Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4077/12 (S.M.)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4077/12

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4077/12, rješavajući apelaciju S.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S.M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 088941 11 Rev od 30. augusta 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 004921 10 Gž od 15. aprila 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. S.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Nisad Omerović, advokat iz Lukavca, podnio je 22. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 088941 11 Rev od 30. augusta 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 P 004921 10 Gž od 15. aprila 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i „Sisecam Soda Lukavac“ d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 31. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 19. novembra, a Kantonalni sud 28. novembra 2014. godine. Tuženi nije dostavio odgovor u ostavljenom roku koji je istekao.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-001025 od 18. juna 2010. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i poništeno Rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu broj 1700/09 od 27. aprila 2009. godine u odnosu na apelanta i naloženo tuženom da apelanta vrati na posao i rasporedi ga na radno mjesto na kojem je bio raspoređen prije otkaza, uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa, počev od 13. maja 2009. godine kao dana prestanka radnog odnosa, pa do povratka na rad. Presudom je obavezan tuženi da apelantu na ime neisplaćenih plaća za period od 16. maja 2009. godine do 25. aprila 2010. godine, kao dana sačinjavanja nalaza i mišljenja vještaka, isplati precizirani iznos sa kamatom počev od dana presuđenja pa do konačne isplate, kao i da Zavodu za PIO uplati doprinose za isti period u iznosu preciziranom u presudi. Presudom je obavezan tuženi da apelantu naknadi troškove postupka precizirane u presudi.

6. Općinski sud je naveo da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrdio da je apelant bio zaposlenik tuženog počev od 1. oktobra 2007. godine do 27. aprila 2009. godine, da je rješenje o otkazu ugovora o radu doneseno primjenom čl. 98. i 99. Zakona o radu, odnosno čl. 41. i 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, i da apelantu prestaje radni odnos nakon isteka otkaznog roka od 15 dana od dana uručenja rješenja zbog tehničkih, ekonomskih i finansijskih razloga tuženog, kao i da apelantu pripada pravo na otpremninu. U obrazloženju odluke kojom se otkazuje apelantu ugovor o radu navedeno je da je ono donijeto radi reduciranja radne snage kod tuženog nastale uslijed svjetske ekonomske krize i radi zbrinjavanja zaposlenih predviđena je otpremnina u skladu sa Zakonom o radu i Pravilnikom tuženog.

7. Nadalje, utvrđeno je da je nesporno da je apelantu prestao radni odnos 16. maja 2009. godine, istekom 15 dana od dana uručenja rješenja o otkazu ugovora. Također, nesporno je da je tuženi prvobitno donio odluku o smanjenju broja zaposlenih, 16. februara 2009. godine, nakon čega je održan sastanak u prisustvu izvršnog direktora za ljudske resurse i predstavnika Sindikata tuženog (17. februara i 23. marta 2009. godine) nakon čega je tuženi donio akt pod nazivom Program zbrinjavanja viška zaposlenika, koji je uz dopis 27. aprila 2009. godine dostavljen sindikalnoj organizaciji tuženog na konsultacije u skladu sa članom 99. Zakona o radu. Nakon toga Sindikat tuženog je dostavio dopis tuženom, te je održan sastanka 17. aprila 2009. godine. Utvrđeno je i da su 24. marta 2009. godine i 17. aprila 2009. godine održani sastanci uprave tuženog sa sindikalnom organizacijom, te da je tuženi na tom sastanku, vezano za prijedloge sindikalne organizacije, istakao da nema mogućnosti za zbrinjavanje viška zaposlenika, pa ni u pojedinačnim slučajevima, iako je Sindikat predložio da svi radnici solidarno snose dio troškova kako bi se zadržali na radu svi zaposlenici do 31. decembra 2009. godine.

8. Općinski sud je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju, te je zaključio da je 79 radnika tuženog dobilo otkaz ugovora o radu u skladu sa čl. 98. i 99. Zakona o radu, odnosno čl. 41. i 42. Zakona o izmjenama Zakona o radu, koje je tuženi pravdao ekonomskim i tehničkim razlozima. Općinski sud je nadalje naveo da je odredbama člana 32. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama) propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok ako je takav otkaz opravdan iz tehničkih, ekonomskih ili organizacionih razloga, a ako se, zbog kapaciteta i ekonomskog stanja poslodavca, ne može osnovano očekivati da poslodavac zaposli zaposlenika na druge poslove, ili da ga obrazuje, tj. osposobi za rad na drugim poslovima. Navedeno je i da je propisano da je poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika a koji u periodu od naredna tri mjeseca ima namjeru da, zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga, za više od 10% zaposlenika otkaže ugovor o radu, ali najmanje za petoricu zaposlenika, obavezan da se konsultira sa vijećem zaposlenika. Ako ono nije formirano, propisano je da postoji obaveza konsultacija sa sindikatom koji predstavlja najmanje 10% zaposlenika, kao i da se navedena konsultacija zasniva na aktu u pismenoj formi koji je pripremio poslodavac i dostavio vijeću zaposlenika ili sindikatu prije konsultacija i započinje najmanje 30 dana prije obavijesti o otkazu zaposlenicima. Osim toga, navedeno je da je članom

108. Zakona o radu propisano da zaposlenici kod poslodavca koji redovno zapošljava najmanje 15 zaposlenika imaju pravo da formiraju vijeće zaposlenika koje će ih zastupati kod poslodavca u zaštiti njihovih prava i interesa a ako kod poslodavca nije formirano vijeće zaposlenika, sindikat ima obaveze i ovlaštenja koja se odnose na ovlaštenja vijeća zaposlenika u skladu sa zakonom. Općinski sud je istakao da su navedene odredbe Zakona o radu istovjetne odredbama čl. 23, 24, 25. i 31. Zakona o vijeću zaposlenika.

9. S tim u vezi, navedeno je da je utvrđeno da zaposlenici tuženog nisu formirali vijeće zaposlenika, ali da su formirali sindikalnu organizaciju. Općinski sud je naveo da je utvrđeno da iz akta Kantonalne uprave za inspekcijske poslove od 11. maja 2009. godine, koji je ta inspekcija uputila Sindikatu radnika hemije i nemetala u FBiH, a koji je, u suštini, odgovor na zahtjev Sindikata za inspekcijski pregled tuženog vezano za otpuštanje 79 zaposlenika, proizlazi da je inspekcija izvršila pregled kod tuženog u tri navrata (datumi precizirani u presudi), te da je utvrđeno i zapisnički konstatirano da tuženi nije pribavio saglasnost sindikalne organizacije prije donošenja odluke o otkazu zaposlenicima-muškarcima starijim od 55 godina i ženi starijoj od 50 godina, a što je suprotno članu 26. Zakona o vijeću zaposlenika, kao i da nije pribavio prethodnu saglasnost za otkaz zaposlenicima kod kojih postoji promijenjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invaliditeta, što je suprotno odredbama člana 67. Zakona o radu i člana 26. Zakona o vijeću zaposlenika. Nadalje je navedeno da iz priloženih tabelarnih prikaza zaposlenika koji su predviđeni za otkaz, jer su tehnološki višak, proizlazi da je invalida rada ukupno 25, a ostalih radnika 54.

10. S tim u vezi je istaknuto da je nesporno i da je tuženi dao apelantu i još grupi od navedenih 79 radnika otkaz ugovora o radu. Međutim, iz svega proizlazi da je tuženi odluku o smanjenju broja zaposlenika donio bez obaveznih prethodnih konsultacija sa sindikalnom organizacijom, jer su ovi razgovori bili informativnog karaktera. Time je tuženi odluku o smanjenju broja radnika od 16. februara 2009. godine, prema mišljenju suda, donio, a da se prije donošenja odluke nije konsultovao sa Sindikatom, dakle, nije ispoštovao odredbu člana 23. Zakona o vijeću zaposlenika. Stoga je Općinski sud zaključio da je odluka tuženog ništava u skladu sa članom 25. Zakona o vijeću zaposlenika, a njena ništavost povlači i ništavost rješenja o otkazu ugovora o radu. Općinski sud je naveo i da je neprihvatljiva tvrdnja tuženog da mu nije bila potrebna saglasnost Sindikata s obzirom na to da se radi o otpuštanju većeg broja radnika zbog ekonomskih razloga, kao i da program zbrinjavanja radnika sadrži sve elemente propisane odredbama Zakona o radu, te je time ispunjena obaveza tuženog. Općinski sud je naveo da je ovo isticanje neosnovano, jer je program zbrinjavanja viška zaposlenika dostavljen Sindikatu 27. marta 2009. godine u svrhu konsultiranja u smislu odredbi čl. 98. i 99. Zakona o radu, te ne sadrži izričit i jasan poziv Sindikatu za izjašnjenje da li je saglasan sa odlukom tuženog. Tako šta, prema mišljenju suda, ne proizlazi ni iz sadržaja programa o zbrinjavanju radnika, pa je pozivanje tuženog na odredbe člana 26. stav 2. Zakona o vijeću zaposlenika neosnovano. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je otkaz ugovora o radu koji je dobio apelant nezakonit, te je donio presudu kao u dispozitivu.

11. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 03 0 P 002540 10 Gž od 18. februara 2011. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Presudom je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove sastava žalbe u iznosu i roku preciziranom u presudi dok je odbijen apelantov zahtjev da mu se naknade troškovi sastava odgovora na žalbu.

12. U obrazloženju presude je navedeno da je osnovan žalbeni navod tuženog da je u osporenoj presudi pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, ali da nije pravilno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Kantonalni sud je naveo da Općinski sud nije imao osnov u provedenim dokazima da zaključi da je rješenje o otkazu ugovora o radu apelantu nezakonito i da je odluka tuženog o smanjenju broja zaposlenika ništava u skladu sa čl. 23. i 25. Zakona o vijeću zaposlenika. Ovo iz razloga što je, prema stanju spisa, tuženi namjeravanu odluku da otkaže ugovore o radu za više od 10% zaposlenika, zbog ekonomskih razloga, od 16. februara 2009. godine dostavio Sindikatu koji predstavlja zaposlenike tuženog, jer nije formirano vijeće zaposlenika, 17. februara i 24. marta 2009. godine o čemu postoje zapisnici u spisu. Nakon toga 27. marta 2009. godine tuženi kao poslodavac donio je program zbrinjavanja viška zaposlenika kod tuženog u skladu sa članom 98. Zakona o radu koji je, također, dostavio Sindikatu zaposlenika 27. marta 2009. godine. Dakle, kako je obrazložio Kantonalni sud, tuženi je ispoštovao proceduru predviđenu odredbom člana 23. stav 1. alineja 2. i člana 24. stav 1. Zakona o vijeću zaposlenika. Zbog toga je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je odluka tuženog od 16. februara 2009. godine ništava. Također, program zbrinjavanja viška zaposlenika od 27. marta 2009. godine je, prema mišljenju Kantonalnog suda, donijet u skladu sa članom 99. Zakona o radu. Navedeno je da je tuženi ispoštovao proceduru konsultiranja sa Sindikatom zaposlenika, jer program sadrži sve podatke koje predviđa odredba člana 99. Zakona o radu. Osim toga, tuženi je, kako je naveo Kantonalni sud, u roku započeo konsultaciju sa Sindikatom zaposlenika - 30 dana prije davanja obavijesti apelantu o otkazu ugovora o radu, dostavljanjem programa o zbrinjavanju radnika Sindikatu zaposlenika tuženog (27. marta 2009 godine), Sindikat je sa tuženim kao poslodavcem raspravljao o programu 17. aprila 2009. godine, a apelantu je otkazan ugovor o radu 27. aprila 2009. godine. Iz sadržaja izvedenih dokaza proizlazi da je Sindikat zaposlenika bio upoznat sa namjerom tuženog i da je pri tome nudio rješenje problema u vidu podmirenja dijela troškova radi zadržavanja zaposlenika u radnom odnosu do 31. decembra 2009. godine, što za tuženog nije obavezujuće a u svemu tome Sindikat nije sporio postojanje ekonomskih razloga koje je tuženi naveo u svojim aktima (što proizlazi iz zapisnika). Kantonalni sud je posebno naglasio da tuženi u konkretnom slučaju, kada iz sadržine dokaza proizlazi da se ne radi o zaposleniku koji spada u „zaštićenu kategoriju“ (nije utvrđena smanjena radna sposobnost niti po starosnoj dobi), za davanje otkaza nije morao imati posebnu saglasnost vijeća zaposlenika ili sindikata u skladu sa članom 67. Zakona o radu i člana 26. stav 1. alineja 2. Zakona o vijeću zaposlenika. Kantonalni sud je stoga zaključio da je pogrešan stav prvostepenog suda da je nezakonito rješenje o otkazu ugovora o radu apelantu, kao i da mu pripadaju prava navedena u prvostepenoj presudi.

13. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 32 0 Rs 088941 11 Rev od 30. augusta 2012. godine reviziju odbio kao neosnovanu.

14. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, pravilan je zaključak drugostepenog suda da sastanci održani između tuženog i Sindikata potvrđuju da Sindikat nije osporio postojanje ekonomskih razloga koje je tuženi naveo u svojim aktima, niti je u vezi sa tim stavio primjedbu u svom izjašnjenju. Iz izvještaja direktora tuženog, finansijskog izvještaja, te sadržaja Programa zbrinjavanja vidljivo je da je tuženi, pored tehničkih, naveo i ekonomski razlog kao osnov za predviđeno otkazivanje ugovora o radu i naveo da je, zbog globalne ekonomske krize, imao negativne rezultate poslovanja, kao i gubitke koji su potvrđeni od revizorske kuće. U spornoj odluci o otkazu ugovora o radu apelantu navedeno je kao razlog da ekonomska kriza direktno utječe na pad cijena proizvoda tuženog i opadanje potražnje, zbog čega je donio odluku o reduciranju fiksnih troškova, što se odrazilo na smanjenje prekomjernog i nepotrebnog broja zaposlenih i realiziranja ulaganja u modernizaciju pogona iz kojih razloga je broj zaposlenika postao višak. Nadalje, Vrhovni sud je prihvatio zaključak drugostepenog suda da nije bilo povreda procedure iz čl. 98. i

99. Zakona o radu na osnovu kojih je donijeto zakonito rješenje o otkazu ugovora o radu u vezi sa članom 23. stav 1. alineja 2. i člana 24. stav 1. Zakona o vijeću zaposlenika. Ovo iz razloga što je akt u pismenoj formi pod nazivom Program zbrinjavanja viška zaposlenika u tabelarnoj formi sa kategorijom zaposlenika za kojima je prestala potreba tuženi dostavio sindikalnoj organizaciji, da je sa predstavnicima sindikalne organizacije održan sastanak, da je ta organizacija dostavila u roku svoje pismeno očitovanje i prijedlog koji nije obavezan za poslodavca, kao i da je spomenuti program dostavljen Sindikatu 30 dana prije otkaza ugovora o radu. Vrhovni sud je naveo da je inspekcijskim nadzorom konstatirano da se tuženi konsultirao sa Sindikatom u smislu člana 98. Zakona o radu. Vrhovni sud je nadalje naveo odredbu člana 87. stav 1. tačka 1. Zakona o radu koja propisuje da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz otkazni rok, ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga, a prema stavu 2 istog člana, taj otkaz je dopušten ako poslodavac ne može zaposliti radnika na drugim poslovima. Tuženi je, s tim u vezi, naveo da je 12 radnika prerasporedio, ali za apelanta nije postojala ta mogućnost, što apelant u toku postupka nije osporio.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno u konstataciji suda da je postupak konsultacija zakonit. Apelant navodi da mu je pravo povrijeđeno zbog zloupotreba odredaba Zakona o radu od poslodavca koje se tiču načina davanja otkaza i prinudnom odustajanju od prava na sudsku zaštitu koje je poslodavac (tuženi) pokušao izdjejstvovati zaključenjem ugovora o otpremnini. Navodi da je Vrhovni sud u više svojih presuda zauzeo potpuno različit stav od ovog u njegovom slučaju, te da je u njima proglasio nezakonitim i ništavim ugovore kojim su se tužitelji u tim predmetima odrekli prava na sudsku zaštitu, te utvrdio da procedura donošenja rješenja o otkazu ugovora u tim predmetima nije ispoštovana a da je u njegovom slučaju, i u još samo nekoliko slučajeva, utvrđeno da je procedura ispoštovana. Apelant smatra da je ovakvim ponašanjem Vrhovnog suda do sada 16 radnika tuženog vraćeno na posao, a apelant je ostao bez posla, te smatra da je u odnosu na sve radnike istog tuženog morao biti primijenjen isti standard i donesene istovjetne presude.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom postupku nije došlo do kršenja apelantovog prava i da apelaciju treba odbiti.

17. Kantonalni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani i da taj sud ostaje kod razloga koje je dao u osporenoj presudi.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00, 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 87.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako: 1. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili 2. zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1.ovog člana, ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje, odnosno osposobi za rad na drugim poslovima.

Član 98.

Poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika, a koji u periodu od naredna tri mjeseca ima namjeru da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga za više od 10% zaposlenika otkaže ugovor o radu, ali najmanje petorici zaposlenika, dužan se konsultirati sa vijećem zaposlenika, a ako kod istog poslodavca nije formirano vijeće zaposlenika, sa sindikatom koji predstavlja najmanje 10% zaposlenika.

Član 99.

Obaveza konsultiranja u smislu člana 98. ovog zakona:

1. zasniva se na aktu u pismenoj formi koji je pripremio poslodavac;

2. započinje najmanje 30 dana prije davanja obavijesti o otkazu zaposlenicima na koje se odnosi.

Akt u pismenoj formi iz stava 1.ovog člana dostavlja se vijeću zaposlenika ili sindikatu prije početka konsultovanja, a sadrži, naročito, slijeće podatke:

-razloge za predviđeno otkazivanje ugovora o radu;

-broj i kategoriju zaposlenika za čije je ugovore predviđen otkaz;

-mjere za koje poslodavac smatra da se pomoću njih mogu izbjeći neki ili svi predviđeni otkazi (npr. raspoređivanje zaposlenika na drugo radno mjesto kod istog poslodavca, prekvalifikacija gdje je to potrebno, privremeno skraćivanje radnog vremena);

-mjere za koje poslodavac smatra da bi mogle pomoći zaposlenicima da nađu zaposlenje kod drugog poslodavca;

-mjere za koje poslodavac smatra da se mogu poduzeti u cilju prekvalifikovanja zaposlenika radi zapošljavanja kod drugog poslodavca;

Ako u periodu od jedne godine od otkazivanja ugovora o radu, u smislu člana 98. ovog zakona, poslodavac namjerava da zaposli zaposlenike sa istim kvalifikacijama i stepenom stručne spreme, prije zapošljavanja drugih lica će ponuditi zaposlenje onim zaposlenicima čiji su ugovori o radu otkazani.

Član 103.

Zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava.

Podnošenje zahtjeva iz stava 1.ovog člana ne sprječava zaposlenika da traži zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

Zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa.

Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu, u skladu sa zakonom, može se predvidjeti postupak mirnog rješavanja radnog spora, u kom slučaju rok za podnošenje zahtjeva nadležnom sudu teče od dana okončanja ovog postupka.

Ukoliko se postupak ne okonča u skladu sa stavom 4.ovog člana u razumnom roku, zaposlenik ima pravo da podnese tužbu nadležnom sudu.

Član 108.

Zaposlenici kod poslodavca koji redovno zapošljava najmanje 15 zaposlenika, imaju pravo da formiraju vijeće zaposlenika, koje će ih zastupati kod poslodavca u zaštiti njihovih prava i interesa.

Ako kod poslodavca nije formirano vijeće zaposlenika, sindikat ima obaveze i ovlaštenja koja se odnose na ovlaštenja vijeća zaposlenika, u skladu sa zakonom.

19. U Zakonu o vijeću zaposlenika („Službene novine FBiH“ broj 38/04) relevantne odredbe glase:

Član 23.

Prije donošenja odluke značajne za prava i interese zaposlenika poslodavac se obavezno konsultuje sa vijećem zaposlenika o namjeravanoj odluci, a naročito kada se radi o:

• donošenju pravilnika o radu;

• namjeri poslodavca da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga otkaže ugovor o radu za više od 10% zaposlenika, ali najmanje petorici;

• planu zapošljavanja, premještaju i otkazu;

• mjerama u vezi zaštite zdravlja i zaštite na radu;

• značajnim promjenama ili uvođenju nove tehnologije;

• planu godišnjih odmora;

• rasporedu radnog vremena;

• noćnom radu;

• naknadama za izume i tehnička unapređenja;

• drugim odlukama za koje je kolektivnim ugovorom predviđeno konzultiranje vijeća uposlenika u njihovom donošenju.

Član 24.

Podaci o namjeravanoj odluci iz člana 23. ovog Zakona dostavljaju se vijeću zaposlenika najmanje 30 dana prije donošenja odluke.

Vijeće zaposlenika u roku od sedam dana od dana dostavljanja podataka iz stava 1. ovog člana o namjeravanoj odluci dostavlja primjedbe i prijedloge kako bi rezultati konzultacija mogli uticati na donošenje namjeravane odluke.

Ako se vijeće uposlenika ne izjasni o namjeravanoj odluci poslodavca u roku iz stava 2. ovog člana, smatra se da nema primjedbi i prijedloga.

Član 25.

Odluka poslodavca donesena suprotno odredbama ovog Zakona o obavezi konsultovanja s vijećem zaposlenika ništavna je .

Član 26.

Poslodavac može, samo uz prethodnu saglasnost vijeća uposlenika, donijeti odluku o:

• otkazu članu vijeća uposlenika;

• otkazu zaposleniku kod kojeg postoji promijenjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti;

• otkazu zaposleniku starijem od 55 godina i ženi starijoj od 50 godina;

• prikupljanju, obrađivanju, korištenju i dostavljanju podataka trećim licima o zaposleniku.

Ako se vijeće zaposlenika u roku od 10 dana od dana tražene saglasnosti pisano ne izjasni o davanju suglasnosti, smatra se da je suglasno sa odlukom poslodavca.

Ako vijeće zaposlenika uskrati saglasnost na odluku iz stava 1. ovog člana, rješavanje spora povjerava se arbitraži.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 088941 11 Rev od 30. augusta 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. oktobra 2012. godine a apelacija je podnesena 22. novembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama prekršeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

27. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosio na ostvarivanje prava iz radnog odnosa, dakle, da se radilo o utvrđivanju apelantovih građanskih prava i obaveza, te su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenljivi.

28. Apelant smatra da je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je utvrđeno da postupak donošenja odluke o prestanku radnog odnosa apelanta nije bio nezakonit i jer su redovni sudovi u ostalim predmetima 16 od 79 zaposlenika tuženog koji su dobili otkaz riješili pozitivno a apelant je ostao bez posla. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta, kako su to obrazložili redovni sudovi, proizlazi da je tuženi prije donošenja rješenja o otkazu ugovora o radu apelantu i ostalih 79 zaposlenih izvršio konsultacije sa sindikalnom organizacijom na način propisan zakonom

- dostavljen pismeni program zbrinjavanja radnika koji su višak, postupak konsultiranja je trajao 30 dana, održani sastanci sa sindikalnom organizacijom, te je u konačnici tuženom dostavljen prijedlog sindikalne organizacije za zbrinjavanje navedenih radnika do kraja 2009. godine. Osim toga, proizlazi da činjenica da tuženi, zbog ekonomskih problema, nije prihvatio prijedlog sindikalne organizacije za zbrinjavanje tih radnika, što, prema obrazloženju tih sudova, ne čini postupak donošenja rješenja nezakonitim, budući da, shodno zakonskim odredbama, poslodavac nije obavezan da postupi u skladu sa prijedlogom sindikalne organizacije. Ustavni sud zapaža i da je, kako su to obrazložili i Kantonalni sud i Vrhovni sud, navedene činjenice istakao i prvostepeni sud, ali da je, i pored toga, zaključio da tuženi nije izvršio konsultacije sa sindikalnom organizacijom zbog čega su ti sudovi i zaključili da je prvostepeni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da u navedenom obrazloženju Kantonalnog suda i Vrhovnog suda nema ništa što bi ukazivalo da su ti sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo zbog čega Ustavni sud apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na ovo pitanje smatra neosnovanim.

31. Nadalje, apelant navodi da je tuženi uvjetovao isplatu otpremnine, ali se navedena dokumentacija ne odnosi na odricanje od sudske zaštite. Međutim, Ustavni sud primujećuje da je apelant uživao sudsku zaštitu i da to nije upitno, te je ovo navođenje paušalno. Konačno, Ustavni sud zapaža da apelant navodi da je samo u odnosu na njega utvrđeno da je postupak donošenja rješenja o otkazu ugovora o radu zakonit, dok se u odnosu na ostale radnike utvrđuje da su rješenja nezakonita, te da je nesporno trebalo donijeti iste odluke u odnosu na sve radnike, jer se radi o istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz presuda koje je u korist svojih tvrdnji apelant dostavio uz apelaciju proizlazi da se u tim predmetima radi o drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Naime, iz navedenih presuda (u kojima je Vrhovni sud uvažio revizije tužitelja i preinačio presude Kantonalnog suda na način da je tužbe tuženog odbio i potvrdio prvostepene, usvajajuće, presude) proizlazi da su radnici tuženog koji su tužitelji u navedenim predmetima ili od nadležnih komisija proglašeni invalidima određenih kategorija, te je za njih utvrđena smanjena radna sposobnost, ili se radi o licima kod kojih, zbog vrste radnog mjesta, postoji neposredna opasnost od nastanka invalidnosti, ali da tuženi, kako je to konstatirala i inspekcija, nije u njihovom slučaju tražio izričitu saglasnost sindikalne organizacije za otkaz, što je suprotno odredbama člana 67. Zakona o radu i člana 26. Zakona o vijeću zaposlenika. U vezi s tim, Ustavni sud upućuje na već citirane odredbe člana 26. Zakona o vijeću zaposlenika koji se analogno primjenjuje na članove sindikalnih organizacija u preduzećima u kojima vijeće nije formirano i kojim je izričito propisano da poslodavac bez saglasnosti vijeća zaposlenika, odnosno sindikalne organizacije ne može otkazati ugovor o radu zaposleniku kod kojeg postoji promijenjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti, a ako tu saglasnost ne dobije, pristupa se rješavanju tog pitanja pred arbitražom. Imajući u vidu navedeno, te kako iz stanja spisa ne proizlazi da se kod apelanta radi o istoj ili sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u navedenim predmetima koje apelant dostavlja kao dokaz u korist svojih tvrdnji, Ustavni sud smatra i apelantovo pozivanje na navedene predmete neosnovanim.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

33. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi čije su presude osporene apelacijom proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je postupak donošenja rješenja o otkazu ugovora o radu apelantu donesen od tuženog u postupku propisanom odredbama Zakona o radu i Zakona o vijeću zaposlenika i kada se sudska praksa na koju ukazuje apelant ne može primijeniti u konkretnom slučaju, jer apelantu nije utvrđena invalidnost niti smanjena radna sposobnost kao tužiteljima u tim predmetima.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4077/12 (S.M.) | Sudska praksa | Aktio