Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2226/12 (S. S.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 4. P broj 7 uz EK – pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu
- Viši sud u smislu čl. 2. P.7
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
- Pretpostavka nevinosti
- Reformatio in peius
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Ne bis in idem
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2226/12
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2226/12, rješavajući apelaciju Slavka Stevanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Slavka Stevanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 022337.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slavko Stevanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kog zastupa Petko Budiša, advokat iz Bijeljine, podnio je 9. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 K 022337 12 Kžk od 9. aprila 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je 13. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud i Tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju 28. novembra, a Okružni sud 1. decembra 2014. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Optužnicom broj T14 0 KT 0000637 09 od 1. juna 2010. godine apelantu je stavljeno na teret da je 15. oktobra 2009. godine u Loparama, u ulici Cara Dušana bb, u stanu u kom živi sa svojom nevjenčanom suprugom Ružicom Živanović (u daljnjem tekstu: oštećena) zbog ranije poremećenih odnosa, te nezadovoljan što je oštećena na sebe prevela stan koji je kupila novcem koji je on dao, počeo da je udara stisnutom šakom-pesnicom u predjelu glave, usljed čega je oštećena pala na pod, te je kleknuo na njene dlanove nastavljajući da je udara. Tom prilikom nanio joj je povrede u vidu uboja glave i prijeloma zaglavka drugog prsta lijeve ruke, dakle nanio joj je tešku tjelesnu povredu. Primjenom nasilja ugrozio je tjelesni integritet člana svoje porodice, usljed čega je nastupila teška tjelesna povreda. On je time počinio krivično djelo nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 208 stav 3 u vezi s članom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS).
6. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 K 022337 10 K 2 od 7. septembra 2011. godine apelant je proglašen krivim zato što je 15. oktobra 2009. godine u Loparama, u stanu koji se nalazi u ulici Cara Dušana bb, fizički napao oštećenu, tako što je počeo da je udara stisnutom šakom-pesnicom u predjelu glave usljed čega je oštećena pala na pod, te je kleknuo na njene dlanove nastavljajući da je udara. Tom prilikom joj je nanio povrede u vidu uboja glave i prijeloma zaglavaka drugog prsta lijeve ruke kao tešku tjelesnu povredu. Dakle, on je drugog teško tjelesno povrijedio čime je počinio krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 165 stav 1 KZRS. Osnovni sud je apelanta osudio na novčanu kaznu u iznosu od 3.000,00 KM, koju je dužan platiti u roku od mjesec dana nakon pravosnažnosti odluke. U obrazloženju presude Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je Tužilaštvo tokom sprovedenog postupka istrajavalo na to da je apelant počinio radnje koje su navedene u optužnici, te time ostvario obilježja krivičnog djela nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 208 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZRS (dakle da nije mijenjalo optužnicu), a da je odbrana osporavala optužnicu tvrdeći da apelant nije bio u vanbračnoj zajednici sa oštećenom, te da je apelant u navedenom događaju zadobio povrede od oštećene, a da su povrede koje je ona zadobila rezultat branjenja optuženog. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je u pogledu dijela optužnih navoda da je između apelanta i oštećene postojala vanbračna zajednica ocijenio dokaze koje su prezentovali Tužilaštvo i odbrana, među kojima i vjenčani list za apelanta, te, imajući u vidu odredbe čl. 31 i 45 Porodičnog zakona Republike Srpske, zaključio da zajednički život apelanta i oštećene u kritično vrijeme, iako je evidentno da je postojao, u „pravnom smislu“ nije predstavljao vanbračnu zajednicu.
7. Osnovni sud je istakao da je Tužilaštvo dokazalo da je apelant kritične prilike fizički napao oštećenu i da joj je tom prilikom nanio teške tjelesne povrede na način kako je to navedeno u činjeničnom dijelu izreke presude, što predstavlja obilježja krivičnog djela iz čl. 156 stav 1 KZRS. S tim u vezi je navedeno da je oštećena u svom iskazu navela kako je sa apelantom živjela u vanbračnoj zajednici od aprila do oktobra 2009. godine, odnosno do predmetnog događaja, kada ju je 15. oktobra 2009. godine apelant napao te tom prilikom tukao rukama po glavi i tijelu, kada je i zadobila vidne povrede. Na okolnosti nastanka i karaktera njenih povreda tokom sprovedenog postupka izveden je dokaz
– vještačenje vještaka medicinske struke, koji je sačinio pismeni nalaz i mišljenje od 20. maja 2010. godine, te je vještak saslušan na glavnom pretresu od 24. januara 2011. godine. Navedeno je da iz dostavljenog nalaza proizlazi da je oštećena kritične prilike zadobila povrede pobliže opisane u presudi, koje su okarakterisane kao lake i teške tjelesne povrede. Nasuprot tome, kako je istakao Osnovni sud, odbrana je izvela dokaze saslušanjem tri svjedoka iz čijih iskaza je sud zaključio da nisu bili očevici predmetnog događaja, nego posredno znaju da je došlo do fizičkog sukoba između apelanta i oštećene. Slijedom toga, Osnovni sud je zaključio da je apelant kritične prilike oštećenu teško tjelesno povrijedio, radnjama koje predstavljaju obilježje krivičnog djela iz člana 156 stav 1 KZRS, pri čemu je apelant postupao sa umišljajem jer je bio svjestan svog djela i htio je njegovo izvršenje, odnosno da će sa takvim postupanjem teško povrijediti oštećenu, na što ukazuju preduzete radnje u kritičnoj prilici kada je fizički napao oštećenu.
8. Odlučujući o žalbi apelantovog branioca podnesenoj protiv presude Osnovnog suda, Okružni sud je donio Rješenje broj 80 0 K 022337 12 Kž od 13. februara 2012. godine, kojim je žalbu uvažio, presudu Osnovnog suda ukinuo i odredio održavanje pretresa. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da je Osnovni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 303 stav 1 tačka i) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) u procesnoj formi prekoračenja optužbe. Naime, kako je pojasnio Okružni sud, apelantu je potvrđenom optužnicom stavljeno na teret krivično djelo nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 208 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZRS, koje pripada grupi krivičnih djela protiv braka i porodice, a Osnovni sud je, a da tužilac nije izmijenio optužnicu, sam izmijenio činjeničnu osnovicu optužnice i pravnu ocjenu djela, te apelanta proglasio krivim za krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 156 stav 1 KZRS, koje pripada grupi krivičnih djela protiv života i tijela i koje je, dakle, genusno drugo krivično djelo.
9. Nakon održanog pretresa Okružni sud je donio Presudu broj 80 0 K 022337 12 Kžž od 9. aprila 2012. godine, kojom je apelant proglašen krivim zato što je 15. oktobra 2009. godine u Loparama, u stanu u kom živi oštećena, prilikom njihove svađe i fizičkog sukoba, udarcima stisnute šake-pesnice u predjelu glave oborio oštećenu na pod, te zatim nogama kleknuo na dlanove njenih ruku, nastavljajući je udarati. Tom prilikom joj je nanio tjelesne povrede u vidu uboja glave i tešku tjelesnu povredu u vidu prijeloma zaglavka drugog prsta lijeve ruke. Dakle, on je drugog teško tjelesno povrijedio čime je počinio krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 156 stav 1 KZRS. Okružni sud je apelanta osudio na novčanu kaznu u iznosu od 3.000,00 KM, koju je dužan platiti u roku od mjesec dana nakon pravosnažnosti odluke. Određeno je da će, ukoliko novčana kazna ne bude plaćena u ostavljenom roku, kazna biti zamijenjena za kaznu zatvora na način da će se za svakih 100,00 KM odrediti jedan dan zatvora. U skladu s odredbom člana 108 stav 3 ZKP, oštećena je upućena da imovinskopravni zahtjev ostvari u parnici, dok je, u skladu s odredbama člana 99 stav 1 ZKP, apelant obavezan da naknadi troškove postupka u iznosu od 167,68 KM, kao i troškove u iznosu od 150,00 KM na ime paušalnog iznosa.
10. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su u ponovnom postupku, na pretresu održanom pred Drugostepenim vijećem, u skladu s odredbama člana 323 ZKP, prihvaćeni svi dokazi koji su izvedeni pred prvostepenim sudom, te da je izvršen uvid u sve spise predmeta. Navedeno je da je Tužilaštvo na pretresu izmijenilo činjeničnu i pravnu osnovu optužnice na način da je izmijenjenom optužnicom apelantu stavljeno na teret krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 156 stav 1 KZRS.
11. Okružni sud je istakao da je analizom i ocjenom svih izvedenih dokaza zaključio da je apelant počinio krivično djelo za koje ga je proglasio krivim. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je ključnu činjenicu da je apelant kritične prilike prilikom svađe i fizičkog sukoba oštećenoj nanio tjelesne povrede opisane u izreci presude utvrdio na osnovu iskaza oštećene i medicinske dokumentacije o njenom povređivanju, dijela apelantove odbrane, te djelomično i na osnovu iskaza tri poimenično navedena svjedoka. U subjektivnom smislu baveći se pitanjem apelantove vinosti, Okružni sud je istakao da je ocjenom svih bitnih činjenica i okolnosti utvrdio da je apelant tešku tjelesnu povredu oštećenoj prouzrokovao sa umišljajem. Naime, Okružni sud je zaključio da je apelant bio svjestan da snažnim udarcima stisnute šake te pritiskanjem prstiju rukama oštećenu može teško tjelesno povrijediti, te da je pristao na mogućnost nastupanja zabranjene posljedice koja je i realizovana teškim tjelesnim povređivanjem oštećene. Slijedom nesporno utvrđenih odlučnih činjenica koje se odnose na objektivnu radnju i posljedicu djela, te apelantov eventualni umišljaj, kao i njegov psihički odnos prema radnji i posljedici djela, time što je u vrijeme, na mjestu, na način i pod okolnostima opisanim u izreci presude oštećenoj prouzrokovao tešku tjelesnu povredu, apelant je na taj način ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela teška tjelesna povreda iz člana 156 stav 1
KZRS.
12. Okružni sud je istakao da nije prihvatio apelantovu odbranu da je djelovao u nužnoj odbrani i da su povrede koje je zadobila oštećena rezultat njegovih odbrambenih radnji u situaciji kada ga je oštećena fizički napala. Navedeno je da utvrđene činjenice i okolnosti slučaja ukazuju na to da se u konkretnom slučaju radilo o fizičkom razračunavanju apelanta i oštećene nakon njihove međusobne svađe kada su se voljno upustili u fizički sukob u kom su međusobno jedno drugom zadavali udarce od kojih su oboje povrijeđeni, tako da su se jedno prema drugom nalazili u istovremenom protivpravnom napadu i u ulozi napadača i u ulozi napadnutog, pa se stoga odbrana neosnovano poziva na postupanje u nužnoj odbrani, odnosno da je apelant od sebe samo odbijao protivpravni napad oštećene.
13. Okružni sud je istakao da su apelant i njegov branilac, između ostalog, posebno ukazivali na to da bi apelantova osuda za krivično djelo iz izmijenjene optužnice predstavljala prekoračenje optužbe i povredu principa reformatio in peius jer je prvostepena presuda ukinuta uvažavanjem žalbe apelantovog branioca, a da žalbe Tužilaštva nije bilo. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je, u odnosu na izreku izmijenjene optužnice, činjenični opis djela uskladio sa činjenicama utvrđenim na pretresu u pogledu okolnosti pod kojim je oštećenoj nanijeta teška tjelesna povreda (prilikom međusobnog fizičkog sukoba), te izvršio manje korekcije pravopisne prirode, te da time nije došlo do povrede objektivnog identiteta između optužbe i presude. Takođe, Okružni sud je naglasio da u predmetnom slučaju nije povrijeđen princip reformatio in peius propisan u članu 313 ZKP, jer je krivično djelo koje je apelantu stavljeno na teret izmijenjenom optužnicom blaže po zaprijećenoj kazni u odnosu na krivično djelo iz prvobitne optužnice, kako to neosnovano ukazuje odbrana. Ukazano je na to da je relevantnim odredbama KZRS za izvršeno krivično djelo teška tjelesna povreda propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina.
14. Okružni sud je apelanta proglasio krivim za krivično djelo teška tjelesna povreda i osudio na novčanu kaznu u iznosu od 3.000,00 KM. Odlučujući o vrsti i visini krivične sankcije za učinjeno djelo, sud je, u skladu s odredbom člana 37 stav 1 KZRS, kao olakšavajuće okolnosti ocijenio apelantovu raniju neosuđivanost, životnu dob od 58 godina, da je oženjen čovjek, otac dvoje djece, te da je lice sa narušenim zdravljem, što u svojoj sveukupnosti prema ocjeni suda predstavlja postojanje naročito olakšavajućih okolnosti, slijedom čega je zaključio da će se i sa izrečenom sankcijom – novčanom kaznom, postići svrha kažnjavanja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je Okružni sud nakon održanog pretresa na kom je prihvatio sve dokaze koje je izveo Osnovni sud i na kom je Tužilaštvo izmijenilo optužnicu donio potpuno nezakonitu presudu kršeći princip reformatio in peius. Smatra da se pretres mogao voditi samo povodom optužnice koja je bila osnov za donošenje prvostepene presude, a ne povodom izmijenjene optužnice, budući da je Okružni sud ukinuo prvostepenu presudu zbog toga što je Osnovni sud prekoračio optužbu, na šta je žalba branioca opravdano ukazala. Ističe da je dokazni fundus, s obzirom na jedinu žalbu u apelantovu korist, nesumnjivo morao rezultirati oslobađajućom presudom. Takođe, ističe da je takvim postupanjem zanemaren i princip in dubio pro reo, jer drugostepeni sud nije rješavao na način koji je povoljniji za apelanta, iako je to u obavezi, niti je s dužnom pažnjom i pravilno uzeo u obzir odlučne činjenice i okolnosti koje idu u njegovu korist. Ukazuje na to da Tužilaštvo nije moglo podignuti novu optužnicu i to u žalbenom postupku za isti krivičnopravni događaj, pa da je stoga povrijeđen i princip ne bis in idem, kao i princip ravnopravnosti građana i pravičnosti pred sudom. Takođe, ukazuje i na povredu prava iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jer Okružni sud nije stvarno i suštinski preispitao njegovu žalbu u kontekstu navedenog člana.
b) Odgovor na apelaciju
16. Osnovni sud je u svom odgovoru naveo samo istorijat predmetnog postupka.
17. Okružni sud je istakao da je Tužilaštvo u skladu s ovlašćenjem iz člana 323 stav 1 ZKP izmijenilo optužnicu na pretresu tako što je nakon njenog preciziranja u suštini apelantove iste radnje pravno kvalifikovalo kao izvršenje drugog krivičnog djela. Okružni sud je naveo da je, zaključivši da su inkriminisane radnje dokazane, prihvatio pravnu kvalifikaciju iz izmijenjene optužnice i apelanta proglasio krivim. Smatra da u postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na zabranu reformatio in peius jer presuda nije izmijenjena na njegovu štetu. S tim u vezi, naveo je da je za krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 156 stav 1 KZRS zakonom propisana kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina i koja se, s obzirom na posebni minimum zaprijećene kazne, može smatrati blažom od kazne za krivično djelo iz prvobitne optužnice kod kog je kao posebni minimum propisana kazna zatvora od jedne godine. Takođe, Okružni sud je istakao da apelantu nije izrečena stroža kazna od one koja mu je izrečena u prvobitnoj presudi nego da je i tom presudom i presudom koja se osporava apelacijom osuđen na novčanu kaznu od 3.000,00 KM. Iz navedenog slijedi da apelant nije doveden u teži položaj od onog u kom se nalazio nakon izricanja prvostepene presude. Stoga, smatra da su svi apelantovi navodi neosnovani i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Tužilaštvo je navelo da nisu osnovani navodi iz apelacije da su krivično djelo iz člana 208 i krivično djelo iz člana 156 KZRS genusno različita, budući da oba djela primarno štite ljudski život i tijelo, a ne, kako apelant ističe, porodicu. Tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
19. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:
Glava šesnaesta
KRIVIČNA DJELA PROTIV ŽIVOTA I TIJELA
[…] Teška tjelesna povreda Član 156.
(1) Ko drugog teško tjelesno povrijedi ili mu zdravlje teško naruši, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
[…] Glava dvadeseta
KRIVIČNA DJELA PROTIV BRAKA I PORODICE
Nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici Član 208. st. 1. i 3.
(1) Ko primjenom nasilja, drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava spokojstvo, tjelesni integritet ili duševno zdravlje člana svoje porodice ili porodične zajednice, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do dvije godine. (3) Ako je usljed djela iz st. 1. i 2. ovog člana nastupila teška tjelesna povreda ili teško narušenje zdravlja ili su ona činjena prema maloljetnom licu, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do pet godina.
20. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 26/07, 68/07, 119/08, 55/09, 80/09, 88/09 i 92/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
Ne bis in idem Niko ne može biti ponovo suđen za djelo za koje je već bio suđen pred sudom i za koje je donesena pravnosnažna sudska odluka.
Član 17.
Princip legaliteta krivičnog gonjenja Tužilac je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drukčije propisano.
Član 282.
Izmjena optužnice Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.
Član 286. stav 1.
Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.
(2) Sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela.
Član 313.
Zabrana reformatio in peius Ako je izjavljena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.
Član 323.
Pretres pred drugostepenim sudom (1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom.
[...] VI.Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 80 0 K 022337 12 Kžk od 9. aprila 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. aprila 2012. godine, a apelacija je podnesena 9. juna 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant ističe da su mu u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
26. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
27. Član 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
28. U pogledu pitanja primjene člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku u kom je apelant proglašen krivim za krivično djelo teška tjelesna povreda, koje je propisano zakonom i osuđen na novčanu kaznu. Dakle, radi se o postupku u kom je utvrđivana osnovanost krivične optužbe, pa su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije primjenjivi.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije
29. U pogledu apelacionih navoda o pogrešnoj primjeni procesnog prava, to jest povredi principa zabrane reformatio in peius, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
30. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je u konkretnom slučaju apelantu potvrđenom optužnicom stavljeno na teret krivično djelo nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 208 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZRS. Dalje je navedeno da je Osnovni sud, nakon održanog glavnog pretresa, apelanta proglasio krivim da je radnjama pobliže opisanim u izreci presude oštećenu teško tjelesno povrijedio čime je počinio krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 165 stav 1 KZRS, za koje ga je kaznio novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 KM. Ustavni sud zapaža da je protiv presude Osnovnog suda žalbu izjavila samo apelantova odbrana, koju je Okružni sud Rješenjem broj 80 0 K 022337 12 Kž od 13. februara 2012. godine uvažio i presudu Osnovnog suda ukinuo i odredio održavanje pretresa. Postupajući dalje u predmetu, Okružni sud je održao pretres na kom je Tužilaštvo izmijenilo optužnicu, koju je Okružni sud prihvatio i donio presudu kojom je apelanta proglasio krivim da je radnjama pobliže opisanim u izreci donesene presude počinio krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 156 stav 1 KZRS, te za koje ga je kaznio novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 KM. Dakle, u obje presude (i Osnovnog i Okružnog suda) apelantu je za krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 156 stav 1 KZRS, za koje je proglašen krivim, izrečena identična kazna.
31. S obzirom na apelantove navode da je takvim postupanjem, dakle prihvatanjem izmijenjene optužnice na održanom pretresu, Okružni sud povrijedio princip reformatio in peius, Ustavni sud podsjeća na to da je conditio sine qua non primjene ovog principa da Tužilaštvo nije podnijelo žalbu protiv prvostepene presude ili, ako je eventualno podnijelo žalbu, da je ona podnesena samo u apelantovu korist, te da drugostepeni sud ne smije izreći težu kaznu od one koja je izrečena prvostepenom presudom. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da je odredbama člana 313 ZKP propisana zabrana reformatio in peius, tako što je određeno da, ako je žalba izjavljena samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu. Budući da je u konkretnom slučaju prvostepena presuda osporavana samo apelantovom žalbom, proizlazi da je Okružni sud bio obavezan da se bavi i tim pitanjem, to jeste da presuda koju je trebalo da donese, nakon održanog pretresa u ponovnom postupku, ne smije biti izmijenjena na apelantovu štetu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da odredbama ZKP nije propisano da tužilac nema pravo da izmijeni optužbu. Štaviše, Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 282 stav 1 ZKP kojim je propisano da ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju na to da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. To je, dakle, tužiočeva subjektivna procjena i to pravo mu se ne može uskratiti, a o osnovanosti takve izmijenjene optužnice sud odlučuje presudom. Ustavni sud ukazuje i na odredbe člana 323 stav 1 ZKP kojim je propisano da se odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku saglasno primjenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom. Dakle, iz citiranih odredaba proizlazi da tužilac i na pretresu koji se vodi pred drugostepenim sudom ima pravo da izmijeni optužnicu. Pri tome, Ustavni sud podsjeća i na to da se u takvim okolnostima odbrani mora omogućiti da se o izmjeni optužnice izjasni (a apelacionim navodima se ne ukazuje na to da je to pravo odbrani bilo uskraćeno). Takođe, Ustavni sud ističe da je, u smislu člana 286 stav 1 ZKP, prilikom donošenja presude sud vezan za izmijenjenu optužnicu, te je zbog navedenog predmet odlučivanja Okružnog suda u konkretnom slučaju mogla biti samo izmijenjena optužnica.
32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u obrazloženju svoje presude istakao da je imao u vidu zabranu reformatio in peius, te da u konkretnom slučaju taj princip nije povrijeđen zbog izmjene optužnice na pretresu, budući da apelant nije doveden u teži položaj, jer je izmjenom optužnice apelantu stavljeno na teret krivično djelo koje je u odnosu na krivično djelo koje mu je prvobitnom optužnicom stavljeno na teret blaže po zaprijećenoj kazni. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da u opis krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim nisu unesene činjenice i okolnosti koje bi krivičnom djelu dale teži oblik, a niti je izmjenom povećana količina kriminalnog supstrata koja bi, eventualno, mogla ukazivati na povećani stepen apelantove krivične odgovornosti. Štaviše, količina kriminalnog supstrata, u konkretnom slučaju, u velikoj je mjeri smanjena. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ističe da se, u suštini, radi o istom događaju, predmet optužnice su iste radnje, samo što su izmjenom te radnje na drugi način kvalifikovane. Dakle, presudom Okružnog suda apelant je proglašen krivim za blaže krivično djelo od onog koje mu je prvobitnom optužnicom stavljeno na teret, kako je to i obrazloženo u osporenoj presudi, pa Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa zabrane preinačenja na gore, zbog izmjene optužnice na pretresu.
33. Pri tome, Ustavni sud podsjeća na to da je prilikom razmatranja apelacionih navoda imao u vidu i svoju praksu izraženu u predmetu broj AP 1165/10 u kom je Ustavni sud zaključio da je apelantu u tom predmetu povrijeđeno pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Obrazlažući svoje stav o povredi ustavnih prava u tom predmetu, Ustavni sud je istakao: „Vrhovni sud nije dao argumentiran odgovor na to zašto nije povrijeđen princip reformatio in peius u situaciji kada je optužnica izmijenjena tako da su dodani elementi u činjeničnom opisu koji čine krivično djelo za koje je apelant optužen, a prvobitna optužnica po kojoj je donesena prvostepena presuda, koja je po žalbi odbrane ukinuta, nije sadržavala te iste elemente u činjeničnom opisu.“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1165/10 od 22. oktobra 2013. godine, tačka 44, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, iz činjenica apelantovog predmeta proizlazi da se u okolnostima apelantovog slučaja ne radi o takvoj situaciji budući da su, kako je već navedeno, predmet optužnice iste radnje, koje su na drugi način kvalifikovane, pa stav iz navedene odluke stoga nije primjenjiv u apelantovom slučaju.
34. Osim toga, budući da apelant smatra da mu je zbog navedenih razloga povrijeđeno i pravo na ravnopravnost stranaka u postupku, Ustavni sud zaključuje da nije bio narušen ni princip ravnopravnosti strana u postupku na apelantovu štetu jer su izvedeni svi dokazi koje je apelant predložio, imao je mogućnost saslušanja svjedoka i osporavanja svih dokaza optužbe, kontinuirano je bio upoznat sa činjeničnim i pravnim elementima optužbe i u vezi s tim je imao adekvatnu mogućnost pripreme odbrane. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Član 6 stav 2 Evropske konvencije
35. U pogledu apelacionih navoda da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa in dubio pro reo, Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantovan članom 6 stav 2 Evropske konvencije. Prema tom principu, svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određeno lice izvršilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom.
36. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo može da bude dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih sprovedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je ubijeđen u nevinost optuženog nego i onda kada nije ubijeđen ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77). Osim toga, sud je dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa da onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana i da pri tom obrazloži svaki dokaz pojedinačno, ali i sve dokaze zajedno, te dovede sve sprovedene dokaze u uzajamnu logičku vezu.
37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u osporenoj presudi na osnovu sprovedenih dokaza, čiji je postupak izvođenja detaljno opisan, utvrdio da je apelant nesporno počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, a što je u prethodnim tačkama ove odluke Ustavni sud već elaborirao. Ustavni sud smatra da razlozi koje su naveli redovni sudovi ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, niti se iz bilo čega može utvrditi da je sud postupao s predubjeđenjem o njegovoj krivici, niti proizlazi da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti, ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. U pogledu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dao jasno i precizno obrazloženje za koje Ustavni sud ne smatra da je proizvoljno. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i ti apelantovi navodi neosnovani, budući da je odluka Okružnog suda, kao konačna odluka, o apelantovoj krivici zasnovana na činjenicama i dokazima iznesenim na glavnom pretresu koji su, u smislu odredbi člana 323 ZKP, prihvaćeni na pretresu pred Okružnim sudom bez bilo kakvih spoljnih uticaja.
38. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi u pogledu povrede principa in dubio pro reo u smislu člana 6 stav 2 Evropske konvencije.
Član 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju
39. Ustavni sud uočava da apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, jer Okružni sud nije stvarno i suštinski preispitao njegovu žalbu.
40. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da član 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: „Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud“. Ustavni sud smatra da apelantu nije uskraćeno to pravo, budući da je izjavio žalbu na prvostepenu presudu, te da je Okružni sud, postupajući povodom njegove žalbe, ispitao presudu Osnovnog suda u odnosu na sve bitne apelantove žalbene navode, te ocijenio da je žalba osnovana, zbog čega je i donio odluku kojom je tu presudu ukinuo i u skladu s relevantnim odredbama ZKP odredio održavanje pretresa pred tim sudom.
41. S obzirom na navedeno, proizlazi da je u okolnostima konkretnog slučaja Okružni sud, u smislu standarda navedenog člana, stvarno i suštinski ispitao apelantovu žalbu, pa Ustavni sud zaključuje da, suprotno apelacionim navodima, nema povrede apelantovog prava na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Član 4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju
42. U pogledu apelacionih navoda da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa ne bis in idem, jer je apelantu, kako smatra, dva puta suđeno za isto krivično djelo, jednom u Osnovnom sudu, a drugi put u Okružnom sudu, Ustavni sud smatra da, iako to nije eksplicitno navedeno u apelaciji, iz prethodnih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana 4 stav 1 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, pa će Ustavni sud te apelantove navode ispitati u vezi s tim članom.
43. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da i član 4 ZKP propisuje da niko ne može biti ponovo suđen za djelo za koje je već bio suđen pred sudom i za koje je donesena pravnosnažna sudska odluka. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da član 4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: „Nikome se ne može suditi niti se može ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog koga je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države“. To znači, kako je decidirano navedeno u toj odredbi, da niko ne može dva puta da bude krivično gonjen za isto krivično djelo niti, pak, da bude kažnjen za izvršenje istog krivičnog djela. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda u predmetu Maresti protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, Maresti protiv Hrvatske, presuda od 25. juna 2009. godine, tačke 82 i 83) u kom je Evropski sud iskazao sljedeći stav: „Sud zauzima stajalište da se članak 4. Protokola broj 7 mora tumačiti na način da zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo 'djelo' ukoliko ono proizlazi iz istih činjenica ili činjenica koje su u biti iste. Jamstvo ugrađeno u članku 4 Protokola broj 7 postaje relevantno na početku novoga kaznenog progona, kad je prethodna oslobađajuća ili osuđujuća odluka postala po svojoj snazi res iudicata. (…) Sud naglašava da je nevažno koji dijelovi novih optužbi su moguće usvojeni ili odbačeni u naknadnom postupku, jer članak
4. Protokola broj 7 sadrži osiguranje protiv mogućnosti da se nekome sudi ili da bude podložan da mu se sudi ponovno u novome postupku, a ne zabranu druge osuđujuće ili oslobađajuće odluke.“
44. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelantu nije suđeno u dva krivična postupka, te da apelant nije imao pravosnažnu odluku za krivično djelo koje proizlazi iz istih činjenica ili činjenica koje su u biti iste, pa da slijedom toga, u konkretnom slučaju, nisu ni mogle biti primijenjene garancije iz člana 4 ZKP, odnosno člana 4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi pravila ne bis in idem, a time i člana 4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, neosnovani.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud dao argumentovan odgovor na to zašto nije povrijeđen princip reformatio in peius u situaciji kada je optužnica izmijenjena na pretresu u postupku koji je vođen samo povodom žalbe odbrane na način da je apelantu stavljeno na teret krivično djelo za koje je zaprijećena blaža kazna od onog djela koje je povodom prvobitne optužnice apelantu bilo stavljeno na teret. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, jer obrazloženje analize svih sprovedenih dokaza u predmetnom krivičnom postupku ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda o apelantovoj krivici.
47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na preispitivanje presude pred višim sudom, garantovanog članom 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, budući da je apelant imao i koristio pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud.
48. Takođe, nije povrijeđen ni član 4 stav 1 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jer apelant nije imao pravosnažnu odluku za krivično djelo koje proizlazi iz istih činjenica ili činjenica koje su u biti iste, pa da slijedom toga, u konkretnom slučaju, nisu ni mogle biti primijenjene garancije iz člana 4 ZKP, odnosno člana 4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
49. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman