Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3315/12 (I. G. i Z. M.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3315/12
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3315/12, rješavajući apelaciju Ibrahima Gibića i Zijada Musaefendića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ibrahima Gibića i Zijada Musaefendića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Mal 014878 12 Gž od 28. augusta 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 Mal 014878 10 Mal od 23. marta 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ibrahim Gibić i Zijad Musaefendić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Teslića podnijeli su 8. septembra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Mal 014878 12 Gž od 28. augusta 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 Mal 014878 10 Mal od 23. marta 2012. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „obustavio/odložio“ izvršenje presude do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3315/12 od 10. oktobra 2012. godine odbio kao neosnovan zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tužitelja Mikrokreditne fondacije „Eki“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 9. oktobra 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Okružni sud, Osnovni sud i tužitelj su 15, 16. i 23. oktobra 2012. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 Mal 014878 10 Mal od 23. marta 2012. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 85 0 Mal 014878 12 Gž od 28. augusta 2012. godine, apelanti su obavezani da tužitelju, po osnovu ugovora o kreditu, solidarno isplate iznos od 2.981,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. jula 2010. godine i da mu solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 400,00 KM. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je 18. januara 2008. godine zaključen ugovor o kreditu između tužitelja i Šerifa Mešinovića (u daljnjem tekstu: korisnik kredita), kojim je korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 2.556,46 eura, odnosno 5.000,00 KM uz obračun kamate od 20% godišnje i rokom otplate od 42 mjeseca. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je 15. januara 2008. godine između tužitelja i apelanata zaključen ugovor o jamstvu, kojim su se apelanti obavezali da će, u slučaju da korisnik kredita ne ispuni svoju obavezu iz ugovora o kreditu od 18. januara 2008. godine, oni, kao jamci, ispuniti cijelu obavezu za koju su jamčili, kao i eventualne troškove, te da tužitelj kao davalac kredita po svom izboru može pokrenuti postupak protiv njih, bez obzira na to da li je prethodno pokrenuo postupak protiv korisnika kredita kao dužnika. Također, navedeno je i da je korisnik kredita (koji je u međuvremenu preminuo) zastao sa isplatom, te da je stoga ugovor i otkazan, a njegova obaveza, kao i obaveza apelanata dospjela, zbog čega je tužitelj izvršio obračun glavnog duga i ugovorene kamate, te konstatirao da dug iznosi 2.981,60 KM. Navedeno je da je iz uvida u opomene pred tužbu utvrđeno da je prije utuženja tužitelj pozivao apelante na izmirenje obaveza, ali da apelanti nisu izvršili uplatu duga po tom osnovu. Osim toga, sud je naveo da je prilikom odlučivanja „također, cijenio […] i ponašanje [apelanta] koji ničim nisu osporili navode tužbe i tužbeni zahtjev“. Stoga je Osnovni sud zaključio da je tužiteljevo potraživanje dospjelo i u odnosu na apelante, shodno odredbama čl. 1065. do 1067. i člana 414. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
7. Okružni sud je u svojoj Presudi broj 85 0 Mal 014878 12 Gž od 28. augusta 2012. godine, kojom je odbio žalbu apelanata i potvrdio prvostepenu presudu, naveo da je prvostepena presuda pravilna, te da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tužitelj, prema odredbi člana 4. zaključenog ugovora o jemstvu, kao i odredbi člana 1004. stav 3. ZOO, mogao zahtijevati ispunjenje obaveze ili od glavnog dužnika ili samo od jemaca, kao što je to uradio u konkretnom slučaju. Također, Okružni sud je istakao da su neosnovane žalbene tvrdnje apelanata da je, zbog smrti korisnika kredita, dug prestao, odnosno da je raskidom ugovora o kreditu raskinut i ugovor o jemstvu, čime su u smislu odredbe člana 132. stav 1. ZOO, obje strane oslobođene svojih obaveza. Okružni sud je naročito istakao da je tužitelj svoju tužbu u odnosu na apelante zasnovao na ugovoru o jemstvu kojim su se apelanti kao jemci - platci obavezali namiriti cijeli dug ukoliko korisnik kredita u roku ne ispuni svoju obavezu, kako je to propisano i odredbom člana 997. ZOO.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Smatraju da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. Ističu da je tužitelj jednostrano raskinuo glavni ugovor o kreditu, te da je posljedica toga trebalo da bude da se svaka ugovorna strana oslobađa svoje obaveze. Dalje, smatraju da je prestankom glavnog ugovora istovremeno prestao i ugovor o jemstvu kao sporedni ugovor. Također ističu, budući da je glavni dužnik umro, da je tužitelj imao mogućnost da od njegovih nasljednika zahtijeva vraćanje duga. Ističu da je Okružni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 1004. stav 3. ZOO, kao i odredbu člana 4. ugovora o jemstvu, smatrajući da je ugovor o jemstvu na snazi. Ukazuju i na odredbe člana 997. ZOO, te u vezi s tim da „s obzirom na to da su raskidom ugovora obje strane oslobođene obaveza, onda je nelogično da se apelanti kao jemci obavezuju za obavezu za koju je oslobođen glavni dužnik“. U obrazloženju zahtjeva za donošenje privremene mjere apelanti navode da su slabog imovnog i lošeg zdravstvenog stanja, te bi izvršavanjem presude Osnovnog suda bilo dovedeno u pitanje zadovoljavanje njihovih osnovnih životnih potreba (kao i potreba članova njihovih porodica), odnosno da bi bio ugrožen njihov egzistencijalni minimum.
b) Odgovor na apelaciju
9. Osnovni sud je naveo da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata, te da nije bilo kršenja prava na koja se ukazuje u apelaciji.
10. Okružni sud je naveo da su apelanti u žalbi na prvostepenu presudu već isticali apelacione navode, te da je taj sud u svojoj odluci dao mišljenje i razloge zašto su neosnovani.
11. Tužitelj je naveo da su se apelanti zaključivanjem pojedinačnih ugovora o jemstvu obavezali kao solidarni jemci – platci, te da je slijedom toga i njegov zahtjev za isplatu duga po ugovoru o kreditu zaključenim sa korisnikom kredita valjan i zakonit.
V. Relevantni propisi
12. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 997.
Ugovorom o jemstvu se jemac obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu dužnika, ako to ovaj ne učini.
Član 1004. st. 1, 2. i 3.
Odnos povjerioca i jemca Oblici jemstva (1) Od jemca se može zahtijevati ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu (supsidijarno jemstvo).
(2) Povjerilac može tražiti ispunjenje od jemca iako nije prije toga pozvao glavnog dužnika na ispunjenje obaveze, ako je očigledno da se iz sredstava glavnog dužnika ne može ostvariti njeno ispunjenje ili ako je glavni dužnik pao pod stečaj (3) Ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovora povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jemstvo).
Član 1005.
Solidarnost jemaca Više jemaca nekoga duga odgovaraju solidarno, bez obzira da li su jamčili zajedno ili se svako od njih obavezao prema vjerovniku odvojeno, izuzev kad je ugovorom njihova odgovornost uređena drugačije.
VI. Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 85 0 Mal 014878 12 Gž od 28. augusta 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 8. septembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
17. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
19. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
20. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u okviru koga su apelanti solidarno obavezani na isplatu duga, dakle, na predmet građanskopravne prirode, te apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
21. Apelanti smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo, budući da su ih obavezali da, kao jemci, plate dug po osnovu ugovora o kreditu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
22. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
23. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, postupajući na dvije instance, usvojili tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se apelanti obavežu da mu, po osnovu ugovora o kreditu, solidarno isplate iznos od 2.981,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 19. jula 2010. godine, i da mu solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 400,00 KM, te pri tome u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za takvo odlučenje u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelanti, osim ponavljanja žalbenih navoda koje je Okružni sud ispitao u drugostepenoj odluci i dao razloge zašto oni, s obzirom na relevantne odredbe ZOO koje su primijenjene u konkretnom slučaju, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da apelanti i u apelaciji ponavljaju svoju tvrdnju o tome da oni, kao jemci, nisu dužni da plate dug, budući da je ugovor o kreditu „jednostrano raskinut“ pošto je korisnik kredita preminuo i da je slijedom toga tužilac trebalo da od njegovih nasljednika zahtijeva vraćanje duga.
24. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi bili saglasni da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan obavezavši apelante kao jemce - platce da, shodno odredbi člana 1004. stav 3. ZOO, solidarno izmire neizmireni dospjeli dug na ime kredita. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu okolnost da su apelanti sa tužiocem zaključili ugovor o jemstvu kojim su se obavezali da će, u slučaju da korisnik kredita iz bilo kog razloga ne započne ili prestane da vraća kredit, preuzeti obavezu da tužiocu izmire novčano potraživanje koje ima korisnik kredita pod uvjetima i na način kako se obavezao i korisnik kredita, a nakon što korisnik kredita ne ispuni svoju obavezu. Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelanti za takvu svoju tvrdnju nisu ponudili bilo kakvu argumentaciju. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 997. ZOO propisano da se "ugovorom o jemstvu jemac obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti pravovaljanu i dospjelu obavezu dužnika ako to ovaj ne učini". Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 1004. stav 3. ZOO propisano da, "ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovara povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika, bilo od jemca ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jemstvo)“. Dakle, iz navedenih zakonskih odredaba jasno proizlazi da dospjelost obaveze i neispunjenje obaveze od glavnog dužnika daje pravo povjeriocu da od jemca zahtijeva ispunjenje obaveze umjesto glavnog dužnika, što je u konkretnom slučaju i učinio. Pri tome Ustavni sud naročito zapaža da apelanti, kako je naveo Osnovni sud na glavnoj raspravi, „ničim nisu osporili navode tužbe i tužbeni zahtjev“. Također, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima utemeljili osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
26. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da, iako to apelanti nisu eksplicitno naveli, proizlazi da se na povredu ovog prava žale u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da su apelanti imali na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje su i koristili, te da je Okružni sud razmotrio žalbu apelanata i dao razloge zašto žalbeni navodi apelanata ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S obzirom na to, činjenica da korištenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom su apelanti zadovoljni ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga su ovi apelacioni navodi neosnovani.
VIII. Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene odredaba ZOO na predmetnu situaciji, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
28. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su apelanti u konkretnom slučaju imali na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje su i koristili.
29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman