Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2203/12 (J. P. iz Banjaluke)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Ratna šteta
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Nematerijalna šteta
- Krivično djelo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2203/12
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2203/12, rješavajući apelaciju Jove Pilipovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jove Pilipovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 021935 11 Rev od 5. aprila 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 020818 11 Gž od 22. jula 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jovo Pilipović iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelant), a kog zastupa Miroslav Pilipović, advokat iz Banjaluke, podnio je 11. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 021935 11 Rev od 5. aprila 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 020818 11 Gž od 22. jula 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te Federacije BiH, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 17. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tužena dostavili su odgovore 23. februara 2015. godine, a Općinski sud 12. marta 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Općinski sud je Presudom broj 17 0 P 021935 00 P od 19. novembra 2010. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženu da mu zbog rušenja i devastiranja objekata pobliže označenih u izreci presude isplati naknadu materijalne štete u označenom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu nadoknadi troškove postupka.
6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant u tužbenom zahtjevu istakao da je predmetne objekte napustio 14. septembra 1995. godine zbog ratnih okolnosti, da su do marta 1996. godine bili čitavi, nakon čega su u potpunosti oštećeni, razrušeni i devastirani, da je do oštećenja došlo nakon rata, a da nadležni organi nisu preduzeli ništa kako bi zaštitili imovinu. Apelant je tužbeni zahtjev temeljio na Zakonu o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i Ustavu Bosne i Hercegovine, prema kom mu, kako je tvrdio, pripada pravo na naknadu imovine koja je uništena, a ne može biti vraćena. Iz obrazloženja presude proizlazi da nije prihvaćeno preinačenje tužbe u subjektivnom smislu, s obzirom na to da, shodno članu 362. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općina Bihać i Unsko-sanski kanton na to nisu pristali.
7. Iz obrazloženja presude proizlazi da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da su objekte, tužiočevo vlasništvo, u toku rata oštetili nepoznati izvršioci, odnosno da je nesporno da je apelantu šteta pričinjena protivpravno, s tim da nije utvrđeno ko je počinilac štete.
8. Iz obrazloženja proizlazi da je među strankama bilo sporno postojanje odgovornosti tužene za štetu koja je pričinjena apelantu. S tim u vezi, Općinski sud je, ukazujući na presude Vrhovnog suda iz 2007. i 2008. godine, istakao da u pogledu tog pitanja postoje različiti stavovi sudske prakse
– od onih koji smatraju da postoji odgovornost tužene do onih koji smatraju da odgovornosti nema. Sudska praksa koja je stanovišta da je tužena odgovorna za taj vid štete osnov odgovornosti tužene temelji na općim odredbama ZOO-a, članu 180. ZOO-a, Ustavu Federacije BiH – članu III/1g, te članu 2. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH.
9. Općinski sud je neosnovanim ocijenio tvrdnju tužene da navedeni propisi ne mogu predstavljati pravni osnov odgovornosti tužene za štetu nastalu u ratu zbog specifičnosti te štete i okolnosti u kojim je nastala (počinioci su nepoznati), te da nisu doneseni posebni propisi koji bi regulisali pitanje odgovornosti za taj oblik štete. Općinski sud je ukazao na to da je opći pravni princip da tamo gdje postoji pravo, odnosno povreda prava mora postojati i pravno sredstvo za njegovu zaštitu, jer bi u suprotnom došlo do povrede prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
10. Kantonalni sud je Presudom broj 17 0 P 020818 11 Gž od 22. jula 2011. godine žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da se apelantov tužbeni zahtjev odbija. Apelantova žalba kojom je tražio da se prvostepena presuda preinači tako da se i Unsko-sanski kanton obaveže da mu solidarno sa tuženom nadoknadi štetu odbijena je kao neosnovana.
11. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Prema ocjeni Kantonalnog suda, kod nesporno utvrđene činjenice da je apelantova imovina oštećena za vrijeme rata, slijedi da se radi o ratnoj šteti iz čl. 1. i 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete („Službeni list RBiH“ br. 6/92, 24/92 i 13/94). Dalje, ukazano je na to da kod nesporno utvrđene činjenice da su štetu počinila treća nepoznata lica tužena ne može odgovarati ni po principu subjektivne odgovornosti iz člana 154. stav 1. ZOO-a, kao ni po principu objektivne odgovornosti iz člana 154. stav 3. i člana 172. ZOO-a, odnosno prema članu 308. tada važećeg Zakona o državnoj upravi („Službeni list RBiH“ broj 26/93).
12. Kantonalni sud je zaključio da tužena ne može biti odgovorna ni u smislu člana 180. ZOO-a, tj. zbog štete nastale u vezi s terorističkim aktom. U vezi s tim navedeno je da je za postojanje terorizma neophodno da se ispune određeni uslovi, a to su: da se preduzme općeopasna radnja ili vršenje nekog općeg nasilja, da posljedica treba da se manifestuje na pojedincu ili grupi građana u pogledu njihove imovine, te da je učinilac preduzeo radnju odnosno da je postupao rukovođen neprijateljskim pobudama. U vezi s tim je ukazano na to da apelant u postupku nije dokazivao da je šteta nastala uslijed krivičnog djela terorizma, zbog čega tužena ne može biti odgovorna u skladu s članom 180. ZOO-a.
13. Na temelju navedenog Kantonalni sud je zaključio da tužena nije dužna naknaditi štetu apelantu jer ne postoji pravni osnov za to, odnosno to nije regulisano niti jednim pozitivnim propisom. U vezi s tim je istaknuto da Zakon o utvrđivanju ratne štete propisuje samo obavezu prijavljivanja ratne štete, ali ne i odgovornost za nastalu štetu, te da se odgovornost tužene ne može temeljiti na odredbama Ustava FBiH i Evropskoj konvenciji kojim se garantuje pravo na imovinu, jer te odredbe ne znače istovremeno i odgovornost tužene za štetu koju je apelant pretrpio u ratu na svojoj imovini.
14. Vrhovni sud je Presudom broj 17 0 P 021935 11 Rev od 5. aprila 2012. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio apelantove tvrdnje da je drugostepeni sud vršio ocjenu dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom, te je s tim u vezi ukazano na to da je izražen stav da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, ali da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Prema ocjeni Vrhovnog suda, drugostepena presuda sadrži jasne, razumljive i dovoljne razloge, tako da je apelantu data garancija da je sud razmotrio njegove navode i da se takva odluka može ispitati po pravnom lijeku. Vrhovni sud je ukazao na to da je ratna šteta izuzeta iz općeg režima odgovornosti za štetu, te se u cjelini složio sa razlozima i obrazloženjima iz drugostepene odluke, zbog čega se ne mogu primijeniti član 154. stav 1. ZOO-a, član 154. stav 2. u vezi s članom 173. ZOO-a, te član
172. ZOO-a u vezi s članom 308. tada važećeg Zakona o državnoj upravi. Pravilnim je ocijenjen i stav drugostepenog suda zbog čega se ne može primijeniti član 180. ZOO-a, te je ukazano na to da se i u vrijeme rata mogu izvršiti operacije koje nose obilježje terorističkih akata, ali da apelant nije, u skladu s članom 7. stav 1. u vezi s članom 123. ZPP, tokom postupka dokazao da je šteta prouzrokovana takvom radnjom. Dalje, stav je da odgovornost tužene ne postoji ni u smislu člana
28. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, jer je obaveza stavljanja predmetnih nekretnina pod upravu eventualno bila na općini Bosanski Petrovac a ne na tuženoj. Najzad, ukazano je na to da predmetne nekretnine nesporno predstavljaju apelantov dom, kao i da apelantovo pravo na naknadu materijalne štete spada u djelokrug člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali da apelant nije uspio dokazati da kod tužene postoji građanskopravna legitimacija prema kojoj bi bila dužna da ispuni obavezu naknade štete.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema njegovom mišljenju, Kantonalni i Vrhovni sud proizvoljno su primijenili odredbe materijalnog prava, zaključivši da je šteta za koju je apelant potraživao naknadu ratna šteta, te da se na nju ne mogu primijeniti opća pravila o naknadi štete sadržana u ZOO-u. Apelant smatra da je proizvoljan i pogrešan stav da ne postoji odgovornost tužene u smislu člana 180. ZOO-a, te s tim u vezi ukazuje na krivični predmet protiv generala Dudakovića, komandanta V korpusa Oružanih snaga FBiH, te da mu je u potpunosti uništen dom u vrijeme kada je iz njega protjeran zbog poznatih ratnih okolnosti, odnosno da je u osporenoj presudi Vrhovnog suda izostalo obrazloženje u prilog spornom stavu.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao, kao i da primjena prava u odluci nije bila proizvoljna.
17. Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da u svemu ostaje pri razlozima i obrazloženjima iz svoje odluke.
18. Općinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da apelantova prava nisu povrijeđena u postupku pred tim sudom.
19. Tužena je u odgovoru na navode iz apelacije istakla da pokrenuta pitanja nisu u nadležnosti Ustavnog suda, s obzirom na to da se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a zbog čega apelaciju smatraju neosnovanom.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 180.
(1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem odnosno uništenjem imovine fizičke osobe uslijed akata nasilja ili terora te prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni spriječiti takvu štetu.
(2) Organizatori, sudionici, podstrekači i pomagači u aktima nasilja ili terora, javnim demonstracijama i manifestacijama koje su usmjerene na podrivanje ustavom utvrđenog društvenog uređenja, nemaju pravo na naknadu štete po toj osnovi.
(3) Društveno-politička zajednica ima pravo i obavezu zahtijevati naknadu isplaćenog iznosa od osobe koja je štetu uzrokovala.
(4) To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastaru potraživanja naknade štete.
21. U Zakonu o utvrđivanju ratne štete („Službeni list RBiH“ br. 6/92, 24/92 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 1.
U cilju utvrđivanja ratne štete nastale: Republici Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Republika), njenim državljanima, pravnim licima koja imaju njenu pripadnost i svim drugim licima u čije ime Republika ima pravo da djeluje, te u cilju ostvarivanja naknade ratnih šteta prouzrokovanih ili povezanih sa neprijateljstvima i ratnim operacijama koje se vode protiv Republike računajući od 30. maja 1991. godine, osnivaju se i određuje djelatnost Državne komisije za štete Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Državna komisija), Vladine komisije za popis i procjenu ratne štete (u daljnjem tekstu: Vladina komisija), gradske, općinskih i posebnih komisija za popis i procjenu štete. Član 2.
Ratnom štetom u smislu ove uredbe smatra se imovinska i neimovinska, posredna i neposredna šteta, a naročito:
1. šteta učinjena tjelesnom integritetu, životu i zdravlju ljudi, slobodi i časti i drugim pravno zaštićenim ličnim dobrima;
2. stvarne imovinske štete i izgubljeni dobitak prouzrokovani oštećenjem, uništenjem, pljačkom, potpunim ili djelimičnim zaustavljanjem rada, gubljenjem tržišta i na druge načine u svim oblastima društvenog ili privrednog života;
3. ratni rashodi;
4. gubitak nacionalnog dohotka;
5. gubitak nacionalnog bogatstva;
6. šteta po okolinu;
7. sve druge vrste šteta.
Ratnom štetom u smislu ove uredbe smatra se šteta učinjena od neprijatelja, ilegalnih skupina, legalnih tijela Republike, kao i saveznika navedenih skupina i tijela, ukoliko je posredno ili neposredno nastala od 30. maja 1991. godine.
[…]
22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(…) Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(…) VI.Dopustivost
23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 P 021935 11 Rev od 5. aprila 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. maja 2012. godine, a apelacija je podnesena 11. juna 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, te iz člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
30. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnju da je u osporenim odlukama proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Prema njegovom mišljenju, tužena je, u skladu s članom 180. ZOO-a, odgovorna za štetu koja je nastala na njegovoj imovini u toku rata i koju je počinilo nepoznato lice jer nadležni organi nisu preuzeli mjere da je zaštite. Apelant smatra, a suprotno zaključku redovnih sudova, da šteta čiju je naknadu tražio ne potpada pod ratnu štetu u smislu Zakona o utvrđivanju ratne štete. Najzad, apelant smatra da je Vrhovni sud propustio da obrazloži svoj stav da tužena nije odgovorna za štetu koja mu je pričinjena. Ustavni sud podsjeća na to da je identičan stav redovnih sudova, kao i u osporenim odlukama, a u pogledu pitanja odgovornosti tužene (Federacija BiH) za materijalnu štetu pričinjenu na imovini za vrijeme rata od nepoznatih počinilaca razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2431/11 od 17. marta 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je naveo sljedeće (vidi tačka 34): „(…) da su Kantonalni i Vrhovni sud detaljno razmotrili sva sporna pitanja u predmetu i da su dali veoma jasna i razložna obrazloženja zbog čega su utvrdili da je neosnovan apelantov zahtjev da mu tužena Federacija Bosne i Hercegovine nadoknadi štetu koju su mu nepoznata lica prouzrokovala (minirala imovinu) tokom rata u Bosni i Hercegovini, te da nema ništa što bi ukazivalo da su Kantonalni i Vrhovni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo u konkretnom slučaju. Naime, Kantonalni i Vrhovni sud su zaključili da se konkretni štetni događaj može podvesti samo pod ratnu štetu u smislu odredaba čl. 1. i 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete (prema kojima se ratnom štetom smatra šteta koju su učinili neprijatelji, ilegalne skupine, legalna tijela Republike, kao i saveznici navedenih skupina i tijela, ukoliko je posredno ili neposredno nastala nakon 30. maja 1991. godine)… Zatim, sudovi su obrazložili da za ratnu štetu koja je pričinjena djelovanjem subjekata nabrojanih u članu 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete, prema općim pravilima o odgovornosti za štetu sadržanim u ZOO, a također niti prema bilo kojem drugom pozitivnom propisu, nije predviđena odgovornost Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno javne vlasti uopće (Zakon o utvrđivanju ratne štete, također, ne propisuje odgovornost države za ratnu štetu), uslijed čega, u nedostatku propisa koji bi to regulisali, nema osnova za obavezivanje tužene Federacije Bosne i Hercegovine ni po jednom važećem propisu da naknadi štetu apelantu“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da i u konkretnom slučaju u osporenim presudama, suprotno apelantovim navodima, nema ničega što bi ukazivalo na to da su Kantonalni i Vrhovni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da, prema važećim propisima, ne postoji odgovornost Federacije Bosne i Hercegovine za štetu pričinjenu apelantu. Pri tome, Ustavni sud je imao u vidu i svoju dosadašnju praksu koju je izrazio u više svojih odluka (vidi, mutatis mutandis, npr., Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3223/06 od 17. marta 2009. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 2065/09 od 26. januara 2012. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 1459/09 od 23. februara 2012. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 3111/07 od 12. januara 2010. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U navedenim predmetima Ustavni sud je zaključio da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava kada su odbili tužbene zahtjeve apelanata zbog toga što su smatrali da materijalna šteta koja im je pričinjena predstavlja ratnu štetu za koju ne postoji pravni osnov za utvrđivanje odgovornosti tužene Federacije Bosne i Hercegovine i njenog obavezivanja da naknadi tu štetu.
31. Dakle, imajući u vidu da su Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka, u suštini, jasno naveli da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o ratnoj šteti, te da apelant u postupku i nije provodio dokaze koji bi uputili na zaključak da se radi o terorističkom aktu u smislu člana 180. ZOO-a, te da zbog tog razloga treba da se primijene odredbe Zakona o utvrđivanju ratne štete koje ne predviđaju odgovornost Federacije za taj vid štete, Ustavni sud smatra da navedeno obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu.
32. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu i pravo na dom
33. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na imovinu i pravo na dom. Imajući u vidu da se apelantovi navodi u tom dijelu u suštini svode na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, za koje je već zaključeno da su neosnovani u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi neosnovani u pogledu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene prava.
35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada se kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman