Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2940/15 (V. A.)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Povrat stana
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2940/15

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2940/15, rješavajući apelaciju Vilme Anušić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Vilme Anušić.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku povrata u posjed stana u općini Živinice po apelanticinom zahtjevu od 30. oktobra 1998. godine, koji se trenutno nalazi na rješavanju pred Kantonalnim sudom u Tuzli.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu s članom 62.

stav 7. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku donese odluku povodom tužbe podnesene protiv Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje i zaštitu okolice Tuzlanskog kantona broj 12/01-1-23-36/11 v. 101/08 v. 1456/01 od 8. juna 2015.

godine, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Vilmi Anušić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Vilmi Anušić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli i Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vilma Anušić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kladnja, koju zastupa Husein Salkanović, advokat iz Živinica, podnijela je 24. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u upravnoj stvari vraćanja u posjed stana u općini Živinice. Apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Nusretu Kehiću (privremenom korisniku) da oslobodi predmetni stan od stvari i lica do konačne odluke Ustavnog suda. Apelantica je 21. jula 2015. godine dopunila apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Ministarstva za prostorno uređenje i zaštitu okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), Službe za prostorno planiranje i komunalne poslove Općine Živinice (u daljnjem tekstu: Služba) i Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) zatraženo je 9. jula 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Ministarstvo je dostavilo odgovor na apelaciju 3. augusta 2015. godine, Služba 16. jula 2015. godine, a Kantonalni sud 15. jula 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelantica je 30. oktobra 1998. godine Službi podnijela zahtjev za vraćanje u posjed stana u Živinicama, u Ulici maršala Tita broj 49 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

6. Služba je donijela Rješenje broj 03/4-23-2255 od 1. augusta 2001. godine kojim je potvrđeno apelanticino pravo na povrat predmetnog stana, te dozvoljeno da se vrati u njegov posjed. Istim rješenjem je naloženo Nusretu Kehiću, kao privremenom korisniku stana, da oslobodi predmetni stan u roku od 15 dana od lica i stvari.

7. Služba je donijela zaključak broj 05/4-23-2786/01 od 29. augusta 2002. godine kojim se dozvoljava izvršenje rješenja Službe od 1. augusta 2001. godine.

8. Ministarstvo je, rješavajući po žalbi privremenog korisnika Nusreta Kehića, donijelo Rješenje broj 12-06/2-23-1456/01 od 12. juna 2002. godine kojim je poništen zaključak Službe od 29. augusta 2002. godine i predmet vraćen na ponovni postupak.

9. Služba je, postupajući po službenoj dužnosti, a uzimajući u obzir rješenje Minsitarstva od 12. juna 2002. godine, donijela Rješenje broj 03/4-23-2255/2-99 od 17. septembra 2002. godine kojim je u cijelosti proglašeno ništavim Rješenje Službe broj 03/4-23-2255 od 1. augusta 2001. godine.

10. Rješavajući po apelanticinoj žalbi, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 12-06/2-23-149/03 od 26. marta 2003. godine kojim je poništeno rješenje Službe od 17. septembra 2002. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.

11. Služba je donijela Rješenje broj 05/1-23-1316/03 V 03/4-23-2255/99 od 14. januara 2004. godine kojim je poništila tač. 2. i 3. dispozitiva rješenja od 1. augusta 2001. godine a kojim je potvrđeno apelanticino pravo na povrat predmetnog stana u posjed, te naloženo Nusretu Kehiću da predmetni stan preda apelantici u posjed. Istim rješenjem je odbijen apelanticin zahtjev za povrat predmetnog stana kao neosnovan. Nadalje, predmetnim rješenjem (stav 3. dispozitiva) je obavezan privremeni korisnik Nusret Kehić da isprazni predmetni stan i preda ga Službi.

12. Ministarstvo je Rješenjem broj 12-06/3-23-1456/01 od 21. juna 2004. godine poništilo rješenje Službe od 14. januara 2004. godine i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak.

13. Kantonalni sud je donio Presudu broj U-214/04 od 24. novembra 2005. godine kojom je uvažio tužbu privremenog korisnika Nusreta Kehića, osporeno rješenje tuženog Ministarstva od 21. juna 2004. godine poništio i stvar riješio tako što je apelanticinu žalbu izjavljenu protiv rješenja Službe od 14. januara 2004. godine odbio kao neosnovanu.

14. Apelantica je 10. februara 2006. godine Ustavnom sudu podnijela apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj U-214/04 od 24. novembra 2005. godine i Rješenja Službe broj 05/1-23- 1316/03 v. 03/4-23-2255/99 od 14. januara 2004. godine. Predmetna apelacija je registrirana pod brojem AP 307/06. Nakon toga, Ustavni sud je donio Odluku broj AP 307/06 od 18. oktobra 2007. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je djelimično usvojio apelaciju, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo presudu Kantonalnog suda od 24. novembra 2005. godine, predmet vratio tom sudu i naložio mu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom 6. Evropske konvencije.

15. Postupajući po predmetnoj odluci Ustavnog suda, Kantonalni sud je donio novu Presudu broj 003-0-U-07-000 594 od 6. februara 2008. godine kojom je tužbu privremenog korisnika Nusreta Kehića odbio kao neosnovanu.

16. Služba je u ponovnom postupku donijela Rješenje broj 05/1-23-1316/03 V 03/4-23-2255/99 V 05/1-23-3825/04 V 05/1-23-1559/08 od 28. januara 2009. godine kojim je proglašeno u cijelosti ništavim rješenje Službe od 1. augusta 2001. godine, odbačen apelanticin zahtjev za povrat stana i utvrđeno da predmetni stan koristi Nusret Kehić kao privremeni korisnik i koji nema pravo na alternativni smještaj.

17. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 12/01-1-23-101/08 v. 1456/01 od 1. aprila 2009. godine kojim je apelanticina žalba odbijena kao neosnovana, a žalba Nusreta Kehića uvažena u pobijanom dijelu, te je poništena tačka 3. rješenja Službe od 28. januara 2009. godine.

18. Kantonalni sud je donio Presudu broj 03 0 U 001509 09 U od 17. januara 2011. godine kojom je apelanticinu tužbu uvažio, osporeno rješenje poništio i predmet vratio tuženom organu na ponovno rješavanje.

19. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 12/01-1-23-36/11 v. 101/08 v. 1456/01 od 9. marta 2011. godine kojim je apelanticina žalba odbijena kao neosnovana, a žalba Nusreta Kehića uvažena u pobijanom dijelu, te je poništena tačka 3. rješenja Službe od 28. januara 2009. godine.

20. Kantonalni sud je donio Presudu broj 03 0 U 007032 11 U od 11. septembra 2012. godine kojom je apelanticinu tužbu uvažio, osporeno i prvostepeno rješenje poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje.

21. Postupajući po navedenoj presudi, pokrenut je ponovni postupak pred prvostepenim organom koji je donio Rješenje broj 05/1-23-1316/03 V 03/4-23-2255/99 V 05/1-23-3825/04 V 05/1-23-1559/08 od 21. augusta 2014. godine kojim je poništeno rješenje Službe od 1. augusta 2001. godine, te je odbijen apelanticin zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed kao neosnovan. Istim rješenjem je odlučeno da će se status privremenog korisnika rješavati u posebnom postupku.

22. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 12/01-1-23-36/11 v. 101/08 v. 1456/01 od 5. novembra 2014. godine kojim je poništeno rješenje Službe od 21. augusta 2014. godine.

23. Rješavajući po tužbi Općinskog pravobranilaštva Općine Živinice protiv rješenja Ministarstva od 5. novembra 2014. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj 03 0 U 013222 14 U od 31. marta 2015. godine kojom je tužba uvažena, osporeno rješenje poništeno i predmet vraćen tuženom na ponovno rješavanje.

24. Iz odgovora na apelaciju koji je dostavila Služa proizlazi da je Ministarstvo donijelo Rješenje broj 12/01-1-23-36/11 v. 101/08 v. 1456/01 od 8. juna 2015. godine kojim je poništeno rješenje Službe od 21. augusta 2014. godine i predmet vraćen na ponovni postupak.

25. Apelantica je 1. jula 2015. godine podnijela tužbu Kantonalnom sudu protiv rješenja Ministarstva od 8. juna 2015. godine kojom je tražila da sud poništi rješenje tuženog i naloži tuženom da riješi predmetni upravni predmet u meritumu ili da Kantonalni sud uvaži tužbu, poništi pobijano rješenje i odluči u predmetnoj upravnoj stvari tako da utvrdi da ostaje na snazi pravosnažno rješenje Službe od 1. augusta 2001. godine.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

26. Apelantica smatra da je, zbog trajanja postupka povrata u posjed predmetnog stana od ponošenja zahtjeva, tj. 30. oktobra 1998. godine, do dana podnošenja apelacije, povrijeđeno njeno pravo na suđenje u «razumnom roku» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola proj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je opisala hronologiju postupka, te predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava, naloži Ministarstvu pred kojim se postupak vodio u vrijeme podnošenja apelacije da donese odluku o meritumu. Konačno, apelantica je predložila da Ustavni sud naloži Vladi Tuzlanskog kantona da joj na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od po 150,00 KM za svaku godinu, počev od 30. oktobra 1998. godine do dana donošenja odluke po apelaciji.

b) Odgovor na apelaciju

27. Kantonalni sud je u svom odgovoru na apelaciju istakao da smatra da dužina trajanja postupka u upravnom sporu pred tim sudom u predmetu broj 03 0 U 013222 14 U, kao ni u ranijim sudskim postupcima povodom iste upravne stvari ne daje osnov za tvrdnju da je došlo do povrede apelanticinog prava na suđenje u razumnom roku, te da se ne može izjasniti o tome da li je do povrede tog prava došlo kada se u dužinu trajanja postupka uključi i postupak pred organima uprave, zbog čege je predložio da Ustavni sud o tome odluči prema činjeničnom utvrđenju koje proizlazi iz predmetne upravne stvari.

28. Služba je u odgovoru na apelaciju opisala hronologiju postupka, između ostalog, istakavši da je tačno da se predmetni postupak vodi već niz godina. Pored toga, Služba je navela da je Ministarstvo donijelo rješenje od 31. marta 2015. godine kojim je ponovo poništeno rješenje Službe od 21. augusta 2014. godine i predmet vraćen na ponovni postupak.

29. Ministarstvo je u svom odgovoru na apelaciju, također, navelo hronologiju postupka istakavši da je postupalo po predmetu i odlučivalo u razumnim rokovima. Pored toga, Ministarstvo je navelo da je 8. juna 2015. godine donijelo rješenje (koje je dostavljeno u prilogu) kojim je predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak, a protiv kojeg rješenja je apelantica podnijela novu tužbu Kantonalnom sudu.

V.Relevantni propisi

30. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Član 216.

(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.

Član 244. stav 1.

(1) Rješenje po žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

31. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) relevantna odredba glasi:

Član 9.

Upravni spor može se pokrenuti protiv upravnog akta koji je donesen u drugom stepenu. Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

32. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantna odredba glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

33. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 4.

Nositelj stanarskog prava iz člana 3. stav 1. ovog zakona ima pravo tražiti vraćanje stana u posjed. Zahtjev za vraćanje stana u posjed podnosi se općinskom organu uprave nadležnome za stambene poslove, ako zakonom kantona nije drugačije određeno. […] Član 10.

Postupak u predmetima po zahtjevu iz člana 4. ovog zakona smatra se hitnim.

VI.Dopustivost

34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

36. U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

37. U konkretnom slučaju, iako je apelacija podnesena prije nego što je postupak pravosnažno okončan, prema članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

39. Apelantica smatra da je, zbog dužine trajanja postupka povodom njenog zahtjeva za vraćanje stana u posjed, povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje – „razuman rok“

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

41. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] a)Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije

42. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje prava na povrat stana. Ustavni sud je ranije usvojio stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa ovim pitanjem potpadaju pod pojam «građanskih prava i obaveza» (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

b)Period koji se uzima u obzir

43. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelanticinog zahtjeva za povrat stana u posjed započeo 30. oktobra 1998. godine i da je, prema stanju spisa, taj postupak još u toku pred Kantonalnim sudom. Dakle, postupak povodom apelanticinog zahtjeva traje više od 16 i po godina i još nije okončan, pa je to period koji će Ustavni sud ispitati.

c)Analiza razumnosti trajanja postupka

44. U konkretnom slučaju se radi o postupku za povrat u posjed stana u kojem je trebalo utvrditi da li apelantici pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Iako su, radi utvrđivanja navedene činjenice, izvedeni brojni dokazi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu kako u činjeničnom, tako i u pravnom aspektu. Osim toga, s obzirom na činjenicu da se ovim postupkom traži povrat u posjed stan za koji apelantica smatra da je njen, može se izvesti zaključak da je postupak značajan za apelanticu.

45. Analizirajući dužinu postupka koji traje od 30. oktobra 1998. godine i koji još nije okončan, Ustavni sud primjećuje da su Službi trebale više od dvije godine i devet mjeseci da donese prvu odluku u ovom postupku (1. augusta 2001. godine) kojom je potvrđeno apelanticino pravo na povrat predmetnog stana, te dozvoljeno da se vrati u njegov posjed, dok je narednu odluku (zaključak) donijela nakon nešto više od jedne godine. Nakon toga Služba je u ponovljenim postupcima donijela četiri rješenja (17. septembra 2002. godine, 14. januara 2004. godine, 28. januara 2009. godine i 21. augusta 2014. godine) kojima je poništavala rješenje od 1. augusta 2001. godine, odnosno odbijala apelanticin zahtjev za povrat predmetnog stana. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je, rješavajući po apelanticinim i žalbama privremenog korisnika Nusreta Kehića, Ministarstvo donijelo sedam rješenja (12. juna 2002. godine, 26. marta 2003. godine, 21. juna 2004. godine, 1. aprila 2009. godine, 9. marta 2011. godine, 5. novembra 2014. godine i 8. juna 2015. godine) kojima su u pet navrata poništavana prvostepena rješenja Službe i predmet vraćan prvostepenom organu na ponovni postupak, a u dva navrata potvrđivana rješenja Službe. Nakon toga Kantonalni sud je, rješavajući u upravnim sporovima protiv spomenutih rješenja Ministarstva, donio pet presuda (24. novembra 2005. godine, 6. februara 2008. godine, 17. januara 2011. godine, 11. septembra 2012. godine i 31. marta 2015. godine), od toga je po tužbama privremenog korisnika Nusreta Kehića donio dvije presude kojom prilikom je jednu tužbu uvažio, a drugu odbio. Nadalje, Kantonalni sud je, postupajući po apelanticinim tužbama, donio dvije presude kojima je tužbe uvažio, osporena rješenja poništavao i predmet vraćao tuženom, odnosno prvostepenom organu na ponovno rješavanje. Konačno, Kantonalni sud je donio i jednu presudu po tužbi Općinskog pravobranilaštva Općine Živinice, kojom je tužbu uvažio, osporeno rješenje drugostepenog organa poništio i predmet vratio tuženom na ponovno rješavanje. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je, u međuvremenu, sam Ustavni sud donio Odluku broj AP 307/06 od 18. oktobra 2007. godine kojom je usvojio apelanticinu apelaciju, utvrdio povredu prava na pravično suđenje i ukinuo presudu Kantonalnog suda od 24. novembra 2005. godine i predmet vratio tom sudu i naložio mu da po hitnom postupku donese novu odluku. Prema stanju spisa, predmet se u vrijeme odlučivanja o apelaciji nalazi pred Kantonalnim sudom na odlučivanju povodom apelanticine tužbe protiv rješenja Ministarstva od 8. juna 2015. godine.

46. Posmatrajući ovaj postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da ne postoji opravdanje za ovako dugo postupanje upravnih organa i Kantonalnog suda, posebno ako se uzme u obzir da je Ministarstvo u dva navrata potvrđivalo rješenja Službe, a u pet navrata poništavalo odluke Službe i predmet vraćalo na ponovni postupak, kao i činjenicu da je i Kantonalni sud u tri navrata svojim odlukama poništavao rješenja Ministarstva (i rješenje prvostepenog organa) i predmet vraćao Ministarstvu, odnosno prvostepenom organu na ponovni postupak. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snose organi uprave, koji su u postupku počinili propuste koji su prouzrokovali poništavanje njihovih odluka i vraćanje predmeta na ponovni postupak, čime su u pretežnom dijelu doprinijeli dužini postupka.

47. Stoga, ocjenjujući ponašanje organa uprave i Kantonalnog suda, te imajući u vidu da apelantica svojim ponašanjem nije doprinijela dužini postupka, Ustavni sud smatra da se dužina postupka koji traje više od 16 i po godina i koji još nije okončan može u odlučujućem dijelu pripisati organima uprave. Imajući u vidu navedeno i uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog dužine trajanja postupka, povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

48. Imajući u vidu da se u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda predmet nalazi pred Kantonalnim sudom, a za donošenje konačne odluke o apelanticinom zahtjevu nužno je da taj sud donese odluku, to je Kantonalnom sudu naloženo da donese odluku bez daljnjeg odgađanja. Pitanje naknade nematerijalne štete

49. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.

50. Prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je predmetni postupak trajao više od 16 i po godina, te da se radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da bi apelantici trebalo na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 4.800,00 KM.

51. Međutim, apelantica potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 150,00 KM za svaku godinu počev od 30. oktobra 1998. godine do dana donošenja odluke po apelaciji. Stoga, Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 3326/08 od 9. marta 2011. godine, tačka 61), smatra da apelantici, s obzirom na sadržaj njenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, kojim je Ustavni sud vezan u smislu člana 31. Pravila, te usvojene kriterije Ustavnog suda, pripada naknada nematerijalne štete u iznosu od 2.400,00 KM, koliko je apelantica apelacijom i tražila. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

52. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati apelanticine navode o povredi prava na privatni i porodični život, dom i prepisku i prava na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 1. Sporazuma o ljudskim pravima, jer se i oni, u suštini, odnose na dužinu trajanja postupka.

VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada postupak povodom zahtjeva za vraćanje stana u posjed nije završen ni nakon više od 16 i po godina od dana podnošenja zahtjeva, a takvo neopravdano trajanje postupka se može pripisati ponašanju nadležnih organa uprave i Kantonalnom sudu, jer apelantica svojim ponašanjem nije doprinijela dužini trajanja postupka, a organi javne vlasti nisu iznijeli obrazloženja koja bi mogla biti dovoljna i razumna za ovako dugo trajanje postupka.

54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin prijedlog za donošenje privremene mjere.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2940/15 (V. A.) | Sudska praksa | Aktio