Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-482/15 (M. Č.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Krivični postupak
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-482/15
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 482/15, rješavajući apelaciju Mate Čondrića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. rujna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Mate Čondrića podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 017569 14 Kv2 od 23. prosinca 2014. godine i S1 1 K 017569 14 Kro od 10. prosinca 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mate Čondrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Broda, kojega zastupa Davor Šilić, odvjetnik iz Mostara, podnio je 2. veljače 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 017569 14 Kv2 od 23. prosinca 2014. godine i S1 1 K 017569 14 Kro od 10. prosinca 2014. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Sudu BiH da ga odmah pusti na slobodu sa izdržavanja mjere pritvora koja će biti na snazi do okončanja odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 18. veljače 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužiteljstvo BiH dostavili su odgovore na apelaciju 3. ožujka 2015. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 017569 14 Krn 3 od 14. studenog 2014. godine apelantu je određen pritvor zbog pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. točke a) i b) Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), koji prema tom rješenju može trajati najduže jedan mjesec od dana lišenja slobode, odnosno do 12. prosinca 2014. godine i do drugačije odluke suda.
6. U obrazloženju rješenja navedeno je da je Tužiteljstvo BiH 13. studenog 2014. godine dostavilo Sudu BiH prijedlog za određivanje pritvora osumnjičenom apelantu zbog postojanja pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. točke a) i b) ZKPBiH. Također je istaknuto da je na sjednici održanoj 14. studenog 2014. godine tužitelj ostao pri svom prijedlogu, da je apelantov branitelj pobijao postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga i da se saslušani apelant suglasio s navodima svog branitelja. Sud je zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret izveo iz dokaza dostavljenih uz prijedlog, a posebno iz iskaza oštećene N. H., iskaza većeg broja svjedoka, te ostale materijalne dokumentacije dostavljene u prilogu prijedloga. Sud BiH je utvrdio da u trenutnoj fazi postupka postoji opasnost od apelantovog bjekstva, te je s tim u vezi našao osnovanim prijedlog Tužiteljstva za određivanje mjere pritvora iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH. Sud BiH je utvrdio da apelant osim državljanstva BiH posjeduje i državljanstvo Republike Hrvatske, koja, sukladno svom pozitivnom zakonodavstvu, ne izručuje vlastite državljane. Osim činjenice formalnog posjedovanja dvojnog državljanstva, Sud BiH je posebno ocijenio informaciju o prikupljenim operativnim saznanjima CJS Doboj broj 09-02/1-230-826/14 od 12. studenog 2014. godine, iz koje proizlazi da apelant živi na području općine Slavonski Brod (R Hrvatska) u kojoj posjeduje obiteljsku kuću u kojoj živi sa suprugom i dvoje djece.
7. Ocjenjujući osnovanost prijedloga Tužiteljstva BiH za određivanje pritvora prema odredbama članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH, Sud BiH nalazi da postoji osnovana bojazan da će apelant boravkom na slobodi ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, zbog čega je nužno određivanje pritvora prema tom posebnom pritvorskom razlogu. Sud BiH nalazi da bi apelant u slučaju eventualnog puštanja na slobodu mogao lako utjecati na oštećenu, kao i na svjedoke koji su prisustvovali stalnom izvođenju oštećene iz zatvoreničkog objekta na stadionu FK ,,Polet“, a koje Tužiteljstvo BiH u narednom periodu planira ponovno saslušati s ciljem detaljnijeg razjašnjenja okolnosti pod kojima se djelo desilo. Kako zaključuje Sud BiH, kada se sve navedene činjenice i okolnosti dovedu u međusobnu vezu, sagledaju kao cjelina i dovedu u vezu sa težinom optužbi i mogućnošću izricanja kazne dugotrajnog zatvora, postoji ozbiljan rizik da će apelant, s ciljem izbjegavanja ili umanjivana krivice, pokušati utjecati na svjedoke.
8. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 017569 14 Kv od 21. studenog 2014. godine odbijena je kao neutemeljena žalba apelantovog branitelja izjavljena protiv Rješenja Suda BiH broj S1 1 K 017569 14 Krn 3 od 14. studenog 2014. godine.
9. U obrazloženju rješenja navedeno je da je Vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Vijeće) ispitalo pobijano rješenje u dijelu odluke o osnovanoj sumnji, kao temeljnom pritvorskom razlogu, te je našlo da je osnovana sumnja da je apelant počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 173. KZBiH, što proizlazi iz dokaza priloženih uz prijedlog za određivanja pritvora, kako je to u pobijanoj odluci detaljno i razjašnjeno. Dalje, suprotno stajalištu žalbe, Vijeće nalazi pobijanu odluku valjanom i zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH. Naime, Vijeće nalazi da je pobijana odluka iznijela dovoljno jake, utemeljene i uvjerljive razloge koji, i prema ocjeni Vijeća, upućuju na zaključak da je opravdano odrediti mjeru pritvora apelantu zbog razloga predviđenih tom zakonskom osnovom. Shodno navedenom, žalbeni prigovori kojim se tvrdi da je pobijanom odlukom osumnjičenom apelantu pritvor određen samo zbog postojanja dvojnog državljanstva ocijenjen je paušalnim, te je kao takav odbijen. Vijeće, također, pobijanu odluku nalazi valjanom i zakonitom i u dijelu o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH. Pri tome, Vijeće nalazi da je pobijana odluka ispravno identificirala okolnosti u pogledu osnovanosti posebnog pritvorskog razloga. Te okolnosti, kako navodi Vijeće, ogledaju se u činjenici da se osnovana sumnja u odlučujućoj mjeri temelji na iskazu ključnog svjedoka očevica – oštećene, čiji je identitet poznat apelantu, te u činjenici da se postupak nalazi u fazi istrage, kao najosjetljivijoj fazi postupka, kada ponovno slijedi saslušanje svjedoka – očevidaca na okolnost izvođenja oštećene.
Pobijana rješenja
10. Rješenjem Suda BiH broj S 1 1 K 017569 14 Kro od 10. prosinca 2014. godine prihvaćen je prijedlog Tužiteljstva BiH od 4. prosinca 2014. godine, te je apelantu produžen pritvor određen rješenjem Suda BiH od 14. studenog 2014. godine, i to zbog pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. točke a) i b) ZKPBiH, koji prema tom rješenju može trajati dvije godine nakon potvrđivanja optužnice, odnosno do 8. prosinca 2016. godine ili do drugačije odluke Suda BiH. Također je određeno da će se kontrola opravdanosti pritvora vršiti nakon isteka svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenje o pritvoru.
11. Sud BiH je u obrazloženju prvo konstatirao da je Tužiteljstvo 4. prosinca 2014. godine dostavilo optužnicu potvrđenu 8. prosinca 2014. godine, kojom se optuženi apelant tereti da je počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1, u vezi sa člankom 22. Krivičnog zakona SFRJ. Također je navedeno da je u prilogu optužnice dostavljen i obrazloženi prijedlog za produženje pritvora zbog navedenih pritvorskih razloga, te da je 10. prosinca održana sjednica u prisustvu tužitelja, optuženog apelanta i njegovog branitelja koji su se očitovali o prijedlogu Tužiteljstva za produženje pritvora. Navedeno je i da je, nakon što je ispitao prijedlog te razmotrio navode stranaka i branitelja, Sud BiH zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret izveo iz potvrđene optužnice i dokaza dostavljenih uz optužnicu. Naime, u rezultatima istrage potvrđene optužnice detaljno je opisano na kojim se dokazima temelji osnovana sumnja da je apelant počinio kazneno djelo, a koje je sudac za prethodno saslušanje detaljno razmatrao prilikom odlučivanja o optužnici.
12. Sud BiH navodi da je, prije svega, imao u vidu iskaze oštećene N. H. kao svjedokinje. Iz tih iskaza proizlazi da je oštećena bila zatočena i nezakonito držana u prostorijama FK „Polet“, te da ju je izvodio vojni policajac kojem ona do tada nije znala ime, ali su joj druge zatočene žene rekle da je riječ o Mati prezimena Čondrić ili Čundrić. O svemu navedenom oštećena je ranije davala iskaze na gotovo isti način. Što se tiče apelantovog identiteta, Sud BiH zaključuje da postoji dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da je upravo apelant počinitelj navedenog djela. Takav zaključak Sud BiH izvodi iz navedene izjave oštećene N. H. u kojoj ona najprije opisuje počinitelja, a nakon opisa oštećena je prepoznala apelanta, te je istaknuto da je sve navedeno potkrijepljeno i iskazima poimenično navedenih svjedoka i ostalom materijalnom dokumentacijom u spisu, pri čemu je apelantovo svojstvo u vrijeme izvršenja kaznenog djela Sud BiH utvrdio na temelju materijalne dokumentacije dostavljene uz optužnicu.
13. Sud BiH nalazi da u trenutnoj fazi postupka postoji opasnost od apelantovog bjekstva, te je s tim u vezi našao osnovanim prijedlog Tužiteljstva BiH za produženje mjere pritvora iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH. U tom kontekstu istaknuto je da je nesporno da osumnjičeni apelant osim državljanstva Bosne i Hercegovine posjeduje i državljanstvo R Hrvatske, koja ne izručuje vlastite državljane, te je navedeno da se državljani Hrvatske, koja je postala članica Europske unije, mogu bez ispunjavanja ikakvih dodatnih uvjeta nesmetano kretati unutar granica Europske unije. Istaknuto je da je, osim činjenice formalnog posjedovanja državljanstva R Hrvatske, sud ocijenio da prema dostavljenim dokazima apelant živi na teritoriju općine Slavonski Brod (RH) u kojoj posjeduje obiteljsku kuću u kojoj živi sa suprugom i dvoje djece, zatim da apelant u Slavonskom Brodu ima registriranu poslovnu djelatnost, te da isključivo zbog poslovnih obveza dolazi u BiH u kojoj ima fiktivno prijavljeno prebivalište jer je objekt u kojem je imao prebivalište devastiran i napušten. Navedeno je da je Sud BiH imao u vidu i težinu kaznenog djela za koje se optuženi apelant tereti, kao i visinu zaprijećene sankcije. Istaknuto je da postojanje dvojnog državljanstva, kao i blizina granice samo po sebi ni u kojem slučaju nije opravdan razlog za određivanje mjere pritvora zbog opasanosti od bjekstva, kako je to obrana osnovano prigovorila, ali kad se ta nesporna činjenica dovede u vezu s drugim navedenim okolnostima, Sud smatra da je opasnost u tom trenutku realna.
14. Ocjenjujući osnovanost prijedloga Tužiteljstva BiH za određivanje pritvora, Sud BiH nalazi da su ispunjeni uvjeti koje propisuje odredba članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH, odnosno da postoji osnovana bojazan da će optuženi apelant boravkom na slobodi ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, a zbog čega je nužno određivanje pritvora prema tom posebnom pritvorskom razlogu. Sud nalazi da bi apelant u slučaju eventualnog puštanja na slobodu mogao lako utjecati na oštećene, kao i na svjedoke koji su prisustvovali stalnom izvođenju oštećene iz zatvoreničkog objekta na stadionu FK „Polet“. S obzirom na način izvršenja kaznenog djela, te posljedice koje i danas imaju oštećeni, prema ocjeni Suda BiH, nužno je spriječiti da apelant, prije nego što ti svjedoci daju izjave na sudu, stupi u kontakt s tim osobama i utječe na njih kako bi dali odgovarajuće iskaze, a sve kako bi isključio ili umanjio svoju krivicu. Istaknuto je da bi apelantovim puštanjem na slobodu bilo znatno olakšano stupanje u kontakt sa svjedocima, naročito što je veliki broj svjedoka nastanjen u istom području, a posebno imajući u vidu da su oštećeni H. N. i M. M., osim izvršitelja, jedini očevici događaja. Sve navedene činjenice i okolnosti u svojoj ukupnosti i međusobnoj vezi, prema mišljenju Suda BiH, ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će apelant, s ciljem izbjegavanja ili umanjivanja krivice, pokušati utjecati na svjedoke, te da je u tom trenutku nužno optuženom produžiti pritvor prema toj zakonskoj osnovi.
15. Sud BiH je, u smislu odredbi članka 131. stavak 1. i članka 123. stavak 2. ZKPBiH, a na prijedlog obrane, razmotrio mogućnost da se apelantu eventualno odredi neka druga, blaža mjera. S obzirom na okolnosti i činjenice koje je Sud iznio, navedeno je da to ne bi bilo moguće, imajući u vidu fazu postupka, te posebne zakonske razloge iz članka 132. točke a) i b) ZKPBiH, pa, stoga, Sud BiH nalazi da u tom trenutku nijedna druga blaža mjera osiguranja apelantovog prisustva i nesmetanog vođenja istrage ne može ostvariti svoju svrhu u konkretnom slučaju.
16. Sud je razmotrio i prijedlog obrane da se apelantu odredi mjera jamstva, ali u tom momentu Sud nije našao ispunjene uvjete propisane čl. 127. i 123. ZKPBIH. Naime, člankom 125. propisano je da jamstvo uvijek glasi na određen novčani iznos, što obrana nije precizirala u svom prijedlogu. Sud je našao i da nije ispunjen uvjet propisan člankom 128. stavak 3. ZKPBiH koji glasi: „Osoba koja daje jamstvo mora dostaviti dokaze o svom imovnom stanju, porijeklu imovine, vlasništvu i posjedu nad imovinom koja se daje kao jamstvo“. Kako obrana prilikom podnošenja svog prijedloga Sudu BiH nije dostavila navedeno, kao ni procjenu vrijednosti nekretnina koje se daju kao garancija, niti apelantovu izjavu da se neće kriti i bez odobrenja suda napuštati svoje boravište, Sud u tom momentu nije mogao odrediti jamstvo apelantu.
17. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 017569 14 Kv2 od 23. prosinca 2014. godine žalba apelantovog branitelja odbijena je kao neutemeljena.
18. Prije svega, Vijeće nalazi da su pobijanom odlukom ispravno identificirane okolnosti kod apelanta, kako vezano za osnovanu sumnju tako i za posebne pritvorske razloge iz članka 132. stavak 1. točke a) i b) ZKPBiH, i pri tome izveden ispravan zaključak o nužnosti produženja mjere pritvora u konkretnom slučaju. Slijedom navedenoga, i Vijeće nalazi da je potvrđivanjem optužnice Tužiteljstva BiH od 4. prosinca 2014. godine (optužnica je potvrđena 8. prosinca 2014. godine) potvrđeno i postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. u vezi s člankom 22. KZSFRJ.
19. Isto tako, Vijeće prihvaća valjanim, utemeljenim i zakonitim obrazloženje pobijane odluke u dijelu osvrta na subjektivne i objektivne dokaze kojim se potkrepljuje postojanje osnovane sumnje, dok će se odlučne okolnosti o apelantovoj ulozi u zločinu i njegovom svojstvu u inkriminirano vrijeme, koje branitelj u svojoj žalbi potencira, dokazivati u narednoj fazi postupka suprotstavljenim procesnim garancijama optužbe i obrane, a o čemu će se i postupajući suci, a potom i žalbeno vijeće, konačno odrediti. Stoga, zaključak je Vijeća da pobijana odluka zadovoljava standard o postojanju osnovane sumnje u konkretnom slučaju, pri tome se ispravno pozivajući na relevantnu praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), slijedom koje osnovana sumnja podrazumijeva postojanje činjenica, odnosno informacija koje bi objektivnom promatraču bile dovoljne da zaključi da postoji mogućnost da je osoba o kojoj se radi počinila to djelo, pri čemu Vijeće podsjeća na to da je standard osnovane sumnje niži stupanj vjerojatnoće da je određena osoba počinila kazneno djelo u odnosu na standard izvan razumne sumnje koji je nužan za osudu.
20. Oslanjanjem na žalbene prigovore u tom smislu, Vijeće nalazi pobijano rješenje valjanim i u dijelu o postojanju okolnosti kod apelanta koje čine nužnim i opravdanim pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH. Pri tome, Vijeće je pobijanim rješenjem okolnosti kod apelanta, koje se ogledaju u činjenici da apelant posjeduje državljanstvo Republike Hrvatske (RH), koja ne izručuje vlastite državljane, da apelant u RH posjeduje obiteljsku kuću u kojoj je i nastanjen sa svojom obitelji, zatim da u istoj državi, čiji je državljanin i u kojoj je i nastanjen, ima registriranu poslovnu djelatnost, u vezi sa težinom optužbi i visinom zaprijećene kazne, ispravno dovelo u vezu sa zakonskim određenjem odredbe članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH, i potom izvelo ispravan zaključak o nužnosti produženja mjere pritvora optuženom zbog postojanja opasnosti od bjekstva. Imajući u vidu sve navedene činjenice, Vijeće nalazi da su okolnosti kod apelanta, ocijenjene u međusobnoj vezi i djelovanju, proporcionalne zakonskim razlozima iz članka 132. stavak 1. točka
a) ZKPBiH, zbog čega drugačijem zaključku Suda ne doprinosi ni činjenica da optuženi posjeduje i državljanstvo BiH, kao i da i u BiH posjeduje nekretnine.
21. Osim toga, Vijeće nalazi pobijanu odluku valjanom i zakonitom i u dijelu o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH. Naime, Vijeće smatra da je pobijana odluka okolnosti kod apelanta ispravno dovela u vezu sa zakonskim određenjem odredbe članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH zbog bojazni da će utječući na svjedoke ometati kazneni postupak. Pri tome, i Vijeće nalazi da je nužno imati u vidu da je jedan od zadataka Suda BiH osigurati uvjete da svjedoci svoje iskaze daju slobodno u atmosferi lišenoj pritisaka, a što se, prema ocjeni Suda BiH, u trenutnoj fazi postupka, može jedino osigurati produženjem pritvora zbog posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant navodi da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
23. Apelant smatra da u konkretnom slučaju nema niti jednog dokaza za osnovanu sumnju protiv njega iz koje bi proizašao opći uvjet za određivanje pritvora. Sud BiH se poziva na iskaz svjedokinje N. H. od 4. studenog 2014. godine u kojem je svjedokinja prvi put istakla da se radi o vojnom policajcu Mati prezimena Čundrić ili Čondrić za kojega je saznala od ostalih logoraša. Zbog toga, apelant smatra da uopće nije ispunjen opći uvjet za određivanje pritvora jer se on temelji na iskazu oštećene danom 22 godine poslije događaja i na nezakonitom prepoznavanju sa slike stare 30 godina. Na navedeni način Sud BiH je, prema apelantovom mišljenju, prilikom utvrđivanja postojanja osnovane sumnje kao temeljnog pritvorskog razloga favorizirao dokaze Tužiteljstva tako da im je u potpunosti vjerovao kada su oni išli apelantu na teret, s tim da je apelantu onemogućeno da u toj fazi postupka pobija subjektivne i objektivne dokaze kojima se potkrjepljuje postojanje osnovane sumnje. S tim u vezi, kako smatra apelant, Sud BiH odbija da prilikom odlučivanja o žalbi na rješenje o produženju pritvora uopće uzima u razmatranje odnosno da ocijeni navode žalbe kojima se pobija postojanje osnovane sumnje kod apelanta obrazlažući takav stav navodom da će se odlučne okolnosti vezane za apelantovu ulogu u zločinu i njegovo svojstvo u inkriminirano vrijeme dokazivati u narednoj fazi postupka suprotstavljenim procesnim garancijama optužbe i obrane.
24. Kako zaključuje apelant, navedeno jasno ukazuje na paušalnost i netočnost utvrđivanja podataka koje je Sud BiH naveo kao činjenice i okolnosti koje je Sud BiH ocijenio prilikom odluke o nužnosti produženja mjere pritvora zbog postojanja opasnosti od bjekstva i koje su (zajedno sa državljanstvom RH i blizinom granice) u konačnici i donijele prevagu o odnosu na nepostojanje snažnih faktičkih ili pravnih veza sa BiH. Slijedom navedenoga, apelant smatra da u odnosu na pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. točka a), Sud BiH nije ponudio relevantne i dovoljne razloge za zaključak utemeljen na činjenicama koje mogu pokazati da se zaista radi o riziku od apelantovog bjekstva i da je pritvor nužno odrediti i prema toj zakonskoj osnovi, uslijed čega je prekršeno apelantovo pravo na zakonit pritvor zagarantirano člankom 5. Europske konvencije u odnosu na pritvorski razlog opasnosti od bjekstva. U prilog toj tvrdnji apelant se poziva i na Odluku Ustavnog suda BiH broj AP 4309/14 od 18. prosinca 2014. godine.
25. Apelant u zahtjevu za donošenje privremene mjere predlaže da se odmah pusti na slobodu sa izdržavanja mjere pritvora određene pobijanim rješenjima, te da ta odluka ostane na snazi do okončanja odluke Ustavnog suda o apelaciji.
b) Odgovori na apelaciju
26. U odgovoru na apelaciju Sud BiH nalazi da nisu prihvatljivi prigovori o kršenju odredaba članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, te apelantove navode nalazi paušalnim, fragmentarnim i neutemeljenim. Shodno navedenome, Sud BiH navodi da ostaje pri argumentaciji iznesenoj u pobijanoj odluci broj S1 1 K 017569 14 Kv2 od 23. prosinca 2014. godine, te predlaže da se podnesena apelacija odbije kao neutemeljena.
27. Tužiteljstvo BiH navodi da smatra da je postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora utvrđeno na neupitan način, te da ona proizlazi iz svih dokaza koje je Tužiteljstvo prikupilo tijekom istrage koja je provedena u predmetu protiv apelanta, a koje je priložilo kako uz prijedlog za određivanje pritvora tako i uz optužnicu protiv apelanta. Sud BiH je prilikom utvrđivanja postojanja posebne pritvorske osnove iz članka 132. stavak 1. točka a) detaljno obrazložio zašto smatra da se taj posebni pritvorski razlog može primijeniti. Također, Sud BiH je prilikom utvrđivanja postojanja posebne pritvorske osnove iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH pravilno ocijenio opasnost od apelantovog utjecaja na svjedoke, te da su ocijenjene sve okolnosti koje postoje kod apelanta, a koje ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će apelant, s ciljem izbjegavanja ili umanjivanja kaznene odgovornosti, pokušati utjecati na svjedoke. Slijedom navedenoga, Tužiteljstvo smatra da je apelacija neutemeljena, te da bi je trebalo odbaciti. V.Relevantni propisi
28. U Krivičnom zakonu SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) relevantne odredbe glase:
Član 142.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarođavanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanje; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njezinoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskacija imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerima imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
29. Zakon o kaznenom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi: Članak 131.
Određivanje pritvora (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim ovim Zakonom i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžava rješenjem Sud na prijedlog tužitelja a nakon što Sud prethodno sasluša osumnjičenika, odnosno optuženika na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz članka 132. stavak (1) tačka a) ovog Zakona. (3) Tužitelj je dužan podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora Sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičeniku, odnosno optuženiku i njegovom branitelju.
(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće prijeko potrebno vrijeme. Ako se osumnjičenik ili optuženik nalazi u pritvoru, dužnost je svih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku i tijela koja im pružaju pravnu pomoć postupati s posebnom žurnošću. [...] Članak 132.
Razlozi za pritvor (1) Kada postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bijega,
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, sudionike ili prikrivače;
[...] Članak 137.
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produljiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostupanjske presude, pritvor može trajati najduže:
[...]
c) dvije godine u slučaju kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;
VI.Dopustivost
30. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 017569 14 Kv2 od 23. prosinca 2014. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijano rješenje je doneseno 23. prosinca 2012. godine, a apelacija je podnesena 2. veljače 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
33. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije.
Članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe.
Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i sukladno zakonom propisanim postupkom:
c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode glede privođenja nadležnoj sudbenoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.
35. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je pobijanim rješenjima, kojima je odbijen njegov prijedlog za ukidanje pritvora, povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3. (d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da članak 5. Europske konvencije daje zaštitu da nitko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Europske konvencije.
36. Ustavni sud ukazuje na to da odredba članka 5. Europske konvencije zahtijeva da osoba bude lišena slobode sukladno članku 5. stavak 1.c. Europske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenoga članka, a obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Europski sud je zaključio da poštivanje članka 5. Europske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo koje joj se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Europski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stavak 63). Prema daljnjem stavu Europskog suda, opravdanost pritvora ovisi i o okolnostima konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, unatoč presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca.
37. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora temeljiti hapšenje čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišenja slobode propisanog člankom 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno kazneno djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog promatrača da je moguće da je osoba koja je u pitanju počinila kazneno djelo (vidi Europski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. kolovoza 1990. godine, serija A, broj 182, stavak 32; i O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. listopada 2001. godine, Izvješća presuda i odluka 2001-X, stavak 34). Pri tome, Ustavni sud ističe da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je kazneno djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članku 5. stavak 1. Europske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na temelju domaćeg zakona, odnosno mora imati pravnu osnovu u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti sukladno svrsi članka 5. Europske konvencije, tj. osoba koja je u pitanju mora biti zaštićena od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. travnja 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
38. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantu određen i produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. KZSFRJ kao opći uvjet za određivanje i produženje pritvora i zbog postojanja pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točke a) i b) ZKPBiH, tj. a) ako se apelant krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, odnosno b) kada naročite okolnosti ukazuju na to da će optuženi ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke i suučesnike (kao poseban uvjet za određivanje i produženje pritvora). U konkretnom slučaju apelant, između ostaloga, smatra da mu je Sud BiH odredio i produžio pritvor iz razloga propisanih člankom 132. stavak 1. točke a) i b) ZKPBiH, a da nije ponudio valjane dokaze, niti se iz provedenih dokaza tako nešto može zaključiti, jer se dokazi temelje navodno samo na iskazu oštećene, odnosno da sud nije naveo konkretne činjenice ili okolnosti koje ukazuju na to da bi apelant mogao utjecati na svjedoke i suučesnike.
39. Ustavni sud naglašava kako se prilikom razmatranja zakonitosti daljnjeg produžetka pritvora apelantima ne treba ograničiti na razmatranje osnova pritvora eksplicitno navedenih u članku 5. stavak 1. točka c. Europske konvencije. Kroz praksu Europskog suda, koju konstantno podržava i Ustavni sud, kao razlozi za određivanje, odnosno daljnje produžavanje pritvora prihvaćeni su: a) rizik od prikrivanja dokaza (vidi presudu u predmetu Wemhoff od 27. lipnja 1968. godine), b) ozbiljnost prekršaja (vidi presudu u predmetu Kemmache od 27. studenog 1991. godine), c) implicitna opasnost utjecaja na svjedoke (vidi presudu u predmetu Ringeisen od 16. srpnja 1971. godine), d) opasnost od dosluha (dogovora) (vidi presudu u predmetu B. protiv Austrije od 28. ožujka 1990. godine), e) rizik od pritiska na svjedoke (vidi presudu u predmetu Letellier od 26. lipnja 1991. godine), i f) očuvanje javnog reda (vidi presudu u predmetu Letellier od 26. lipnja 1991. godine). Ustavni sud je mišljenja kako su navedeni razlozi za postojanje pritvora u konkretnom slučaju sadržani u odredbama članka 132. stavak 1. točke a) i b) ZKPBiH.
40. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da iz pobijanog rješenja kojim je apelantu produžen pritvor prema prijedlogu Tužiteljstva BiH proizlazi da je Sud BiH o produženju pritvora apelantu odlučio nakon održanog ročišta na kojem su saslušani apelant i provedeni drugi dokazi. Sud BiH je ispitao postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora prilikom donošenja pobijanih rješenja. Također, Ustavni sud zapaža da rješenje o produženju mjere pritvora apelantu sadrži obrazloženje iz kojeg proizlazi da je sud ocijenio postojeće dokaze i druge okolnosti koje, prema mišljenju suda, opravdavaju donošenje rješenja o pritvoru. Sud BiH je u svojim odlukama ukazao na to koje dokaze je ocijenio pri utvrđivanju postojanja osnovane sumnje (ti dokazi ocijenjeni su pojedinačno i u uzajamnoj vezi), te najzad, dana su jasna i precizna obrazloženja u prilog njihovom prihvaćanju. Ustavni sud smatra da je u pobijanim rješenjima Sud BiH dao vrlo jasno obrazloženje na temelju kojih dokaza je utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio kazneno djelo koja mu je stavljeno na teret, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud smatra da rješenje Suda BiH nije u suprotnosti s odredbama ZKPBiH i Europske konvencije i da sadrži razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz članka 132. stavak 1. ZKPBiH.
41. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da je, pored postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za izricanje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje i posebni pritvorski razlozi iz članka 132. stavak 1. točke
a) i b). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da u konkretnom slučaju postoji opasnost od apelantovog bjekstva iznoseći detaljno razloge za takav svoj zaključak. Sud BiH je utvrdio da apelant osim državljanstva BiH posjeduje državljanstvo Republike Hrvatske, koja, sukladno svom pozitivnom zakonodavstvu, ne izručuje vlastite državljane, te je ocijenio da sama ta okolnost ne bi mogla predstavljati dovoljan razlog za produženje pritvora prema toj osnovi. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u vezi s tim dao i druge razloge, te posebno ocijenio informaciju da apelant živi na području općine Slavonski Brod (R Hrvatska) u kojoj posjeduje obiteljsku kuću u kojoj živi sa suprugom i dvoje djece, ima registriranu poslovnu djelatnost, odnosno tvrtku za vršenje pogrebnih usluga, te da isključivo zbog poslovnih obveza dolazi u BiH u kojoj ima fiktivno prijavljeno prebivalište, jer objekt u kojem je ranije imao prebivalište devastiran je i napušten. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, suprotno apelacijskim navodima, ne nalazi ništa što bi ukazivalo na to da je pritvor apelantu prema toj pritvorskoj osnovi određen proizvoljno.
42. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da u konkretnom slučaju postoji koluzijska opasnost kao pritvorska osnova iz članka 132. stavak 1. točka b) jer postoje osobite okolnosti koje pokazuju da će apelant ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke. Osim toga, Sud BiH je detaljno obrazložio i razloge zbog kojih smatra da postoji osnovana bojazan za ometanje kaznenog postupka i postojanje naročite okolnosti u konkretnom kaznenom predmetu. Prema mišljenju Ustavnog suda, Sud BiH je argumentirano obrazložio razloge iz kojih proizlazi da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati kazneni postupak utjecanjem na svjedoke, a u takvom zaključku Suda BiH, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. U smislu svega navedenoga, Sud BiH je zaključio da je nužno u toj fazi postupka osigurati potrebne uvjete za daljnje nesmetano i efikasno provođenje istrage, te smatra da sve navedene okolnosti, u svojoj sveukupnosti, opravdavaju apelantovo zadržavanje u pritvoru iz osnove točke b) stavak 1. članak 132. ZKPBiH. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Sud BiH prilikom donošenja rješenja o produženju pritvora u smislu relevantnih odredbi ZKP razmotrio i mogućnost primjene drugih mjera, te dao razloge zašto se one ne mogu primijeniti u okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije pronašao argumente koji bi opravdavali apelantove tvrdnje da je lišavanje slobode u konkretnom slučaju bilo suprotno bilo kojem standardu članka 5. Europske konvencije.
43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da pobijanim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije kada je apelantu produžen pritvor na temelju odluke suda u kojoj su dani jasni i obrazloženi razlozi o ispunjavanju uvjeta propisanih zakonom za određivanje pritvora, te kada su odluke suda donesene uz poštivanje procesnih i materijalnih garancija.
45. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije nužno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
47. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman