Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-999/12 (E.L. i B.Č.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građevinsko zemljište
- Naknada
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-999/12
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 999/12, rješavajući apelaciju E. L. i B. Č., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija E. L. i B. Č.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 004189 10 U od 18. januara 2012. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija E. L. i B. Č. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 004189 10 U od 18. januara 2012. godine i Rješenja Skupštine grada Banjaluka broj 07-013-357/10 od 28. aprila 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. E. L. i B. Č. (u daljnjem tekstu: apelantkinje) iz Iowe – SAD, koje zastupa Ljiljana Stajić, advokatkinja iz Banjaluke, podnijele su 16. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 004189 10 U od 18. januara 2012. godine i Rješenja Skupštine grada Banjaluka (u daljnjem tekstu: Skupština Banjaluke) broj 07-013-357/10 od 28. aprila 2010. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 10. novembra 2014. godine, punomoćnica apelantkinja je 14. novembra 2014. godine dopunila apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Skupštine Banjaluke i Milka Bogdanića (u daljnjem tekstu: kupac) zatraženo je 10. novembra 2014. godine i 8. januara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud i Skupština Banjaluke dostavili su odgovore na apelaciju 19. novembra i 1. decembra 2014. godine. Kupac je 15. januara 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantkinja i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Apelantkinje su 13. juna 1994. godine zaključile kupoprodajni ugovor kojim su kupcu prodale svoje nepokretnosti upisane u A listu pod II zk. ul. broj 2893. KO Banjaluka, koje u naravi čine kuću i zgradu u Banjaluci. Apelantkinje su (prema potvrdi koju su u prisustvu svjedoka potpisale 5. jula 1994. godine) na ime kupoprodajne cijene za prodate nepokretnosti od kupca primile iznos od 66.000,00 KM. U potvrdi je navedeno da će iznos od 4.000,00 KM kupac ispatiti apelantkinjama nakon dobijanja odobrenja za obnovu, odnosno izgradnju objekta na istoj lokaciji.
6. Izvršni odbor Grada Banjaluka je u predmetu utvrđivanja trajnog prava korišćenja, na zahtjev kupca, donio Rješenje broj 25-475-331/98 od 24. maja 2000. godine (u daljnjem tekstu: rješenje od 24. maja 2000. godine). Tim rješenjem utvrđen je gubitak privremenog prava korišćenja na gradskom građevinskom zemljištu – parcelama pobliže opisanim u tom rješenju, a koje su upisane u zk. ul. br. 2893 KO Banjaluka (n. KO Banjaluka IV) kao društvena svojina, zemljišnoknjižno pravo korišćenja apelantkinja sa po ½ dijela, a stvarno pravo korišćenja kupca sa 1/1 dijela, te je utvrđeno da kupac ima trajno pravo korišćenja na zemljištu iz tačke 1 izreke rješenja kao vlasnik objekta, u smislu člana 66 Zakona o građevinskom zemljištu, sa 1/1 dijela (tačka 2 izreke). Riješeno je (tačka 3 izreke) da je kupac na ime rente za navedeno zemljište dužan da plati iznos od 7.836,00 KM, u roku od 15 dana od dana prijema tog rješenja, i (tačka 4 izreke) da će nakon pravosnažnosti tog rješenja Osnovni sud u Banjaluci, Zemljišnoknjižno odjeljenje, izvršiti uknjižbu trajnog prava korišćenja na zemljištu iz tačke 1, u korist kupca sa 1/1 dijela, a Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: Republička uprava) – Područna jedinica Banjaluka, Odjeljenje za katastar nepokretnosti, upis posjeda u korist kupca sa 1/1 dijela, pod uslovima iz člana 52 Zakona o građevinskom zemljištu.
Ponavljanje postupka koje je okončano osporenim odlukama
7. Apelantkinje su 8. septembra 2005. godine podnijele prijedlog za ponavljanje postupka okončanog rješenjem od 24. maja 2000. godine, u kom su navele da predmet ugovora o kupoprodaji od 13. juna 1994. godine nije bila parcela označena kao k.č. broj 440 koja je dodijeljena kupcu (u daljnjem tekstu: sporna parcela), za koju su navele da je 1999. godine spojena sa parcelom označenom kao k.č. broj 439 i prepisana na kupca. Ponavljanje postupka tražile su jer, kako su navele, u tom postupku nisu učestvovale, već ih je zastupao privremeni zastupnik Gojko Matić, advokat koji je zastupao kupca i koji je sačinio kupoprodajni ugovor, što znači da je istovremeno zastupao i njih i kupca. Postupajući povodom navedenog prijedloga, Skupština Banjaluke donijela je Zaključak broj 07-013-381/06 od 8. i 15. juna 2006. godine, kojim je dozvolila ponavljanje postupka i odredila da će se u ponovnom postupku saslušati stranke i vještak geometar, na okolnosti koje se tiču ponavljanja postupka. U obrazloženju je navedeno da okolnost što apelantkinjama nije omogućeno da lično učestvuju u postupku predstavlja razlog iz člana 234 tačka 9 Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP) za ponavljanje predmetnog postupka.
8. Skupština Banjaluke je, nakon sprovedenog ponovnog postupka, donijela Rješenje broj 07-013-357/10 od 28. aprila 2010. godine, kojim je (tačka 1 izreke) ostavila na snazi u svim tačkama pravosnažno rješenje od 24. maja 2000. godine. U obrazloženju rješenja navedeno je da je u postupku utvrđeno da je rješenjem od 25. maja 2000. godine utvrđeno da je kupcu kao bespravnom graditelju porodične stambene zgrade, u smislu člana 66 Zakona o građevinskom zemljištu, utvrđeno trajno pravo korišćenja na parcelama pobliže opisanim u tom rješenju, uz istovremeno utvrđivanje gubitka privremenog prava korišćenja apelantkinja na tim parcelama, a čiji je stvarnopravni vlasnik kupac sa 1/1 dijela. Dalje je navedeno da je uvidom u kupoprodajni ugovor od 13. juna 1994. godine utvrđeno da je predmet kupoprodaje kuća bez zemljišta na k.č. br. 177/96, s pravom korišćenja zemljišta koje služi redovnoj upotrebi kuće. Takođe, kako je navedeno, u ponovljenom postupku punomoćnik kupca je izjavio da su sporne parcele bile predmet kupoprodaje, ali da nisu mogle ući u kupoprodajni ugovor zbog toga što se nacionalizovano zemljište, u to vrijeme, nije moglo prometovati, pa su apelantkinje potpisale posebnu izjavu, koja je 6. jula 1994. godine ovjerena u Osnovnom sudu u Banjaluci pod brojem OV 1-2655/94 (čiji je tekst neovjeren), kojom su izjavile da kupac ima pravo da koristi i sve druge nepokretnosti koje su one naslijedile, a koje se sada iskazuju kao sporne, a kada se i ako se izvrši denacionalizacija, on ima pravo da se upiše kao vlasnik tih nepokretnosti. Takođe je naveo da su apelantkinje istovremeno potpisale i potvrdu da su od kupca, na ime kupoprodajne cijene, primile iznos od 66.000,00 DM, koji je u to vrijeme odgovarao tržišnoj cijeni prodatih nepokretnosti, uključujući i nepokretnosti koje se sada pojavljuju kao sporne. Navedeno je i da punomoćnik apelantkinja nije osporavao da je kupac sopstvenim sredstvima izgradio objekat koji se legalizuje, ali da je istakao da sporna parcela nije bila predmet kupoprodajnog ugovora, zbog čega traži naknadu za nju.
9. U rješenju je navedeno da je utvrđeno da su apelantkinje svojeručno potpisale izjavu broj OV-I-2655/94 od 6. jula 1994. godine, u kojoj su navele da kupac ima pravo da koristi više pobliže opisnih parcela, među kojima je i sporna parcela, te da su saglasne s tim da se, ukoliko dođe do denacionalizacije, navedene nepokretnosti, bez njihove daljnje saglasnosti, uknjiže u zemljišnim i drugim javnim knjigama kao svojina kupca. Navedeno je da su apelantkinje osporavale navedenu izjavu tvrdeći da su prevarene, da nisu znale šta potpisuju, odnosno da nisu ni sumnjale da im je izjava navedenog sadržaja data na potpis, te da je izjava dobijena na prevaran način, usljed ratnih okolnosti. Shodno navedenom činjeničnom utvrđenju, Skupština Banjaluke je zaključila da je među strankama ostalo nerazjašnjeno da li je isplaćena naknada i da li je navedena izjava valjana ili nije, a vezano za parcele koje su uknjižene s pravom korišćenja apelantkinja, koje se sada pojavljuju kao sporne u ovom postupku. Takođe, kako je navedeno, u postupku se saznalo za nove činjenice za čije utvrđivanje organ koji je vodio predmetni postupak nije nadležan, pa kako je ostalo sporno da li je isplaćena naknada za navedeno zemljište, da li su apelantkinje prevarene radnjama kupca kada su potpisale izjavu, kao i da li su bile svjesne sadržaja izjave, te kako to sporno pitanje ne može biti predmet rješavanja u upravnom postupku, to je data uputa apelantkinjama da imaju mogućnost da u postupku pred nadležnim sudom ostvare zaštitu svojih prava i pravnih interesa.
10. Odlučujući o tužbi apelantkinja u upravnom sporu protiv Rješenja broj 07-013- 357/10 od 28. aprila 2010. godine, Okružni sud je 18. januara 2012. godine donio Presudu broj 11 0 U 004189 10 U kojom je odbio tužbu kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je osporenim rješenjem ostavljeno na snazi pravosnažno rješenje od 24. maja 2000. godine kojim je utvrđeno pravo trajnog korišćenja bespravnom graditelju – kupcu, na osnovu člana 66 Zakona o građevinskom zemljištu. Navedeno je da su apelantkinje podnesenom tužbom osporavale zakonitost donesenog akta zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede pravila postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.
11. Razmotrivši tužbu i osporeni akt prema odredbama člana 30 Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), odgovor tužene i kupca, te cjelokupne spise predmetne upravne stvari, Okružni sud je zaključio da tužba nije osnovana. S tim u vezi, Okružni sud je ponovio činjenice navedene u prethodnim tačkama ove odluke, te istakao da je, prema njegovoj ocjeni, osporeno rješenje pravilno i zakonito, ali, kako je istakao, ne zbog razloga navedenih u obrazloženju tog rješenja.
12. Naime, kako je istakao Okružni sud, odredbom člana 66 Zakona o građevinskom zemljištu, koji je važio u vrijeme donošenja rješenja od 24. maja 2000. godine, a kojim je okončan postupak čije ponavljanje apelantkinje traže, propisano je da na gradskom građevinskom zemljištu na kom je izgrađena zgrada bez prava korišćenja zemljišta radi građenja, a za koju se može naknadno izdati odobrenje za građenje prema odredbama Zakona o prostornom uređenju, skupština opštine može da utvrdi trajno pravo korišćenja zemljišta u korist lica koje je izgradilo takvu zgradu, uz obavezu plaćanja odgovarajuće naknade. Ukazano je na to da je cilj tih odredbi saniranje odnosa nastalih bespravnom gradnjom zgrade na gradskom građevinskom zemljištu, a takva mogućnost postoji samo za one bespravno izgrađene objekte za koje se naknadno može izdati odobrenje za građenje, prema odredbama Zakona o prostornom uređenju. Istaknuto je da je za takve slučajeve predviđeno da skupština opštine može da utvrdi trajno pravo korišćenja zemljišta u korist lica koje je bespravno izgradilo zgradu, uz obavezu plaćanja odgovarajuće naknade.
13. U konkretnom slučaju, kako je naglasio Okružni sud, kupcu je Rješenjem Sekretarijata za prostorno uređenje, saobraćaj i komunalne poslove Grada Banjaluka broj 01-364-1493/98 od 13. oktobra 1998. godine data urbanistička saglasnost za izgrađeni stambeni P+M objekat na parcelama među kojim je i sporna parcela, dakle objekat je nesporno izgrađen, a tu činjenicu ne osporavaju ni apelantkinje. Dalje, navedeno je da su parcele na kojima je rješenjem od 24. maja 2000. godine kupcu kao vlasniku objekta dato trajno pravo korišćenja zemljišta, u smislu člana 66 Zakona o građevinskom zemljištu, upisane u zk. ul. br. 2893 KO Banjaluka kao društvena svojina, te da su nacionalizovane na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta i na njima je uknjiženo privremeno pravo korišćenja apelantkinja sa po ½ dijela, dok nadležni organ ne donese rješenje o predaji zemljišta u posjed opštini ili drugom licu.
14. S obzirom na to da su apelantkinje na predmetnim parcelama uknjižene sa privremenim pravom korišćenja, dok nadležni organ ne donese rješenje o predaji zemljišta u posjed opštini ili drugom licu, te kako je rješenjem Sekretarijata za prostorno uređenje, saobraćaj i komunalne poslove Grada Banjaluka od 13. oktobra 1998. godine kupcu data urbanistička saglasnost za izgrađeni stambeni P+M objekat na parcelama među kojim je i sporna parcela, a objekat je nesporno izgrađen, to je i prema stavu Okružnog suda ispravno donesena odluka kojom je, na osnovu člana 66 Zakona o građevinskom zemljištu, predmetno zemljište dodijeljeno kupcu na trajno korišćenje, radi legalizacije izgrađene porodično stambene zgrade. Slijedom toga, kako je Okružni sud istakao, prigovor apelantkinja da nikada nisu potpisale spornu izjavu nije od značaja za rješenje predmetne upravne stvari, s obzirom na to da se nacionalizovano zemljište, u vrijeme sačinjavanja te izjave, nije moglo prometovati. Imajući u vidu navedeno, a kako je apelantkinjama kao nosiocima privremenog prava korišćenja predmetnog zemljišta omogućeno da učestvuju u predmetnom upravnom postupku, pa stoga i da brane svoja prava i pravne interese, to proizlazi da su time i otklonjeni nedostaci u ranije vođenom postupku. Stoga je, prema ocjeni Okružnog suda, Skupština Banjaluke ispravno postupila kada je osporenim aktom ostavila na snazi Rješenje Izvršnog odbora Grada Banjaluka broj 25-475- 331/98 od 24. maja 2000. godine, kojim je utvrđeno pravo trajnog korišćenja zemljišta bespravnom graditelju – kupcu, na osnovu člana 66 Zakona o građevinskom zemljištu. Iz navedenog slijedi da osporenim aktom nisu ostvareni razlozi iz odredbe člana 10 ZUS-a za poništenje osporenog akta, zbog čega je tužbu valjalo odbiti kao neosnovanu, a na osnovu ovlašćenja iz odredbe člana 31. st. 1. i 2. ZUS-a.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantkinje smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuju i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Opisuju da su 1994. godine prodale svoje nepokretnosti kupcu, ali da predmet kupoprodaje nije bila sporna parcela. Navode da su zbog rata napustile Banjaluku i otišle u SAD, te da su putem CRPC-a njihovi pravni prednici vratili predmetne nepokretnosti u posjed, a kupac na tu odluku nije ulagao prigovor. Ističu da su nizom radnji koje su sprovedene u prethodnim postupcima i na bazi prihvaćenih dokaza, koji nisu zakoniti (nepotpisana izjava, neprisustvo u postupku i nepridržavanje ugovora o kupoprodaji), izmanipulisane i oštećene. Ističu da one nisu potpisale nikakvu izjavu kojom svoje nepokretnosti daju na korišćenje kupcu. Napominju da su, radi svoje bezbjednosti, u vrijeme sačinjavanja kupoprodajnog ugovora pristupile u sud u Banjaluci kako bi ovjerile potpise na kupoprodajnom ugovoru, te da su se potpisivale gdje god im je bilo rečeno, ne pitajući kako i zašto. Navode da se možda i desilo da su potpisale spornu izjavu, ali da se kupoprodaja nepokretnosti nije mogla vršiti putem izjave, niti je izjava mogla biti predmet sprovođenja Republičke uprave. Istakle su da su čekale sedam godina da se o njihovom zahtjevu donese konačna odluka. Postavile su i zahtjev za naknadu iznosa od 2.100,00 KM zbog nemogućnosti pristupa sudu u periodu od sedam godina, kao i da im se naknade troškovi sastava apelacije u iznosu od 1.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
16. Okružni sud je istakao da u svemu ostaje pri presudi od 18. januara 2012. godine, čijim donošenjem nisu prekršena prava apelantkinja zaštićena Evropskom konvencijom.
17. Skupština Banjaluke je istakla da navodi iz apelacije nisu pravno zasnovani. Navedeno je da je donošenju zaključka prethodio postupak koji je, prema Zakonu o građevinskom zemljištu, Zakonu o prometu nepokretnosti i ZOUP-u, koji su u to vrijeme bili na snazi, sprovela Republička uprava.
18. Kupac je u svom odgovoru istakao da su apelacioni navodi paušalni. Ukazao je na to da je osporena presuda od 18. januara 2012. godine u cijelosti zasnovana na zakonu, uz puno poštovanje prava na pravično suđenje, prava na nediskriminaciju i prava na imovinu. Akt koji je osporavan u tom upravnom postupku pravilan je i zakonit zbog toga što je članom 66 Zakona o građevinskom zemljištu, koji je važio u vrijeme donošenja rješenja od 24. maja 2000. godine, propisano da na gradskom građevinskom zemljištu na kom je izgrađena zgrada bez prava korišćenja zemljišta radi građenja, a za koju se može naknadno izdati odobrenje za građenje, skupština opštine može da utvrdi trajno pravo korišćenja zemljišta u korist lica koje je izgradilo takvu zgradu, uz obavezu plaćanja odgovarajuće naknade. Predložio je da se apelacija odbaci ili odbije, te da se apelantkinje obavežu da mu nadoknade troškove odgovora na apelaciju.
V.Relevantni propisi
19. U Zakonu o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90 i 29/80 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 21/92, 29/94, 23/98 i 5/99, koji je bio u primjeni u konkretno vrijeme) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Građevinskim zemljištem, u smislu ovog zakona, smatra se:
1.izgrađeno ili neizgrađeno zemljište u gradovima i naseljima gradskog karaktera koje je do stupanja na snagu ovog zakona određeno zakonom ili na osnovu zakona i zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera i drugim područjima predviđenim za stambenu i drugu kompleksnu izgradnju, koje u skladu sa uslovima i po postupku koji su utvrđeni zakonom, odredi opština (u daljem tekstu: gradsko građevinsko zemljište);
2.drugo izgrađeno i neizgrađeno zemljište u urbanom području i van tog područja koje se odgovarajućim planom u opštini predvidi za dugoročne potrebe razvoja gradova i naselja gradskog karaktera, za potrebe izgrađivanja drugih naseljenih mjesta i za uređenje ili očuvanje određenog prostora druge namjene (u daljem tekstu: ostalo građevinsko zemljište);
Član 5.
Građevinsko zemljište se ne može otuđiti iz društvene svojine, ali se na njemu mogu steći prava određena zakonom.
Član 6.
Opština upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem na način i pod uslovima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona.
Privremeno pravo korišćenja zemljišta Član 22.
Raniji vlasnik, odnosno nosilac privremenog prava korišćenja zemljišta, ima pravo da koristi sve do preuzimanja iz njegovog posjeda neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište na način kojim se ne otežava privođenje zemljišta trajnoj namjeni.
Nosilac privremenog prava korišćenja zemljišta može uz odobrenje nadležnog opštinskog organa uprave da na tom zemljištu podigne privremenu građevinu za svoje potrebe.
Nosilac privremenog prava korišćenja zemljišta može i drugome ustupiti na privremeno korišćenje neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište, ali samo za poljoprivrednu obradu.
Član 25.
Skupština opštine donosi rješenje o preuzimanju iz posjeda neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta radi privođenja trajnoj namjeni, odnosno radi uređenja za građenje.
Rješenje iz prethodnog stava može se donijeti i kada skupština opštine utvrdi da postoji društveni interes za izgradnju privremene građevine u društvenoj svojini.
U postupku preuzimanja zemljišta saslušaće se raniji vlasnik, odnosno nosilac privremenog prava korišćenja zemljišta.
Protiv rješenja o preuzimanju zemljišta ne može se izjaviti žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.
Član 47.
Skupština opštine dodjeljuje gradsko građevinsko zemljište pravnim licima radi izgradnje građevina za njihove potrebe i građanima radi izgradnje stambene ili druge zgrade na koju po zakonu mogu steći pravo svojine.
Rješenje o dodjeli gradskog građevinskog zemljišta na korišćenje radi građenja donosi skupština opštine.
Član 52.
Lice kome je dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na korišćenje radi građenja, dužno je platiti naknadu za dodijeljeno zemljište i naknadu za troškove uređenja tog zemljišta.
Iznos naknade iz prethodnog stava, osim naknade za preuzeto zemljište, dužan je da plati i raniji vlasnik koji je ostvario prvenstveno pravo korišćenja zemljišta radi građenja na gradskom građevinskom zemljištu.
Iznos naknade za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište utvrđuje se rješenjem o dodjeli tog zemljišta, a iznos naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta utvrđuje se rješenjem o urbanističkoj saglasnosti. Licu kome je dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište ne može se izdati odobrenje za građenje, niti se može izvršiti uknjižba prava korišćenja zemljišta radi građenja u katastru nekretnina, odnosno u zemljišnoj knjizi, dok ne podnese dokaze da je platilo naknadu za zemljište i naknadu za uređenje zemljišta.
Član 66.
Na građevinskom zemljištu u društvenoj svojini na kojem je izgrađena zgrada bez prava korišćenja zemljišta radi građenja za koju se može naknadno izdati odobrenje za građenje po odredbama Zakona o prostornom uređenju, skupština opštine će utvrditi trajno pravo korišćenja zemljišta u korist graditelja, odnosno njegovog pravnog sljednika, uz obavezu plaćanja naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište na korišćenje i za uređenje građevinskog zemljišta.
20. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 i 50/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
VI.Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 004189 10 U od 18. januara 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinje su primile 13. februara 2012. godine, a apelacija je podnesena 16. marta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelantkinje osporavaju navedene odluke tvrdeći da su im tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuju i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
28. Imajući u vidu prirodu spora u ovom predmetu i stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) da je prvi stav člana 6 Evropske konvencije primjenjiv pored postupaka koji imaju karakter privatnog prava i na postupke gdje se utvrđuju građanska prava i obaveze, te na postupke izdavanja građevinskih i drugih dozvola koje se tiču nepokretnosti, a imaju direktne posljedice na pravo svojine nad imovinom i generalno postupke čiji ishod utiče na korišćenje ili uživanje prava na imovinu (vidi Evropski sud, Fredin, presuda od 18. februara 1991. godine, serija A, broj 192), Ustavni sud konstatuje da predmetni postupak u kom su apelantkinje nastojale da zaštite svoja prava na zemljištu na kom su imale privremeno pravo korišćenja predstavlja spor o građanskim pravima i obavezama u smislu značenja člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
U odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava
29. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantkinje smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
31. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Skupština Banjaluke 24. maja 2000. godine donijela rješenje kojim je kupcu kao bespravnom graditelju, na njegov zahtjev, utvrđeno pravo trajnog korišćenja na gradskom građevinskom zemljištu na kom je sagradio kuću, da je istovremeno utvrđen gubitak privremenog prava korišćenja na tom zemljištu koje su imale apelantkinje, te da su pravni osnov za donošenje rješenja odredbe člana 66 Zakona o građevinskom zemljištu. Ustavni sud zapaža da je Skupština Banjaluke, nakon sprovedenog ponovljenog postupka, donijela rješenje kojim je rješenje od 24. maja 2000. godine ostavljeno na snazi u cijelosti, jer je zaključio da je doneseno rješenje pravilno i zakonito. Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju rješenja iz ponovljenog postupka Skupština Banjaluke istakla da je u ponovljenom postupku zaključeno da je među strankama ostalo nerazjašnjeno da li je isplaćena naknada i da li je izjava apelantkinja kojom su one navele da prodaju i spornu parcelu valjana ili nije. Takođe, kako je navedeno, organ koji je vodio predmetni postupak nije nadležan da utvrđuje da li je isplaćena naknada za navedeno zemljište, da li su apelantkinje prevarene radnjama kupca kada su potpisale izjavu, kao i da li su bile svjesne sadržaja izjave, te kako to sporno pitanje ne može biti predmet rješavanja u upravnom postupku, to je data uputa apelantkinjama da imaju mogućnost da u postupku pred nadležnim sudom ostvare zaštitu svojih prava i pravnih interesa.
32. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud 18. januara 2012. godine donio Presudu broj 11 0 U 004189 10 U kojom je tužbu apelantkinja odbio kao neosnovanu. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud utvrdio da je osporeno rješenje pravilno i zakonito, ali, kako je istakao, ne zbog razloga navedenih u obrazloženju tog rješenja. Naime, kako je istakao Okružni sud, apelantkinje su na spornoj parceli bile uknjižene sa privremenim pravom korišćenja, dok nadležni organ ne donese rješenje o predaji zemljišta u posjed opštini ili drugom licu, te kako je Rješenjem Sekretarijata za prostorno uređenje, saobraćaj i komunalne poslove Grada Banjaluka broj 01-364-1493/98 od 13. oktobra 1998. godine kupcu data urbanistička saglasnost za izgrađeni stambeni objekat na parcelama među kojim je i sporna parcela, to je ispravno donesena odluka kojom je predmetno zemljište dodijeljeno kupcu, a na osnovu njegovog zahtjeva za dodjelu zemljišta na trajno korišćenje, radi legalizacije izgrađene porodično stambene zgrade. Slijedom toga, kako je Okružni sud istakao, prigovor apelantkinja da nikada nisu potpisale spornu izjavu nije od značaja za rješenje predmetne upravne stvari, s obzirom na to da se nacionalizovano zemljište, u vrijeme sačinjavanja te izjave, nije moglo prometovati. Imajući u vidu navedeno, a kako je apelantkinjama kao nosiocima privremenog prava korišćenja predmetnog zemljišta omogućeno da učestvuju u predmetnom upravnom postupku, pa stoga i da brane svoja prava i pravne interese, to proizlazi da su time i otklonjeni nedostaci u ranije vođenom postupku.
33. Dovodeći u kontekst odlučenje Okružnog suda sa konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 3 Zakona o građevinskom zemljištu (koji je bio u primjeni u relevantno vrijeme) bilo propisano da se građevinskim zemljištem, u smislu tog zakona, smatra, između ostalog, i izgrađeno ili neizgrađeno zemljište u gradovima i naseljima gradskog karaktera koje je do stupanja na snagu tog zakona određeno zakonom ili na osnovu zakona i zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera i drugim područjima predviđenim za stambenu i drugu kompleksnu izgradnju, koje u skladu s uslovima i po postupku koji su utvrđeni zakonom, odredi opština. Dalje je istaknuto da je odredbama člana 5 tog zakona bilo propisano da se građevinsko zemljište ne može otuđiti iz društvene svojine, ali se na njemu mogu steći prava određena zakonom, te da (član 6) opština upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem na način i pod uslovima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom slučaju kao nesporno utvrđeno da je sporna parcela bila gradsko građevinsko zemljište i da su na njoj apelantkinje imale privremeno pravo korišćenja, te da je i na spornoj parceli kupac bespravno sagradio kuću. Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 22 Zakona o građevinskom zemljištu propisano da nosilac privremenog prava korišćenja zemljišta ima pravo da koristi sve do preuzimanja iz njegovog posjeda neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište na način kojim se ne otežava privođenje zemljišta trajnoj namjeni, te da (član 25) skupština opštine donosi rješenje o preuzimanju iz posjeda neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta radi privođenja trajnoj namjeni, odnosno radi uređenja za građenje. Dovodeći u vezu citirane odredbe Zakona o građevinskom zemljištu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da je nesporno da je kupac sagradio kuću na zemljištu koje je u smislu člana 3 gradsko građevinsko zemljište, da apelantkinje kao nosioci privremenog prava korišćenja to zemljište nisu imale pravo (član 5) otuđiti nego da je Skupština opštine ta koja je imala pravo da to zemljište dodijeli kupcu u skladu s odredbama člana 66 Zakona o građevinskom zemljištu, što je i učinila. Pri tome Ustavni sud podsjeća na to da je odredbama člana 66 Zakona o građevinskom zemljištu propisano da će na građevinskom zemljištu u društvenoj svojini na kom je izgrađena zgrada bez prava korišćenja zemljišta radi građenja za koju se može naknadno izdati odobrenje za građenje prema odredbama Zakona o prostornom uređenju skupština opštine utvrditi trajno pravo korišćenja zemljišta u korist graditelja, odnosno njegovog pravnog sljednika, uz obavezu plaćanja naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište na korišćenje i za uređenje građevinskog zemljišta. Slijedom toga, a uzimajući u obzir citirane odredbe Zakona o građevinskom zemljištu koje regulišu karakter prava privremenog korišćenja i način raspolaganja građevinskim zemljištem, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazivalo na to da je u konkretnom slučaju, s obzirom na predmet odlučivanja, proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Zbog toga Ustavni sud navode apelantkinja o pogrešno utvrđenom činjeničnog stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava smatra neosnovanim.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na navode apelantkinja vezane za primjenu materijalnog prava.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
35. Apelantkinje smatraju da im je pravo na pravično suđenje prekršeno i zbog nerazumno dugog trajanja predmetnog postupka.
Relevantni principi
36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
37. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom zahtjeva apelantkinja za ponavljanje postupka započeo 8. septembra 2005. godine i da je okončan donošenjem Presude Okružnog suda broj 11 0 U 004189 10 U od 18. januara 2012. godine. Dakle, navedeni postupak trajao je ukupno šest godina i oko sedam mjeseci, i to je period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom analize razumnosti trajanja konkretnog postupka.
Analiza razumnosti trajanja postupka
38. U konkretnom slučaju radi se o postupku utvrđivanja ispunjenosti uslova za ponavljanje postupka, te nakon toga odlučivanje o zahtjevu kupca za utvrđivanje trajnog prava korišćenja gradskog građevinskog zemljišta uz istovremeni gubitak prava apelantkinja na privremeno korišćenja tog zemljišta. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se, uzevši u obzir činjenicu da je u prethodnom postupku razjašnjeno činjenično stanje, te da je ponavljanje postupka dozvoljeno isključivo jer apelantkinje nisu učestvovale u predmetnom postupku, u konkretnom slučaju ne radi o naročito složenom predmetu.
39. Ustavni sud zapaža da je, nakon što su apelantkinje 8. septembra 2005. godine podnijele prijedlog za ponavljanje postupka, Skupština Banjaluke, radi odlučivanja o osnovanosti zahtjeva, sprovela upravni postupak u kom je izvršen uvid u predmetni spis, te je 21. novembra 2005. godine održana usmena rasprava, nakon čega je taj organ 8. i 15. juna 2006. godine donio zaključak da se dozvoljava ponavljanje postupka i određeno je da će se u ponovnom postupku saslušati stranke i vještak geometar, dakle o osnovanosti zahtjeva odlučeno je za devet mjeseci od njegovog podnošenja. Nakon toga, u ponovljenom postupku, kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije, tom organu je trebalo dodatnih tri godine i oko deset mjeseci da odluči o predmetu, budući da je 28. aprila 2010. godine donio rješenje kojim je, između ostalog, ostavljeno na snazi pravosnažno rješenje od 24. maja 2000. godine, a da je potom Okružni sud u upravnom sporu odlučio nakon jedne godine i oko devet mjeseci. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da, budući da je predmetni ponovljeni postupak trajao šest godina i oko 10 mjeseci, a ta bi se dužina mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima, upravni organ niti Okružni sud nisu dali nikakve objektivne i argumentovane razloge za tako dugo trajanje postupka. Imajući u vidu navedeno, te kako iz dostavljene dokumentacije nije vidljivo da su apelantkinje na bilo koji način uticale na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud smatra da odgovornost za tako dugo trajanje predmetnog postupka u najvećoj mjeri snosi Skupština Banjaluke.
40. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
41. U vezi s pitanjem isplate naknade koju su apelantkinje tražile zbog povrede njihovih prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema članu 74 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da dodjeljivanje kompenzacije zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja izuzetak a ne pravilo, pa, s obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije odgovarajuća satisfakcija za apelantkinje.
Zabrana diskriminacije
42. Apelantkinje navode da im je prekršeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.
43. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14 Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
44. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora da teži zakonitom cilju, te mora da postoji razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje smatra se diskriminacionim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne teži legitimnom cilju ili ako nema razuman odnos.
45. U konkretnom slučaju, apelantkinje smatraju da su diskriminisane kao lica bošnjačke nacionalnosti, ali te navode nisu ni na koji način obrazložile niti ponudile ikakav argument iz kog bi proizlazilo da su tretirane drugačije u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je nešto takvo vidljivo iz činjenica predmeta. Stoga, imajući u vidu prethodna razmatranja iz kojih proizlazi da Ustavni sud nije našao proizvoljnost redovnog suda prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, kada je odbio tužbu apelantkinja podnesenu protiv rješenja Skupštine Banjaluke (o gubitku privremenog prava korišćenja apelantkinja na predmetnom gradskom građevinskom zemljištu i utvrđivanju trajnog prava korišćenja u korist graditelja), Ustavni sud smatra da su navodi apelantkinja o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
Pravo na imovinu
46. Apelantkinje navode da im je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantkinje kršenje tog prava vezuju za navode o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke i zaključak da u konkretnom slučaju nije proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud smatra da su i apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. Ostali navodi
47. U pogledu zahtjeva apelantkinja za naknadu troškova za sastav apelacije, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da te troškove snose isključivo apelantkinje.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je ponovljeni postupak radi odlučivanja o sticanju i gubitku prava korišćenja gradskog građevinskog zemljišta okončan nakon šest godina i oko sedam mjeseci od podnošenja zahtjeva, a pri tome nije ponuđen niti jedan razlog ili obrazloženje za tako dugo trajanje postupka.
49. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zato što su navodi apelantkinja zasnovani isključivo na osporavanju utvrđenog činjeničnog stanja i materijalnog prava, odnosno na njihovom nezadovoljstvu osporenim odlukama.
50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada je Ustavni sud utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni prava, te kada apelantkinje ne nude nikakav drugi argument iz kog bi proizlazilo da su tretirane drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je nešto takvo vidljivo iz činjenica predmeta.
51. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman