. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1032/15

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

02. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. septembra 2015. godine,, u predmetu broj AP-1032/15, rješavajući zahtjev Trgovine „Borac“ d.d. Travnik i Pere Džepine iz Banja Luke za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Trgovine „Borac“ d.d. Travnik i Pere Džepine iz Banja Luke za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Trgovina „Borac“ d.d. Travnik i Pero Džepina iz Banja Luke (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Irsan Kukić, advokat iz Travnika, podnijeli su 9. marta 2015. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 71 0 P 037898 14 Rev 2 od 11. decembra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 71 0 P 037898 13 Gž 2 od 14. maja 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 71 0 P 037898 13 P 2 od 30. septembra 2013. godine. Apelanti su takođe 9. marta 2015. godine podnijeli i zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „obustavio postupak upisa prava u zemljišnoj knjizi shodno Presudi Osnovnog suda broj 71 0 P 037898 13 P 2 od 30. septembra 2013. godine“, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Predmet spora je zahtjev tužitelja Trgovačkog akcionarskog društva „Krajina-Borac“ Banja Luka podnesen Osnovnom sudu protiv apelanata radi utvrđivanja da je ništav Ugovor o prodaji nekretnina - poslovnog prostora koji se nalazi u Banja Luci u Ulici Meše Selimovića broj 12, ukupne površine 120 m2, zaključen između pravnog prednika prvoapelanta, d.o.o. Trgovine „Borac“ Travnik kao prodavca i drugoapelanta kao kupca, ovjeren kod Općinskog suda u Travniku pod brojem OV-br. 752/99 od 5. augusta 1999. godine. Pravomoćnom Presudom Osnovnog suda, broj P-182/2000 od 4. aprila 2000. godine utvrđeno je da je navedeni ugovor pravno valjan, na temelju kojeg se drugoapelant upisao kao vlasnik sa dijelom 1/1.

3. Iz spisa predmeta proizilazi da su pravni prednik prvoapelanta kao prodavac i drugoapelant kao kupac prvobitno 5. augusta 1999. godine zaključili Ugovor o kupoprodaji nekretnine - poslovnog prostora koji se nalazi u Ulici Meše Selimovića broj 12., u Banja Luci, površine 120 m2, koji ugovor je ovjeren kod Općinskog suda u Travniku i zaveden pod brojem OV-752/99 od 5. augusta 1999. godine. Da drugoapelant nije upisao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru na temelju navedenog ugovora proizilazi iz činjenice, da je Osnovnom sudu podnio tužbu protiv pravnog prednika prvoapelanta radi utvrđivanja da je Ugovor o kupoprodaji nekretnine – poslovnog prostora zaključen sa pravnim prednikom prvoapelanta 5. augusta 1999. godine pravno valjan. Iz obrazloženja presude Osnovnog suda broj P-182/2000 od 4. aprila 2000. godine proizilazi da je pravni prednik prvoapelanta priznao tužbeni zahtjev drugoapelanta, jer u odgovoru na tužbu nije osporio niti jednu činjenicu naznačenu od strane drugoapelanta kao tužitelja, na temelju čega je taj sud utvrdio da je ugovor koji su parnične strane zaključile 5. augusta 1999. godine pravno valjan, da je na osnovu tog ugovora drugoapelant stekao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, što je pravni prednik prvoapelanta dužan priznati - trpiti da se drugoapelant na istom uknjiži kao vlasnik –posjednik u zemljišnim i drugim evidencijama u kojima se vrši knjiženje etažne svojine sa dijelom 1/1. Dakle, kako je Presuda Osnovnog suda od 4. aprila 2000. godine postala pravomoćna 26. maja 2000. godine, drugoapelant je na temelju iste upisao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru sa dijelom 1/1.

4. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 037898 13 P 2 od 30. septembra 2013. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja Trgovačkog akcionarskog društva „Krajina-Borac“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) utvrđeno je da je ništav i da ne proizvodi pravo dejstvo Ugovor o prodaji nekretnina, poslovnog prostora, zaključen između pravnog prednika prvoapelanta d.o.o. Trgovina „Borac“ Travnik kao prodavca (u daljnjem tekstu: pravni prednik prvoapelanta) i drugoapelanta kao kupca, ovjeren kod Općinskog suda u Travniku pod brojem OV-br.752/99 od 5. augusta 1999. godine. Istom presudom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se apelanti obavežu da mu solidarno naknade materijalnu štetu na ime izostale zakupnine za poslovni prostor površine 120 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor) za period od 1. augusta 2002. godine do 28. maja 2008. godine u ukupnom iznosu od 184.626,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na svaki mjesečni iznos od 2.466,00 KM, počev od 5-og u mesecu za prethodni mjesec pa do isplate. Presudom tog suda takođe je odbačen tužbeni zahtjev tužitelja zbog nenadležnosti za odlučivanje, u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je pravomoćna presuda Osnovnog suda broj P-182/00 od 4. aprila 2000 godine, kojom je po tužbi drugoapelanta protiv pravnog prednika prvoapelanta utvrđena pravna valjanost Ugovora o prodaji nekretnina (u daljnjem tekstu: Ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora) zaključenog između pravnog prednika apelanta kao prodavca i drugoapelanta kao kupca, i ovjerenog kod Općinskog suda u Travniku pod brojem OV-br.752/99 od 5. augusta 1999. godine, te određeno izdavanje isprave za upis prava vlasništva u korist drugoapelanta jer navedeni ugovor po ocjeni tog suda ne proizvodi pravno dejstvo prema tužitelju. Osnovni sud je stoga naložio Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko pravne poslove - PJ Banja Luka i zemljišno knjižnoj kancelariji Osnovog suda u Banja Luci da izvrši brisanje svih upisanih, uknjiženih prava ili položenih isprava – ugovora izvršenih po ništavom predmetnom ugovoru a bez promjene upisanih – uknjiženih prava koja su prethodno odobrena po pravosnažnim upravnim aktima Republike Srpske - Direkcije za privatizaciju Banja Luka povodom sticanja prava na nepokretnostima po sili zakona na dan 23. jula 1998. godine, u skladu sa upravnim aktima o privatizaciji u korist tužitelja kao državnog preduzeća Republike Srpske, što su apelanti dužni priznati i trpjeti. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud se u tom dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja oglasio nenadležnim za odlučivanje.

5. Osnovni sud je naveo da je na temelju brojnih izvedenih dokaza primjenom čl. 2. stav 1. i čl. 3. stav 2. Okrivirnog Zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ broj 14/98, 12/99, u daljnjem tekstu: Okvirni zakon privatizaciji), koji je bio u primjeni u vrijeme spornog odnosa, odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 17/93 i 3/96, u daljnjem tekstu: ZOO), te pozivom na Uredbu o zabrani raspolaganja nepokretnostima ne teritoriji Republike Srpske“ („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 13/99 i 27/99, u daljnjem tekstu: Uredba o zabrani raspolaganja nekretninama) odlučio kao u stavu I izreke presude, zaključivši da je Ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora ništav, jer je zaključen protivno citiranim odredbama zakona, odnosno jer prvoapelant u momentu zaključenja ugovora o prodaji predmetnog poslovnog prostora nije imao upisano pravo vlasništva u skladu sa odredbom člana 33. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), a drugoapelant upis prava vlasništva na poslovnom prostoru nije ostvario na temelju navedenog ugovora već na temelju pravosnažne sudske odluke Osnovnog suda broj P-182/2000 od 4. aprila 2000. godine.

6. Osnovni sud je dalje odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se apelanti obavežu da mu solidarno naknade materijalnu štetu na ime izostale zakupnine za predmetni poslovni prostor za period od 1. augusta 2002. godine do 28. maja 2008. godine u ukupnom iznosu od 184.626,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na svaki mjesečni iznos od 2.466,00 KM počev od 5-og u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate. U vezi s ovim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelja, Osnovni sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke od 3. juna 2013. godine, koji je uvidom u presude Okružnog suda u Banja Luci broj Pž-90/05 od 31. oktobra 2006. godine i potvrdu Osnovnog suda od 25. augusta 2008. godine utvrdio da je pred Osnovnim sudom proveden parnični postupak po tužbi tužitelja protiv tuženog „Valer“ PTP Banja Luka radi predaje u posjed predmetnog poslovnog prostora koje je isti koristio u predmetnom periodu, na temelju čega je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja u ovom dijelu neosnovan, jer smatra da tužitelj iz navedenog razloga ne može potraživati naknada štete iz člana 154. ZOO od apelanata. Osnovni sud je dalje odbacio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je pravomoćna presuda Osnovnog suda broj P-

182/00 od 4. aprila 2000. godine kojom je utvrđena pravna valjnost Ugovora o prodaji predmetnog poslovnog prostora (sadržaja pobliže označenog izrekom te presude) ne proizvodi pravno dejstvo prema tužitelju, jer se o zahtjevu za upis promjena na nepokretnostima i stvarni pravima na njima odlučuje u upravnom postupku. S tim u vezi je ukazao da su prema odredbi člana 16. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) sudovi apsolutno nenadležni da odlučuju o navedenom zahtjevu, zbog čega se taj sud u ovom dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja oglasio apsolutno nenadležnim.

7. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 037898 13 Gž 2 od 14. maja 2014. godine žalbe apelanata i tužitelja su odbijene kao neosnovane i presuda Osnovnog suda od 30. septembra 2013. godine potvrđena.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti Okružni sud je postupajući u smislu člana 221. ZPP-a odlučio kao u izreci presude. Okružni sud je odbio kao neosnovanu žalbu tužitelja u dijelu kojom je presudom prvostapenog suda odbijen njegov zahtjev za naknadu materijalne štete na ime izostale zakupnine, zaključivši da je taj sud pravilno postupio kada je utvrdio da se u predmetnom poslovnom prostoru u spornom periodu nalazilo preduzeće PTP „Valer“ Banja Luka a ne apelanti, što je tužitelj nesporno znao, jer je protiv tog pravnog lica vodio parnični postupak radi predaje u posjed predmetnog poslovnog prostora i da je u tom postupku tužitelj na temelju izvršne isprave suda ušao u posjed navedenog prostora, 28. maja 2008. godine, zbog čega od apelanata nije mogao tražiti naknadu štete iz člana 154. ZOO, te jer je nesporno da apelanti nisu bili pasivno legitimisani za prouzrokovanu mu štetu. Osim toga Okružni sud je odbio kao neosnovanu žalbu tužitelja u dijelu kojom je presudom prvostepenog suda njegova tužba odbačena, jer se po ocjeni tog suda o zahtjevu za upis odnosno brisanje uknjiženih prava na nekretninama odlučuje u upravnom postupku, kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove. Okružni sud je takođe odbio žalbu apelanata u dijelu kojom osporavaju prvostepenu presude kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i utvrđeno da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo Ugovor o prodaji predmetnog poslovog prostor zaključen između pravog prednika prvoapelanta i drugoapelanta, da se radi o presuđenoj pravnoj stvari, ocijenivši pravilnim stav tog suda, koji je našao da se ne radi o presuđenoj pravnoj stvari, da nema identiteta stranaka u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u predmetu broj P-182/2000 i ove parnice u kojoj su kao tuženi označeni apelanti, a kako u parnici broj P-182/2000 tužitelj nije učestvovao, to tužitelj kao zainteresirano lice u smislu člana 109. ZOO ima pravni interes da postavi zahtjev za utvrđivanje ništavosti navedenog ugovora. Osim toga Okružni sud je zaključio da nisu osnovani žalbeni navodi apelanata da je prvoapelant kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora u Banja Luci isti drugoapelantu mogao prodati, zaključivši da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je zaključio da prvoapelant nije bio vlasnik predmetnog poslovnog prostora, jer prema članu 2. Okvirnog zakona o privatizaciji, poslovne prostore na području entiteta na kojem se isti nalaze je mogao privatizirati samo taj entitet.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 037898 14 Rev 2 od 11. decembra 2014. godine revizije apelanata i tužitelja je odbijena kao neosnovana.

10. Vrhovni sud je odbio kao neosnovane revizione navode apelanata da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj P-182/2000 od 4. aprila 2000. godine utvrđena pravna valjanost Ugovora o prodaji predmetnog poslovnog prostora a koji je predmet ovog postupka, zbog čega predmetnu tužbu smatra nedozvoljenom cijeneći da se radi o presuđenoj stvari, obrazlažući svoj stav da sudska odluka svojom pravosnažnošću dejstvuje samo u odnosu na parnične stranke. Pošto tužitelj nije učestvovao u postupku u kojem je donesena pomenuta presuda, Vrhovni sud smatra da ne bi bilo opravdao da ta odluka djeluje i u odnosu na njega, jer u tom postupku isti nije imao priliku da iznese svoj stav, da predlaže dokaze, ulaže pravne lijekove, pa smatra da bi pitanje pravosnažnosti takve odluke u odnosu na njega kao treće lice bilo u suprotnosti sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Dosljedno iznesenom Vrhovni sud je ukazao da sudska odluka, pa time i pomenuta presuda, dejstvuje svojom pravosnažnošću samo u odnosu između parničnih stranaka, da je ovo ograničenje posljedica raspravnog načela s obzirom da ishod postupka zavisi prije svega od procesa koji sud u pravilu dobija od stranaka. Drugim riječima ishod postupka koji je vođen između između pravnog prednika prvoapelanta i drugoapelanta ne može rezultirati ukidanjem ili smanjenjem prava koje ima tužitelj koji u tom postupku nije učestvovao, koji stav kako navodi proizilazi iz odredbe člana 197. ZPP-a, a koja govori o dejstvu pravosnažne sudske presude, te kojim članom je propisano da je sud vezan za svoju presudu čim je donesena, a prema strankama od dana donošenja, odnosno dostavljanja. Dakle, primjenom metoda tumačenja, dejstvo presude se ograničava na parnične stranke, a ne proteže se na treća lica koja nisu učestvovala u tom parničnom postupku. Vrhovni sud takođe smatra neosnovanim navode apelanata da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 iz Evropske konvencije, jer po ocjeni tog suda apelanti gube iz vida da je rječ o nepokretnoj imovini na kojoj je moguće na osnovu pravnog posla steći pravo svojine upisom u javne knjige u skladu sa odredbom člana 33. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), pa kod činjenice da pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru ili neko drugo stvarno pravo nikad, pa čak ni u obliku prava raspolaganja nije bilo upisano na ime prvoapelanta, jer prvoapelant svoje pravo temelji na Ugovoru o udruživaju sredstava, koji je njegov pravni prednik zaključio 24. maja 1989. godine sa Zavodom za izgradnju Banja Luka, iz čega proizilaz da pravoapelant niti njegov pravni prednik nije stekao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru na temelju pomenutog pravnog posla. Ovo stoga što Ugovor o udruživanju sredstava na sadrži odredbu o dozvoli upisa prava vlasištva ili prava korištenja u korist pravnog prednika prvoapelanta u zemljišnim knjigama (clausula intabulandi), pa je jasno da je riječ o jednom obligaciom odnosu (ili pravnom odnosu iz oblasti „udruženog rada“), svojstvenom za tadašnji društveno politički sistem u kojem jedno lice (Zavod za izgradnju Banja Luka) vrši prodaju buduće stvari kupcu (pravnom predniku prvoapelanta), te da je tek nakon izgradnje trebalo zaključiti ugovor podoban za zemljišnoknjižni prenos a samim tim i za sticanje prava svojine, kako to proizilazi iz odredbe člana 6. ovog Ugovora o udruživanju sredstava. Prema tome zaključivanjem Ugovora o udruživaju sredstava iz 1989. godine, pravni prednik prvoapelanta nije stekao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, već pravo rasplaganja i korištenja istog kao društvenom vlasništvu, iz čega slijedi da je i sporni poslovni prostor bio u društvenoj svojini. Dakle, Vrhovni sud smatra pravilnim stav nižestepenih sudova da je predmetni ugovor ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO a u vezi sa čl. 2. stav 1. i čl. 3. stav 2. Okvirnog zakona o privatizaciji. Osim toga Vrhovni sud ukazuje da je neosnovano pozivanje apelanata na odluku Ustavnog suda BiH, broj AP 1164-10 od 10. jula 2010. godine, kojom po ocjeni tog suda ni Ustavni sud u sličnim činjeničnim okolnostima nije našao povredu ljudskih prava a koje se pozivaju apelanti u reviziji. Vrhovni sud je dalje ukazao da je pravni prednik prvoapelanta u vrijeme izbijanja ratnih sukoba u BiH tokom 1992. godine bio preduzeće u mješovitoj svojini, pa stoga suprotno revizionim navodima apelanata predmetni poslovni prostor, kao ni druga imovina tog preduzeća po tada važećim propisima nije bila privatna svojina pravnog prednika prvoapelanta, a ni njegovih radnikaimalaca internih dionica, te da je odredbom člana 2. Okvirnog zakona o privatizacijiji propisano izričito pravo entiteta da privatizuju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji, koje nisu privatno vlasništvo. Dakle, Vrhovni sud u konkretnom slučaju smatra da je citirani zakon, krovni zakon, koji uspostavlja principe te daje ovlaštenja i obaveze entitetima da normativno regulišu privatizaciju, pa tako i privatizaciju preduzeća koja su ostala na teritoriji jednog entiteta, a koja su pripadala subjektima na teritoriji drugog entiteta. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju predmetni poslovni prostor nije privatiziran od strane pravnog prednika prvoapelanta, jer se nalazio na području drugog entiteta, Republike Srpske. Vrhovni sud je takođe odbio kao neosnovane revizione navode tužitelja, u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu materijalne štete na ime izostale zakupnine, jer po ocjeni tog suda drugostepeni sud je pravilno zaključio da iz utvrđenog čijeničnog stanja jasno slijedi da se u periodu od 1. augusta 2002. godine do 28. maja 2008. godine, za koji period tužitelj ovaj vid štete traži, u predmetnom poslovnom prostoru se nalazio PTP „Valer“ Banja Luka a ne apelanti, iz čega jasno proizilazi da apelanti isti nisu pasivno legitimisani, a činjenica da navedeno preduzeće tužitelju nije plaćalo zakupninu se po ocjeni Vrhovnog suda može raspraviti samo u postupku između tih lica, a ne u ovom parničnom postupku. Takođe, Vrhovni sud je odbio kao neosnovan revizioni prigovor tužitelja u dijelu kojim je drugostepeni sud potvrdio kao pravilan stav prvostepenog suda kojim je taj sud njegov tužbeni zahtjev odbacio a kojim je tražio da se utvrdi da je pravosnažna presuda Osnovnog suda broj P-182/00 od 4. aprila 2000. godine ne proizvodi pravno dejstvo prema njemu, ukazujući da je dejstvo pravosnažnosti presude definisano članom 196. ZPP-a, tako da u smislu člana 54. stav 2. istog zakona ne postoji pravni interes da presuda donesena između drugih lica ima pravno dejstvo prema tužitelju. Vrhovni sud je na kraju zaključio da je pobijana presuda u usvajajućem dijelu kojim je utvrđena ništavost Ugovora o prodaji predmetnog poslovnog prostora je dovoljan osnov da tužitelj u upravom postupku ishodi u zemljišnim knjigama brisanje upisa koji su nastali na osnovu takvog ugovora, zbog čega je taj sud primjenom člana 248. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.

11. Apelanti u sadržajno vrlo opsežnoj apelaciji ukazuju da im je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana 7. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava prenstveno Okvirnog zakona o privatizaciji, jer redovni sudovi osporenim presudama čas tvrde da se radi o zakonu lex specialis a čas da se radi o krovnom zakonu, takođe navodeći da je Osnovni sud presudom broj P-182/2000 od 4. aprila 2000. godine utvrdio pravnu valjanost Ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora zaključenog između pravnog prednika prvoapelanta i drugoapelanta. S tim u vezi ukazuje na nezakonitost osporenih presuda, jer kako navodi „načelo vladavine prava podrazumijeva da su pravosnažne presude suda neupitne, a da se mogu dovoditi u pitanje samo kroz pravni sistem, i da takvu mogućnost predviđa jedino vanredni pravni lijek a nikako tužba, kojom se traži da sud utvrdi da nije pravno valjan zaključeni pravni odnos, a samim tim i da pravosnažna presuda nije pravno valjana, cijeneći da pravosnažna presuda djeluje erga omnes da svojom pravnom snagom štiti pravni interes a samim tim i vladavinu prava kroz princip pravne sigurnosti“. Dakle, apelanti navode da takva presuda štiti institucije sistema jer bi suprotno postupanje dovelo nezavisno pravosuđe u poziciju apsurda, i ugrozili vladavinu prava, a koji stav podržava i Evropski sud u Strazburu. Prema tome, apelanti tvrde da ni Evropski sud u tome nema bilo kakvu rezervu i da u tom pravcu postoji na stotine odluka tog suda, da sve one afirmišu da pravosnažne presude djeluju erga omnes. Dakle, prema mišljenju apelanata osporene presude očigledno tumače doseg presude i njen odnos prema trećim licima podvodeći ovu situaciju pod res iudicata, te da pravno valjan pravni posao ne zadire u odnos trećih lica. Osim toga apelanti cijene da je u konkretnom sličaju apsolutno izvršena povreda zabrane retroaktivne primjene zakona. Imajući u vidu navedeno tvrde da im je povrijeđeno i pravo na imovinu. S tim u vezi su predložili da Ustavni sud donese privremenu mjeru i „obustave upisa prava vlasništva tužitelja u zemljišnoj knjizi shodno presudi Osnovnog suda od 30. septembra 2013. godine“ do donošenja odluke po podnesenoj apelaciji, jer bi u suprotnom po njih nastupile nenadoknadive štetne posljedice.

12. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

13. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

14. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje su apelanti naveli u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.

15. U odnosu na navode apelanata iznesene u zahtjevu za donošenje privremene mjere, kojim traže da Ustavni sud zabrani izvršenje pravosnažne presude Osnovnog suda, obustave upisa prava vlasništva tužitelja na predmetnom poslovnom prostoru, do donošenja odluke po podnesenoj apelaciji, jer bi u suprotnom po njih nastupile nenadoknadive štetne posljedice, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud podsjeća da zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne presude mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Po mišljenju Ustavnog suda apelanti, u konkretnom slučaju, nisu ponudili relevantne razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti odluku o privremenoj mjeri koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim zahtjev apelanata za donošenje odluke o privremenoj mjeri.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman