Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4078/12 (I. S.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ratna šteta
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
- Naknada štete
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4078/12
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4078/12, rješavajući apelaciju Ivana Sedlića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ivana Sedlića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 001449 11 Rev od 6. septembra 2012. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 001449 11 Gž-2 od 17.
oktobra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 13 84 001449 10 P3 od 22. aprila 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ivan Sedlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Nada Nović, advokat iz Dervente, podnio je 22. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 P 001449 11 Rev od 6. septembra 2012. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 P 001449 11 Gž-2 od 17. oktobra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 13 84 001449 10 P3 od 22. aprila 2011. godine. Apelant je 19. decembra 2012. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunio apelaciju tako što je dostavio punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, sjedište zamjenika u Doboju (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), kao zakonskog zastupnika Opštine Derventa (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 22. juna 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pravobranilaštvo je 10. jula 2015. godine dostavilo odgovor na apelaciju, dok Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud nisu u ostavljenom roku dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 13 84 001449 10 P3 od 22. aprila 2011. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu isplati novčani iznos od 20.381,80 KM, na ime vrijednosti porušenog objekta-poslovnog prostora koji se nalazio u Derventi, Ulica kralja Petra I bb (u daljnjem tekstu: predmetni objekat), sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je odlukom tužene od 3. aprila 1997. godine osnovana stručna komisija za procjenu ratne štete za objekte koji se nalaze u Ulici kralja Petra I (tj. u ulici gdje se nalazio apelantov objekat), te da je određeno da apelantov objekat spada u VI kategoriju oštećenja. Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je zaključkom tužene broj 07-362-18/98 od 16. aprila 1998. godine apelantu, u upravnom postupku rušenja objekata sa VI kategorijom oštećenja, postavljen privremeni zastupnik Nada Nović, advokat iz Dervente. Pri tome Osnovni sud je ukazao da predmetni zaključak nije objavljen na način kako je propisano zakonom, tj. nije objavljen na oglasnoj tabli ili u službenom glasilu i o tom zaključku nije obaviješten organ starateljstva. Osnovni sud je dalje naveo da je utvrdio da je Rješenjem tužene broj 07-362-18/98 od 21. avgusta 1998. godine određeno rušenje apelantovog objekta, te da je kao rok završetka rušenja objekta i uklanjanja materijala određen 5. septembar 1998. godine. Osnovni sud je naveo da iz zapisnika tužene od 21. juna 1999. godine proizilazi da je uklanjanje ruševnih objekata u Ulici kralja Petra I izvršeno od 8. do 11. juna 1999. godine. Takođe, Osnovni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke proizilazi da je bilo neophodno rušenje apelantovog objekta, budući da je, zbog svoje narušene stabilnosti, predstavljao opasnost po život i zdravlje ljudi, kao i okolne objekte i saobraćaj, te da kao takav nije imao građevinsku vrijednost.
6. Osnovni sud je naveo da je na osnovu rješenja tužene porušen apelantov objekat, što znači da u konkretnom slučaju postoji uzročna veza između radnje tužene i nastale štete, tako da se na predmetnu situaciju primjenjuju odredbe člana 154 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pri tome Osnovni sud je ukazao da je tužena istakla prigovor zastarjelosti potraživanja. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da iz apelantovog iskaza proizilazi da je 1997. godine došao u Derventu, da je njegov objekat tada bio u takvom stanju da se morao renovirati, zatim, da je 1998. godine podnio zahtjev za adaptaciju objekta i da je tada otišao u Zagreb kako bi donio novac kojim bi platio radove, te da je po povratku, nakon vikenda, vidio da je njegov objekat porušen. Osnovni sud je naveo da je, dakle, apelant 1998. godine saznao za štetu i lica koja su štetu učinila, a da je tužbu u predmetnoj pravnoj stvari podnio 11. jula 2005. godine, što znači da je predmetna tužba podnesena nakon što je protekao subjektivni zastarni rok od tri godine u smislu odredaba člana 376 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osim toga, Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju protekao i objektivni zastarni rok od pet godina iz člana 376 stav 2 ZOO. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da je osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja koji je istakla tužena.
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 84 0 P 001449 11 Gž-2 od 17. oktobra 2011. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio apelantov iskaz i utvrdio da je apelant za rušenje predmetnog objekta saznao 1998. godine, te u vezi s tim pravilno zaključio da je od dana saznanja za štetu do dana podnošenja predmetne tužbe (tj. 11. jula 2005. godine) protekao subjektivni i objektivni rok za potraživanje naknade štete iz člana 376 st. 1 i 2 ZOO. Okružni sud je ukazao da je nastupanjem zastarjelosti potraživanja prestalo apelantovo pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze od tužene prinudnim putem shodno odredbama člana 360 stav 1 ZOO.
8. Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 84 0 P 001449 11 Rev od 6. septembra 2012. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je ukazao da je, da bi postojala odgovornost i obaveza na naknadu štete, potrebno ne samo da neko lice pretrpi štetu već i da se ostvare ostale zakonske pretpostavke (postojanje štetne radnje, protivpravnost štetne radnje, subjektivna ili objektivna odgovornost štetnika, uzročna veza između štetne radnje i nastale štete). Vrhovni sud je ukazao da je štetna radnja protivpravna ako je preduzeta protivno pozitivnoj zakonskoj normi, a ako je radnja izvršena u skladu sa postojećim pravnim poretkom, ta okolnost joj oduzima svojstvo protivpravnosti, tako da pravni subjekat koji je izvršio takvu radnju ne odgovara trećem licu za štetu koju je pretrpjelo. Naime, Vrhovni sud je naveo da u tom slučaju nisu ispunjeni uslovi za dosuđenje naknade štete u smislu odredaba člana 154 stav 1 u vezi sa članom 155 ZOO.
9. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 116 stav 1 Zakona o uređenju prostora propisano da organ uprave nadležan za poslove građenja, po službenoj dužnosti ili na zahtjev zainteresovanog lica, rješenjem određuje rušenje građevine ili dijela građevine za koji se utvrdi da, zbog fizičke dotrajalosti, elementarnih nepogoda, ratnih dejstava ili većih oštećenja, ne može dalje služiti svojoj namjeni ili da predstavlja opasnost po život ili zdravlje ljudi, okolne objekte ili saobraćaj, te da je stavom 2 tog člana propisano da žalba protiv rješenja ne odlaže izvršenje rješenja. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 117 Zakona o uređenju prostora propisano da, ako se u postupku donošenja rješenja o rušenju građevine ili dijela građevine utvrdi da se opasnost po život i zdravlje ljudi, okolne građevine i saobraćaj može ukloniti i rekonstrukcijom građevine ili njenog dijela, na zahtjev vlasnika, može se, prema odredbama ovog zakona, odobriti rekonstrukcija građevine pod uslovom da se izvede u roku koji odredi organ uprave nadležan za poslove građenja. Vrhovni sud je naveo da je, shodno izloženom, organ tužene bio ovlašćen da odluči o rušenju zgrade u kojoj se nalazio apelantov objekat i da takvu odluku izvrši, što je i učinio. Vrhovni sud je naveo da takve radnje tužene nisu protivpravne, već su preduzete na osnovu zakonskog ovlašćenja. Vrhovni sud je naveo da iz tih razloga, za razliku od stanovišta nižestepenih sudova, taj sud nalazi da nisu ispunjeni uslovi iz člana 154 stav 1 i člana 172 stav 1 ZOO za dosuđenje naknade štete apelantu.
10. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da bi, tek kada se ne bi prihvatio prednji stav, bilo mjesta za ocjenu istaknutog prigovora zastarjelosti potraživanja o kojem su se nižestepeni sudovi pravilno odredili. Vrhovni sud je ukazao da iz navedenog proizilazi da apelant u predmetnoj parnici nije mogao uspjeti sa postavljenim tužbenim zahtjevom (prevashodno jer nema zakonskog osnova za naknadu štete). Vrhovni sud je naveo da su slijedom toga bez uticaja apelantovi revizioni navodi da je tužena u odgovoru na tužbu priznala osnov potraživanja, a osporila samo visinu, te da je na taj način došlo do odricanja od zastarjelosti. Vrhovni sud je naveo da, uostalom, takvi navodi ne odgovaraju ni sadržini odgovora na tužbu, kojim nije izričito priznat osnov za naknadu štete, te koji odgovor je kasnije dopunjen na pripremnom ročištu tako što je tužena u cijelosti osporila apelantovo potraživanje i istakla prigovor zastarjelosti. Vrhovni sud je naveo da, pri tome, nemaju uporišta u odredbama Zakona o parničnom postupku apelantovi revizioni navodi da se prigovor zastarjelosti nije mogao istaći na pripremnom ročištu, već samo u odgovoru na tužbu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili pravo na njegovu štetu. Naime, apelant navodi da je tužena, prije donošenja rješenja kojim je određeno rušenje njegovog objekta, procijenila vrijednost objekta, te utvrdila da vrijednost uništenog objekta iznosi 51.920,00 dinara. Stoga, apelant smatra da mu pripada pravo na isplatu navedenog iznosa koji predstavlja protivvrijednost njegove imovine. Apelant navodi da tužena u odgovoru na tužbu nije osporila svoju obavezu i odgovornost, već je samo osporila dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na vrijednost porušenog objekta. S obzirom na to, apelant smatra da je tužena na taj način priznala zastarjelu obavezu, to jest odrekla se zastarjelosti u smislu odredaba člana 366 stav 1 ZOO. Pri tome, apelant se pozvao na presudu Vrhovnog suda u kojoj je taj sud zauzeo stav da se priznanje zastarjele obaveze smatra kao odricanje od zastarjelosti.
b) Odgovor na apelaciju
12. Pravobranilaštvo je navelo da iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova nesporno proizilazi da je apelantovo potraživanje zastarjelo u smislu odredaba člana 376 stav 1 ZOO. Pravobranilaštvo je navelo da su neosnovani apelantovi navodi da tužena nije osporila pravni osnov, te da je na taj način došlo do odricanja od zastarjelosti. Naime, Pravobranilaštvo je navelo da takvi navodi ne odgovaraju stvarnom činjeničnom i materijalnom stanju predmetnog spisa, budući da je odgovor na tužbu tužene dopunjen na pripremnom ročištu na kojem je istaknut prigovor zastarjelosti potraživanja.
V. Relevantni propisi
13. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 154. stav 1.
(1) Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 172. stav 1.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija.
Član 366. stav 1.
(1) Pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti.
Član 376. st. 1. i 2.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 84 0 P 001449 11 Rev od 6. septembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. septembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 22. novembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
21. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili materijalno pravo, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
22. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom, koja je potvrđena drugostepenom presudom, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu materijalne štete shodno odredbama člana 376 st. 1 i 2 ZOO (tj. zbog zastarjelosti potraživanja). Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, u obrazloženju svoje presude, prvenstveno, ukazao da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev, ali ne zbog zastarjelosti potraživanja, već zbog toga što za dosuđenje naknade štete nisu ispunjeni uslovi iz člana 154 stav 1 i člana 172 stav 1 ZOO. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao da je, prema opštim načelima odgovornosti za štetu, jedna od osnovnih pretpostavki za postojanje odgovornosti za naknadu štete – protivpravnost štetne radnje. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je tužena u konkretnom slučaju donijela rješenje o rušenju apelantovog objekta u skladu sa odredbama člana 116 Zakona o uređenju prostora, što znači da nije postupala na protivpravan način, te da stoga ne može biti odgovorna za naknadu pričinjene štete. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZOO i Zakona o uređenju prostora sa odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda u tom pogledu. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, jasno ukazao da bi, tek kada se ne bi prihvatio navedeni stav, bilo mjesta ocjeni istaknutog prigovora zastarjelosti potraživanja. Dakle, iz navedenog jasno proizilazi da je apelantov tužbeni zahtjev u konačnici odbijen iz razloga što nije ispunjena jedna od osnovnih zakonskih pretpostavki za postojanje odgovornosti za štetu (tj. protivpravno postupanje tužene pri rušenju apelantovog objekta), a ne zbog zastarjelosti potraživanja. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se apelantovi navodi, na kojima insistira u apelaciji, koji se odnose na navodnu proizvoljnu primjenu relevantnih odredaba ZOO (kojima je regulisana zastarjelost potraživanja i odricanje od zastarjelosti potraživanja), ne mogu dovesti u vezu sa osporenom odlukom Vrhovnog suda (koja predstavlja konačnu odluku u predmetnom postupku), te da su stoga potpuno neosnovani.
23. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
24. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
25. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
26. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
27. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman