Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-822/12 (M. G.)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-822/12

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 822/12, rješavajući apelaciju M. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija M. G.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 099997 14 P 3 od 5. decembra 2014. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, M. G., u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.850,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati M. G. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija M. G. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 099997 12 Rev od 29. maja 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 099997 11 Gž od 29. novembra 2011. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. G. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banjaluke, podnio je 29. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u postupku koji se vodio pod brojem 71 0 P 099997 12 Rev pred Vrhovnim sudom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Dopunom apelacije koju je podnio 9. augusta 2012. godine apelant je osporio Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 099997 12 Rev od 29. maja 2012. godine i Presudu Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 099997 11 Gž od 29. novembra 2011. godine. Na zahtjev Ustavnog suda apelant je dopunio apelaciju 8. jula 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u relevantnom periodu, od Okružnog suda i Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je 9. marta 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda je 17. decembra 2014. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Okružni i Osnovni sud odgovorili su 19. odnosno 20. marta 2012. godine, a Vrhovni sud 26. decembra 2014. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je Osnovnom sudu 14. decembra 1984. godine podnio tužbu radi naknade štete protiv prvotuženog tada ZOIL Sarajevo PJ Banjaluka. Također, apelant je istom sudu 5. septembra 1990. godine podnio tužbu protiv prvotuženog SIZ-a za magistralne puteve SRBiH Sarajevo i drugotuženog DP „Kozara putevi“ Banjaluka. Osnovni sud je, postupajući povodom apelantovog prijedloga, 22. maja 1991. godine predmete iz navedenih tužbi spojio u jedan predmet. U daljnjem toku postupka broj pod kojim je predmet registriran mijenjao se više puta.

6. Podneskom od 9. oktobra 2006. godine apelant je kao prvotuženog označio „Krajina-osiguranje“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvotuženi), kao drugotuženog JP „Putevi RS“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i kao trećetuženog „Kozara putevi“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: trećetuženi). Osnovni sud je 27. aprila 2008. godine donio Presudu broj P-1278/05 kojom je apelantov tužbeni zahtjev protiv navedenih tuženih odbijen kao neosnovan. Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, navedenu presudu Osnovnog suda ukinuo Rješenjem broj 110 P 003146 09 Gž od 25. juna 2010. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

7. U ponovnom postupku Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 099997 05 P od 22. juna 2011. godine obavezani su prvotuženi i trećetuženi da apelantu solidarno na ime naknade nematerijalne štete (na ime pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha, umanjenja opšte životne aktivnosti, naruženosti i na ime rente za umanjenje opšte životne aktivnosti) isplate iznose kako je precizirano u izreci presude (stav I izreke). Stavom II izreke presude obavezani su prvotuženi i trećetuženi da apelantu solidarno na ime naknade materijalne štete isplate iznose kako je precizirano u izreci, kao i da mu naknade troškove parničnog postupka precizirane u izreci presude. Preostali dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog odbijen je kao neosnovan (stav III izreke). Istom presudom tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog odbijen je kao neosnovan (stav IV izreke).

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je predmet konkretnog spora apelantov zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete koju trpi usljed povreda koje je zadobio 18. novembra 1982. godine na autoputu Banjaluka – Klašnice u saobraćajnoj nezgodi u kojoj su učestvovali putnički automobil i teretno vozilo u vlasništvu OOUR „Govedarska farma“ Nova Topola kojim je upravljao apelant. Osnovni sud je utvrdio da je, prema nalazu vještaka medicinske struke, apelantovo liječenje koje je trajalo više godina završeno 26. decembra 1988. godine kada su posljedice povrede zadobile svoju završnu formu prema zadnjem ljekarskom nalazu od navedenog datuma. Također je utvrđeno da je apelant dobio invalidsku penziju 1. augusta 1999. godine, a da je starosnu penziju ostvario 12. novembra 2003. godine. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je donio navedenu presudu pozivajući se na odredbe čl. 158, 195, 200, 203, 277, 324, 376, 377. i 394. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Prigovor zastare potraživanja koji su istakli tuženi Osnovni sud je odbio polazeći od toga da se rok iz člana 376. stav

1. ZOO-a računa od dana završetka apelantovog liječenja.

9. Protiv navedene prvostepene presude žalili su se apelant, prvotuženi i trećetuženi. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 099997 11 Gž od 29. novembra 2011. godine žalbu trećetuženog djelomično usvojio i prvostepenu presudu preinačio u osporenom dosuđujućem dijelu (stav I izreke) kojim su prvotuženi i trećetuženi obavezani da apelantu solidarno naknade na ime nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove i za pretrpljeni strah precizirane iznose tako što je tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženog u tom dijelu odbijen (stav I izreke). Istom presudom žalbe prvotuženog i trećetuženog djelomično su usvojene tako što je prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim su oni obavezani da apelantu solidarno naknade na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime rente po navedenom osnovu precizirane iznose tako da je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen, kao i u dijelu kojim su isti tuženi obavezani da apelantu naknade na ime materijalne štete (i to na ime izgubljene zarade-glavnog duga, na ime kamate na glavni dug, na ime inflatorne štete na glavni dug, na ime razlike penzije i na ime rente-razlike penzije) precizirane iznose, tako što je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen. Također, prvostepena presuda preinačena je i u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka tako što su prvotuženi i trećetuženi obavezani da apelantu naknade umjesto iznosa od 17.909,00 KM iznos od 5.055,92 KM, dok su u preostalom dijelu žalbe tuženih odbijene i prvostepena presuda je u preostalom dosuđujućem dijelu potvrđena (stav II izreke). Stavom III izreke presude apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena u osporenom odbijajućem dijelu. Stavom IV izreke presude odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka i naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu.

10. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da je, prema nalazu vještaka medicinske struke, apelant trpio fizičku bol najviše dva mjeseca od dana povređivanja (18. novembra 1982. godine), to jeste do 18. januara 1983. godine, a strah do završetka liječenja u Beogradu, to jeste do 8. februara 1983. godine. Utvrđujući da je tužba protiv trećetuženog podnesena 5. septembra 1990. godine, Okružni sud je zaključio da je podnesena nakon proteka roka iz člana 376. stav 1. ZOO-a i da je stoga prigovor potraživanja za te vidove nematerijalne štete u odnosu na trećetuženog osnovan. U odnosu na prigovor prvotuženog o zastari potraživanja za navedene vidove štete, Okružni sud je prihvatio ocjenu prvostepenog suda da je prigovor neosnovan jer je tužba podnesena 14. decembra 1984. godine kada je kao tuženi označen ZOIL „Sarajevo“, a prvotuženog je smatrao njegovim sljednikom u vezi s odgovornošću prema trećim licima za naknadu štete. U odnosu na prvotuženog i trećetuženog, Okružni sud je utvrdio da je istaknuti prigovor zastare osnovan u pogledu zahtjeva za isplatu naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, kao i u odnosu na zahtjev za naknadu materijalne štete.

11. Protiv navedene presude Okružnog suda apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 099997 12 Rev od 29. maja 2012. godine reviziju djelomično usvojio i presudu Okružnog suda ukinuo u dijelu kojim su žalbe prvotuženog i trećetuženog usvojene i prvostepena presuda preinačena i apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na navedene tužene odbijen u dijelu zahtjeva za isplatu naknade na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti i za isplatu rente, kao i u dijelu kojim je odbijena apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu za taj vid nematerijalne štete i u dijelu odluke o troškovima postupka, te je u tim dijelovima predmet vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepena odluka donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, zbog čega je apelantova revizija djelomično osnovana. Vrhovni sud je istakao da trogodišnji rok zastarjelosti naknade nematerijalne štete iz člana 376. stav

1. ZOO-a počinje teći od onog dana kada su pojedini vidovi nematerijalne štete dobili oblik konačnog stanja. Tako zastarjelost potraživanja naknade nematerijalne štete za fizičke bolove počinje teći od prestanka bolova, za strah od prestanka straha, za duševne bolove zbog unakaženosti i umanjenja životne aktivnosti od završetka liječenja i saznanja za trajno oštećenje ili umanjenje životne aktivnosti. Vrhovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju drugostepeni sud pravilno utvrdio da iz navedenog nalaza vještaka medicinske struke proizlazi da je apelant trpio fizičku bol do 18. januara 1983. godine, a strah do 8. februara 1983. godine, a ne do završetka liječenja 26. decembra 1988. godine kako je pogrešno smatrao prvostepeni sud. Slijedom takvog činjeničnog utvrđenja, zaključio je Vrhovni sud, osporenom odlukom pravilno je utvrđeno da je nastupila zastara potraživanja za navedena dva vida nematerijalne štete u odnosu na trećetuženog u odnosu na kojeg je zahtjev postavljen 5. septembra 1990. godine. Vrhovni sud je utvrdio da je drugostepeni sud pravilno ocijenio i istaknuti prigovor zastare potraživanja u odnosu na zahtjeve za naknadu materijalne štete. Istaknuto je da je apelant zahtjev za isplatu na ime izgubljene zarade u preciziranom iznosu postavio počevši od 1. augusta 1999. godine (dan ostvarenja prava na invalidsku penziju) do 12. novembra 2003. godine (dan ostvarenja prava na starosnu penziju), dok je inflatorna šteta po tom osnovu prema nalazu vještaka finansijske struke nastala tokom 1999. i 2000. godine. Ocjenjujući da je apelant te zahtjeve istakao prvi put 24. marta 2008. godine, odnosno za inflatornu štetu 17. maja 2011. godine, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno utvrdio da je nastupila zastara potraživanja zbog proteka roka iz člana 376. ZOO-a. Također je Vrhovni sud utvrdio da su neosnovani apelantovi revizioni navodi da je drugostepeni sud pogrešno postupio kada je zbog zastare potraživanja odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži isplata na ime razlike penzije u preciziranom iznosu i razlike penzije u vidu rente u preciziranim mjesečnim iznosima. Navedeno je da je apelant za taj oblik materijalne štete saznao najkasnije kada je ostvario pravo na invalidsku penziju (1. august 1999. godine) tako da je do isticanja tih zahtjeva (23. juni 2008. godine) protekao rok iz člana 376. stav 2. ZOO-a, što je, kako je zaključio Vrhovni sud, drugostepeni sud pravilno ocijenio.

13. Nasuprot navedenom, Vrhovni sud je utvrdio osnovanim apelantove revizione navode da drugostepena odluka nije pravilna u dijelu kojim je usvojena žalba prvotuženog i trećetuženog i odbijen apelantov zahtjev da se oni solidarno obavežu na isplatu naknade na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti u preciziranom iznosu i isplatu rente na ime umanjenja životne aktivnosti u preciziranom mjesečnom iznosu počevši od 22. juna 2001. godine. Vrhovni sud je istakao da u pravilnoj primjeni materijalnog prava ne postoji mogućnost da se istovremeno dosudi naknada za taj vid nematerijalne štete i u jednokratnom iznosu i kao oblik buduće novčane rente, zbog čega je u tom dijelu ukinuo drugostepenu presudu.

14. U pogledu revizionog prigovora koji se tiče primjene odredbe člana 377. ZOO-a, Vrhovni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju pravosnažnom presudom Okružnog suda od 28. maja 1989. godine pravno lice OOUR „Banjaluka“ u sastavu RO „Kozara putevi“ Banjaluka u odnosu na predmetnu saobraćajnu nezgodu proglašeno odgovornim za privredni prestup iz člana 203. stav 1. tačka 2. Zakona o osnovama saobraćaja na putevima. Vrhovni sud se pozvao na Zakon o privrednim prestupima kojim je propisano da je privredni prestup povreda propisa o privrednom ili finansijskom poslovanju koja je prouzrokovala ili je mogla prouzrokovati teže posljedice i koja je propisom nadležnog organa određena kao privredni prestup (član 2. stav 1), za koju može odgovarati pravno lice i odgovorno lice u pravnom licu (član 6. stav 1) i za koju se izriče novčana kazna (član 17). Vrhovni sud je utvrdio da revizioni prigovori vezani za primjenu člana 377. ZOO-a nisu osnovani jer iz navedene odredbe, prema ocjeni Vrhovnog suda, jasno proizlazi da se taj privilegirani rok zastarijevanja primjenjuje samo kada je potraživanje naknade štete prouzrokovano krivičnim djelom, a što privredni prestup u konkretnom slučaju nije.

15. Nakon što je primio predmet od Vrhovnog suda, Okružni sud je svojim rješenjem od 22. augusta 2014. godine uvažio apelantovu žalbu, prvostepenu presudu od 21. juna 2013. godine ukinuo u dijelu naknade za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti u obliku rente u odnosu na prvotuženog i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno suđenje.

16. Osnovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 71 0 P 099997 14 P 3 od 5. januara 2014. godine, kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao prvotuženu da apelantu na ime naknade za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti isplaćuje rentu u mjesečnom iznosu kako je precizirano u izreci presude (stav I izreke). Istom presudom obavezan je prvotuženi da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu (stav II izreke). Preostali dio apelantovog zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog odbijen je (stav III izreke).

17. Protiv navedene presude Osnovnog suda od 5. januara 2014. godine parnične stranke nisu ulagale žalbu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava kada su Okružni i Vrhovni sud u konačnici zbog zastarjelosti odbili njegov zahtjev za naknadu nematerijalne štete na ime pretrpljenih fizičkih bolova i pretrpljenog straha, kao i na ime materijalne štete. Također, smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti rok iz člana 377. ZOO-a jer je učesnik u predmetnoj saobraćanoj nezgodi pravomoćnom presudom proglašen odgovornim za privredni prestup. Apelant smatra da mu je u konkretnom postupku povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku budući da je tužbu podnio 24. decembra 1984. godine. Zbog toga potražuje naknadu nematerijalne štete.

19. Apelant je dopisom od 8. jula 2015. godine obavijestio Ustavni sud da se nakon donošenja presude Osnovnog suda od 5. decembra 2014. godine nagodio s prvotuženim tako što su isplaćeni glavni dug bez kamata i troškovi postupka. Na taj način je postupak u pogledu preostalog dijela tužbenog zahtjeva za dosuđivanje rente zbog umanjene životne aktivnosti okončan, jer su izostale žalbe apelanta i prvotuženog na navedenu prvostepenu presudu.

b) Odgovor na apelaciju

20. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je u vezi s navodima apelacije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava vezano za istaknuti prigovor zastare potraživanja ukazao na to da je u osporenoj odluci dao jasne razloge zasnovane na relevantnim činjenicama utvrđenim tokom postupka pred prvostepenim sudom povodom tog materijalnopravnog prigovora. Dalje je navedeno da je taj sud detaljno odgovorio o primjeni člana 377. ZOO-a, zavisno od toga da li se radi o krivičnopravnoj odgovornosti ili odgovornosti povodom privrednog prestupa. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je osporena odluka tog suda zakonita i pravilna i da pred tim sudom nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo hronološki tok postupka. Istakao je da pred tim sudom nisu povrijeđena prava koja je apelant naveo u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

24. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

25. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 376. st. 1. i 2.

Potraživanje naknade štete

1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.

2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

Član 377.

Potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom (1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.

VI.Dopustivost

26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. Prema članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može, iznimno, razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

29. Apelant se obratio Ustavnom sudu zbog dužine trajanja parničnog postupka, odnosno zbog navodne povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da postupak pred Vrhovnim sudom nije bio okončan do momenta podnošenja apelacije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u tom dijelu, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, iako je postupak u međuvremenu okončan pravomoćnom presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 099997 14 P 3 od 5. januara 2014. godine, dakle nakon podnošenja apelacije. Konačno, apelacija u tom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

30. Dopunom apelacije apelant je osporio Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 099997 12 Rev od 29. maja 2012. godine u dijelu kojim je pravomoćno riješen dio apelantovog tužbenog zahtjeva, a protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je osporenu presudu primio 22. jula 2012. godine, a dopuna apelacije je podnesena 9. augusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant opovrgava osporene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu navedenog prava, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

35. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelant tražio naknadu štete, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na suđenje u razumnom roku

36. Ustavni sud zapaža da apelant osporava postupak s aspekta njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i s tog aspekta.

a)Relevantni principi

37. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

38. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

39. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

40. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu Osnovnom sudu 14. decembra 1984. godine. Međutim, period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada već 14. decembra 1995. godine kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. U vezi s navedenim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda (14. decembra 1995. godine) pa do donošenja presude Osnovnog suda od 5. decembra 2014. godine, dakle period od 19 godina.

c) Analiza dužine trajanja postupka

41. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku pokrenutom radi naknade nematerijalne i materijalne štete koju je apelant pretrpio zbog povreda u saobraćajnoj nezgodi. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenom predmetu. Isto tako, s obzirom na predmet spora, Ustavni sud zaključuje da je postupak vrlo značajan za apelanta.

42. Zatim, Ustavni sud zapaža da je parnični postupak vođen na tri sudske instance, da se konkretni predmet tri puta rješavao pred prvostepenim sudom, kao i da su Okružni i Vrhovni sud postupajući povodom žalbi i revizije ukidali nižestepene presude u cijelosti ili djelomično. Ustavni sud smatra da je period od 19 godina u kojem je provedena predmetna građanska parnica a priori van razumnog roka i traži globalnu ocjenu. Njegova bi se dužina mogla opravdati samo pod iznimnim okolnostima.

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina postupka pred redovnim sudovima bila prekomjerna i ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade nematerijalne štete

44. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48˗51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.

45. S obzirom na to da je postupak trajao 19 godina, računajući od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da bi apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku prema usvojenim kriterijima trebalo isplatiti ukupan iznos od 2.850,00 KM. Taj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište redovnih sudova koji su odgovorni za dužinu postupka, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

46. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude Okružnog i Vrhovnog suda kojima je pravomoćno odbijen dio njegovog tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete i zahtjev za naknadu materijalne štete, tvrdeći da su osporene presude donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnom primjenom materijalnog prava.

47. U vezi s tim prigovorima kojima apelanta ukazuje na kršenja prava na pravično suđenje s aspekta pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

48. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog prava.

49. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Okružni i Vrhovni sud pravomoćno odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih fizičkih bolova i pretrpljenog straha u odnosu na trećetuženog. Pri tome su navedeni sudovi utvrdili da je u konkretnom slučaju protekao rok iz člana 376. ZOO-a u kojem je apelant mogao potraživati naknadu predmetne štete (računajući od 18. januara i 8. februara 1983. godine pa do dana podnošenja tužbe 5. septembra 1990. godine). Također, Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama pravomoćno odbijen apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete, pozivanjem redovnih sudova na protek roka zastarijevanja potraživanja iz člana 376. ZOO-a, pri čemu su sudovi ocijenili datum saznanja za nastanak štete i datum kada je zahtjev za naknadu postavljen pred sudom. Ustavni sud ističe da je Vrhovni sud u osporenoj odluci detaljno i precizno obrazložio način na koji je utvrdio protek navedenog roka za potraživanje predmetne naknade materijalne štete. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ocijenio apelantove revizione navode da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti rokove iz člana 377. ZOO-a jer je učesnik u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi proglašen odgovornim za privredni prestup, te da je dao jasno obrazloženje zašto je smatrao apelantov prigovor neosnovanim. Ustavni sud smatra da su Okružni i Vrhovni sud odlučujući u žalbenom i revizionom postupku dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant osim ponavljanja žalbenih i revizionih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Također, Ustavni sud smatra da su navedeni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima utemeljili osporene odluke, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe ZOO-a, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentima koji su analizirani u prethodnim tačkama ove odluke. Ostali navodi

51. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i u odnosu na ostale aspekte člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, o kojim je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke. VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je parnični postupak radi naknade štete trajao 19 godina i nije okončan u roku koji se može smatrati razumnim.

53. Ustavni sud, također, zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odbivši apelantov tužbeni zahtjev, za svoje odlučenje dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost niti u jednom segmentu na koji je apelant neosnovano ukazao.

54. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-822/12 (M. G.) | Sudska praksa | Aktio