Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-691/12 (M. H.)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-691/12

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 691/12, rješavajući apelaciju Mustafe Hrustanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Mustafe Hrustanovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 005315 11 Rev od 24.

novembra 2011. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Mustafe Hrustanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 005315 11 Rev od 24. novembra 2011. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 005315 10 Gž od 12. januara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 05315 85 P od 24.

septembra 2010. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mustafa Hrustanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnio je 20. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 005315 11 Rev od 24. novembra 2011. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 005315 10 Gž od 12. januara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 005315 85 P od 24. septembra 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda zatraženo je 4. decembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda zatraženo je 19. februara 2015. godine da dostavi na uvid spis broj 80 0 P 005315 85 P.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 9. decembra 2014. godine, Okružni sud 10. decembra 2014. godine, a Osnovni sud 10. decembra 2014. godine. Osnovni sud je dostavio traženi spis 3. marta 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Omer Hrustanović (u daljnjem tekstu: tužitelj) pokrenuo je 17. aprila 1985. godine parnični postupak protiv apelanta radi utvrđivanja prava vlasništva. Tužba je u Opštinskom sudu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) evidentirana pod brojem P.698/85.

6. Presudom Opštinskog suda broj P.698/85 od 5. juna 1986. godine utvrđeno je da je tužitelj zajednički i u dogovoru s apelantom sagradio stambenu zgradu na sprat (u daljnjem tekstu: sporni objekat) na zemljištu pobliže označenom izrekom presude (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište), pa mu stoga pripada pravo vlasništva od ½ dijela spornog objekta, a apelant je dužan priznati i dozvoliti da tužitelj u zemljišnim knjigama upiše pravo vlasništva na spornom objektu i pravo korištenja na predmetnom zemljištu na kojem je taj objekat sagrađen u jednakim dijelovima u korist tužitelja i apelanta.

7. Viši sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Viši sud), odlučujući o apelantovoj žalbi od 7. augusta 1986. godine izjavljenoj protiv prvostepene presude, Rješenjem broj Gž-38/87 od 2. novembra 1987. godine uvažio je žalbu, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. Osnovni sud je spise predmeta zaprimio 19. decembra 1987. godine.

8. Postupajući u ponovnom postupku, Osnovni sud je donio Presudu broj P. 2020/87 od 12. aprila 1989. godine i usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev, te utvrdio da je tužitelj zajednički i u dogovoru s apelantom sagradio sporni objekat na predmetnom zemljištu, pa mu stoga pripada pravo vlasništva na navedenom objektu u dijelu od po ½, što je apelant dužan priznati i dozvoliti da se tužitelj upiše u zemljišnim knjigama kao suvlasnik spornog objekta i s pravom korištenja predmetnog zemljišta sa dijelom od po ½.

9. Apelant je 18. aprila 1989. godine izjavio žalbu protiv presude Osnovnog suda od 12. aprila 1989. godine, koju je taj sud dostavio na odgovor tužitelju 18. augusta 1989. godine. Tužitelj je tom sudu dostavio odgovor 6. septembra 1989. godine.

10. Viši sud je Rješenjem broj Gž. 2009/89 od 20. novembra 1989. godine uvažio apelantovu žalbu, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje (spis je Osnovnom sudu dostavljen 24. aprila 1990. godine).

11. Osnovni sud je 14. septembra 1994. godine donio Rješenje broj P.506/90 o mirovanju postupka zbog tužiteljeve smrti, budući da tužitelj nije imao punomoćnika. Zatim je 29. septembra 1995. godine donio Rješenje broj P-461/94 kojim je postupak u predmetnoj pravnoj stvari prekinuo zbog ratnih okolnosti na području mjesne nadležnosti tog suda, uz napomenu da će se postupak nastaviti kada prestanu okolnosti koje su dovele do prekida ili kada jedna od parničnih stranaka predloži da se postupak nastavi.

12. Tužiteljeva supruga Vahida Hrustanović i kćerka Ešefa Hrustanović (u daljnjem tekstu: tužiteljice) podnijele su 12. marta 2002. godine zahtjev tom sudu za nastavak postupka i prijedlog da sud ponovo zakaže raspravu u konkretnoj pravnoj stvari. Osnovni sud je Rješenjem broj P- 461/94 od 25. marta 2002. godine udovoljio njihovom zahtjevu i zakazao i održao raspravu 3. oktobra 2002. godine, na kojoj je na prijedlog tužiteljica za određivanje privremene mjere Rješenjem broj P-651/02 utvrdio da je na prijedlog, rizik i trošak tužiteljica donio privremenu mjeru kojom se apelantu zabranjuje raspolaganje spornim objektom i predmetnim zemljištem do okončanja postupka. Istim rješenjem određeno je da se privremena mjera zabilježi u katastarsko-knjižnoj evidenciji Republičke uprave za geodetske poslove i katastar nekretnina PJ Bijeljina. U obrazloženju rješenja navedeno je da je u tom sudu u toku parnični postupak u vezi sa spornim stambenim objektom i predmetnim zemljištem, a da je nesporno da kod apelanta postoji očigledna namjera da raspolaže spornim nekretninama, što proizlazi iz činjenice da dovodi mušterije i nudi nekretnine na prodaju.

13. Protiv rješenja Osnovnog suda od 3. oktobra 2002. godine apelant je izjavio prigovor, koji je sud dostavio tužiteljicama na odgovor. Sud je zakazao raspravu za 31. januar 2003. godine. Raspravi nije pristupio uredno obaviješteni punomoćnik tužiteljica, zbog čega je taj sud raspravu odložio za 9. april 2003. godine. Rješenjem Osnovnog suda broj P.651/02 od 14. aprila 2003. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja tog suda od 3. oktobra 2003. godine.

14. U nastavku postupka Osnovni sud je Presudom broj P: 651/02 od 11. novembra 2004. godine utvrdio da su pravni prednik tužiteljica i apelant sporazumno i zajednički sagradili sporni objekat, prizemlje i sprat, na zajednički kupljenom predmetnom zemljištu, da su objekat podijelili na način da predniku tužiteljica pripadne prizemlje, a apelantu sprat, a da pravo trajnog korištenja predmetnog zemljišta na kojem se sporni objekat nalazi pripadne obojici sa po ½ dijela, što je apelant dužan priznati i pristati da se pravni prednik tužiteljica upiše u javnim knjigama kao vlasnik prizemlja spornog objekta i kao nosilac prava trajnog korištenja predmetnog zemljišta pobliže označenog izrekom te presude. Istom presudom apelant je obavezan da tužiteljicama kao tužiteljevim pravnim sljednicima isplati troškove postupka u iznosu od 1.799,00 KM.

15. Apelant je protiv presude Osnovnog suda od 11. novembra 2004. godine izjavio žalbu, koju je sud 30. novembra 2004. godine dostavio tužiteljicama na odgovor. Tužiteljice su dostavile odgovor sudu 13. decembra 2004. godine.

16. Okružni sud je Presudom broj Gž-46/05 od 16. aprila 2008. godine uvažio apelantovu žalbu, presudu Osnovnog suda od 11. novembra 2004. godine ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.

17. Osnovni sud je 30. juna 2009. godine od tužiteljica zatražio da urede tužbeni zahtjev. Tužiteljice su uređeni zahtjev dostavile sudu 15. jula 2009. godine. Osnovni sud je tužbeni zahtjev tužiteljica dostavio na odgovor apelantu 20. jula 2009. godine, a on je odgovor sudu dostavio 22. jula 2009. godine, nakon čega je taj sud zakazao i održao tri rasprave (17. augusta, 23. oktobra i 24. decembra 2009. godine).

18. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 005315 85 P od 24. septembra 2010. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljica koji glasi da su pravni prednik tužiteljica i apelant za vrijeme dok su živjeli u porodičnoj zajednici zajednički i sporazumno kupili predmetno zemljište na kojem su zajednički i sporazumno sagradili sporni objekat i odredili da svakom od njih pripadne suvlasnički dio od po ½ dijela spornog objekta i ½ dijela prava trajnog korištenja predmetnog zemljišta na kojem se navedeni objekat nalazi, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se pravni prednik tužiteljica upiše u zemljišnoj knjizi kao suvlasnik spornog objekta s dijelom od po ½ i kao nositelj prava trajnog korištenja predmetnog zemljišta također s dijelom ½. Istom presudom apelant je obavezan da tužiteljicama nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.080,00 KM.

19. Osnovni sud je nakon brojnih izvedenih dokaza u obrazloženju presude naveo da među parničnim strankama nije sporno da su pravni prednik tužiteljica i apelant (rođena braća) živjeli u zajedničkom domaćinstvu, odnosno u zajednici u vrijeme građenja spornog objekta, da nisu zaključili nikakav pismeni ugovor o gradnji ili slično, te da je među parničnim strankama sporan omjer ulaganja pravnog prednika tužiteljica i apelanta u izgradnju navedenog objekta. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je sporni objekat građen tako da sadrži dvije odvojene stambene cjeline, i to prizemlje i sprat, koje imaju zasebne ulaze i odvojena stepeništa, iz čega proizlazi da je očita namjera graditelja bila da izgrade dva posebna stana, da se u prizemlje spornog stambenog objekta uselio pravni prednik tužiteljica s porodicom, dok je na sprat istog objekta uselio apelant s porodicom. Iz navedenog slijedi da su pravni prednik tužiteljica i apelant na temelju usmenog dogovora – sporazuma, koji je postojao tokom gradnje navedenog objekta, utvrdili kome od njih pripada pravo suvlasništva na dijelovima objekta. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao na odredbu čl. 13. i 20. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03; u daljnjem tekstu: ZOSPO), kojim je propisano da se pravo vlasništva stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem, te da, ako više lica ima pravo suvlasništva na nepodijeljenoj stvari, kada je dio svakog od njih određen razmjerno prema cjelini (idealni dio), odnosno ako suvlasnički dijelovi nisu određeni pretpostavlja se da su jednaki. Dakle, Osnovni sud je u predmetnoj pravnoj stvari na temelju izvedenih dokaza i odredbi citiranog zakona zaključio da su pravni prednik tužiteljica i apelant sporni objekat sagradili u vrijeme trajanja porodične zajednice na osnovu usmenog sporazuma, što, prema ocjeni tog suda, predstavlja pravni osnov za sticanje prava vlasništva gradnjom, odnosno jer sporni objekat sa predmetnim zemljištem na kojem je izgrađen čine jednu cjelinu, pa se udio pravnog prednika tužiteljica i apelanta u sticanju prava suvlasništva na predmetnim nekretninama određuje u istom omjeru.

20. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 005315 10 Gž od 12. januara 2011. godine žalbe tužiteljica i apelanta odbijene su kao neosnovane i potvrđena je presuda Osnovnog suda od 24. septembra 2010. godine.

21. Okružni sud je, suprotno žalbenim navodima parničnih stranaka, zaključio da je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbe čl. 20. u vezi s čl. 13. ZOSPO-a odlučio kao u izreci presude. Naime, taj sud je utvrdio da parnične stranke žalbama ne osporavaju činjenice na temelju kojih je prvostepeni sud zasnovao osnovanost tužbenog zahtjeva, osim što apelant žalbom osporava doprinos pravnog prednika tužiteljica u sticanju prava suvlasništva na spornim nekretninama, ističući da je njegov doprinos izgradnji spornog objekta veći od doprinosa njihovog pravnog prednika. S tim u vezi, taj sud je uvidom u spise predmeta utvrdio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da su pravni prednik tužiteljica i apelant na spornim nekretninama stekli zajedničko vlasništvo jer suvlasnički dijelovi nisu određeni pa se u tom slučaju pretpostavlja da su jednaki. Okružni sud je, također, ukazao na to da zajedničar koji smatra da je njegov udio veći može zahtijevati da sud utvrdi veličinu njegovog udjela, što apelant u konkretnom slučaju nije zahtijevao, niti je predložio dokaze za utvrđenje da je njegov udio u spornim nekretninama veći od ½, što je bio dužan učiniti na način postavljanja određenog zahtjeva u pogledu utvrđivanja veličine njegovog idealnog dijela za koji smatra da mu pripada sa dokazima o veličini vrijednosti njegovog ulaganja u odnosu na ukupnu vrijednost zajednički stečene imovine. Zbog toga je sud njegovu žalbu odbio kao neosnovanu, zaključivši da u slučaju kada suvlasnički dijelovi nisu određeni pretpostavlja se da su u tom slučaju jednaki. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je na temelju člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.

22. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 005315 11 Rev od 24. novembra 2011. godine apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda od 12. januara 2011. godine odbijena je kao neosnovana. U obrazloženju presude je navedeno da kod utvrđenja da je sporni objekat sagrađen zajedničkim radom pravnog prednika tužiteljica i apelanta uz postignuti sporazum da svakom od njih pripadne suvlasništvo ½ dijela objekta, odnosno pravnom predniku tužiteljica prizemlje, a apelantu sprat kuće, Vrhovni sud smatra irelevantnim navode koji se tiču doprinosa pravnog prednika tužiteljica i apelanta samoj gradnji navedenog objekta, jer iz izvedenih dokaza nesporno proizlazi da su oni zaključenim usmenim sporazumom iskazali volju da svakome od njih pripadne u suvlasništvo ½ dijela objekta, te u istom omjeru pravo trajnog korištenja predmetnog zemljišta na kojem je taj objekat izgrađen. Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu prava na suđenje u razumnom roku obrazlaže činjenicom da je postupak trajao nerazumno dugo, s obzirom na to da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 17. aprila 1985. godine, a da je parnica pravosnažno okončana presudom Vrhovnog suda od 24. novembra 2011. godine, dakle poslije 26 godina, sedam mjeseci i osam dana, i bez obzira na to što navedeni period obuhvata i period ratnih dešavanja u BiH od 1992. godine do 1995. godine, smatra da se ne može tretirati da je konačna odluka donesena u razumnom roku. Stoga traži isplatu naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u iznosu od po 1.500,00 KM godišnje. Osim toga, apelant tvrdi da se osporene presude temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odredbi ZOSPO-a, te da mu je s tim u vezi povrijeđeno i pravo na imovinu, jer smatra da su sudovi bili dužni dokazati da je njegov udio u izgradnji spornog objekta bio veći od udjela pravnog prednika tužiteljica. Također, smatra proizvoljnim stav Okružnog i Vrhovnog suda koji su zaključili da nije zahtijevao niti predlagao dokaze za utvrđenje većeg suvlasničkog dijela, jer, kako navodi, postavlja se logično pitanje zbog čega bi on predlagao dokaze da se utvrdi da je suvlasnički dio pravnog prednika tužiteljica manji, kada je shodno odredbi člana 123. stav 1. ZPP teret dokazivanja bio na tužiteljicama kao tužiteljevim pravim sljednicama.

b) Odgovor na apelaciju

24. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude od 24. novembra 2011. godine. Smatra da pri donošenju presude nije povrijeđeno pravo na koje se apelant poziva u apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

25. Okružni sud navodi da je donoseći svoju odluku dao razloge koje smatra pravilnim i argumentiranim, stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

26. Osnovni sud apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije. V.Relevantni propisi

27. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) relevantne odredbe glase:

Član 13.

Više lica imaju pravo suvlasništva na nepodijeljenoj stvari, kada je dio svakog od njih određen srazmjerno prema cjelini (idealni dio).

Ako suvlasnički dijelovi nisu određeni, pretpostavlja se da su jednaki.

Sticanje prava svojine Član 20.

Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem. Pravo svojine stiče se odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.

Ako suvlasnički dijelovi nisu određeni, pretpostavlja se da su jednaki.

28. U Zakonu o stvarnim pravima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08 i 58/09) relevantne odredbe glase:

Susvojina Član 25.

(1)Susvojina postoji kada dva ili više lica (suvlasnici) imaju pravo svojine na istoj stvari, svaki prema svom udjelu srazmjerno cjelini (idealni dio).

(2)Ako suvlasnički dijelovi nisu određeni, pretpostavlja se da su jednaki.

29. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 378.

Postupak se prekida:

1)Kad stranka umre ili izgubi parničnu sposobnost, a nema punomoćnika u toj parnici; […].

Član 380.

Za vrijeme trajanja prekida postupka prestaju teći svi rokovi određeni za vršenje parničnih radnji.

Za vrijeme trajanja prekida postupka sud ne može preduzimati nikakve radnje u postupku, ali ako je prekid nastupio poslije zaključenja glavne rasprave, sud može na osnovu te rasprave donijeti odluku.

Parnične radnje koje je jedna stranka preduzela dok traje prekid postupka nemaju prema drugoj stranci nikakvo pravno dejstvo. Njihovo dejstvo počinje tek pošto postupak bude nastavljen.

Član 381.

Postupak koji je prekinut iz razloga navedenih u članu 378. tač. 1. do 4. ovog zakona nastaviće se kad nasljednik ili staralac zaostavštine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravnik ili pravni sljedbenici pravnog lica preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine.

Ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članu 379. stav 1. tačka 1. i stav 2. ovog zakona, postupak će se nastaviti kad se pravnosnažno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom, ili kad sud nađe da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.

U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastaviće se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida.

Rokovi koji su usljed prekida postupka prestali da teku počinju za zainteresovanu stranku teći u cjelini iznova od dana kad joj sud dostavi rješenje o nastavljanju postupka. Stranci koja nije stavila prijedlog za nastavljanje postupka rješenje o nastavljanju postupka dostavlja se po odredbama člana 347. ovog zakona.

VI.Dopustivost

30. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 005315 11 Rev od 24. novembra 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. novembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 20. februara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

34. Apelant smatra da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog dužine trajanja postupka i zbog pogrešno i proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

37. Ustavni sud zapaža da je pravni prednik tužiteljica tužbom koju je Opštinski sud zaprimio 17. aprila 1985. godine pokrenuo parnični postupak protiv apelanta radi utvrđivanja prava vlasništva na nekretninama. Postupak je okončan presudom Vrhovnog suda od 24. novembra 2011. godine. Ustavni sud podsjeća na to da period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada već 14. decembra 1995. godine kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu, pa će Ustavni sud dužinu postupka ocijeniti od tog datuma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 37).

38. Dakle, Ustavni sud će, iako je postupak ukupno trajao više od 26 godina, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, u konkretnom slučaju razmotriti dužinu postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, tj. period od 15 godina i 28 dana.

39. Ustavni sud zapaža da se tužbeni zahtjev odnosi na utvrđivanje prava vlasništva na spornoj stambenoj zgradi i predmetnom zemljištu na kojem je zgrada izgrađena, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju može govoriti o složenijem predmetu. Osim toga, kako se radi o utvrđivanju apelantovog prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanta.

40. Sumirajući postupak, Ustavni sud zapaža da je postupak koji je pokrenut 1985. godine zbog objektivnih razloga bio prekinut 29. septembra 1995. godine, zatim da su tužiteljice tražile nastavak postupka u martu 2002. godine, dakle tek nakon šest godina, pet mjeseci i 12 dana od prekida postupka. Ustavni sud posebno naglašava da je Osnovni sud prilikom postupanja morao biti svjestan činjenice da je postupak pokrenut 1985. godine, a što je u potpunosti zanemario, propuštajući da postupa u skladu s odredbom člana 10. ZPP. Ustavni sud zapaža da je i sam apelant u smislu člana 381. ZPP imao pravo predložiti sudu nastavak postupka, ali da iz stanja spisa proizlazi da apelant to nije učinio, a da su tužiteljice zahtjev podnijele protekom više od šest godina, iz čega slijedi da u navedenom periodu ni apelant a ni tužiteljice nisu pokazali bilo kakav interes za predmetnu tužbu i nastavak postupka. Ustavni sud smatra da takvo apelantovo ponašanje predstavlja značajan doprinos ukupnoj dužini trajanja postupka i da je to period (više od šest godina) njegove potpune procesne neaktivnosti i nezainteresiranosti za stanje predmeta. Nakon što je Osnovni sud nastavio postupak (25. marta 2002. godine), tužiteljice su ponovo na ročištu održanom pred tim sudom 3. oktobra 2002. godine predložile da sud donese privremenu mjeru kojom se apelantu zabranjuje raspolaganje spornim objektom i predmetnim zemljištem do okončanja postupka. Sud je tom prijedlogu udovoljio Rješenjem broj P-651/02 (3. oktobra 2002. godine), protiv kojeg je apelant izjavio prigovor, koji je taj sud rješenjem od 14. aprila 2003. godine odbio kao neosnovan. Nakon toga, Osnovni sud je održao više ročišta i 11. novembra 2004. godine donio presudu koju je Okružni sud odlučujući o apelantovoj žalbi ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak (16. aprila 2008. godine). Ustavni sud nalazi neprimjerenim postupanje Osnovnog suda koji je postupajući u ponovnom postupku po presudi Okružnog suda od 16. aprila 2008. godine od tužiteljica 30. juna 2009. godine, dakle nakon jedne godine i dva mjeseca, zatražio da urede tužbu. Ustavni sud ne nalazi da su sudovi u daljnjem postupku svojim postupanjem doprinijeli tome da postupak traje duže, imajući u vidu da su na sve tri instance odlučili u roku od dvije godine i četiri mjeseca.

41. U vezi s navedenim činjenicama o radnjama koje je apelant preduzimao u postupku, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02, presuda od 8. marta 2007. godine), prema kojoj, i pored činjenice da apelanti u određenoj mjeri mogu doprinijeti produženju trajanja postupka u cjelini, sud koji ima ulogu da djelotvorno kontrolira postupak ima presudnu i najvažniju ulogu. Naime, pored nesporne činjenice da je u konkretnom predmetu prekid postupka trajao više od šest godina, kao i činjenice da je okončan tek presudom Vrhovnog suda od 24. novembra 2011. godine, Ustavni sud zaključuje da se navedeni period ne može smatrati razumnim rokom koji je sudu bio neophodno potreban za donošenje odluke u ovom slučaju. Ustavni sud napominje da je Evropski sud za ljudska prava u već citiranoj odluci Uljar i ostali protiv Hrvatske zaključio da redovni sudovi moraju djelotvorno kontrolirati postupak, jer odlučuju o tome kako voditi postupak, kako izvesti dokaze i kako ocijeniti djelovanje i propuste stranaka, pri čemu moraju voditi računa o svim zahtjevima zajamčenim članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

42. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u ovoj odluci, uključujući zaključak o složenosti predmeta, njegov status od 14. decembra 1995. godine, odnosno ukupnu dužinu postupka (više od 15 godina računajući od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda), apelantovo ponašanje, zajedno sa postupkom pred Osnovnim i Okružnim sudom, prema ocjeni Ustavnog suda, sve zajedno je utjecalo na prekomjernu dužinu parničnog postupka. Ustavni sud stoga smatra da je period od 15 godina u kojem roku je okončan predmetni parnični postupak a priori van razumnog roka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.

43. Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

44. Apelant je zatražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Prema članu 74. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, a ako odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

45. U vezi s tim, imajući u vidu sve relevantne aspekte ovoga predmeta, posebno apelantov navedeni doprinos dužini trajanja postupka, Ustavni sud smatra da je odgovarajuća satisfakcija za apelanta odluka kojom se utvrđuje da konačna odluka redovnog suda nije donesena u razumnom roku.

U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje

46. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

47. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

48. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama dali jasna i logična obrazloženja za svoj zaključak da su u konkretnom slučaju ispunjeni zakonom propisani uslovi iz člana 20. u vezi s članom 13. ZOSPO-a, da su udjeli pravnog prednika tužiteljica i apelanta na spornom objektu i predmetnom zemljištu pravilno određeni u istom omjeru, da svakom od njih pripada suvlasnički dio na spornom objektu od po ½, i po ½ dijela prava trajnog korištenja predmetnog zemljišta na kojem je objekat izgrađen, imajući u vidu okolnost da su sporni objekat sagradili u vrijeme trajanja porodične zajednice i na osnovu usmenog sporazuma, koji u konkretnom slučaju predstavlja pravni osnov za sticanje prava vlasništva imenovanih gradnjom. Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelanta koji je i tokom trajanja predmetnog postupka osporavao omjer suvlasništva pravnog prednika tužiteljica, tvrdeći da je njegov suvlasnički udio trebao biti određen u većem omjeru, pa s tim u vezi nalazi da su sudovi jasno i argumentirano ukazali na to da zajedničar koji smatra da je njegov udio veći može zahtijevati da sud utvrdi veličinu njegovog udjela, što apelant u konkretnom slučaju nije zahtijevao, niti je predložio dokaze za utvrđenje da je njegov udio u spornim nekretninama veći od ½, a što je bio dužan učiniti postavljanjem određenog zahtjeva u pogledu utvrđivanja veličine njegovog idealnog dijela za koji smatra da mu pripada, sa dokazima o veličini vrijednosti njegovog ulaganja u odnosu na ukupnu vrijednost zajednički stečene imovine, jer kada suvlasnički dijelovi nisu određeni, pretpostavlja se da su jednaki. Prema tome, imajući u vidu da apelant ničim nije dokazao svoje tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, te ocjenjujući činjenično utvrđenje i relevantne odredbe propisa na temelju kojih su sudovi osporenim presudama zasnovali svoju presudu, kao i obrazloženja koja su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju tih sudova. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.

Pravo na imovinu

49. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje tog prava nije posebno obrazložio, već su ti navodi u suštini isti kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke, pa Ustavni sud smatra neosnovanim navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravičan postupak u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak utvrđivanja prava vlasništva na nekretninama pred redovnim sudovima okončan nakon više od 15 godina od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda (ukupno više od 26 godina od podnošenja tužbenog zahtjeva), te da se neopravdano trajanje postupka u najvećoj mjeri može pripisati postupanju redovnih sudova koji nisu djelotvorno kontrolirali postupak, kako je to propisano relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku.

51. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine kada su Vrhovni, Okružni i Osnovni sud za svoje odluke dali jasne i logične razloge u pogledu činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

52. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-691/12 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio