Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2224/12 (R. A.)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Eksproprijacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2224/12

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2224/12, rješavajući apelaciju Raife Andonovski, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Raife Andonovski podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 018858 11 Rev od 15. marta 2012. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 P 018858 10 Gž od 12. novembra 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Raifa Andonovski (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Queenslanda – Australija, koju zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ iz Tuzle, podnijela je 12. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 018858 11 Rev od 15. marta 2012. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 018858 10 Gž od 12. novembra 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Pravobranilaštva Republike Srpske kao zakonskog zastupnika Općine Bijeljina (u daljnjem tekstu: prvotužena ili tužene) i AD „Grad“ Bijeljina (u daljnjem tekstu: drugotužena ili tužene) zatraženo je 16. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 10. marta 2015. godine, Okružni sud i drugotužena 30. marta 2015. godine i prvotužena 25. marta 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je u tužbi koju je podnijela Osnovnom sudu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv tuženih, radi naknade štete u vidu izmakle koristi, navela da je rješenjem prvotužene, tadašnje Općinske uprave za geodetske poslove i katastar nekretnina, od 17. decembra 1993. godine izvršena potpuna eksproprijacija njenih nekretnina; da je korisnik eksproprijacije drugotužena koja je provela eksproprijaciju za potrebe Srpske pravoslavne crkve, te da su njeni objekti odmah porušeni, a zemljište na kojem su bili ušlo u sastav novoformirane parcele KO Bijeljina II. Apelantica je zatim navela da su Rješenjem Osnovnog suda broj R1-1612/02 od 26. maja 2004. godine tužene obavezane da joj za eksproprisane objekte i zemljište isplate naknadu u iznosu od 107.369,00 KM sa zakonskom kamatom počevši od pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji (1. februar 2004. godine), a Okružni sud je to rješenje djelomično preinačio u odnosu na kamatu obavezavši tužene da joj solidarno isplate kamatu od 26. maja 2004. godine kao dana donošenja prvostepenog (sudskog) rješenja, a ne rješenja o eksproprijaciji. Apelantica je svoj tužbeni zahtjev za naknadu štete u vidu izmakle dobiti utemeljila na odredbama čl. 31. i 70. Zakona o eksproprijaciji koji je važio u vrijeme eksproprijacije njenih nekretnina i bio u primjeni do 1996. godine.

6. Osnovni sud je Presudom broj P-871/03 od 2. aprila 2007. godine obavezao tužene da apelantici na ime izgubljene koristi zbog nekorištenja kuće u periodu od 1. februara 1994. godine do 1. decembra 2006. godine solidarno isplate iznos od 23.680,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 2. aprila 2007. godine kao dana presuđivanja pa do isplate, uz troškove postupka. Apelantici je odbijen višak tužbenog zahtjeva. Navedena presuda djelomično je ukinuta (stav I izreke presude) Rješenjem Okružnog suda broj 012-0-Gž-07-000 616 od 26. oktobra 2009. godine i u tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

7. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 80 0 P 018858 03 P od 24. juna 2010. godine kojom je tužene obavezao da apelantici solidarno na ime izgubljene koristi zbog nekorištenja kuće u periodu od 1. jula 1996. godine do 1. decembra 2006. godine isplate iznos od 23.680,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 2. aprila 2007. godine pa do isplate, uz troškove postupka. U obrazloženju presude navedeno je da je rješenjem Općinske uprave od 17. decembra 1993. godine eksproprisana apelanticina nekretnina i da prema tom rješenju korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed nekretnina nakon pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, a apelantici kao vlasnici nekretnine pripada pravo na pravičnu naknadu. Osim toga, u rješenju je navedeno da će se na eksproprisanim nekretninama uknjižiti društvena svojina uz naznaku da je Općinski društveni fond nosilac prava raspolaganja. Kako niko od učesnika u tom postupku protiv rješenja o eksproprijaciji nije izjavio žalbu, početkom 1994. godine srušen je apelanticin objekt, a rješenje o eksproprijaciji postalo je pravosnažno u januaru 2004. godine. Na temelju Rješenja Osnovnog suda broj R1-1612/02 od 26. maja 2004. godine apelantici je određena novčana naknada za eksproprisane objekte i zemljište u ukupnom iznosu od 107.369,00 KM, a tužene su obavezane da je plate u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja do isplate. Okružni sud je svojim rješenjem broj Gž-692/04 od 14. novembra 2006. godine preinačio naznačeno prvostepeno rješenje i obavezao tužene da na navedeni iznos od 107.369,00 KM plate zakonsku zateznu kamatu od 26. maja 2004. godine do isplate. Imajući u vidu da iz provedenih dokaza proizlazi da su apelanticine nekretnine (kuća i pomoćni objekt) srušeni početkom 1994. godine, da apelantici prije rušenja nije obezbijeđen stan i da je apelantica stekla pravo na isplatu dosuđene naknade za eksproprisane nekretnine na osnovu Rješenja Osnovnog suda broj R1-1612/02 od 26. maja 2004. godine i Rješenja Okružnog suda Gž-692/04 od 14. novembra 2006. godine, Osnovni sud je zaključio da se prema odredbama Zakona o eksproprijaciji (onog iz 1987. godine), koji je bio na snazi u vrijeme postupka eksproprijacije, nije moglo pristupiti rušenju objekata prije nego se apelantici obezbijedi drugi odgovarajući stan u kome bi stanovala, sve dok se ne isplati novčana naknada za eksproprisane nekretnine. Stoga je, prema mišljenju Osnovnog suda, osnovan apelanticin tužbeni zahtjev da traži naknadu u vidu izgubljene koristi koju bi ostvarila izdavanjem stana (nekretnine) koji bi dobila u zamjenu za eksproprisane nekretnine u vidu zakupnine, na temelju odredbi iz čl. 62. i 76. stav 2. Zakona o eksproprijaciji iz 1987. godine. Osnovni sud je zatim iznio okolnosti zbog kojih smatra da apelantica u utuženom periodu eksproprisane nekretnine (koje je napustila zbog ratnog stanja) nije mogla izdavati pod zakup budući da su u ratu i nakon rata raspoložive stambene prostorije davane na besplatno korištenje izbjeglicama i raseljenim licima. Međutim, imajući u vidu da iz provedenih dokaza, između ostalih i iz nalaza vještaka građevinske struke, proizlazi da je apelanticina kuća bila u samom centru grada, da je imala i vodu i struju i da se stoga mogla izdavati trećim licima, pod pretpostavkom da nije srušena, Osnovni sud je ocijenio da apelantici pripada pravo na naknadu izgubljene koristi u vidu zakupnine, te joj je dosuđen iznos od 23.680,00 KM, i to za period od 1. jula 1996. godine do 1. decembra 2006. godine, budući da je već prethodnom presudom pravosnažno odbijen dio zahtjeva za isplatu izgubljene dobiti od 1. februara 1994. godine do kraja juna 1996. godine (kad je ukinuto ratno stanje). Obrazlažući neosnovanost prigovora nedostatka pasivne legitimacije, Osnovni sud je naveo da je apelanticin zahtjev po svojoj sadržini zahtjev za naknadu štete koja je nastala djelovanjem obje tužene i da su stoga obje tužene dužne da joj nadoknade štetu kao solidarni dužnici, temeljem odredbe člana 206. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Također je ocijenjeno da je prigovor zastare potraživanja neosnovan jer se na konkretnu situaciju primjenjuje opći zastarni rok iz člana 371. ZOO-a od 10 godina, koji u konkretnom slučaju nije istekao, a ne rok iz člana 376. ZOO-a.

8. Okružni sud je Presudom broj 80 0 P 018858 10 Gž od 12. novembra 2010. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, usvojio žalbu prvotužene i djelomično drugotužene (osim za troškove postupka), pa je prvostepenu presudu preinačio na način što je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev (da se tužene obavežu da joj solidarno na ime izgubljene koristi zbog nekorištenja kuće za period od 1. jula 1996. do 1. decembra 2006. godine isplate ukupan iznos od 23.680,00 KM). Okružni sud je ocijenio da prvostepena presuda nije pravilna jer konkretan vid štete koji je apelantica zatražila, dakle korist koju bi ostvarila da joj nekretnina nije eksproprisana predstavlja faktičko pitanje, pa činjenicu ostvarenja koristi treba utvrditi u svakom pojedinačnom slučaju. Imajući u vidu nesporne činjenice utvrđene u prvostepenom postupku iz kojih proizlazi da apelantica eksproprisane nekretnine nikada nije izdavala pod zakup i da je svoj tužbeni zahtjev bazirala na pretpostavci da je te nekretnine mogla izdavati pod zakup, proizlazi da apelantica prema odredbi člana 70. Zakona o eksproprijaciji koji je bio na snazi u vrijeme provođenja postupka eksproprijacije nema zakonsko pravo za taj vid štete, zbog čega je prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen, bez razmatranja ostalih žalbenih navoda tuženih.

9. Vrhovni sud je donio Presudu broj 80 0 P 018858 11 Rev od 15. marta 2012. godine kojom je odbijena apelanticina revizija protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenična utvrđenja iz prvostepene presude, te je naglasio da je Okružni sud odlučujući o žalbi tuženih imao u vidu nesporne činjenice, i to da apelantica prije eksproprijacije svoje nekretnine nije izdavala pod zakup već da ih je koristila za stanovanje, te kako je svoj zahtjev bazirala na pretpostavci da je te iste nekretnine mogla izdavati pod zakup, zaključeno je da njen tužbeni zahtjev nije osnovan. Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud pravilno odbio apelanticin zahtjev, ali da je zahtjev trebalo odbiti zbog drugih razloga. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je rješenje od 17. decembra 1993. godine kojim su eksproprisane apelanticine nekretnine postalo pravosnažno 1. februara 1994. godine, da je pripadajuća naknada za eksproprisane nekretnine određena u vanparničnom postupku rješenjem od 26. maja 2004. godine, koje je postalo pravosnažno 14. novembra 2006. godine, te je naknada određena primjenom odredaba Zakona o eksproprijaciji koji je u to vrijeme bio u primjeni („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 8/96). Zatim je donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 64/04), prema kojem je odredbom člana 4. brisan član 73. zakona iz 1996. godine, ali ne i član 74. tog zakona, kojim je propisano da danom stupanja na snagu tog zakona prestaje važiti Zakon o eksproprijaciji BiH. Time je, kako je dalje navedeno, za apelanticinu odluku u pogledu izgubljene koristi za period od predaje u posjed nekretnine korisniku eksproprijacije do isteka rokova određenih za isplatu novčane naknade relevantan Zakon o eksproprijaciji iz 1996. godine, koji je izmijenjen i dopunjen 2004. godine (a ne Zakon o eksproprijaciji BiH) u čijim odredbama nije regulisano pravo na naknadu izgubljene koristi za period od predaje u posjed korisniku eksproprijacije do dana prijema u posjed zamjenske nekretnine odnosno isplate naknade za te nekretnine. To pravo je, naime, bilo priznato odredbom člana 70. Zakona o eksproprijaciji iz 1987. godine, ali ne zakona koji se trebao primijeniti u konkretnom slučaju, imajući i vidu trajanje postupka eksproprijacije i određivanja naknade, pa, slijedom navedenog, u zakonu nije postojalo uporište (osnov) za zahtjev koji je apelantica postavila u predmetnoj parnici. Osim toga, Vrhovni sud smatra da se apelanticinom zahtjevu nije moglo udovoljiti ni prema odredbi člana 189. u vezi s članom 154. ZOO-a kojima su propisani osnovi odgovornosti za štetu i obim naknade štete. S tim u vezi je napomenuto da je u konkretnoj situaciji izvršena potpuna eksproprijacija, da je na taj način korisnik eksproprijacije istovremeno postao i vlasnik, a apelantica to pravo izgubila na temelju odluke državnog organa (na način i pod uslovima propisanim odredbama Zakona o eksproprijaciji), zbog čega samo vlasnik stvari ima svojinsko pravo i ovlaštenje da između ostalih prava, pravom korištenja ostvari neku dobit odnosno da na temelju navedenih odredbi ZOO-a traži naknadu u vidu izmakle koristi. Iz navedenog proizlazi da apelantica od dana izvršene eksproprijacije nije više aktivno legitimisana za vršenje svojinskopravnih ovlaštenja na eksproprisanim nekretninama pa tako ni za podnošenje zahtjeva za naknadu štete nastale nekorištenjem tih ovlaštenja. Stoga su, prema ocjeni Vrhovnog suda, bez značaja revizioni navodi da je drugostepeni sud restriktivno tumačio odredbu člana 70. Zakona o eksproprijaciji koji je bio na snazi, kao i navodi da stanovanje u vlastitoj kući predstavlja korist i da je tim što joj naknada nije blagovremeno isplaćena trpjela gubitak. Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbio reviziju kao neosnovanu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelantica ukazuje na to da su joj presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povrede navedenih prava obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava napominjući da se u konkretnoj situaciji trebao primijeniti Zakon o eksproprijaciji iz 1987. godine koji je važio u vrijeme eksproprijacije i prema čijim odredbama joj je pripadalo pravo na naknadu izgubljene koristi. Apelantica smatra i da nije pravilan stav Vrhovnog suda prema kojem ona nema aktivnu legitimaciju za vršenje svojinskopravnih ovlaštenja na eksproprisanim nekretninama, pa tako ni za štetu nastalu nekorištenjem tih ovlaštenja, jer su joj tužene nezakonitim ulaskom u posjed nekretnina nanijele štetu u vidu izmakle koristi i onemogućili je u korištenju njenih nekretnina.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud smatra da prilikom donošenja presude tog suda nije došlo do povrede prava na koja je apelantica ukazala, budući da je u presudi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje (iz prvostepenog postupka) pravilno primijenjeno materijalno pravo. Predloženo je da se apelacija odbije.

12. Okružni sud se nije mogao izjasniti na navode iz apelacije jer je kompletan predmet suda u kom je donesena osporavana presuda uništen u poplavi 2014. godine.

13. Prvotužena smatra da je apelacija neosnovana zbog svih razloga navedenih u obrazloženjima osporavanih presuda.

14. Drugotužena je predložila da se apelacija odbije jer su odgovori na sve apelacione navode dati u presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda.

V.Relevantni propisi

15. U Zakonu o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 8/96, 15/96 i 64/04) relevantne odredbe glase:

Član 62.

Danom pravosnažnosti rešenja o eksproprijaciji prestaju na eksproprisanoj nepokretnosti lične službenosti i svi stvarni tereti, osim stvarnih službenosti čije je vršenje moguće nakon privođenja nameni eksproprisane nepokretnosti.

Hipoteka uspostavljena na eksproprisanoj nepokretnosti prenosi se na nepokretnost koja se daje u svojinu ili susvojinu na ime naknade za eksproprisane nepokretnosti, ili na neku drugu ličnu imovinu odgovarajuće vrednosti.

Stvarna prava iz stava 1. ovog člana brišu se u katastru nepokretnosti ili drugim javnim knjigama, po predlogu korisnika eksproprijacije.

Član 70.

Za oduzeta prava u pogledu nepokretnosti u državnoj svojini raniji nosilac prava ima pravo na naknadu.

Za oduzeta prava u pogledu zemljišta ili drugog prirodnog bogatstva u državnoj svojini ranijem nosiocu prava pripada naknada samo za rad i sredstva uložena u to zemljište i drugo prirodno bogatstvo.

Ako su u slučaju iz prethodnog stava oduzeto zemljište ili drugo prirodno bogatstvo bili uslovi rada raniji nosilac prava na tim nepokretnostima ima pravo na naknadu štete kojom se obezbeđuje da ti uslovi ne budu pogoršani.

Član 71.

Za oduzeta prava na nepokretnostima u državnoj svojini određuje se naknada u novcu, a po sporazumu stranaka i davanjem druge nepokretnosti.

VIII - PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Član 73.

Postupak po predlogu za eksproprijaciju koji nije pravosnažno okončan do dana stupanja na snagu ovog zakona, okončaće se po propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona.

Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost, u kome do dana stupanja na snagu ovog zakona nije zaključen sporazum o naknadi, odnosno nije donijeta pravosnažna sudska odluka okončaće se po odredbama ovog zakona.

Član 74.

Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH", broj 19/77), izmene i dopune Zakona o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH", br. 18/86, 9/87, 12/87 i 38/89).

16. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 64/04) relevantne odredbe glase:

Član 4.

Član 73. briše se.

Član 5.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u “Službenom glasniku Republike Srpske”.

17. U Zakonu o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06, 37/07 i 66/08) relevantne odredbe glase:

Član 76.

Postupak po prijedlogu za eksproprijaciju koji nije pravosnažno završen do dana stupanja na snagu ovog zakona završiće se prema propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona.

Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost, u kome do dana stupanja na snagu ovog zakona nije zaključen sporazum o naknadi, odnosno nije donesena pravosnažna sudska odluka završiće se po odredbama ovog zakona.

Član 77.

Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 8/96, 15/96 i 64/04).

Član 78.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srpske".

"(1) Postupak po prijedlogu za eksproprijaciju koji nije okončan do dana stupanja na snagu ovog zakona završit će se po odredbama ovog zakona."

18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi: Član 154.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

[...] Član 189.

Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. [...]

19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

VI.Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 018858 11 Rev od 15. marta 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 13. aprila 2012. godine, a apelacija je podnesena 12. juna 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

24. Apelantica ukazuje na to da su joj presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)

25. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje u suštini se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, što je za posljedicu imalo kršenje prava na pravično suđenje.

26. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja predmetna apelacija pokreće, ispitati da li je osporena odluka Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

28. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je konačnom odlukom Vrhovnog suda odbijen apelanticin tužbeni zahtjev za naknadu štete u vidu izmakle koristi za eksproprisane nekretnine (za period od jula 1996. do decembra 2006. godine), uz obrazloženje da je pravilna drugostepena odluka kojom je apelanticin zahtjev također odbijen, ali da drugostepeni sud za takav stav nije naveo pravilne razloge. Naime, drugostepeni sud je imao u vidu nesporno utvrđene činjenice iz kojih proizlazi da apelantica nije prije provedenog postupka eksproprijacije svoje nekretnine davala pod zakup, pa kako je svoj zahtjev utemeljila na pretpostavci da ih je mogla davati u zakup, a ne na činjenici da je ranijim načinom iskorištavanja nekretnine zaista pretrpjela štetu u vidu izmakle koristi, ocijenjeno je da njen zahtjev nije osnovan, te je kao takav odbijen. Vrhovni sud je u revizionom postupku također iskazao stav da apelanticin zahtjev nije osnovan, ali ne zbog navedenog razloga. Vrhovni sud je, naime, ponovio činjenična utvrđenja iz prvostepene presude, i to da je na nekretninama provedena potpuna eksproprijacija 17. decembra 1993. godine, da je rješenje o eksproprijaciji postalo pravosnažno u februaru 1994. godine i da je u vanparničnom postupku utvrđena visina naknade za eksproprisane nekretnine koja pripada apelantici, pri čemu je prvostepeno rješenje doneseno 26. maja 2004. godine, a drugostepeno rješenje 14. novembra 2006. godine. Vrhovni sud je zatim konstatovao da je apelantici pripadajuća naknada za eksproprisane nekretnine određena prema odredbama Zakona o eksproprijaciji iz 1996. godine koji je bio na snazi do 2004. godine. Nakon izmjena i dopuna tog zakona koje su uslijedile 2004. godine, brisan je član 73. kojim je bilo propisano da će se postupak po prijedlogu za eksproprijaciju koji nije pravosnažno okončan do dana stupanja na snagu tog zakona okončati prema propisima koji su važili do dana njegovog stupanja na pravnu snagu. Tu odredbu je, kako proizlazi iz obrazloženja, Vrhovni sud doveo u kontekst odredbi Zakona o eksproprijaciji iz 1996. godine, kojim je u članu 74. propisano da danom stupanja na pravnu snagu tog zakona prestaju važiti odredbe ranijeg Zakona o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“ broj 19/77, Izmjene i dopune Zakona o eksproprijaciji „Službeni list SRBiH“ br. 18/86, 9/87, 12/87 i 38/89) kojim je bilo regulisano pravo na naknadu izgubljene koristi za period od predaje u posjed eksproprisane nekretnine do isteka rokova određenih za isplatu naknade. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude jasno ukazao na to da apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila naknadu izgubljene koristi za eksproprisane nekretnine nije imao uporište u odredbama zakona koji je važio u vrijeme odlučivanja o njenom zahtjevu, dakle onog iz 1996. godine i kojeg je trebalo primijeniti u konkretnom slučaju, a to je Zakon o eksproprijaciji Republike Srpske, a ne Zakon o eksproprijaciji SRBiH, što su nižestepeni sudovi izgubili iz vida i stoga nepravilno primijenili materijalno pravo.

29. Vrhovni sud se, također, osvrnuo i na relevantne odredbe ZOO-a polazeći od činjenice da je provedenim postupkom korisnik eksproprijacije postao vlasnik eksproprisanih nekretnina (sticanjem vlasništva temeljem odluke državnog organa), a apelantica istovremeno to pravo izgubila. Budući da samo vlasnik koji ima svojinskopravna ovlaštenja, pa između ostalog i pravo korištenja odnosno ostvarenja dobiti od korištenja, može na temelju odredbe člana 189. u vezi s članom 154. ZOO-a tražiti naknadu štete, Vrhovni sud je zaključio da je apelantica od dana izvršene eksproprijacije izgubila aktivnu legitimaciju za vršenje svojih stvarnopravnih ovlaštenja, pa prema tome i da traži naknadu štete nastale nekorištenjem nekretnine.

30. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o eksproprijaciji iz 1996. godine na predmetnu situaciju, te da je na taj način poštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

31. Apelantica je ukazala i na to joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke dao obrazloženje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi uputilo na zaključak da je Vrhovni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo i kada je detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o eksproprijaciji iz 1996. godine, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada apelantica kršenje tog prava vezuje za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2224/12 (R. A.) | Sudska praksa | Aktio