Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1251/14 (H. T., N. K., A. H., A. G. i D. Š. i drugi)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1251/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine, u predmetu broj AP-1251/14, rješavajući apelaciju Hasiba Tabaka i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Hasib Tabak, Nermina Karkelja, Almir Halilagić, Abdulah Gačić i Derviš Šišić protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 050793 10 Rsz od 29. januara 2014. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 050793 05 P od 19. marta 2010. godine;
Šemsudin Ćatić, Ferid Pleh, Haris Maslan i Mirzet Šuman protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 042983 10 Rsz od 3. februara 2014. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 042983 05 P od 12. jula 2010. godine;
Sabahudin Dizdarević, Zaim Zaimović i Mirnes Perenda protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 049330 11 Rsž od 31. januara 2014. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049330 11 Rs od 31. augusta 2011. godine;
Maida Podrug, Munevera Međuseljac, Nesib Orman i Nedžib Čizmo protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 042963 13 Rsž od 22. januara 2014. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 042963 05 P od 7. septembra 2012.
godine;
Nermin Ratković, Nihad Ratković, Mehmed Redžović, Semir Reko, Džemal Resić i Ahmedin Rišljanin protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 043394 13 Rsž od 16.
januara 2014. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 043394 10 Rs od 30. augusta 2012. godine;
Nedžad Hodžić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 348708 13 Rev od 29. januara 2014.
godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 006725 08 Rsz od 8. januara 2014. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-1327 od 28. marta 2008. godine;
Suad Murto protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 069311 11 Rsz od 15. januara 2014. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 069311 08 P od 24. decembra 2009. godine;
Edin Hero protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 070267 10 Rsz od 9. januara 2014. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 070267 08 P od 25. marta 2010. godine;
Vahid Brkanović, Ismet Haradinović, Vahidin Tinjak, Zekrija Rožajac i Dževad Selimović protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 050015 12 Rsž od 26. februara 2014.
godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 050015 12 Rs od 15. juna 2012. godine;
Mirsad Džekman protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 rs 040615 10 Rsz od 18. marta 2014. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 040615 06 P od 4. jula 2008.
godine;
Dragan Vidović protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 041712 11 Rsž od 20. marta 2014. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 041712 08 P od 30. oktobra 2008. godine;
Dragan Burečić protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 041113 10 Rsz od 13. februara 2014. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 041113 08 P od 11. marta 2009. godine;
Faik Kostović i Bajazit Rahić protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 106824 11 Rsz od 11. decembra 2014. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 106824 09 P od 21.
marta 2011. godine;
Amela Vatić protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 113194 13 Gž od 27. novembra 2014. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 113194 09 P od 28. decembra 2012. godine;
Zijad Greljo i Mufid Alić protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 113302 12 Gž od 4. marta 2015. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 113302 09 P od 17. septembra 2012. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Hasib Tabak, Nermina Karkelja, Almir Halilagić, Abdulah Gačić i Derviš Šišić, Šemsudin Ćatić, Ferid Pleh, Haris Maslan i Mirzet Šuman, Sabahudin Dizdarević, Zaim Zaimović i Mirnes Perenda, Maida Podrug, Munevera Međuseljac, Nesib Orman i Nedžib Čizmo, Nermin Ratković, Nihad Ratković, Mehmed Redžović, Semir Reko, Džemal Resić i Ahmedin Rišljanin, Nedžad Hodžić, Suad Murto, Edin Hero, Vahid Brkanović, Ismet Haradinović, Vahidin Tinjak, Zekrija Rožajac i Dževad Selimović, Mirsad Džekman, Dragan Vidović, Dragan Burečić, Faik Kostović i Bajazit Rahić, Amela Vatić, Zijad Greljo i Mufid (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su u periodu od 21. marta 2014. godine do 28. aprila 2015. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i presuda Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) navedenih u izreci ove odluke.
2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više (15) apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojoj će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1247/14. Spojene su sljedeće apelacije: AP-1251/14, AP-1252/14, AP-1255/14, AP-1256/14, AP-1257/14, AP-1258/14, AP-1261/14, AP-1345/14, AP-2415/14, AP-2416/14, AP-2418/14, AP-2419/14, AP- 575/15, AP-582/15 i AP-2066/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Apelanti, koji su bili u profesionalnog vojnoj službi u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine, su tužbama pokrenuli parnične postupke protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) kao poslodavca radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa, i to razlike naknade za topli obrok za periode i iznose pojedinačno označene u tužbenim zahtjevima. Apelanti smatraju su navedene naknade trebali primiti u skladu sa Uredbom o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave («Službene novine FBiH» br. 94/98 i 49/00) i Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 23/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor).
5. U obrazloženjima presuda Općinskog suda, navedenih u izreci ove odluke, navedeno je da je član 17. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 19/00) temeljni akt kojim se reguliše obim prava i obaveza između uposlenika i poslodavca, a kojim je određeno da zaposlenik ima pravo na naknadu u toku rada ukoliko se ishrana ne obezbjeđuje kod poslodavca, zaposleniku se obezbjeđuje mjesečna naknada u iznosu od najmanje 25 % od prosječne plaće u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Po mišljenju Općinskog suda, odredba člana 31. Kolektivnog ugovora preciznije određuje način određivanja visine novčane naknade toplog obroka, ali ne isključuje mogućnost da poslodavac može da se opredijeli i da topli obrok uposlenicima obezbjeđuje vlastitim sredstvima i u vlastitim prostorijama. S obzirom na to da je nespornim tokom postupka utvrđeno da je tuženi osigurao apelantima (zaposlenicima) obrok u matičnoj jedinici, to proizlazi da im ne pripada i kumulativno pravo na novčanu naknadu za topli obrok.
6. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama apelanata, donio presude navedene u izreci ove odluke kojima je žalbe odbio i prvostepene presude potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženjima presuda naveo da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbene zahtjeve apelanata u odnosu na potraživanje razlike toplog obroka. Kantonalni sud je potvrdio pravilnost primjene materijalnog prava, budući da je u konkretnom slučaju nespornim utvrđeno da su apelanti imali osiguran topli obrok u matičnoj jedinici.
7. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, koja odgovaraju pravima iz člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti povredu ovih prava vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te ističu da su uskraćeni za razliku naknade za topli obrok s obzirom na to da vrijednost osiguranog toplog obroka tužene u matičnoj jedinici nikako nije iznosila 10 KM. Apelanti, također, smatraju da im je povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Navodi apelanata da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu u suštini se svode na osporavanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, zaključivši da im ne pripada pravo na novčanu naknadu, odnosno ne pripada kumulativno pravo i na novčanu naknadu i na osiguran obrok od poslodavca. Vezano za ove navode, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci broj AP 2651/09 od 20. aprila 2011. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) već razmatrao slično pravno pitanje pri čemu je zaključeno da se stav redovnih sudova zasniva na relevantnim odredbama Kolektivnog ugovora i Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH. Naime, redovni sudovi su obrazložili da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan zato što je tokom postupka nespornim utvrđeno da su apelanti imali osiguran topli obrok u matičnoj jedinici poslodavca, pa im zbog toga, u smislu odredbe člana 31. Kolektivnog ugovora i člana 17. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, ne pripada pravo na novčanu naknadu, odnosno ne pripada kumulativno pravo i na novčanu naknadu i na osiguran obrok od poslodavca.
11. Budući da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi dali detaljno obrazloženje zašto apelantima ne pripada pravo na novčanu naknadu, odnosno ne pripada kumulativno pravo na novčanu naknadu i na osiguran obrok od poslodavca, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 2651/09.
12. Apelanti, između ostalog, navode da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminirani ali da iz navoda apelacija proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da se navodi apelanata o povredi ovog prava u suštini svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je ove navode ocijenio u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje i imovinu, te imajući u vidu da apelanti nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Europske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman