Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-181/15 (Đ. S.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-181/15
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 181/15, rješavajući apelaciju Đevdane Slatina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačke a) i b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Zlatko M. Knežević, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sutkinjana sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Đevdane Slatina.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što u razumnom roku nije okončan upravni spor pokrenut protiv Rješenja Advokatske komore Federacije Bosne i Hercegovine broj 284-1/12 od 23. maja 2012. godine, a koji se trenutno nalazi pred Kantonalnim sudom u Sarajevu.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu s članom 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku okonča predmetni upravni spor, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đevdane Slatina podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 309044 14 Gž 2 od 18. februara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Đevdana Slatina (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 14. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što u razumnom roku nije okončan upravni spor pokrenut protiv Rješenja Advokatske komore Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Advokatska komora) broj 284-1/12 od 23. maja 2012. godine, a koji se trenutno nalazi pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud). Apelantica je 3. marta i 11. maja 2015. godine dopunila apelaciju i tom prilikom osporila Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 P 309044 14 Gž 2 od 18. februara 2015. godine. Apelantica je u svojoj dopuni od 11. maja 2015. godine navela i to da je predmet raznih krivičnih prijava u predmetima koji se protiv nje vode od 2007. godine, te da su joj i u tim predmetima ugrožena osnovna prava. Apelantica pri tome nije dostavila nikakve dokumente koji idu u prilog navedenim tvrdnjama.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda zatraženo je 21. maja 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je 4. juna 2015. godine dostavio svoj odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.a)Postupak okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 309044 14 Gž 2 od 18. februara 2015. godine
5. Apelantica je Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) krajem 2012. godine podnijela tužbu protiv Raiffeisen banke zbog nanošenja štete te krivotvorenja dokumenata iz banke, vrijednost spora 10.000,00 KM. Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 309044 12 P od 28. novembra 2013. godine, kojom je odbio apelanticin tužbeni zahtjev.
6. U obrazloženju prvostepene presude navedeno je da među parničnim strankama nije sporno da je apelantica 31. oktobra 2012. godine tuženoj predala na realizaciju ček u iznosu od 5.000,00 KM, na kojem je navedeno da je izdavalac čeka Deutche bank Frankfurt, broj čeka 603257, na ime apelantice kao korisnika, te da je tužena, u skladu s redovnim procedurama, provjerila validnost čeka kod korespondentne banke u Njemačkoj. Čitanjem prijevoda s engleskog jezika swift poruke korespondentne banke u Njemačkoj Commerzbank ag Frankfurt Am Main od 12. novembra 2012. godine utvrđeno je da je tužena banka obaviještena da je sporni ček falsificiran, o čemu je apelantica obaviještena, a sporni ček je zadržan. Također, odbijen je apelanticin zahtjev za realizaciju čeka i nadležnom tužilaštvu podnesena je krivična prijava protiv N. N. lica zbog krivotvorenja čeka. Općinski sud je nakon provedenog postupka i ocjene provedenih dokaza zaključio da apelantica u provedenom postupku nije pružila nikakve dokaze da joj je tužena banka prouzrokovala štetu u smislu člana 154. Zakona o obligacionim odnosima, pa je njen tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
7. Odlučujući o apelanticinoj žalbi podnesenoj protiv presude Općinskog suda, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 309044 14 Gž 2 od 18. februara 2015. godine, kojom je apelanticinu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude navedeno je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantica tražila da se tužena banka obaveže na isplatu iznosa od 9.779,00 KM na ime zadržanog i nezakonito osporenog bankovnog čeka, ali da tokom prvostepenog postupka nije pružila nikakve dokaze na okolnost da je tužena banka eventualno počinila štetu, s obzirom na to da je utvrđeno da je tužena, kada je predmetni ček poslala na provjeru korespondentnoj banci, postupala pravilno i u skladu s redovnom procedurom, pri čemu je utvrđeno da je sporni ček falsificiran, zbog čega je tužena podnijela krivičnu prijavu nadležnom tužilaštvu protiv N. N. lica. Dakle, prema ocjeni drugostepenog suda, prvostepeni sud je pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, o čemu je dao pravilne razloge, koje prihvata i drugostepeni sud, a koji navodima žalbe nisu dovedeni u sumnju.b)Postupak protiv Rješenja Advokatske komore broj 284-1/12 od 23. maja 2012. godine
8. Advokatska komora donijela je Rješenje broj 284-1/12 od 23. maja 2012. godine, kojim se utvrđuje da su se stekli uslovi, utvrđeni Rješenjem broj 128/12 od 17. februara 2012. godine Regionalne advokatske komore Sarajevo, da se apelantica briše iz Imenika advokata.
9. Apelantica je 29. juna 2012. godine protiv navedenog rješenja Advokatske komore pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom.
10. Prema stanju spisa, predmetni spor je u toku pred Kantonalnim sudom. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantica smatra da joj je zbog dužine trajanja upravnog i parničnog postupka povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su joj povrijeđeni i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na zabranu mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Uz to, apelantica na vrlo slikovit, konfuzan i opširan način ukazuje i na to da joj je u konkretnim postupcima povrijeđeno pravo iz oblasti rada i zapošljavanja, te da je zbog tih postupaka pretrpjela štetu za koju očekuje obeštećenje.
b) Odgovor na apelaciju
12. U svom odgovoru na apelaciju od 4. juna 2015. godine Kantonalni sud se očitovao samo o dužini trajanja postupka povodom upravnog spora, pri čemu je naveo da je apelanticinu tužbu protiv rješenja Advokatske komore zaprimio 29. juna 2012. godine, da je postupajuća sutkinja počela sa radom u Kantonalnom sudu 15. maja 2014. godine, kada je preuzela referat od oko 500 predmeta, a predmet joj je dodijeljen 18. aprila 2014. godine, s tim da je prioritet rješavanje „starih predmeta“. Također, Kantonalni sud je naveo da su, u skladu s Uputstvom za izradu plana rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta od 1. decembra 2010. godine, koje je donijelo Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine, sudije odgovorne za rješavanje predmeta po starosti inicijalnog akta, a u skladu s Planom rješavanja starih predmeta tog suda. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud ne smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na dužinu postupka.
V.Relevantni propisi
13. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05) relevantne odredbe glase: Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak. Član 67. Sud postupa po zahtjevu hitno i na način kojim se, čuvajući osnovna načela postupka, sudska odluka ima donijeti što prije a najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva.
14. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantna odredba glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
Dopustivost u odnosu na parnični postupak okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 309044 14 Gž 2 od 18. februara 2015. godine
15. Ustavni sud zapaža da se apelantica žali na ishod i dužinu parničnog postupka okončanog presudom Kantonalnog suda od 18. februara 2015. godine, smatrajući da je presuda proizvoljna.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, u ovom dijelu, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Ustavni sud ukazuje na to da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne takve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ustavna prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
19. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelanticinu štetu. Ustavni sud naročito ukazuje na to da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Osim toga, iako Ustavni sud nema saznanja o tačnom datumu podnošenja tužbe, evidentno je da se predaja spornog čeka tuženoj banci na realizaciju desila 31. oktobra 2012. godine, validnost čeka je osporena 12. novembra 2012. godine, pa se podrazumijeva da je tužba podnesena nakon tog datuma. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja predmetnog postupka, koji je na dvije sudske instance trajao oko dvije godine, primjerena okolnostima konkretnog slučaja. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelanticini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ničega što ukazuje na to da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Dopustivost u odnosu na upravni spor protiv Rješenja Advokatske komore broj 284-1/12 od 23. maja 2012. godine
20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je dužina upravnog spora pokrenutog protiv Rješenja Advokatske komore broj 284-1/12 od 23. maja 2012. godine, a koji se trenutno nalazi pred Kantonalnim sudom.
23. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII.Meritum
24. Apelantica smatra da su joj zbog dužine trajanja upravnog spora povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na zabranu mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
25. Ustavni sud podsjeća na to da se, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta.
Period koji se uzima u obzir
26. Ustavni sud zapaža da je upravni spor pokrenut 29. juna 2012. godine i da taj spor, prema stanju spisa, još uvijek nije okončan. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog spora je period od preko tri godine.
Analiza razumnosti trajanja postupka
27. U konkretnom slučaju radi se o upravnom sporu pokrenutom protiv rješenja Advokatske komore kojim je utvrđeno da su se stekli uslovi da se apelantica briše iz Imenika advokata Regionalne advokatske komore Sarajevo. S obzirom na stanje spisa, te odgovor Kantonalnog suda, Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi taj predmet činili naročito složenim.
28. Što se tiče apelanticinog ponašanja, Ustavni sud konstatira da apelantica ni na koji način nije doprinijela dužini trajanja postupka.
29. Posmatrajući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud, od podnošenja tužbe pa do dana donošenja ove odluke, nije preduzeo niti jednu procesnu radnju usmjerenu ka rješavanju apelanticinog predmeta. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je predmet zaprimljen u junu 2012. godine, te da je dodijeljen postupajućoj sutkinji u rad u aprilu, odnosno maju 2014. godine. Očitujući se o dužini predmetnog upravnog spora, Kantonalni sud se pozvao na Plan rješavanja starih predmeta, navodeći da se predmeti rješavaju prema starosti inicijalnog akta, i to predmeti od 1. decembra 2010. godine.
30. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Osim toga, prema praksi Evropskog suda, hronična opterećenost sudova ne opravdava, dok trenutni zastoj, koji za sistem predstavlja iznenađenje, uzrokovano, na primjer, recesijom, može se opravdati efikasnim mjerama koje se preduzimaju za njegovo otklanjanje (vidi Evropski sud, Buchholz protiv Njemačke, presuda od 6. maja 1981. godine). Naime, prema praksi Evropskog suda, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uslovom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, stavovi 25˗32). Međutim, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, preopterećenost suda velikim brojem predmeta i nedostatak odgovarajućeg broja sudija ne može se smatrati vanrednom okolnošću nego sistemskim problemom koji je doveo do hronične opterećenosti suda, pa i svaki novi predmet postaje stari dok dođe na red za rješavanje, što stvara pozitivnu obavezu javne vlasti da taj problem adekvatno riješi. Evidentno je da je Kantonalni sud preduzeo određene korake na organiziranju svog rada donošenjem Plana rješavanja starih predmeta. Međutim, postupanje prema navedenom planu rezultiralo je nepostupanjem povodom apelanticine tužbe u periodu od preko tri godine. Iako je Kantonalni sud naveo da se predmeti rješavaju hronološki, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne može prihvatiti takvo objašnjenje kao opravdanje za nepostupanje povodom apelanticine tužbe u periodu dužem od tri godine.
31. Sve navedeno, a posebno činjenica da Kantonalni sud, prema raspoloživim podacima iz spisa, ni nakon više od tri godine nije donio odluku o apelanticinoj tužbi, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da dužina predmetnog upravnog spora ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog dužine trajanja predmetnog upravnog spora, povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
33. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i to da se navodi o povredi prava na nediskriminaciju, te prava na zabranu mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju odnose na iste razloge kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno u konkretnom slučaju na dužinu trajanja upravnog spora, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelanticine navode o povredi ostalih navedenih prava.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kad Kantonalni sud u periodu dužem od tri godine nije donio odluku o apelanticinoj tužbi.
35. Na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačke a) i b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman