Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1293/12 (B. P.)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1293/12

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1293/12, rješavajući apelaciju Boška Podgorca, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Boška Podgorca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 000620 11 Rev od 24. januara 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 000620 10 Gž od 13.

oktobra 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Boško Podgorac (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 6. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 000620 11 Rev od 24. januara 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 000620 10 Gž od 13. oktobra 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te od tužioca „Krajina-osiguranje“ AD Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 9. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni i Okružni sud dostavili su odgovore na apelaciju 18. februara 2015. godine, a tužilac 19. februara 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 000620 04 P od 24. maja 2010. godine odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelant obaveže da mu na ime duga po osnovu regresnog potraživanja povodom štetnog događaja od 17. juna 2002. godine isplati iznos od 11.200,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama na način kako je to pobliže određeno u izreci presude, te je tužilac obavezan da apelantu nadoknadi troškove postupka.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je tokom postupka pred Osnovnim sudom utvrđeno da se 17. juna 2002. godine, na regionalnom putu Kulaši – Prnjavor, desila saobraćajna nezgoda u kojoj je učestvovao apelant sa vozilom marke „Subaru“, registarske oznake 856-T- 755, i oštećeni M. S., koji je upravljao vozilom marke BMW, registarske oznake 904-M-034, da je apelant na dan štetnog događaja imao kod tužioca zaključenu polisu obaveznog osiguranja od autoodgovornosti, te da je apelant Presudom Osnovnog suda broj K:34/03 od 14. jula 2003. godine proglašen krivim za krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 400 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske, za koje mu je izrečena uslovna osuda na kaznu zatvora od šest mjeseci sa rokom provjere od jedne godine. Takođe je utvrđeno da je tužilac licima koja su u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi pretrpjela materijalnu štetu tu štetu isplatio zaključenjem vansudskog poravnanja.

7. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom odredbe člana 164 stav 2 Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima („Službeni list SFRJ“ br. 50/88, 63/88, 80/89, 29/90 i 11/91, u daljnjem tekstu: ZOBSP), člana 70 stav 3 Zakona o osiguranju imovine i lica („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 14/00 i 20/00, u daljnjem tekstu: ZOIL), u vezi s članom 3 stav 2 alineja 1 tačka b) Opštih uslova osiguranja tužioca i čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je odbio tužiočev tužbeni zahtjev. Prema shvatanju Osnovnog suda, nalaz vještačenja prisustva alkohola u apelantovoj krvi, koji je izvršio Odjel kriminalističke tehnike Banjaluka, broj VKA-593- 02/3-1-233-1327/02 od 20. juna 2002. godine, ne može se prihvatiti jer nema pečata i nije potpun. Naime, tužilac je kao dokaz dostavio nalaz (prvu stranu) prema kom je apelantu ustanovljena koncentracija apsolutnog alkohola u krvi od 11,72 m mol/l, što odgovara količini od 0,54 promila. Apelant je dostavio isti nalaz (koji na drugoj strani sadrži stručno tumačenje nalaza i mišljenja broj VKA-593-02/3-1-233-1372 od 20. juna 2002. godine, potpisano od rukovodioca laboratorije i ljekara vještaka. U stručnom tumačenju je iskazano stanovište da se ne može dati ocjena stepena alkoholisanosti jer nije dostavljen nalaz urina na vještačenje i ispitanik je primio infuzione otopine. Na osnovu toga, Osnovni sud je zaključio da tužilac nije dokazao postojanje uzročnosti između nastale štete i apelantove alkoholisanosti.

8. Osim toga, Osnovni sud je istakao da ni krivičnom presudom nije utvrđeno da je apelant prouzrokovao saobraćajnu nezgodu u stanju alkoholisanosti, već iz razloga što nije ustupio pravo prvenstva prolaza, odnosno nije se zaustavio na znaku STOP.

9. Drugostepenom presudom Okružnog suda broj 78 0 P 000620 10 G od 13. oktobra 2010. godine usvojena je tužiočeva žalba i preinačena prvostepena presuda tako što je tužiočev tužbeni zahtjev usvojen u cijelosti, a apelant je obavezan da tužiocu na ime naknade troškova postupka isplati iznos od 1.000,00 KM počev od dana donošenja presude.

10. Odlučujući o tužiočevoj žalbi, Okružni sud je prihvatio da je gornja dozvoljena granica stepena prisustva alkohola u krvi 0,50 promila, a apelant je imao 0,54 promila, pa je ispunjena pretpostavka njegove odgovornosti prema članu 70 stav 3 ZOIL-a i članu 3 stav 2 alineja 1 tačka b) Opštih uslova osiguranja tužioca. Suprotno zaključku Osnovnog suda, Okružni sud je smatrao da je teret dokazivanja o nepostojanju uzročne veze između alkoholisanosti i nastanka štete na apelantu, a ne na tužiocu.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 78 0 P 000620 11 Rev od 24. januara 2012. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj 78 0 P 000620 10 G od 13. oktobra 2010. godine.

12. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da ZOIL u članu 70 stav 3 propisuje da organizacija za osiguranje, koja je naknadila štetu oštećenom licu, a nije bila u obavezi da to učini ili po zakonu ili po Ugovoru o osiguranju od autoodgovornosti, ima pravo na regres prema licu odgovornom za štetu za isplaćeni iznos naknade, kamatu i troškove. Dalje je navedeno da ZOBSP, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, u članu 164 stav 1 propisuje: „Vozač ne smije da upravlja vozilom u saobraćaju na putevima ni počne da upravlja vozilom ako je pod dejstvom alkohola“. U stavu 2. navedenog člana je propisano: „Smatraće se da je pod dejstvom alkohola lice za koje se analizom krvi ili krvi i urina ili drugom metodom mjerenja, utvrdi da sadržina alkohola u krvi iznosi više od 0,5 g/kg“. Vrhovni sud je zatim naveo da iz navedene odredbe proizlazi da je vozač u alkoholisanom stanju iznad 0,5 promila nesposoban da bezbjedno upravlja vozilom i zato mu je zabranjeno da pod dejstvom alkohola počne da upravlja motornim vozilom i da je zakonska pretpostavka odgovornost vozača za štetu prouzrokovanu upravljanjem motornim vozilom pod dejstvom alkohola. U konkretnom slučaju je laboratorijskom analizom krvi utvrđeno da je apelant imao koncentraciju apsolutnog alkohola od 0,54 promila. Okolnost da je ljekar vještak dr Veselka Bjelaković dala stručno mišljenje da se ocjena stepena alkoholisanosti ne može dati jer nije dostavljen uzorak urina i jer je, u međuvremenu, ispitanik primio infuzionu otopinu ne utiče na utvrđeni procenat alkoholisanosti. Zaključenjem polise obaveznog osiguranja od autoodgovornosti, apelant je kao osiguranik tužioca prihvatio i njegove Opšte uslove osiguranja (član 142 Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO). U članu 3 stav 1 alineja 3 tačka aa) Opštih uslova osiguranja tužioca propisano je da osiguranik gubi prava iz osiguranja ako je u trenutku saobraćajne nezgode pod uticajem alkohola, a smatra se da je pod uticajem alkohola ako u krvi ima više od 0,5 promila alkohola ili se, bez obzira na količinu alkohola u krvi, utvrdi da pokazuje znake alkoholne poremećenosti. Ipak, osiguravač, tj. zajednica osiguranja neće ostvariti pravo regresa ako osiguranik (apelant) dokaže da nastanak štete nije u uzročnoj vezi sa njegovom alkoholisanošću (član 3 stav 2 alineja 1 tačka b). U konkretnom slučaju, sporno je pitanje da li činjenica da je vozilom u trenutku saobraćajne nezgode upravljalo lice kod koga je utvrđen veći promil alkoholisanosti od dozvoljenog u svakom slučaju isključuje pokriće iz osnova osiguranja ili isključenje nastupa samo ako se dokaže da je šteta nastupila iz uzroka koji nisu u vezi sa alkoholisanošću. Zabrana upravljanja motornim vozilom pod dejstvom alkohola iznad propisanog maksimuma je ustanovljena radi bezbjednosti učesnika u saobraćaju, kao i radi bezbjednosti trećih lica koja zbog toga mogu pretrpjeti štetu. Na osnovu izloženog, a imajući u vidu navedene zakonske propise i opšte uslove osiguranja, Vrhovni sud je zaključio da postoji obaveza osiguranika-vozača (u konkretnom slučaju apelanta), koji je štetu prouzrokovao upravljajući motornim vozilom pod dejstvom alkohola, da dokaže nepostojanje (izostanak) uzročne veze između alkoholisanosti i nastale štete, kako je zaključio i Okružni sud, a ne, kako je to apelant u reviziji pogrešno ukazao, da je to obaveza tužioca. Imajući u vidu činjenicu da je tužilac dokazao da je apelant upravljao vozilom u stanju alkoholisanosti, a da apelant nije dokazao da ne postoji uzročna veza između njegove alkoholisanosti i štetnog događaja, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak Okružnog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužioca. Konačno, Vrhovni sud je istakao da apelant nije u pravu kada smatra da je nepostojanje uzročnosti dokazano time što je u krivičnoj presudi navedeno da je uzrok saobraćajne nezgode nepoštovanje prava prvenstva i nezaustavljanje na znaku STOP, a ne vožnja pod dejstvom alkohola. Da bi tužilac u ovoj situaciji ostvario regresno pravo nije neophodno da osiguranik-vozač bude u prekršajnom postupku ili krivičnom postupku osuđen zbog vožnje pod uticajem alkohola. Osim toga, apelant je morao dokazati da je zbog drugih razloga, a ne zbog alkoholisanosti, propustio da se blagovremeno zaustavi kod znaka obaveznog zaustavljanja.

13. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Vrhovnog i Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da su sudovi prilikom donošenja osporavanih presuda pogrešno utvrdili činjenično stanje, pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, u konkretnom slučaju odredbe ZOO-a, ZOIL-a, Opštih uslova tužioca o osiguranju, te ZPP. Apelant ukazuje na to da je Okružni sud omogućio tužiocu da se o njegovoj žalbi raspravlja iako, prema apelantovom mišljenju, žalba nije sadržavala sve elemente koji su propisani članom 205 ZPP, odnosno žalba nije sadržavala izjavu da li se presuda osporava u cjelini ili u određenom dijelu. Na taj način je, kako apelant navodi, Okružni sud favorizovao tužioca, a ovaj propust Okružnog suda nije ispravio ni Vrhovni sud. Dalje navodi da se osnov odgovornosti zasniva na uzročnoj vezi između alkoholisanosti i nastale štete, koja u postupku pred sudom nije dokazana, niti je u konkretnom slučaju postojala. U tom smislu navodi da prema zakonu lice sa do 0,5 promila alkohola nije pod uticajem alkohola, te izvlači zaključak da 0,04 promila alkohola, koji se mogu analizom alkohola u krvi pokazati i kod lica koja nisu konzumirala alkohol ali su konzumirala hranu sa dosta ugljičnih hidrata, ne može da bude uzrok nastale štete. Osim toga, apelant ističe da je koncentracija alkohola u krvi koja je kod njega utvrđena samo pokazatelj unošenja etanola u organizam i da nema uticaja na psihofizičke sposobnosti bilo kojeg lica, pa samim tim, ni u njegovom slučaju, ne može postojati ta veza.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje garantovano Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja revizione odluke jasno slijedi da je sud na osnovu utvrđenih činjenica objasnio zašto je prihvatio da je stepen alkoholisanosti kod apelanta bio iznad dozvoljenog maksimuma, te da je apelantova odgovornost utvrđena ne samo imajući u vidu stepen njegove alkoholisanosti već i zbog okolnosti da on nije dokazao da između njegove alkoholisanosti i nastanka nezgode nije postojala uzročno-posljedična veza. Vrhovni sud je ukazao na to da obaranje zakonske pretpostavke da je upravljanje vozilom sa alkoholisanošću iznad dozvoljene granice uzrok nezgode, pa makar ona bila po tvrdnji apelanta „zanemarujuće mala“, leži na licu koje je povrijedilo zakonsku obavezu zabrane upravljanja vozilom u alkoholisnaom stanju. Takođe je istaknuto da, s obzirom na to da je prvostepenom presudom tužiočev tužbeni regresni zahtjev u cijelosti odbijen, logično je da se žalbom osporava prvostepena presuda u cijelosti, te, stoga, iako u žalbi nije navedeno da se prvostepena presuda osporava u cjelini, činjenični navodi žalbe, karakter osporavanja žalbe i karakter osporavane odluke na to jasno ukazuju.

16. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje garantovano Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te posebno istakao da je, suprotno apelantovim navodima, drugostepeni sud ispitivao prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, te napomenuo da je, saglasno odredbi člana 221 ZPP, drugostepeni sud dužan i da po službenoj dužnosti pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava, što je i učinjeno u konkretnom slučaju.

V. Relevantni propisi

17. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 142. stav 1.

(1) Opšti uslovi određeni od strane jednog ugovarača, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovaračima u istom ugovoru, i po pravilu obavezuju kao i ove...

18. U Zakonu o osiguranju imovine i lica („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 14/00) relevantne odredbe glase:

Član 3. stav 2.

Organizacija za osiguranje, koja je naknadila štetu oštećenom licu, a nije bila u obavezi prema ovom zakonu ili ugovoru o osiguranju od autoodgovornosti, ima pravo na regres prema licu odgovornom za štetu za isplaćeni iznos naknade, kamatu i troškove.

19. U Opštim uslovima osiguranja „Krajina-osiguranje“ AD Banjaluka relevantne odredbe glase:

Član 3.

stav 1. alineja 3. tačka aa) (...) smatra se da je vozač pod uticajem alkohola u sljedećim slučajevima: aa)ako ima više od 10,855 milimola alkohola u litri krvi, odnosno ako u krvi ima više od 0,5 promila alkohola ili se, bez obzira na količinu alkohola u krvi, utvrdi da pokazuje znake alkoholne poremećenosti;

stav 2. alineja1. tačka b) 2)Osiguravač nema pravo na naknadu isplaćenog iznosa (pravo regresa) odštete po osnovu stava 1. ovog člana

1. Ako osiguranik odnosno vozač osiguranog vozila dokaže:

b) da nastanak štete nije u uzročnoj vezi sa njegovom alkoholisanošću (...);

20. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 205.

Žalba mora da sadrži:

1) označenje presude protiv koje se izjavljuje žalba;

2) izjavu da se presuda pobija u cjelini ili u određenom dijelu;

3) razlog žalbe;

4) potpis podnosioca žalbe.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

VI.Dopustivost

21. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 78 0 P 000620 11 Rev od 24. januara 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. februara 2012. godine, a apelacija je podnesena 6. aprila 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

27. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

28. U vezi s apelantovim prigovorima kojim ukazuje na kršenja prava na pravično suđenje u kontekstu proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na postavljena pitanja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog prava.

30. Ustavni sud zapaža da su Okružni i Vrhovni sud detaljno razmotrili sva sporna pitanja u predmetu i da su dali veoma jasna obrazloženja zbog čega su smatrali da je osnovan tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelant obaveže da mu na ime duga po osnovu regresnog potraživanja povodom štetnog događaja isplati iznose označene u izreci drugostepene presude, te da ništa ne ukazuje na to da su Okružni i Vrhovni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo, tj. odredbe ZOO-a, ZOIL-a i Opštih uslova osiguranja tužioca. Naime, u toku postupka je utvrđeno da je stepen alkoholisanosti kod apelanta bio iznad dozvoljenog maksimuma, a apelant, na kome je bio teret dokazivanja, nije dokazao da između njegove alkoholisanosti i nastanka nezgode nije postojala uzročno-posljedična veza. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na kojim su Okružni i Vrhovni sud zasnivali svoju odluku, Ustavni sud smatra da dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu.

31. Takođe, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da je Okružni sud proizvoljno primijenio odredbe ZPP i na taj način favorizovao tužioca, jer je odlučivao o tužiočevoj žalbi iako u žalbi nije bilo izričito navedeno da li se presuda osporava u cjelini ili u nekom njenom dijelu. Naime, kao što je i Vrhovni sud ukazao u svom odgovoru na apelaciju, s obzirom na to da je prvostepenom presudom Osnovnog suda odbijen tužiočev tužbeni zahtjev u cijelosti, te da je tužilac u žalbi navedenu presudu osporavao zbog svih zakonskih razloga, činjenični navodi žalbe, karakter osporavanja žalbe i karakter osporavane odluke jasno ukazuju na to da je žalba podnesena protiv presude u cjelini.

32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su Vrhovni i Okružni sud dali jasno i argumentovano obrazloženje zašto je trebalo usvojiti tužiočev tužbeni zahtjev i kada su se pozvali na relevantne odredbe ZOO-a, ZOIL-a i ZPP.

34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1293/12 (B. P.) | Sudska praksa | Aktio