Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2560/14 (AUTOPREVOZ“ a.d. Banjaluka)

Odluka donesena 02. 09. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2560/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

02. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. septembra 2015. godine, u predmetu broj AP 2560/14, rješavajući zahtjev „AUTOPREVOZ“ a.d. Banjaluka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev „AUTOPREVOZ“ a.d. Banjaluka za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. AUTOPREVOZ“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 31. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 006434 13 Rev od 19. marta 2014. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 006434 12 Pž od 18. juna 2013. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 006434 04 Ps od 9. oktobra 2012. godine. Apelacija je registrovana pod brojem 2560/14.

2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područna jedinica Banjaluka, da ne provodi Presudu Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 006434 12 Pž od 18. juna 2013. godine, odnosno da naloži tom organu da ne provodi nijednu odluku sudova i drugih državnih organa u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu na nekretninama pobliže označenim u zahtjevu za donošenje privremene mjere, do donošenja odluke o apelaciji.

3. Apelant je 7. juna 2014. godine podnio Ustavnom sudu novu apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 006434 13 Rev od 19. marta 2014. godine, Presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 006434 12 Pž od 18. juna 2013. godine i Presude Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 006434 04 Ps od 18. juna 2012. godine, koja je registrovana pod brojem AP 2676/14. Apelant je takođe zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Gradu Banjaluka, „Toplana“ a.d. Banjaluka i „Hidro-kop“ d.o.o. Banjaluka dalje izvođenje radova na nekretninama apelanta do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

4. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2560/14 i AP 2676/14., u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2560/14.

5. Prvostepenom Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 006434 04 Ps od 9. oktobra 2012. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca Grada Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužilac), kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o regulisanju međusobnih odnosa ugovornih strana, vezanih za dislokaciju Stare autobuske stanice u Banjaluci broj 05-1867/79 zaključen 16. oktobra 1979. godine između pravnog prednika tužioca i pravnog prednika tuženog (apelanta), te da tužilac ima pravo svojine na nekretninama pobliže označenim u stavu 1. izreke prvostepene presude, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se tužilac na osnovu presude uknjiži kao vlasnik i posjednik na navedenim nekretninama sa 1/1 dijela u javnim evidencijama RUIGIP PJ Banjaluka. Tužilac je obavezan da apelantu preda u posjed slobodne od lica i stvari nekretnine pobliže označene u stavu 2. izreke presude, u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja. Tužilac je obavezan da isplati apelantu troškove postupka u iznosu od 10.108,80 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od pravosnažnosti presude pa do isplate.

6. Okružni privredni sud je obrazložio svoju odluku time da tužilac zbog toga što nije dostavio originalni ugovor nego njegovu kopiju, a koji ugovor nije ovjeren pred nadležnim sudom, nije dokazao da je ugovor i zaključen između parničnih stranaka. Okružni privredni sud je dalje zaključio da su stranke zaključile ovakav ugovor, odnosno da postoji negdje originalni primjerak ugovora, da ni tada ovaj ugovor ne bi ispunjavao zakonsku formu propisano odredbama čl. 9. Zakona o prometu nepokretnosti, da sankcija nedostatka potrebne forme je propisana članom 70. ZOO koji propisuje da ugovor koji nije zaključen u propisanoj formi nema pravno dejstvo. Okružni privredni sud je još zaključio da tužilac nije dokazao da su parnične stranke izvršile ugovorene obaveze jer nema dokaza u vidu zapisnika o primopredaji ili zapisnika o uvođenju u posjed, kao i da tužilac nije dokazao da je izvršio plaćanje naknade tuženom koja je ugovorena ugovorom.

7. Drugostepenom Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 006434 12 Pž od 18. juna 2012. godine, koja je donesena nakon održane rasprave, žalba tužioca je uvažena, prvostepena Presuda Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 006434 04 Ps od 9. oktobra 2012. godine je preinačena i usvojen je tužbeni zahtjev tužioca. Apelantu je naloženo da tužiocu na ime troškova postupka isplati iznos od 16.300,00 KM u roku od 15 dana. Protivtužbeni zahtjev apelanta da sud obaveže tužioca da mu preda u posjed nekretnine pobliže označene u izreci presude odbijen je kao neosnovan.

8. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Viši privredni sud, cijeneći izvedene dokaze na glavnoj raspravi, kao i isprave koje su stranke kao dokaze izvele pred prvostepenim sudom, utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono utvrđeno u prvostepenoj presudi. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da iz Presude Osnovnog suda broj Ps 480/88 od 20. juna 1986. godine koja je postala pravosnažna 25. novembra 1988. godine proizlazi da je u postupku povodom kojeg je donesena navedena presuda nesporno utvrđena činjenica o postojanju ugovora između parničnih stranaka i da apelant nije ispunio svoje obaveze iz ugovora od 16.oktobra 1979. godine i 22. oktobra 1979. godine, a da je ugovor u cijelosti ili djelimično izvršen. Viši privredni sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev tužioca o pravnoj valjanosti ugovora broj 05-1867/79 koji je zaključen između parničnih stranaka 16. oktobra 1979. godine i to pravnog prednika tužioca i pravnog prednika apelanta, pozivajući se na odredbe člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, kao i odredbe člana 2. citiranog zakona kojim je propisano da pod prometom nepokretnosti u smislu ovog zakona se podrazumijeva između ostalog i drugi vid raspolaganja nepokretnosti u društvenoj svojini, u konkretnom slučaju se radi o prenosu prava korištenja na nekretninama. Viši privredni sud je zaključio da je tužilac isplatio apelantu cijenu iz ugovora i da je ugovor izvršen u cijelosti, u konkretnom slučaju apelant je predao sporne nekretnine tužiocu dobrovoljno, odnosno putem suda. S tim u vezi je istaknuto da je u postupku utvrđeno da su tužiocu odobrena sredstva za namjenu iz ugovora od strane banke odnosno da je Fond za obnovu i razvoj odobrio sredstva na ime otkupa dijela Stare autobuske stanice kao i na ime rekonstrukcije ulica, te da u toku predmetnog postupka apelant nije dokazao da je u odnosu na ugovorenu cijenu iz predmetnog ugovora podnosio tužbu protiv tužioca radi isplate cijene, odnosno radi ispunjenja ugovora, ili da je podnosio eventualnu tužbu zbog predaje u posjed ukoliko je smatrao da ugovorena cijena nije isplaćena od strane tužioca, ili da tužilac-protivtuženi nekretnine eventualno koristi protivpravno.

9. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu i podnio apelaciju Ustavnom sudu.

10. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 189/11 od 27. februara 2014. godine kojom odbacio kao nedopuštenu apelantovu u apelaciju AP 4144/13 podnesenu protiv Presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 006434 12 Pž od 18. juna 2012. godine zato što je bila preuranjena jer je postupak povodom revizije bio u toku pred Vrhovnim sudom.

11. Rješenjem Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 006434 13 Rev od 19. marta 2014. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 006434 12 Pž od 18. juna 2012. godine s obzirom da vrijednost spora ne prelazi iznos od 20.000,00 KM.

12. Rješenjem Odjeljenja za komunalne i stambene poslove i poslove saobraćaja Grada Banjaluka broj 05-370-2076/2014 od 30. maja 2014. godine dato je odobrenje preduzeću „Toplana“ a.d. Banjaluka za „uzdužno prekopavanje javne asfaltne površine površine parking prostora, ukupne površine 104 m , u Ul. Vidovdanskoj i to od raskrsnice ulica Milana Tepića i Vidovdanske (parking prostor „Autobuska stanica I i II) pa do raskrsnice ulica Vidovdanske i Grčke (parking prostor „Autobuska stanica I i II), a u svrhu sanacije postojeće vrelovodne mreže.“

13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su u predmetnom postupku redovni sudovi nepotpuno i pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno na njegovu štetu primijenili materijalno i procesno pravo. Takođe ističe da je postupak nerazmno dugo trajao što je omogućilo tužiocu da sve vrijeme trajanja postupka ubire prihode od predmetnih nekretnina.

14. Obrazlažući zahtjev za donošenje privremene mjere u predmetu AP 2560/14 ističe da su osporene odluke nezakonite, te da bi njihovim provođenjem u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu pretrpio ogromnu štetu, s obzirom da je dio predmentih nekretnina apelant otuđio teretnim pravnim poslom privrednom društvu „Bewo Real Estate“ d.o.o. Banjaluka i, ukoliko bi došlo do provođenja presude Višeg privrednog suda, kupoprodajni ugovor se ne bi mogao provesti i kupac bi mogao tražiti raskid ugovora i povrat kupoprodajne cijene od apelanta.

15. U vezi sa zahtjevom ističe da tužilac i faktičkim radnjama uskraćuje apelantova imovinska prava, jer je Rješenjem svog Odjeljenja za komunalne i stambene poslove i poslove saobraćaja broj 05-370-

2076/2014 od 30. maja 2014. godine dao odobrenje za prekopavanje dijela predmentih nekretnina.

16. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

17. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

18. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

19. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant traži da Ustavni sud privremenom mjerom spriječi provođenje osporene presude Višeg privrednog suda u zemljišnim knjigama i katasraskom operatu, te da zabrani dalje radove na dijelu predmentih nekretnina. Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji, te navodima da je očigledno da će apelant pretrpiti štetu zbog izvršenja osporene presude i postupanja tužioca koje se temelji na osporenoj presudi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da donese privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnog suda i organa uprave po odluci koja je konačna i izvršna, odnosno koji bi ukazivali da bi donošenje takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem, odnosno koja je neophodna u interesu stranke ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

20. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2560/14 (AUTOPREVOZ“ a.d. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio