Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3679/12 (M. U. i M. G.)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Posjed
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3679/12

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3679/12, rješavajući apelaciju Marinka Učura i Milorada Granulića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Marinka Učura i Miodraga Granulića izjavljena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 023985 10 Rev od 21. avgusta 2012.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Marinko Učur i Miodrag Granulić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant) iz Banje Luke podnijeli su 20. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 023985 10 Rev od 21. avgusta 2012. godine. Apelanti su dostavili dopunu apelacije 14. marta 2013. godine i 3. decembra 2014. godine i podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere 5. decembra 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Halise Šaškin (u daljnjem tekstu: tužiteljka), kao suprotne strane u postupku, zatraženo je 16. juna 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužiteljka je dostavila odgovor na apelaciju 26. juna 2015. godine, a Vrhovni sud 6. jula 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 023985 07 P od 30. juna 2009. godine, koja je donesena po tužbi tužiteljke protiv prvoapelanta kao tuženog radi predaje u posjed, obavezan je prvoapelant da tužiteljki preda u posjed poslovni prostor u Banjoj Luci, preciziran u presudi, uz naknadu troškova postupka. Istom presudom odbijen je kao neosnovan prijedlog tužiteljke za izdavanje sudske mjere obezbjeđenja kojom bi se zabranilo prvoapelantu otuđenje, opterećenje, prenos i upis prava svojine i svako drugo raspolaganje poslovnim prostorom. U obrazloženju presude je navedeno da je tužiteljka podnijela tužbu protiv prvoapelanta radi predaje u posjed poslovnog prostora. U tužbi je navela da je 1991. godine zaključila ugovor o udruživanju sredstava sa PIP-om „Ingram“ Banja Luka, čiji je pravni sljedbenik PP „Forma“ Banja Luka. Takođe, tužiteljka je vodila postupak protiv PP „Forma“ u predmetu koji je zaveden pod brojem P-2039/97 a koji je spojen sa predmetom P-783/96, te je donesena presuda u korist tužiteljke, ali je zbog otvaranja stečajnog postupka nad PP „Forma“, postupak prekinut. Tužiteljka je ispunila sve svoje obaveze prema prodavcu, a u tužbi je isticala da prvoapelant nije dokazao sa kim je sklopio ugovor i kakav ugovor, a iz svega proizilazi da je sklopio ugovor o kupoprodaji, jer su bili izvedeni radovi i objekat je bio dovršen u smislu gradnje predviđene u tužiteljkinom ugovoru. S obzirom na to da je tužiteljka izmirila svoje zakonske obaveze prema PP „Forma“, nije bilo razloga da se poslovni prostor proda drugoapelantu. Prvoapelant je izjavio prigovor pasivne legitimacije, jer sa tužiteljkom nije u obligacionom odnosu, kao i prigovor aktivne legitimacije. Prvoapelant je isticao da je zakonit i savjestan posjednik na osnovu kupoprodajnog ugovora od 19. oktobra 2005. godine. Prvoapelant je, takođe, osporio identitet prostora, te je isticao da tužiteljka nije dokazala da je na nju prenesena svojina na poslovnom prostoru.

6. Nakon sprovedenog dokaznog postupka u kojem je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju i saslušao parnične stranke sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da su poslovni prostori u predmetnoj zgradi koji su bili predmet kupoprodaje završeni, da se oni koriste, te da su se stekli uslovi za podnošenje tužbe i predaju u posjed individualno određene stvari. Stoga je sud odbio kao neosnovan prigovor da tužiteljka nije aktivno legitimisana za podnošenje tužbe za predaju individualno određene stvari za koju tvrdi da ima jače pravo. Osim toga, sud je zaključio da se radi o poslovnom prostoru, te da je tužiteljka 1991. godine prostor kupila od PP „Ingram“, ali ga nije preuzela u posjed zbog opštepoznatih opkolnosti, te da je kasnije preduzeće „Ingram“ preuzelo preduzeće PP „Forma“ koje je odbilo da poslovni prostor preda tužiteljki. Tužiteljka je izdejstvovala nepravosnažnu sudsku odluku, ali je postupak protiv PP „Forma“ prekinut zbog otvaranja stečaja na tom preduzeću. Nadalje, u svom iskazu tužiteljka je pojasnila gdje se lokal nalazi i da je u cijelosti izmirila svoje obaveze. Takođe, tužiteljka je istakla da je sve vrijeme dok je trajao postupak obilazila poslovni prostor i da je saznala da se u posjedu prostora nalazi drugoapelant koji je kasnije prodao poslovni prostor prvoapelantu. U svom iskazu prvoapelant je naveo da je poslovni prostor kupio od drugoapelanta nakon uvida u ugovor koji je zaključen između drugoapelanta i PP „Forma“. Činjenicu da nije postao gruntovni vlasnik je saznao odmah, jer je obaviješten da nisu ni ostali, što mu nije smetalo da kupi poslovni prostor. Prilikom kupovine nije provjeravao da li se vodi neki sudski postupak. Takođe, on je izjavio da ga je tužiteljka pronašla i rekla mu da potražuje poslovni prostor, ali mu je drugoapelant rekao da ništa ne brine.

7. Sud je pročitao ugovor o kupoprodaji zaključen između prvoapelanta i drugoapelanta i utvrdio da je predmet ugovora bio poslovni prostor pod poslovnim brojem L-23. Saslušanjem prvoapelanta sud je utvrdio da se on nije uknjižio kao vlasnik, odnosno izdejstvovao rješenje kod nadležnog organa za polaganje isprava za upis prava svojine etažnih vlasnika na poslovnom prostoru. Dakle, kako je konstatovao sud, radi se u situaciji u kojoj ni tužiteljka ni prvoapelant nisu uknjižili pravo svojine i imaju tretman pretpostavljenih vlasnika koji su individualno određenu stvar pribavili teretno u skladu sa članom 41 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima.

8. Nadalje, sud se pozvao na odredbu člana 37 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima kojom je utvrđeno pravo vlasnika stvari da tužbom zahtijeva predaju u posjed od lica u čijoj je faktičkoj vlasti stvar i koje pravo ne zastarijeva. Sud je, takođe, istakao da je članom 20 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima utvrđeno da se pravo svojine stiče po samom zakonu, pravnim poslom i nasljeđivanjem, a članom 41 istog zakona određeno je da lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način a nije znalo ili nije moglo znati da nije postalo vlasnik stvari ima pravo zahtijevati njen povrat i od savjesnog posjednika kod kojeg se stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu. Sud je zaključio da se pravo svojine stiče pravnim poslom i upisom u zemljišne knjige. Sud je, takođe, istakao da tužiteljka nije izdejstvovala upis u zemljišnu knjigu, a jače pravo na posjed temelji na ugovoru o regulisanju međusobnih prava i obaveza. Međutim, po mišljenju suda, ugovor djeluje samo među ugovornim stranama dok se ne izdejstvuje upis prava svojine u javne knjige. Stoga, kada se oba lica smatraju pretpostavljenim vlasnikom iste stvari, jači pravni osnov ima ono koje je stvar steklo teretno, a ako su osnovi isti, onda prednost ima lice kod kojeg se stvar nalazi. Sud je stoga zaključio da je u ovom postupku teret tužiteljke da dokaže koji bi posjed bio kvalifikovan, tj. zakonit i savjestan i da je posjed tuženog slabijeg kvaliteta, kao i da je tražena stvar koja je individualno određena identična sa onom koju je ranije imala. Što se tiče kvaliteta posjeda, tužiteljka je, prema mišljenju suda, stekla pravni osnov za sticanje prava na posjed na osnovu ugovora koji je zakonit, a kojim je regulisano da će prodavac (PP „Ingram“) izgraditi novu individualno određenu stvar. Dakle, prodavac stvari (PP „Ingram“) je sagradio novu individualno određenu stvar i pravo na posjed tužiteljke je stečeno na osnovu zakonitog pravnog posla i na zakonitom osnovu.

9. Kod utvrđivanja kvaliteta posjeda nije dovoljno pozivanje posjednika na ugovor koji je pravno valjan, odnosno na činjenicu savjesnosti posjeda da nije znao, niti je mogao znati da stvar koju drži nije njegova, odnosno da je prethodni prodavac savjestan. Sud se pozvao na odredbu člana 7 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je određeno da su stranke dužne da iznesu činjenice na kojima temelje svoje navode, te da izvedu dokaze kojim dokazuju postojanje činjenica. U ovom postupku nije dovoljna tvrdnja prvoapelanta kod dokazivanja kvaliteta posjeda da je njegov prodavac (drugoapelant) bio savjestan posjednik, odnosno kvalifikovani vlasnik, te da mu je predočio ugovor o udruživanju sredstava koji je zaključen sa PP „Forma“. Takvu činjenicu je u ovom postupku trebalo dokazati, a to prvoapelant nije dokazao - da je njegov prednik u konkretnom slučaju saslušani svjedok (drugoapelant) pribavio stvar na zakonit način. Dakle, prvoapelant nije izveo dokaz da je drugoapelant u vrijeme prodaje stvari bio vlasnik, odnosno pretpostavljeni vlasnik individualno određene stvari, a što u konkretnom slučaju posjed prvoapelanta čini slabijim u odnosu na tužiteljku.

10. Kod zauzimanja ovog kriterijuma i utvrđivanja jačeg prava na posjed kod kvalifikovanog pozivanja na posjed tužiteljke i prvoapelnata, sud je primijenio pravila iz paragrafa 372 bivšeg Opšteg građanskog zakonika koji je djelimično citirao. Pošto u konkretnom slučaju prvoapelant nije dokazao da je stvar čija se predaja u posjed traži pribavio od kvalifikovanog posjednika, odnosno od lica koje je u momentu kupoprodaje bio pretpostavljeni vlasnik, dakle, imao je isti kvalitet posjeda kao i sam prvoapelant, to je sud obavezao prvoapelanta da preda poslovni prostor tužiteljki.

11. Sud je istakao da je tužiteljka predlagala da sud naloži prvoapelantu da dostavi ugovor o udruživanju sredstava-kupovini poslovnog prostora, koji je zaključen između PP „Forma“ i drugoapelanta, a kojem se izvođenju protivio sam prvoapelant, kojem „je bilo u interesu da dokaže zakonitost svog posjeda izvođenjem ovog dokaza“.

12. U obrazloženju je nadalje navedeno da je kod odlučivanja u postupcima po reivindikacionim tužbama - tužbama za predaju u posjed uslov za predaju u posjed dokazivanje jačeg prava i da za nalaganje predaje u posjed nije nužno da se utvrdi ništavost, odnosno traži poništenje ugovora na osnovu kojih je određeno lice pribavilo određenu stvar ili pravo, već se isti ugovori ocjenjuju prilikom donošenja odluke u postupku kao prethodno pitanje, kada je u pitanju kvalitet ugovora, odnosno pribavljanje određenih stvari u posjed, a sve u smislu odredbe člana 41 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Stoga je sud donio navedenu odluku.

13. Protiv prvostepene presude žalbu je izjavio prvoapelant, kao i drugoapelant koji se pridružio prvoapelantu, kao umješač, a koji je pobijao prvostepenu presudu iz svih razloga kao prvoapelant. Osim toga, iz činjenica predmeta proizilazi da je drugoapelant posebnim podneskom predložio prekid predmetnog postupka dok se ne okonča sudski postupak po njegovoj tužbi protiv tužiteljke i prvoapelanta kao tuženih.

14. Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 023985 09 Gž od 26. januara 2010. godine kojom je žalbu prvoapelanta uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je odbio tužbeni zahtjev tužiteljke da joj prvoapelant preda poslovni prostor i naknadi troškove postupka. Istom presudom obavezana je tužiteljka da prvoapelantu naknadi troškove postupka. Stavom 3 izreke presude odbijen je zahtjev za prekid postupka glavnog umješača drugoapelanta.

15. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo činjenice koje je utvrdio prvostepeni sud, kao i zaključak prvostepenog suda. Okružni sud je istakao da je prvoapelant pravilno naveou žalbi da nijedna od parničnih stranaka nije stekla pravo svojine na poslovnom prostoru, u skladu sa članom 33 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. U takvoj situaciji Okružni sud je zaključio da prvostepeni sud nije mogao da donese odluku primjenom člana 372 Opšteg građanskog zakonika, nego samo primjenom člana 41 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, odnosno po osnovu jačeg pravnog osnova. Nadalje, sud je pojasnio šta podrazumijeva jači pravni osnov, pa je utvrdio da tužiteljka i prvoapelant imaju ugovore kao pravni osnov. Ugovor tužiteljke, prema mišljenju suda, nije ovjeren kod suda i nije potpisan pred svjedocima za razliku od ugovora prvoapelanta koji je ovjeren pred sudom. U situaciji kada savjesnost stranaka nije upitna, jedini pravilan zaključak je da prvoapelant ima jači osnov, jer drži poslovni prostor u posjedu, na osnovu valjanog pravnog posla. Pogrešan stav prvostepenog suda je proizašao iz mišljenja tog suda da prvoapelant predmetni polovni prostor nije stekao zakonito. Međutim, navedeni stav prvostepenog suda je pogrešan i suprotan odredbi člana 72 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima kojim je propisano da se savjesnost državine pretpostavlja. Prema tome, po mišljenju drugostepenog suda, prvostepeni sud je pogrešno zaključio, suprotno odredbi 72 stav 3 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, da prvoapelant treba da dokaže da je savjestan držalac. Zbog takvog stava, na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je dugostepeni sud žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je odbio tužbeni zahtjev tužiteljke.

16. U vezi sa zahtjevom drugoapelanta, kao umješača na strani prvoapelanta, da sud donese rješenje o prekidu postupka do pravosnažnog okončanja postupka po njegovoj tužbi (protiv tužiteljke i prvoapelanta), Okružni sud je prijedlog odbio, jer je utvrdio da drugoapelant nije dokazao da su se stekli uslovi za prekid postupka u skladu sa članom 379 stav 2 ZPP.

17. Protiv drugostepene presude reviziju je izjavila tužiteljka. Vrhovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 023985 10 Rev od 21. avgusta 2012. godine kojom je reviziju usvojio, drugostepenu presudu preinačio i presudio tako što je žalbu prvoapelanta odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

18. U obrazloženju presude sud je naveo činjenična utvrđenja prvostepenog suda, te zaključak prvostepenog suda, kao i zaključak drugostepenog suda. Vrhovni sud je naveo da drugostepena presuda nije pravilna. S tim u vezi, Vrhovni sud se pozvao na član 41 st. 1 i 2 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima kojim je propisano da lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu na zakonit način, a nije znalo ili nije moglo znati da nije postalo vlasnik, ima pravo zahtijevati njen povrat i od savjesnog držaoca kod kojeg se stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu. Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su osnovi iste jačine, prednost ima lice kod kojeg se stvar nalazi.

19. Dakle, Vrhovni sud je istakao da nije sporno da je tužiteljka sa PP “Ingram“ zaključila Ugovor o udruživanju sredstava pod brojem 219/91 za izgradnju poslovnog prostora opšte namjene, a gradnja je bila obaveza prodavca PP „Ingram“ i da ga preda u posjed tužiteljki za ugovorenu kupoprodajnu cijenu. Imajući u vidu odredbe ugovora koji je zaključen između tužiteljke i PP „Ingram“, sud je zaključio da se radi o kupoprodajnom ugovoru čiji je predmet buduća stvar. Nadalje, kod nesporne činjenice da je tužiteljka isplatila kupoprodajnu cijenu u cijelosti, a da PP „Ingram“ nije predao u posjed poslovni prostor tužiteljki, tužiteljka je nakon završetka opštepoznatih okolnosti (od 1992. do 1996. godine) vodila postupak protiv PP „Ingram“, odnosno njegovog nasljednika PP „Forma“, da joj preda u posjed poslovni prostor, kao i Božo Gajić koji se tada nalazio u poslovnom prostoru. Kod ovako utvrđenih činjenica, sud je zaključio da je ugovor tužiteljke pravno valjan, jer je u pretežnom dijelu ispunjen, nedostaje samo predaja u posjed poslovnog prostora tužiteljki. Nadalje, tužiteljka je zaključila ugovor o udruživanju sredstava sa PP „Ingram“ a prvoapelant sa drugoapelantom ugovor o kupoprodaji.

20. Takođe je nesporno utvrđeno da je prvoapelant sa drugoapelantom zaključio ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora, koji je ovjeren kod Osnovnog suda 19. oktobra 2005. godine, a iz toga ugovora proizilazi da je drugoapelant stekao pravo svojine na poslovnom prostoru na osnovu ugovora o udruživanju sredstava sa PP „Forma“ (ugovor od 4. avgusta 2003. godine). Vrhovni sud je nadalje istakao da nije izvršen uvid u ugovor o udruživanju sredstava koji je zaključio drugoapelant sa PP „Forma“, ali je činjenica da je prometovan isti poslovni prostor koji je već PP „Forma" prodalo tužiteljki. Samim tim, prema mišljenju suda, ni drugoapelant nije mogao na prvoapelanta prenijeti pravo svojine na poslovnom prostoru, jer i nije imao pravo svojine, zato što ga nije stekao od svog prethodnika. Naime, PP „Forma“ nije imalo pravo da raspolaže njime. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je neprihvatljiv zaključak drugostepenog suda, jer ugovor između prvoapelanta i drugoapelanta nije pravno valjan, jer je zaključen protivno odredbi člana 12 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega je ništav u smislu člana 103 ZOO i ne proizvodi pravno dejstvo. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da tužiteljka ima pravni osnov za sticanje svojine, a prvoapelant ga nema, te je samim tim jača u pravu u smislu odredbi člana 41 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelanti ističu da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da je drugoapelant preuzeo poslovni prostor od PP „Forma“ na osnovu ugovora o udruživanju sredstava, i to nedovršeni poslovni prostor na kojem je dalje preduzeo radnje radi završetka radova i tehničkog prijema objekta, te nije mogao ni pomisliti da postoji spor oko poslovnog prostora koji je nekoliko godina koristio, a zatim ga prodao prvoapelantu. Nadalje, apelanti ističu da sudovi nisu utvrdili kako je i ko izgradio poslovni prostor ( PP “Ingram“ ili PP „Forma“). Apelanti ističu da je Vrhovni sud donio odluku navodeći da drugoapelant nije mogao prenijeti pravo svojine na poslovnom prostoru, jer ga nije imao s obzirom na to da to pravo nije stekao od svog prethodnika, a nigdje ne pominje da li je to pravo stekla tužiteljka. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud zaključak o jačem pravu iznio negacijom prava raspolaganja PP „Forma“ a nije donio zaključak o savjesnosti kupca drugoapelanta, a zatim i prvoapelanta. Pri tome apelanti ističu da je Vrhovni sud citirao odredbu člana 41 st. 1 i 2 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, ali je nije primijenio, dok je primijenio odredbu člana 103 ZOO, pa je obrazloženje proizvoljno. Nadalje, apelanti ističu da je drugoapelantu priznato svojstvo glavnog umješača na strani tuženog (prvoapelanta), ali je njegov zahtjev za prekid postupka (do okončanja postupka koji je on pokrenuo protiv tužiteljke i prvoapelanta) odbijen, što je Vrhovni sud potpuno ignorisao. Osim toga, Vrhovni sud uopšte nije razmotrio žalbu drugoapelanta. Takođe, u dopuni apelacije apelanti su se pozvali na Odluku Ustavnog suda broj AP 3311/12, te su naveli da je odluka Vrhovnog suda suprotna dosadašnjoj praksi redovnog suda i navedenoj odluci Ustavnog suda i da se stvara pravna nesigurnost, jer se u istim predmetima donose različite odluke. U dopuni apelacije od 4. decembra 2014. godine apelanti su tražili da sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti izvršenje pravosnažne odluke. Apelanti su istakli da je izvršenje bilo zakazano za 27. novembar 2014. godine na način koji apelanti smatraju nezakonitim, te da iz svega proizilazi jedna pristrasnost suda i želja da se prvoapelant deložira iz posjeda. Takođe, apelanti navode da izvršenje nije sprovedeno, ali misle da će opet uskoro biti zakazana deložacija zbog čega su tražili donošenje privremene mjere. Apelanti su naveli i neke činjenice iz postupka koji je pokrenuo drugoapelant protiv tužiteljke i prvoapelanta, te istakli da će im deložiranjem iz posjeda biti nanesena nesaglediva šteta, jer će drugoapelant morati vratiti primljeno po osnovu ugovora prvoapelantu, a drugoapelant se nema od koga namiriti.

b) Odgovor na apelaciju

22. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nisu prekršena prava apelanata na koja se pozivaju, te da je sud dao iscrpne razloge u osporenoj presudi.

23. U odgovoru na apelaciju tužiteljka je navela da je odluka pravilna i zakonita.

V. Relevantni propisi

24. U Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90) relevantne odredbe glase:

Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

Član 37. stav 1.

Vlasnik može tužbom zahtjevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarjeva.

Član 41. stav 2.

Lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo i nije moglo znati da nije postalo vlasnik (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo da zahtjeva njen povraćaj i od savjesnog držaoca kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarjeva.

Član 72.

Državina je zakonita ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu koji je potreban za sticanje prava svojine i ako nije pribavljena silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja.

Državina je savjesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova.

Savjesnost državine se pretpostavlja.

25. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostavrivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.

Član 103. stav 1.

Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

VI. Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelant je primio 15. septembra, a drugoapelant 11. septembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 20. oktobra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

30. Apelanti pobijaju navedenu presudu, tvrdeći da su im tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (…).

33. Prije svega, u konkretnom slučaju radi se o postupku u kojem je tužiteljka tražila predaju u posjed poslovnog prostora koji drži prvoapelant, dakle, radi se o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.

34. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i pogrešno utvrdio činjenice, te nije razmotrio žalbu drugoapelanta, kao i donio odluku koja je suprotna ranijoj praksi.

35. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

36. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

37. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud na osnovu člana 41 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljke osnovan, jer je tužiteljka dokazala da je stekla valjan pravni osnov za razliku od prvoapelanta koji nije dokazao kvalitet posjeda, odnosno da je savjestan posjednik i kvalifikovani vlasnik. Drugostepeni sud je tužbeni zahtjev tužiteljke odbio navodeći da prvostepeni sud nije primijenio član 41 stav 2 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima i da je postupio suprotno odredbi člana 72 stav 3 istog zakona. Vrhovni sud je preinačio drugostepenu presudu i presudio da se žalba prvoapelanta odbija i prvostepena presuda potvrđuje uz pozivanje na član 41 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, te je naveo da je tužiteljkin ugovor u pretežnom dijelu ispunjen, kao i da je PP „Forma“ raspolagalo prostorom kojim kao prodavac nije moglo da raspolaže, jer je prostor njen pravni prednik prodao tužiteljki, pa drugoapelant nije mogao da prenese pravo svojine na poslovnom prostoru na prvoapelanta, jer ga ni sam nije imao s obzirom na to da to pravo nije stekao od svog prethodnika. Vrhovni sud se još pozvao na čl. 12 i 103 ZOO.

38. Dakle, imajući u vidu zaključak Vrhovnog suda, koji je uz pozivanje na relevantne materijalnopravne propise za svoje odlučenje u obrazloženju osporene odluke dao iscrpne razloge, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne može da nađe proizvoljnost u odluci Vrhovnog suda. Ovo pogotovo kada se ima u vidu da činjenično stanje nije bilo sporno u toku postupka, a da su sudovi na tri instance primijenili iste relevantne propise. Međutim, prvostepeni sud, a isto je potvrdio Vrhovni sud, utvrdio je da prvoapelant nije dokazao savjesnost posjeda, odnosno da drugoapelant nije mogao prenijeti na njega pravo svojine, jer je drugoapelantu prodat poslovni prostor sa kojim PP „Forma“ nije moglo da raspolaže. Apelacioni navodi koji upućuju da nisu ispitane činjenice, kao i posjed drugoapelanta, a zatim i prvoapelanta su stoga neosnovani, jer su sudovi upravo to razmotrili. Osim toga, drugoapelant se poziva na svoju savjesnost, te traži i prekid konkretnog postupka, do okončanja postupka po njegovoj tužbi, a što je sud odbio, čime je, kako navodi, stanje ostalo neutvrđeno, odnosno presuda bez obrazloženja. Međutim, Ustavni sud primjećuje da su okolnosti u vezi sa posjedom i prvoapelanta i drugoapelanta, odnosno načinom sticanja poslovnog prostora apelanti mogli i trebali dokazati radi uspjeha u parnici. Međutim, upravo suprotno, kako proizilazi iz obrazloženja prvostepene presude, prvoapelant se protivio izvođenju dokaza na okolnost „savjesnosti“ prvoapelanta i drugoapelanta, odnosno osnova po kojem drži poslovni prostor. Nadalje, apelanti ističu da Vrhovni sud revizijom uopšte nije odlučio o žalbi drugoapelanta. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u okviru revizionih navoda tužiteljke, koja je izjavila reviziju, odlučio o reviziji, te očigledno da u tom dijelu odluka drugostepenog suda nije ni dovedena u pitanje. Osim toga, iz drugostepene presude (kojom su apelanti bili zadovoljni) proizilazi da je drugostepeni sud žalbu prvoapelanta uvažio, a u dispozitivu odlučio samo o zahtjevu drugoapelanta o prekidu postupka, koji je odbio, a što očigledno drugoapelant nije dovodio u pitanje, već je isto postalo „sporno“ tek kada je Vrhovni sud uvažio reviziju i preinačio drugostepenu odluku. Pri tome Ustavni sud ukazuje da iz presude drugostepenog suda proizilazi da se drugoapelant, kako je navedeno u presudi, pridružio žalbi prvoapelanta, te da je prvostepenu presudu pobijao iz istih razloga i sa istim prijedlogom. S obzirom na navedeno, u takvim se okolnostima, imajući u vidu da je drugoapelant u predmetnom postupku imao status umješača koji, prema odredbi člana 369 ZPP, „ ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim licima jedna od stranaka uspije“, te činjenica da sud u izreci nije eksplicitno naveo da se uvažava i žalba drugoapelanta, koji se pridružio prvoapelantu kao umješač, ne može voditi zaključku o povredi drugoapelantovih ustavnih prava. Stoga, Ustavni sud nalazi da su ovi navodi apelanata irelevantni i da ne mogu dovesti u pitanje pravičnost postupka. Dakle, Ustavni sud konstatuje da apelanti navodima iz apelacije nisudoveli u sumnju pravilnost odluke Vrhovnog suda u smislu zadovoljenja standarda iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka, te materijalno pravo tumače na način koji ide njima u korist.

39. Takođe, Ustavni sud primjećuje da su se apelanti pozvali na Odluku broj AP 3311/09 od 10. oktobra 2012. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud utvrdio da obrazloženja redovnih sudova nisu proizvoljna, već u skladu sa pravom na pravično suđenje, u situaciji kada je apelant (u navedenom predmetu) kao tužilac tražio predaju u posjed poslovnog prostora koji su tuženi (bračni par) koristili po osnovu ugovora sa PP „Forma“, a koji je, u konačnici, odlukom redovnih sudova odbijen, primjenom člana 41 stav 2 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, jer je utvrđeno jače pravo kod tuženih koji su u posjedu stana. Međutim, Ustavni sud ne može da ne primijeti da su činjenice u konkretnom predmetu, za razliku od predmeta broj AP 3311/09, bitno drugačije. U predmetu broj AP 3311/09 utvrđeno je da su i tuženi sa pravnim sljednikom prodavca zaključili ugovor o kupoprodaji spornog stana (koji je nakon što je dovršena izgradnja imao stanovite razlike u kvadraturi u odnosu na stan čija je izgradnja bila predviđena ugovorom koji je zaključio tužilac (apelant u predmetu broj AP 3311/09), da su i tuženi platili kupoprodajnu cijenu, da su 1996. godine uvedeni u posjed stana na način propisan zakonom u čijem su posjedu iako nisu stekli pravo svojine na tom stanu. Stoga je neprihvatljivo stanovište apelanata da se radi o istom predmetu. Zbog svega navedenog, Ustavni sud nalazi da nema ništa u osporenoj odluci što bi ukazivalo na pogrešnu primjenu materijalnog prava, pogrešno utvrđene činjenice ili proizvoljnost u odlučivanju, odnosno da je došlo do povrede garancija iz prava na pravično suđenje kada je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljke da joj prvoapelant preda u posjed poslovni prostor.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

41. Ustavni sud primjećuje da su apelanti naveli da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje, prije svega, da je prvoapelant tuženi, te da je njemu nametnuta obaveza da preda u posjed poslovni prostor tužiteljki. Ustavni sud, takođe, primjećuje da se navodi o povredi prava imovinu, u suštini, svode na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, koje je Ustavni sud razmotrio u prethodnim tačkama odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani u odnosu na prvoapelanta.

42. Imajući u vidu da i drugoapelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud primjećuje da je drugoapelant u postupku učestvovao kao umješač na strani prvoapelanta, te je osporenom presudom utvrđena obaveza samo prvoapelantu protiv kojeg je i pokrenut postupak. Pravna pozicija drugoapelanta kao umješača je bila da „pomogne“ prvoapelantu da uspije u parnici, te ga osporena presuda direktno ne pogađa, niti zadire u njegovo pravo na imovinu. Osim toga, drugoapelant prejudicira da neće moći da naplati sredstva uložena u poslovni prostor. Međutim, Ustavni sud primjećuje da eventualni obligacionopravni odnosi nisu bili predmet konkretnog postupka, kao i da sva eventualna potraživanja po osnovu ulaganja drugoapelant može potraživati u nekom drugom postupku. Stoga su apelantovi navodi da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu neosnovani.

43. Ustavni sud, stoga, zaključuje da u konkretnom predmetu nisu povrijeđena prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

44. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud na utvrđeno činjenično stanje od nižestepenih sudova jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

45. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada prvoapelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, odnosno kada osporenom odlukom uopšte nije odlučivano o pravima i obavezama drugoapelanta.

46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere.

48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3679/12 (M. U. i M. G.) | Sudska praksa | Aktio