Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2953/12 (V. S.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje - razuman rok
- Dokazni postupak
- Materijalna šteta
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima · čl. 376
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 376
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 376
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2953/12
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2953/12, rješavajući apelaciju Vidosave Simišić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Vidosave Simišić.
Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000719 10 Rev od 14. juna 2011. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Vidosave Simišić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000719 10 Rev od 14. juna 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000027 od 15. februara 2008. godine i Presude Opštinskog suda u Tuzli broj P-516/04 od 10. novembra 2006. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Vidosava Simišić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Jadranka Ivanović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 6. avgusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000719 10 Rev od 14. juna 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000027 od 15. februara 2008. godine i Presude Opštinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-516/04 od 10. novembra 2006. godine. Apelantkinja je 11. oktobra 2012. godine dopunila apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Opštinskog pravobranilaštva (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) kao zakonskog zastupnika Opštine Lukavac (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 5. juna 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pravobranilaštvo je 12. juna 2015. godine dostavilo odgovor na apelaciju, Vrhovni sud i Kantonalni sud 15. juna 2015. godine, a Opštinski sud 18. juna 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelantkinja je 16. aprila 2001. godine podnijela tužbu Opštinskom sudu u Lukavcu protiv tužene i još troje fizičkih lica radi povrata pokretnih stvari i naknade štete. Apelantkinja je podneskom od 16. maja 2001. godine povukla tužbu u odnosu na tužena fizička lica, dok je ostala kod tužbe u odnosu na tuženu.
6. Opštinski sud u Lukavcu je održao 22 ročišta (na kojima su saslušani svjedoci i tuženi, izvršen uviđaj na licu mjesta, te sprovedena dva vještačenja).
7. Nakon ukidanja Opštinskog suda u Lukavcu, predmetni spis je 17. septembra 2004. godine dostavljen Opštinskom sudu na nadležno postupanje.
8. Opštinski sud je 22. februara 2006. godine održao ročište u predmetnoj pravnoj stvari.
9. Apelantkinja je podneskom od 17. aprila 2006. godine preinačila tužbu tako što je postavila tužbeni zahtjev za naknadu štete. Tužena je 21. aprila 2006. godine dostavila odgovor na tužbu.
10. Opštinski sud je 5. septembra 2006. godine održao pripremno ročište, a 12. oktobra 2006. godine glavnu raspravu.
11. Presudom Opštinskog suda broj P-516/04 od 10. novembra 2006. godine odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime naknade štete za oštećene i otuđene pokretne stvari iz stana koji se nalazi u Lukavcu, Ulica Albina Herljevića broj C-4/5 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) isplati iznos od 12.124,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je nesporno da je apelantkinja nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, koji je u toku rata napustila, te da joj je predmetni stan vraćen u posjed 15. februara 2001. godine. Opštinski sud je naveo da iz zapisnika tužene od 29. juna 1992. godine proizilazi da je tužena otpečatila predmetni stan i privremeno u taj stan uselila Šerifa Kasumovića, koji je stan koristio do 1993. godine. Opštinski sud je naveo da je tužena, nakon toga, u predmetni stan uselila Hašima Blekovića, koji je taj stan koristio do 9. maja 1995. godine. Opštinski sud je naveo da iz službene zabilješke tužene od 9. maja 1995. godine proizilazi da je Hašim Bleković prilikom iseljenja odnio dio pokretnih stvari iz predmetnog stana, dok je dio pokretnih stvari premješten u paviljon namještaja. Opštinski sud je naveo da je tužena, nakon toga, u predmetni uselila Hajriju Trakić.
12. Opštinski sud je naveo da iz iskaza svjedoka Hajrije Trakić proizilazi da je apelantkinja 1996. godine dolazila u predmetni stan, da je tada vidjela da njenih pokretnih stvari nema, da je pitala za svoje stvari, te da joj je svjedok rekla da su pokretne stvari odnijeli prethodni korisnici stana. U vezi s tim, Opštinski sud je naveo da je u cijelosti prihvatio iskaz navedenog svjedoka, budući da njen iskaz nije u suprotnosti sa iskazima drugih svjedoka i materijalnom dokumentacijom, te da je navedeni svjedok svoj iskaz dala nepristrasno, jer nije zainteresovana za ishod predmetne pravne stvari. Opštinski sud je naveo da, s druge strane, nije prihvatio apelantkinjinu tvrdnju da je tek 15. februara 2001. godine, kada joj je predmetni stan vraćen u posjed, saznala da njenih pokretnih stvari nema, budući da je apelantkinja zainteresovana za ishod parnice, a da je taj sud poklonio vjeru iskazu svjedoka Hajrije Trakić. Opštinski sud je naveo da je, dakle, apelantkinja 1996. godine saznala za štetu i lica koja su štetu učinila, a da je tužbu u predmetnoj pravnoj stvari podnijela 2001. godine, što znači da je predmetna tužba podnesena nakon što je protekao subjektivni zastarni rok od tri godine u smislu odredaba člana 376 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Takođe, Opštinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju protekao i objektivni zastarni rok od pet godina, budući da je u toku postupka utvrđeno da se Hašim Bleković 9. maja 1995. godine iselio iz predmetnog stana i odnio dio apelantkinjinih pokretnih stvari, što znači da je tada nastala predmetna šteta.
13. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-07-000027 od 15. februara 2008. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, i po ocjeni tog suda, osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja naknade štete koji je istakla tužena. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom iskaza saslušanog svjedoka Hajrije Trakić utvrdio da je apelantkinja dolazila u predmetni stan u martu 1996. godine i da je tada zapazila da nema njenih pokretnih stvari, što odgovara i sadržaju službene zabilješke tužene od 9. maja 1995. godine. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da u iskazu saslušanog svjedoka nije našao nelogičnosti, nedosljednosti, protivrječnosti i površnosti koje bi dovodile u pitanje istinitost datog iskaza, koji ima uporište i u sadržaju službene zabilješke. Kantonalni sud je ukazao da je, dakle, apelantkinja za postojanje štete i njen obim, kao i za štetnika saznala u martu 1996. godine, dok je predmetnu tužbu podnijela 15. aprila 2001. godine, kada je već istekao subjektivni zastarni rok od tri godine (član 376 stav 1 ZOO). Pri tome, Kantonalni sud je naveo da, zbog zabrane preskakanja zastarnih rokova, nema mjesta za primjenu objektivnog zastarnog roka, jer je apelantkinja za štetu i štetnika saznala 1996. godine, ali da je u konkretnom slučaju istekao i objektivni zastarni rok do podnošenja tužbe s obzirom na to da je šteta nastala u maju 1995. godine (član 376 stav 2 ZOO).
14. Vrhovni sud, odlučujući o apelantkinjinoj reviziji protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 70 0 P 000719 10 Rev od 14. juna 2011. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje, prema kojem je apelantkinja za štetu, njen obim i štetnika saznala u martu 1996. godine, da je predmetnu tužbu podnijela 15. aprila 2001. godine i da je šteta nastala u maju 1995. godine, pravilno primijenili odredbe člana 376 st. 1 i 2 ZOO. Vrhovni sud je naveo da je neprihvatljiv apelantkinjin revizioni prigovor da nižestepeni sudovi nisu pravilno ocijenili dokaze izvedene tokom postupka, uslijed čega je pobijana presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz člana 209 u vezi sa članom 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud po slobodnom uvjerenju ocijenio sve izvedene dokaze, pa tako i iskaz svjedoka Hajrije Trakić i apelantkinjin iskaz koji je dala u svojstvu parnične stranke. Vrhovni sud je naveo da je pri tome prvostepeni sud, u skladu sa odredbama člana 8 ZPP, savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, te nakon toga uvjerenje koje je stekao o odlučnim činjenicama opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima, kako je to pravilno zaključio i drugostepeni sud.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da su redovni sudovi svoj zaključak o proteku subjektivnog zastarnog roka od tri godine, te objektivnog zastarnog roka od pet godina u smislu člana 376 st. 1 i 2 ZOO zasnovali na iskazu svjedoka Hajrije Trakić, koja je izjavila da je apelantkinja dolazila u predmetni stan u martu 1996. godine. Apelantkinja navodi da je pred prvostepenim sudom dala iskaz na zapisnik od 16. maja 2003. godine u kojem je istakla da je, nakon okončanja rata, prvi put u svoj stan došla 2000. godine, da je tada vidjela da u stanu nema pokretnih stvari, te da je tek nakon stupanja u posjed predmetnog stana 2001. godine, na osnovu zapisnika koji joj je dostavila tužena, saznala šta je sa njenim pokretnim stvarima. U vezi s tim, apelantkinja navodi da joj je, zbog propusta prvostepenog suda, onemogućeno da se izjasni u pogledu iskaza navedenog svjedoka. Naime, apelantkinja navodi da je prvostepeni sud na pripremnom ročištu, na prijedlog njenog punomoćnika, odlučio da će na glavnoj raspravi izvesti dokaz čitanjem apelantkinjinog iskaza od 16. maja 2003. godine, tako da apelantkinja nije bila obaviještena o održavanju glavne rasprave niti od svog punomoćnika, niti od prvostepenog suda, niti je prvostepeni sud provjerio zašto apelantkinja nije pristupila na pripremno ročište i glavnu raspravu. Konačno, apelantkinja navodi da su u predmetnoj parnici zakazana ukupno 23 ročišta, od kojih su mnoga odgođena iz različitih razloga (nekoliko puta je naloženo apelantkinji da uredi tužbu, zatim, zbog štrajka, neimenovanja pravobranioca). Apelantkinja navodi da je 23. marta 2009. godine izjavila reviziju protiv drugostepene presude, te da je nakon jedne godine saznala da Opštinski sud uopšte nije proslijedio predmet Vrhovnom sudu. Takođe, apelantkinja navodi da je Vrhovni sud svoju presudu uručio advokatu Muhamedu Agiću iako je apelantkinja opozvala punomoć tom advokatu prilikom izjavljivanja žalbe protiv prvostepene presude, tako da joj je presuda Vrhovnog suda, na njen zahtjev, dostavljena tek 6. juna 2012. godine.
16. U dopuni apelacije apelantkinja navodi da je 28. januara 1999. godine podnijela nadležnom upravnom organu, a 28. januara 1999. godine Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica zahtjeve za vraćanje predmetnog stana u posjed, te da je sasvim nelogično i nemoguće da je, prije nego što je izbjeglim licima uopšte omogućeno da uđu u Lukavac, apelantkinja obilazila stanare u stanu kojim je raspolagala tužena. Naime, apelantkinja navodi da je ulazak u Lukavac bio nemoguć za nju iz bezbjednosnih i drugih razloga, sve do trenutka kada je pozvana od tužene radi preuzimanja u posjed predmetnog stana, a to je bilo krajem 2000. godine.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da je u svojoj odluci obrazložio zbog čega je smatrao da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili apelantkinjin tužbeni zahtjev za naknadu štete. Vrhovni sud smatra da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantkinjina prava na koja ukazuje u apelaciji, te stoga predlaže da se apelacija odbije.
18. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantkinjini navodi da joj je osporenom odlukom tog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Takođe, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i apelantkinjini navodi o dužini trajanja postupka pred tim sudom, budući da je predmet Opštinskog suda dostavljen tom sudu 8. januara 2007. godine, te da je taj sud o apelantkinjinoj žalbi odlučio presudom od 15. februara 2008. godine. Kantonalni sud je naveo da, pri donošenju svoje odluke, nije utvrdio postojanje razloga žalbe koje je apelantkinja isticala o čemu je u obrazloženju svoje odluke dao odgovarajuće činjenične i pravne razloge.
19. Opštinski sud je u odgovoru na apelaciju opisao tok predmetnog postupka, na način kako je to navedeno u činjeničnom stanju predmeta. Opštinski sud je naveo da iz predmetnog spisa proizilazi da je apelantkinji omogućeno pravično suđenje pred nepristrasnim sudom, da je apelantkinja uredno pozivana na sve rasprave, da je na većini rasprava lično prisustvovala. Takođe, Opštinski sud je naveo da je nekoliko puta odlagao rasprave zbog neukosti stranke, te da je apelantkinju poučio procesnim radnjama koje u postupku može ili treba da preduzima, što ukazuje da joj je pružena i pomoć u toku postupka.
20. Tužena je navela da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja koji je istakla tužena. Naime, tužena je navela da su redovni sudovi utvrdili da je apelantkinja u martu 1996. godine saznala za štetu i štetnika, a da je tužbu podnijela 15. aprila 2001. godine, što znači da je predmetnu tužbu podnijela po proteku rokova iz člana 376 st. 1 i 2 ZOO.
V. Relevantni propisi
21. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 376. st. 1. i 2.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
22. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 300. stav 1.
(1) Stranke mogu preduzimati radnje u postupku lično ili preko punomoćnika. (2) Stranka koju zastupa punomoćnik može uvijek doći pred sud i davati izjave pored svog punomoćnika, ali suprotnu stranu, svjedoke i vještake može ispitivati samo preko punomoćnika, ako je on prisutan na glavnoj raspravi. Član 302.
Radnje u postupku što ih punomoćnik preduzima u granicama punomoćja imaju isto pravno dejstvo kao da ih je preduzela sama stranka.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni ljekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 000719 10 Rev od 14. juna 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih ljekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud ukazuje da je apelantkinja u predmetnoj apelaciji navela da joj je presuda Vrhovnog suda, na njen zahtjev, dostavljena 6. juna 2012. godine, a da je Vrhovni sud prethodno predmetnu presudu dostavio advokatu Muhamedu Agiću iako je apelantkinja opozvala punomoć navedenom advokatu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u uvodu presude Vrhovnog suda navedeno da apelantkinju zastupa advokat Muhamed Agić, te da iz dostavnice koju je Vrhovni sud dostavio uz odgovor na apelaciju proizilazi da je presuda tog suda dostavljena 28. jula 2011. godine Muhamedu Agiću kao apelantkinjinom punomoćniku. Budući da je apelantkinja u prilogu apelacije dostavila fotokopiju žalbe podnesene Kantonalnom sudu iz koje proizilazi da je apelantkinja opozvala punomoć advokatu Muhamedu Agiću, Ustavni sud će kao datum dostavljanja osporene odluke apelantkinji prihvatati datum koji je navela u predmetnoj apelaciji, tj. 6. juni 2012. godine. S obzirom na to da je apelacija podnesena 6. avgusta 2012. godine, slijedi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelantkinja pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] U odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu pozitivnopravnih propisa
30. Apelantkinja smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje, budući da su prihvatili iskaz svjedoka Hajrije Trakić, koji apelantkinja nije imala priliku da osporava, a da nisu prihvatili njen iskaz, te da su slijedom toga pogrešno zaključili da je njeno potraživanje zastarjelo u smislu odredaba člana 376 st. 1 i 2 ZOO. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
31. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, postupajući na tri instance, odbili apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila naknadu materijalne štete, te, pri tome, u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za takvo odlučenje u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud sproveo dokazni postupak u kojem je, između ostalog, saslušao apelantkinju i svjedoka Hajriju Trakić, te izvršio uvid u službenu zabilješku tužene od 9. maja 1995. godine (sačinjenu nakon iseljenja Hašima Blekovića iz predmetnog stana). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su prvostepeni sud i drugostepeni sud, prihvatajući iskaz navedenog svjedoka, te dovodeći ga u vezu sa službenom zabilješkom tužene, utvrdili da je predmetna šteta nastala 1995. godine, a da je apelantkinja u martu 1996. godine saznala za tu štetu i lice koje je štetu učinilo. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su prvostepeni sud i drugostepeni sud dali detaljno i jasno obrazloženje zašto su prihvatili iskaz svjedoka Hajrije Trakić da je apelantkinja 1996. godine dolazila u predmetni stan, odnosno zašto nisu prihvatili apelantkinjin iskaz u kojem je tvrdila suprotno, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, zaključili da je apelantkinjino potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarjelo u smislu odredaba člana 376 st. 1 i 2 ZOO. Dovodeći u vezu odredbe člana 376 st. 1 i 2 ZOO sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženje koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu.
32. Što se tiče apelantkinjinih navoda kojima ukazuje na propuste prvostepenog suda, te nemogućnosti da se izjasni u pogledu iskaza navedenog svjedoka, Ustavni sud podsjeća na odredbe člana 300 stav 1 ZPP kojima je propisano da stranke mogu preduzimati radnje u postupku lično ili posredstvom punomoćnika, te odredbe člana 302 ZPP kojima je propisano da radnje u postupku što ih punomoćnik preduzima u granicama punomoćja imaju isto pravno dejstvo kao da ih je preduzela sama stranka. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe, te činjenicu da je apelantkinju u toku postupka zastupao punomoćnik, koji je, kako je to i apelantkinja navela u apelaciji, na pripremnom ročištu predložio da se pročita apelantkinjin raniji iskaz, a ne da se ona ponovo sasluša, te koji je imao mogućnost da ispita navedenog svjedoka na glavnoj raspravi, Ustavni sud ne nalazi da ovi apelantkinjini navodi dovode u pitanje pravičnost predmetnog postupka, te stoga smatra da su neosnovani.
33. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene odredaba člana 376 st. 1 i 2 ZOO na predmetnu situaciju, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da, u ovom dijelu, nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
U odnosu na "suđenje u razumnom roku"
34. Iz predmetne apelacije proizilazi da apelantkinja smatra da joj je, zbog dužine trajanja postupka, povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
35. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantkinja 16. aprila 2001. godine pokrenula predmetni postupak, te da je taj postupak okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 70 0 P 000719 10 Rev od 14. juna 2001. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine predmetnog postupka je 10 godina. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni postupak pred Opštinskim sudom u Lukavcu i Opštinskim sudom koji je preuzeo predmet od tog suda trajao pet godina i sedam mjeseci. Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud u Lukavcu, kako to proizilazi iz činjeničnog stanja predmeta, aktivno postupao u predmetnom postupku, ali da je, ipak, s obzirom na 22 zakazana ročišta, očigledno propustio da djelotvorno kontroliše postupak (vidi, mutatis mutandis, presuda Evropskog suda Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02 od 8. marta 2007. godine), čime je u znatnoj mjeri doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud koji je preuzeo predmet od Opštinskog suda u Lukavcu nakon jedne godine i pet mjeseci preduzeo prvu procesnu radnju radi vođenja predmetnog postupka, te da je, kako je to apelantkinja ukazala u apelaciji, tek nakon jedne godine od kada je zaprimio reviziju, tu reviziju dostavio Vrhovnom sudu na odlučivanje, čime je nesumnjivo doprinio ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka. Pri tome Ustavni sud ukazuje da Opštinski sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio valjane razloge koji bi eventualno mogli opravdati ovakvu neaktivnost tog suda, odnosno dužinu trajanja postupka pred tim sudom. Što se tiče Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, Ustavni sud ne nalazi da su ovi sudovi svojim ponašanjem uticali na dužinu trajanja predmetnog postupka, budući da su u vrlo kratkom roku, računajući od datuma kada im je dostavljena žalba, odnosno revizija donijeli svoje odluke. S druge strane, Ustavni sud ima u vidu da je apelantkinja u apelaciji navela da je prvostepeni sud nekoliko puta odgodio zakazano ročište i naložio apelantkinji da uredi tužbu. Međutim, Ustavni sud je već ukazao da je na redovnom sudu da djelotvorno kontroliše postupak, tako da ne nalazi da je apelantkinja svojim ponašanjem u odlučujućoj mjeri uticala na ukupno trajanje predmetnog postupka.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantkinjinog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
37. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je sudski postupak trajao 10 godina, i to isključivo zbog propusta prvostepenog suda, a, pri tome, taj sud nije ponudio valjane razloge koji bi eventualno mogli opravdati takvo postupanje prvostepenog suda, odnosno tako dugo trajanje postupka.
39. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene odredaba člana 376 st. 1 i 2 ZOO na predmetnu situaciju, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
40. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelantkinja kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
41. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman