Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4241/14 (I. B. i S. R. i M. R.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4241/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine, u predmetu broj AP-4241/14, rješavajući apelacije Izeta Bošnjakovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Izet Bošnjaković protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 003698 13 REV od 3. juna 2014.
godine;
Suvad Račić protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 020514 14 GŽ od 4. augusta 2014. godine;
Munib Ružnić protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 027480 14 GŽ od 21. augusta 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4241/14 Izet Bošnjaković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mionice, podnio je 18. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 28 0 P 003698 13 REV od 3. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je potvrđena drugostepena presuda nadležnog suda, kojom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice kojeg je podnijela protiv apelanta u predmetu radi utvrđenja bračne stečevine. Apelant je, također, obavezan da tužiteljici naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je kuća parničnih stranaka, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, sagrađena za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice na temeljima stare kuće na placu apelanta, te shodno odredbi člana 251. stav 1. Porodičnog zakona ista čini bračnu stečevinu stranaka. Dalje je navedeno u osporenoj odluci da je tužiteljica, pored utvrđenja bračne stečevine, tražila i stjecanje prava vlasništva na spornoj nekretnini, kao i upis tog prava u javnim knjigama o nekretninama. Međutim, s tim u vezi je Vrhovni sud istakao da kako tužiteljica, u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva, nije izvodila dokaze, te kako iz spisa predmeta proizlazi da sporni objekat nije upisan u zemljišnim knjigama, pravilan je zaključak drugostepenog suda da se radi o nedokazanom i neutvrđenom pravu. U vezi sa revizionim prigovorima apelanta, koji su se ticali donatorskih sredstava uloženih u imovinu bračnih drugova i na čije ime su glasile te donacije, Vrhovni sud je naveo da se drugostepeni nadležni sud već izjasnio u obrazloženju svoje presude, koje u cjelosti prihvata i Vrhovni sud. U odnosu na ostale revizione navode apelanta i tužiteljice je navedeno u osporenoj odluci da oni nisu od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, pa ih Vrhovni sud kao takve nije ni posebno obrazlagao. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku FBiH.
2. AP-4404/14 Suvad Račić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bužima, kojeg zastupa Fikret Čelebić, advokat iz Novog Grada, podnio je 9. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 020514 14 GŽ od 4. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je potvrđena prvostepena presuda nadležnog suda u predmetu radi razvoda braka i izdržavanja bračnog druga. Naime, apelant je kao tužitelj obavezan da tuženoj, po osnovu izdržavanja, plaća mjesečni novčani iznos od 100,00 KM, počevši od 27. marta 2014. godine tako što će dospjele obroke isplatiti odjednom, a buduće dospjevajuće od 1. do 15. tekućeg mjeseca za protekli mjesec. U osporenoj odluci je Kantonalni sud istakao da je pravilno prvostepeni sud zaključio da se odluka o osnovanosti zahtjeva za izdržavanje ne može cijeniti samo prema trenutnim okolnostima, već da se trebaju cijeniti sve okolnosti od početka bračne zajednice do sada i očekivane okolnosti u bližoj budućnosti. S tim u vezi je dalje navedeno da apelant nije dokazao u kojoj mjeri i kolike prihode tužena ostvaruje od poljoprivrede, te da su neosnovani navodi apelanta da ona nije jasno postavila zahtjev za supružničko izdržavanje, kao i da su neosnovani navodi se tužena duže vrijeme samostalno izdržava, jer iz provedenih dokaza proizlazi da se ona izdržavala od primanja apelanta dok je trajala bračna zajednica, a kada je ista prekinuta onda dijelom od novčanih sredstava koje je apelant slao sinu dok je pohađao studij. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku FBiH.
3. AP-4562/14 Munib Ružnić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Cazina, kojeg zastupa Zlatko Pozderac, advokat iz Cazina, podnio je 24. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 027480 14 GŽ od 21. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je potvrđena prvostepena presuda nadležnog suda u predmetu razvoda braka i izdržavanja. Apelant je, naime, kao tužitelj obavezan da, na ime supružničkog izdržavanja, plaća tuženoj mjesečni novčani iznos od 350,00 KM od 26. decembra 2013. godine pa ubuduće sve dok za to budu postojali zakonski uslovi, dok je istovremenom odbijen apelantov zahtjev da tužena, na ime izdržavanja mldb djeteta (koje je povjereno apelantu na čuvanje i brigu) plaća mjesečni iznos od 200,00 KM. Također je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno u odnosu na zahtjev za supružničko izdržavanje da je tužena nezaposlena i teško bolesna, te da povećane troškove zbog liječenja i da nema nikakve imovine, već da živi zajedno sa apelantom u kući koja je napravljena u toku braka, a da apelant živi i radi u Austriji, slijedom čega je zaključeno da su ispunjeni zakonski uslovi u smislu odredbe člana
224. Porodičnog zakona FBiH da se udovolji ovom zahtjevu tužene, te da dosuđenim iznosom apelant može doprinositi izdržavanju tužene bez ugrožavanja svog egzistencijalnog minimuma i ulaganja posebnih napora. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku FBiH.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4241/14.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman