Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3264/15 (V. S.)

Odluka donesena 27. 08. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3264/15

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

27. 08. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. septembra 2015. godine, u predmetu broj AP 3264/15, rješavajući zahtjev Vladimira Savića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Vladimira Savića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Vladimir Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, podnio je 27. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 041666 14 Rev od 12. maja 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 041666 11 Gž od 11. oktobra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 041666 06 P od 20. avgusta 2010. godine.

2. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio preduzimanje bilo kakvih pravnih postupaka uknjižbe na strani drugotuženog i njegovog uvođenja u posjed spornog stana, do donošenja svoje odluke.

3. Prvostepenom Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 041666 06 P od 20. avgusta 2010. godine oglašen je ništavim kupoprodajni ugovor zaključen između apelanta zastupanog po punomoćniku, prvotuženom, kao prodavca sa jedne strane i drugotuženog kao kupca s druge strane, ovjeren pred Općinskim sudom II u Sarajevu pod brojem Ov 1989/03 od 7. aprila 2003. godine i na osnovu kojeg je drugotuženi kupio stan u Sarajevu pobliže označen u izreci presude, pa se sljedstveno tome drugotuženi na predmetnom stanu briše kao vlasnik sa dijelom 1/1 i uspostavlja se prijašnje pravo vlasništva na način da se apelant ponovo upisuje kao vlasnik predmetnog stana, te se drugotuženi obavezuje da predmetni stan ptreda u posjed apelantu. Tuženi su obavezani da apelantu solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 7. 359,33 KM.

4. Drugostepenom Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 041666 11 Gž od 11. oktobra 2013. godine žalba drugotuženog je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena.

5. Odlučujući o reviziji drugotuženog, Vrhovni sud je donio Presudu broj 65 0 P 041666 14 Rev od 12. maja 2015. godine kojom je reviziju usvojio, nižestepen presude preinačio i odbio apelantov tužbeni zahtjev, te mu naložio da drugotuženom naknadi troškove cijelog postupka u iznosu od 9.165,19 KM.

6. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da se u konkrentoj pravnoj stvari radi o razrješenju pravnih odnosa nastalih između apelanta i prvotuženog zaključenjem ugovora o punomoćstvu, te izvršenjem tog ugovora, tj. obavljanjem pravnog posla, koji je bio predmet ugovora o punomoćstvu, obligacionog odnosa između vlastodavca, odnosno punomoćnika sa trećim licem, drugotuženim, pa je sporno pitanje da li je punomoćnik postupio protivno datom ovlaštenju pri obavljanju pravnog posla i da li je obavljeni pravni posao doveo do zasnivanja pravnog odnosa između vlastodavcaapelanta i trećeg licadrugotuženog.

7. Imajući u vidu odredbe člana 89. stav 1. i člana 91. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te činjenično utvrđenje da primljenu kupoprodajnu cijenu punomoćnik apelanta nije iskoristio za uplatu pansiona broj 5 kod AD „Konstruktor“ Srbinje, a što je bio uslov za prenos prava na kupca stana te da je prenos prava vlasništva izvršen nezavisno od tog uslova, Vrhovni sud je ocijenio da nije pravilan pravni zaključak nižestepenih sudova da je kupoprodajni ugovor zaključen mimo punomoći ništav u smislu odredbe člana 103. stav 1. ZOO, a što je bio osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva apelanta. U predmetnom sporu, po ocjeni Vrhovnog suda, punomoćnik apelanta, koji je učinio krivično djelo prevare, a koji je apelantov stan prodao po nižoj cijeni od cijene prema uputstvima od vlastodavca za kupovina pansiona broj 5 i koji primljeni iznos cijene po zaključenom ugovoru sa drugotuženim nije predao apelantu (vlastodavcu), je postupao nesavjesno i njegovo nesavjesno postupanje je dovelo do njegove odgovornosti apelantu kao vlastodavcu kome je prouzrokovana šteta, što je utvrđeno pravosnažnom krivičnom presudom kojom je i obavezan da štetu isplati apelantu. Po shavtanju Vrhovnog suda, tokom postupka apelant nije dokazao da je drugotuženi bio nesavjestan, da je znao ili mogao znati kolika je cijena pansiona i da punomoćnik neće izvršiti uplatu pansiona, odnosno da je nije izvršio po prijemu cijene prodatog stana.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su u predmetnom postupku redovni sudovi pogrešno i na njegovu štetu primijenili procesno i materijalno pravo.

9. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant navodi da bi uknjižba prava vlasništva na predmetnom stanu u korist drugotuženog, odnosno njegovo uvođenje u posjed bili zasnovani na ništavom ugovoru, pa stoga predlaže da Ustavni sud „zabrani“ izvršenje osporenih presuda.

10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3 i.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

12. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva isključivo na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da istaknuti navodi apelanta, na kojima zasniva predmetni zahtjev, u okolnostima konkretnog slučaju nisu dovoljni da bi Ustavni sud donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna i izvršna, odnosno smatra da apelant nije ponudio relevantne razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3264/15 (V. S.) | Sudska praksa | Aktio