Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1878/12 (JU Kantonalni zavod za javno zdravstvo Zenica)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otkaz
  • Javna vlast
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1878/12

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1878/12, rješavajući apelaciju JU „Kantonalni zavod za javno zdravstvo Zenica“, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija JU „Kantonalni zavod za javno zdravstvo Zenica“ podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 011717 09 Gž od 16. novembra 2009.

godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 011717 07 P od 11. maja 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. JU „Kantonalni zavod za javno zdravstvo Zenica“ (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Adil Lozo, advokat iz Travnika, podnio je 18. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 011717 10 Rev od 28. februara 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 011717 09 Gž od 16. novembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 011717 07 P od 11. maja 2009. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom broj AP 593/10 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 593/10 od 21. decembra 2010. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv presude Kantonalnog suda precizirane u prethodnoj tački ove odluke, budući da je u vrijeme podnošenja te apelacije u toku bio postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od Mesuda Đulića (u daljnjem tekstu: tužilac), kao druge strane u postupku, zatraženo je 13. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Vrhovnog suda da dostavi dostavnicu o prijemu rješenja kojim je apelantova revizija odbačena.

4. Vrhovni sud je 18. novembra 2014. godine dostavio traženu dostavnicu. Kantonalni i Općinski sud dostavili su odgovore 20. i 28. novembra 2014. godine. Tužilac je 24. novembra 2014. godine i 12. maja 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 011717 07 P od 11. maja 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 011717 09 Gž od 16. novembra 2009. godine, utvrđeno je da su odluke koje je donio apelant, i to: Rješenje o prestanku tužiočevog ugovora o radu broj 01-873/07 od 29. maja 2007. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o otkazu) i drugostepena odluka apelantovog Upravnog odbora broj 01-1488 od 10. augusta 2008. godine (u daljnjem tekstu: drugostepena odluka ili zajedno sa rješenjem o otkazu: sporne odluke), nezakonite, te je apelantu naloženo da tužioca vrati na poslove rukovodioca Odjeljenja za ekonomske poslove, te mu isplati plaće i pripadajuće naknade počevši od 19. maja 2007. godine, pa do povratka na posao, te da mu naknadi troškove postupka.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog postupka, ocjenjujući izvedene dokaze zajedno i pojedinačno, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan. Naime, Općinski sud je istakao da je u predmetnom postupku nesporno da je tužilac bio zaposlen kod apelanta na poslovima rukovodioca Odjeljenja za ekonomske poslove, zatim da je Ministarstvo unutrašnjih poslova Zenica

– Uprava policije (u daljnjem tekstu: Uprava policije) 18. maja 2007. godine apelantu dostavila Informaciju o izuzetoj dokumentaciji broj 08-03/3-2-04-12-2938-1/07 u kojoj je navedeno da je Kantonalnom tužilaštvu u Zenici (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) proslijeđen Izvještaj o izvršenom krivičnom djelu i otkrivanju izvršilaca djela protiv tužioca, zbog osnovane sumnje da je počinio krivična djela pronevjera u službi, krivotvorenje službene isprave i zloupotreba položaja i ovlaštenja i da je u Tužilaštvu pokrenuta istraga protiv tužioca i drugih lica navedenih u izvještaju. Navedeno je da je apelant, nakon toga, ne saslušavši tužioca, 29. maja 2007. godine donio rješenje o otkazu u kojem se pozvao na odredbe čl. 88, 89, i 90. Zakona o radu i čl. 83. i 84. apelantovog Pravilnika o radu, te je, nakon tužiočevog prigovora, donesena i (drugostepena) odluka o odbijanju prigovora kao neosnovanog.

8. Sporno u predmetnom postupku je bilo, kako je naveo Općinski sud, da li su rješenje o otkazu i drugostepena odluka zasnovani na zakonu, odnosno da li je tužilac odgovoran za teži prijestup ili povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. Navedeno je i da je tužilac u tužbi od 27. augusta 2007. godine istakao da mu je na nezakonit način otkazan ugovor o radu, što proizlazi iz obrazloženja rješenja o otkazu u kojem je navedeno da zaposleniku nije omogućeno da iznese svoju odbranu zato što nije opravdano očekivati da zaposlenik iznosi svoju odbranu nakon što su istražitelji (zaposlenici policije) ustanovili postojanje osnovane sumnje kao višeg stepena vjerovatnoće da je zaposlenik počinio više krivičnih djela o čemu je obavješteno i tužilaštvo.

9. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao na odredbe člana 88. st. 1. i 2. Zakona o radu, kojima je utvrđeno da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. Dalje, navedeno je da je odredbama člana 91. Zakona o radu utvrđeno da ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zaposleniku u smislu odredbe člana 88. st. 1. i 2. tog zakona, da je dužan, u slučaju spora pred nadležnim sudom, da dokaže postojanje razloga za otkaz. Općinski sud je istakao da iz odredaba člana 88. stav 1. Zakona o radu proizlazi da je apelant kao poslodavac mogao donijeti spornu odluku bez poštivanja otkaznog roka, ali, također, da je bio obavezan da utvrdi teže prijestupe ili povrede radnih obaveza za koje je tužilac odgovoran, a koji su takve naravi da ne bi bilo osnovano očekivati od apelanta da tužilac nastavi radni odnos. U konkretnom slučaju, kako je Općinski sud utvrdio, apelant uopće nije utvrdio da je tužilac počinio teže prijestupe ili povrede radne dužnosti, jer, kako je naveo u presudi, to proizlazi iz rješenja o otkazu, budući da se u izreci tog rješenja nigdje ne utvrđuje koje prijestupe ili povrede je tužilac učinio, a koje, u smislu odredaba čl. 83. i 84. apelantovog Pravilnika o radu, na koje odredbe se apelant poziva u rješenju o otkazu, predstavljaju razlog da se tužiocu donese osporeno rješenje, odnosno izrekne otkaz ugovora o radu.

10. Naime, kako je zaključio Općinski sud, apelant je bio obavezan da prije donošenja rješenja o otkazu, na osnovu relevantnih dokaza, utvrdi činjenice temeljem kojih se nedvosmisleno ukazuje na to da je tužilac počinio teže povrede radnih dužnosti iz Pravilnika o radu, odnosno bio je obavezan utvrditi da je tužilac odgovoran za teži prijestup, koji predstavlja razlog za odluku o otkazu ugovora o radu bez obaveze poštivanja otkaznog roka. Tek ukoliko se utvrdi da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup ili težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos, može mu se otkazati ugovor o radu, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, a te razloge poslodavac je dužan, u smislu odredbe člana 91. Zakona o radu, iznijeti sudu kao razloge kojima se rukovodio kod donošenja odluke o otkazu. Međutim, u konkretnom slučaju, kako je zaključio Općinski sud, apelant nije prije donošenja rješenja o otkazu utvrdio, odnosno dokazao da je tužilac odgovoran za teže prijestupe, odnosno povrede radne dužnosti iz člana 83. apelantovog Pravilnika o radu, okvalificirane kao nezakonito raspolaganje sredstvima i druge nezakonite radnje, zloupotreba položaja ili prekoračenje datog ovlaštenja, nedovoljna zaštita sredstava tuženika, neovlaštena posluga sredstvima tuženika povjerenim za izvršavanje poslova, te falsificiranje isprava, što je bio obavezan u skladu sa odredbama člana 91. Zakona o radu. Slijedom toga, Općinski sud je usvojio tužiočev tužbeni zahtjev i poništio sporne odluke kao nezakonite, te naložio apelantu da tužiocu uspostavi radnopravni odnos za obavljanje poslova i radnih zadataka rukovodioca Odjeljenja za ekonomske poslove. Općinski sud je odluku kojom je obavezao apelanta da tužiocu isplati plaće i pripadajuće naknade počevši od 29. maja 2007. godine pa do povratka na posao donio u skladu s odredbama člana 96. stav 2. tačka 2. Zakona o radu.

11. Kantonalni sud je u svojoj Presudi broj 43 0 P 011717 09 Gž od 16. novembra 2009. godine, odlučujući o apelantovoj žalbi, istakao da izreka prvostepene presude nije u suprotnosti s obrazloženjem, te da su za usvajanje tužbenog zahtjeva u obrazloženju dati određeni i jasni razlozi. Navedeno je da je Općinski sud sve izvedene dokaze ocijenio na način propisan odredbama člana 8. ZPP, što proističe iz analize izvedenih dokaza navedenih u obrazloženju osporavane presude. Kantonalni sud je istakao da iz predmetnog spisa proizlazi da je Općinski sud, suprotno apelantovim žalbenim tvrdnjama, utvrdio odlučne činjenice koje se odnose na dokazivanje razloga za otkaz zbog toga što je tužilac počinio težu povredu radne obaveze. Pri tome je, kako je Kantonalni sud istakao, pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant u postupku pred sudom nije dokazao postojanje razloga za otkaz kako to propisuju odredbe člana 91. Zakona o radu, a koji je i obrazložio u prvostepenoj presudi, koje razloge u cijelosti prihvata i Kantonalni sud, a uzimajući u obzir i da je apelant i svojim Pravilnikom o radu u članu 83. propisao šta čini teži prijestup, odnosno povredu radne dužnosti. Naglašeno je da je apelant te razloge morao dokazati pred sudom, a ne zasnovati svoje odluke na činjenicama da je nadležna Policijska uprava izuzela dokumentaciju s ciljem provođenja istražnih radnji kao dokaza da je tužilac počinio težu povredu radne obaveze.

12. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da apelant u odgovoru na tužbu i tokom prvostepenog postupka nije osporavao da je rješenje o otkazu donio bez omogućavanja tužiocu da iznese svoju odbranu. S tim u vezi je navedeno da iz izjave apelantovog zakonskog zastupnika date na glavnoj raspravi proizlazi da se tužilac u postupku otkazivanja ugovora o radu nije izjasnio na okolnosti povrede radne obaveze koje su mu stavljene na teret. Dakle, kako je istakao Kantonalni sud, uz pretpostavku i da su se stekli materijalnopravni uvjeti za otkaz ugovora o radu tužiocu, kako to tvrdi apelant, apelant je propustio utvrditi tužiočeve radnje koje su Zakonom o radu i apelantovim aktima propisane kao teže povrede radne obaveze i koje mogu dovesti do donošenje rješenja o otkazu. Naglašeno je da su zakonom i apelantovim aktima kao teža povreda radne obaveze svakako predviđeni nanošenje štete nemarnim i nesavjesnim radom i moguće počinjeno krivično djelo, ali da u konkretnom slučaju formalnopravni uvjeti koji osiguravaju tužiocu pravo na odbranu nisu bili ispunjeni niti su postojale ikakve zakonske okolnosti na osnovu kojih bi apelant mogao uskratiti tužiocu pravo na odbranu. Naglašeno je da se tužiocu morala omogućiti odbrana kod apelanta, odnosno omogućiti da iznese svoje razloge usljed kojih je došlo do kršenja radne obaveze. Iznošenje odbrane je univerzalno pravo predviđeno u svakom postupku, pa i u postupku otkaza ugovora o radu. Apelant nije pružio relevantne dokaze kojim bi opravdao svoje razloge za otkaz, ali nije ni osporavao tokom postupka da je tužiocu onemogućio da iznese svoje razloge odbrane povodom povrede koja mu se stavlja na teret, već je pravdao svoj postupak obavezom da brzo reagira, shodno odredbama člana 89. Zakona o radu i roku od 15 dana koji je predviđen u konkretnoj odredbi, kao razlog zbog onemogućavanja tužiocu da iznese svoju odbranu. Kantonalni sud je naročito naglasio da konkretno onemogućavanje tužiocu prava na odbranu ima suštinski značaj za ocjenu zakonitosti rješenja o otkazu, koje u ovom slučaju nije respektirano, što je dovelo do povrede prava tužioca kao zaposlenika.

13. Dalje, Kantonalni sud je istakao da su neosnovani i apelantovi navodi da je presuda nezakonita u dijelu kojim je prvostepeni sud dosudio isplatu plaća i pripadajućih naknada tužiocu počevši od 9. maja 2007. godine do povratka na posao, s obzirom na to da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 96. stav 2. tačka 2. Zakona o radu, a imajući u vidu da je prvostepeni sud utvrdio da su apelantove odluke nezakonite i da je apelant kao poslodavac u obavezi zaposleniku isplatiti naknadu plaće u visini koju bi ostvario da je radio i druge naknade na koje zaposlenik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, dakle nije sporna ni obaveza ni iznos potraživanja.

14. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, donio Rješenje broj 43 0 P 011717 10 Rev od 28. februara 2012. godine kojim je apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ukazao na to da je odredbama člana 237. stav 2. ZPP propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost osporavanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Ukazano je na to da se u predmetnom slučaju osporavani dio tužbenog zahtjeva odnosio na nenovčanu i novčanu tražbinu, te da je, kada je u pitanju nenovčana tražbina, mjerodavna vrijednost spora koja je označena u tužbi, a to je u konkretnom slučaju 1.000,00 KM, a kada je u pitanju novčana tražbina, mjerodavna je vrijednost postavljenog zahtjeva, koju tužilac nije opredijelio, te da iz izloženog slijedi da vrijednost predmeta spora u ovoj parnici, a time ni vrijednost osporavane presude, ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, zbog čega je apelantovu reviziju odbacio primjenom člana 237. stav 2. ZPP. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da su redovni sudovi u postupku očigledno pogrešno i proizvoljno primijenili odredbe Zakona o radu i ZPP. Prigovara obrazloženju odluka redovnih sudova. Navodi da Općinski sud nije ocijenio dokaze koje je izveo i da mu nije omogućio da izvodi određene dokaze bez pravilnog obrazloženja, čime je direktno narušio njegovo pravo pristupa sudu i pravo izvođenja dokaza pred sudom. Ističe da je na pripremnom ročištu predložio saslušanje tri svjedoka, kojima je nastojao dokazati teže povrede radnih obaveza koje je počinio tužilac, a da je sud odbio izvođenje tih dokaza uz konstataciju da su nepotrebni i zato što ti svjedoci nisu saslušani u postupku otkaza, što se može vidjeti iz zapisnika sa pripremnog ročišta, koji je dostavio u prilogu apelacije, ali da to nije obrazloženo u presudi. Navodi da se Kantonalni sud nije u obrazloženju svoje odluke uopće osvrnuo na apelantove žalbene navode u tom pogledu, te da se stoga može zaključiti da nije imao ravnopravan tretman u parničnom postupku. U tom smislu ističe da je u drugom istovjetnom predmetu zauzet drugačiji stav, te da je to postupanje „udar na načelo pravne sigurnosti“. Također, smatra da je prvostepena presuda nezakonita i zbog toga što je tužiocu dosuđena isplata plaća i pripadajućih naknada od 19. maja 2007. godine do povratka na posao, budući da u toku postupka nije izvodio dokaze na okolnosti visine plaća i drugih naknada. Ističe da je odluka o isplati naknada „neodređena i neodrediva“, zbog čega su povrijeđene i relevantne odredbe ZPP. Prigovara da je odlučeno da su apelantove odluke nezakonite, ali te odluke nisu poništene iako je navedeno da se radi o sporu radi poništavanja odluka o otkazu. Ističe da je 26. oktobra 2009. godine primio Rješenje Općinskog suda broj 43 0 K 026110 09 Kps od 8. oktobra 2009. godine kojim se potvrđuje optužnica Tužilaštva protiv tužioca, i taj je dokaz dostavio Kantonalnom sudu kao novi dokaz, ali da taj sud tu okolnost nije niti naveo, pa je na taj način povrijedio odredbe člana 207. ZPP jer je „tek tako prešao preko optužnice koja mu je dostavljena“. Ističe da je i nakon podnošenja revizije Općinski sud donio Presudu broj 43 0 K 026110 09 K od 3. septembra 2010. godine kojom je tužilac proglašen krivim i obavezan da apelantu kao oštećenom na ime pričinjene štete isplati iznos od 27.859,80 KM, a tu presudu Kantonalni sud je djelimično preinačio samo u odnosu na odluku o kazni. Smatra da su i te presude dokaz da su apelantu kao oštećenoj strani prekršena prava u predmetnom parničnom postupku jer su one potvrdile da je tužilac učinio teže povrede radne obaveze zbog kojih je dobio otkaz i da su postojale okolnosti da mu se ne omogući odbrana, shodno članu 90. Zakona o radu.

b) Odgovori na apelaciju

16. Općinski sud je istakao da u provedenom postupku nisu povrijeđena apelantova ustavna prava i predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Kantonalni sud je naveo da je apelant u apelaciji ponovio činjenične i pravne tvrdnje iz redovnog postupka za koje su redovni sudovi zaključili da su neosnovani. Predložio je da se apelacija odbije.

18. Tužilac je istakao da su odluke redovnih sudova pravilne i zakonite, te je u opširnom odgovoru opisao, prema njegovom stavu, nepravilnosti u apelantovom postupanju, a koje su prethodile donošenju odluka koje su imale za posljedicu njegov ostanak bez radnog mjesta. Slijedom toga, predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 88. stav 1.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.

Član 90.

Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

Član 91.

U slučaju otkazivanja ugovora o radu u smislu člana 88. st. 1. i 2. ovog zakona, poslodavac je dužan, u slučaju spora pred nadležnim sudom, da dokaže postojanje razloga za otkaz.

VI.Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. Dakle, pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije poštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).

23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud podsjeća na to da je odlukom od 21. decembra 2010. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 593/10 koju je apelant podnio Ustavnom sudu 13. februara 2010. godine, jer je u toku bio postupak pred Vrhovnim sudom povodom apelantove revizije izjavljene protiv presude Kantonalnog suda od 16. novembra 2009. godine. Međutim, Rješenjem Vrhovnog suda broj 43 0 P 011717 10 Rev od 28. februara 2012. godine apelantova revizija je odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek, s obzirom na to da je odbačena kao nedopuštena, pa je, slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 P 011717 09 Gž od 16. novembra 2009. godine kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu, zbog čega će Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzeti u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu AP 593/10 koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je presudu Kantonalnog suda od 16. novembra 2009. godine apelant, dakle, primio 18. decembra 2009. godine, a da je apelacija u predmetu broj AP 593/10 podnesena 13. februara 2010. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant javna ustanova čiji je osnivač Zeničko-dobojski kanton. S obzirom na navedeno, Ustavni sud podsjeća na to da apelant kao nosilac javne vlasti ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao na to da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) pa će Ustavni sud ispitati apelantove navode o povredi ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene pozitivnopravnih propisa, te zbog povrede ravnopravnosti stranaka u postupku. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporavana odluke zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, postupajući na dvije instance, usvojili tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su sporne odluke nezakonite, te je ujedno apelantu naloženo da tužioca vrati na poslove koje je obavljao do prestanka radnog odnosa i da mu isplati plaće i pripadajuće naknade od 19. maja 2007. godine pa do povratka na posao, te, pri tome, u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za takvo odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka jasno ukazali na to da je nesporno utvrđeno da apelant prije donošenja osporenih odluka uopće nije utvrdio teže prijestupe ili povrede radne dužnosti tužioca, jer, kako je naveo u presudi, to proizlazi iz rješenja o otkazu, budući da se u izreci tog rješenja nigdje ne utvrđuje koje prijestupe ili povrede je tužilac učinio, a koje, u smislu odredaba čl. 83. i 84. apelantovog Pravilnika o radu, na koje se apelant poziva u rješenju o otkazu, predstavljaju razlog da se tužiocu izrekne otkaz ugovora o radu. Osim toga, utvrđeno je da tužiocu, u postupku otkazivanja ugovora o radu koji je prethodio sudskom postupku, nije omogućeno ni iznošenje odbrane. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su osporene odluke nepravilne jer je on, kako smatra, u sudskom postupku dokazao da je tužilac počinio težu povredu radne obaveze, dok je sud utvrdio da su osporene odluke nezakonite zbog navedenih razloga.

31. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da bi otkaz ugovora o radu bio zakonit trebaju biti ispunjeni materijalnopravni i formalno pravni uvjeti. Materijalnopravni uvjeti za otkaz ugovora o radu obuhvataju radnje koje su zakonom, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu propisane kao teže povrede radne obaveze i koje mogu dovesti do otkaza ugovora o radu i ti uvjeti nisu, kako to proizlazi iz dostavljene dokumentacije, u konkretnom slučaju bili ispunjeni. Naime, redovni sudovi su utvrdili da apelant nije prije donošenja rješenja o otkazu utvrdio, odnosno dokazao da je tužilac odgovoran za teže prijestupe, odnosno povrede radne dužnosti iz člana 83. apelantovog Pravilnika o radu, okvalificirane kao nezakonito raspolaganje sredstvima i druge nezakonite radnje, zloupotreba položaja ili prekoračenje datog ovlaštenja, nedovoljna zaštita apelantovih sredstava, neovlaštena posluga apelantovim sredstvima povjerenim za izvršavanje poslova, te falsificiranje isprava, što je bio obavezan u skladu s odredbama člana 91. Zakona o radu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je navedena povreda nesporno prema zakonu i apelantovim aktima predviđena kao teža povreda radne dužnosti. Međutim, tu povredu je apelant trebao utvrditi prije donošenja spornih odluka, što je propustio, kako su to utvrdili redovni sudovi.

32. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj praksi već razmatrao predmete koji su pokretali slična pravna pitanja, te da je u tom kontekstu istaknuto: „S obzirom na značaj prava na odbranu, Ustavni sud zapaža da svako ograničenje prava na odbranu ima suštinski značaj za ocjenu zakonitosti otkaza ugovora o radu i, ako nije respektirano, vodi povredi prava zaposlenika“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 773/04 od 15. jula 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 73/05, tačka 26). Naime, pravo na odbranu po svom karakteru univerzalno je pravo koje poznaju svi postupci, pa nema razloga da se ono u konkretnom slučaju isključi. Bez obzira na to o kakvim se okolnostima radi, u postupku otkaza ugovora o radu zaposleniku se mora omogućiti pravo na odbranu u postupku koji je predviđen normativnim aktima poslodavca.

33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja Općinskog, odnosno Kantonalnog suda slijedi kako je nesporno utvrđeno da je apelant, odmah nakon dobijanja informacije iz koje je proizašlo da postoje osnovi sumnje da je tužilac počinio određena krivična djela (iz oblasti tzv. privrednog kriminala), donio rješenje o otkazu bez bilo kakvih prethodnih radnji kojim bi utvrdio koje povrede radne obaveze je počinio tužilac i bez omogućavanja tužiocu da se izjasni na te okolnosti. Budući da, dakle, tužiocu nije omogućeno iznošenje odbrane, to su u smislu člana 90. Zakona o radu po sili zakona sporne odluke nezakonite, te su redovni sudovi u tom kontekstu i donijeli svoje odluke. Ako se ima u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u zaključku redovnih sudova da su apelantove osporene odluke nezakonite kod postojanja navedenih okolnosti koje je Općinski sud bezuvjetno ocijenio kao povredu odredaba postupka prilikom davanja otkaza ugovora o radu, na tužiočevu štetu. Imajući u vidu navedeno, dakle da apelant uopće nije utvrdio teže prijestupe ili povrede radne dužnosti tužioca i da je u postupku koji je vodio, a koji je rezultirao donošenjem spornih odluka tužiocu u potpunosti bilo onemogućeno da iznese svoju odbranu, Ustavni sud zaključuje da redovni sudovi nisu nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje konkretnog predmeta, niti su nepravilno primijenili pozitivnopravne propise. Također, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao zadovoljavajuće, jasne i detaljne razloge u pogledu primjene odredaba Zakona o radu i ZPP, te da je na taj način poštovao garancije prava na pravično suđenje.

34. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da je u predmetnom sudskom postupku tretiran na neravnopravan način jer mu nije omogućeno da ispita svjedoke koje je predložio na pripremnom ročištu, Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 81. st. 1. i 2. ZPP kojim je propisano da će sud prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi, kao i da će prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke sud odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja. Slijedom toga, budući da iz apelantovih navoda i uvida u zapisnik s pripremnog ročišta proizlazi da je sud apelantov prijedlog za saslušanje tri poimenično navedena svjedoka odbio jer je zaključio da ti dokazi nisu bitni za rješavanje konkretne pravne stvari, to jest da je naveo da predloženi svjedoci nisu bili saslušavani u postupku koji je prethodio sudskom postupku, na okolnosti tužiočevog činjenja teže povrede radne obaveze, te da je, stoga, u skladu s odredbama člana ZPP u rješenju donesenom na tom ročištu to obrazložio, iz čega Ustavni sud zaključuje da su i ti apelantovi navodi neosnovani.

35. U pogledu apelantovih navoda da je odluka o isplati naknada „neodređena i neodrediva“, zbog čega su povrijeđene i relevantne odredbe ZPP (član 53. i član 177. stav 1), Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud, u vezi s tim, pozvao na odredbe člana 96. stav 2. tačka 2. Zakona o radu i istakao zašto je utvrdio da je apelant tužiocu dužan da naknadi plaće i druge naknade koje bi tužilac imao da je radio. Pri tome je Kantonalni sud u svom obrazloženju ukazao i na odredbe Zakona o radu, Kolektivnog ugovora i Pravilnika o radu, te ugovora o radu, koje obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te zaključuje da su apelantovi navodi i u tom dijelu neosnovani.

36. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da okolnost da je tužilac u krivičnom postupku koji je vođen protiv njega proglašen krivim ne može utjecati na drugačiju odluku u predmetnoj pravnoj stvari i da ta okolnost ne sprječava apelanta da u zakonom i svojim unutrašnjim aktima provedenom postupku utvrdi šta takva odluke predstavlja u smislu povreda tužiočeve radne obaveze.

37. Dalje, u vezi s apelantovim navodima o tome da je u istom slučaju sud donio drugačije odluke, Ustavni sud ukazuje na to da, iako takva praksa sudova i nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može voditi kršenju principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava, ta činjenica, sama po sebi, s obzirom na prethodna razmatranja, ne znači da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja ustavnih prava na koja se apelant poziva. Navedeno pogotovo iz razloga što je apelant dostavio Presudu Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-001 266 od 21. augusta 2009. godine, u kojoj je žalba uvažena, osporavana presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak, dakle, ne radi se o konačnoj odluci u tom predmetu.

38. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, budući da su Općinski i Kantonalni sud u obrazloženju svojih presuda dali iscrpne razloge o osnovanosti tužiočevog tužbenog zahtjeva, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, jer u cijelosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, a da pri tome nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na ravnopravnost u postupku.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1878/12 (JU Kantonalni zavod za javno… | Sudska praksa | Aktio