Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1158/14 (A. M. i drugi)
Odluka donesena 14. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Služnost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1158/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-1158/14, rješavajući apelacije Ante Mlinara i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Anto Mlinar, Mijo Mlinar, Mato Mlinar i Ivan Mlinar protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 128 0 P 000419 13 Rev od 20. februara 2014. godine i Envera Omerovića protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 005567 13 Gž od 30. januara 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1158/14 Anto Mlinar, Mijo Mlinar, Mato Mlinar i Ivan Mlinar (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Jajca, koje zastupa Emina Začiragić, advokat iz Jajca, podnijeli su 13. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 128 0 P 000419 13 Rev od 20. februara 2014. godine, kojim je kao nedozvoljena odbačena revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 1 P 000419 12 Gž od 29. marta 2013. godine, a kojom je potvrđena prvostepena presuda nadležnog suda u predmetu radi utvrđivanja nepostojanja prava služnosti puta. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti broj AP-2754/13 od 19. novembra 2013. godine, konstatuje se da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari naprijed navedena odluka Kantonalnog suda kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za utvrđenje da tuženi nisu stekli pravo služnosti puta u obimu pješačkog prolaza, provoda i progona stoke i provoza zaprežnih i motornih vozila preko spornih nekretnina koju su apelanti naslijedili iza svog oca, pa se tuženi imaju okaniti bilo kakve upotrebe puta, stalnog ili sezonskog, preko spornih nekretnina i prestati sa bilo kakvim uznemiravanjem apelanata u njihovim vlasničkim pravima na istima. Apelanti su, također, obavezani naknaditi tuženim troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelanti nisu nikada bili u faktičkom posjedu spornog dijela puta i nad njim nisu vršili bilo kakva vlasnička ovlaštenja. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da sporni dio puta, koji danas predstavlja sastavni dio lokalnog puta kojim prometuju i sredstva javnog prijevoza i na kojem se nalazi autobusko stajalište, više nema onakav karakter kakav je imao dok nije bio fizički odvojen od parcela prednika apelanata. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene drugostepene odluke primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku FBiH.
2. AP-1635/14 Enver Omerović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kemal Begović, advokat iz Gradačca, podnio je 7. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0P 005567 13 Gž od 30. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je potvrđena prvostepena presuda nadležnog suda kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je stekao pravo službenosti puta prolaskom traktora sa priključcima, pješice i progonom stoke preko poslužnih parcela tužene, te da je pravo službenosti prolaza stekao pravnim poslom, jer je između nasljednika umrlog L.L. 1989. godine izvršena usmena dioba nekretnina i da je tom usmenom diobom ustanovljena stvarna službenost puta u korist povlasnih parcela koje su u u toj usmenoj diobi pripale R.L., a put prolazi preko poslužnih parcela koje su pripale u diobi S.L. U obrazloženju osporene odluke je Kantonalni sud istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nije po osnovu pravnog posla stekao pravo stvarne službenosti, jer sporna usmena dioba iz 1989. godine nije mogla proizvesti nikakvo pravno dejstvo budući da nije bila zaključena u pisanoj formi, te da R.L. kome su pripale povlasne parcele nakon te diobe nije ušao u faktički posjed povlasnih parcela, niti ih je ikada koristio već je te njegove parcele koristio njegov brat S.L. Stoga su u tom smislu, po ocjeni Kantonalnog suda, neosnovani žalbeni navodi apelanta da se za stjecanje prava službenosti pravnim poslom nije zahtijevala pisana forma. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana
226. Zakona o parničnom postupku FBiH.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1158/14.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u postupcima, koji su okončani osporenim odlukama, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti iz predmeta AP-1158/14 su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman