Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1941/14 (D. V., M. P., I. H. i D. L.)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1941/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine u predmetu broj AP-1941/14, rješavajući apelaciju Dinka Vidačkovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Dinka Vidačkovića, Miralema Podruma, Ibre Hebibovića i Dževada Lizde podnesene protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Mal 228925 13 Rev od 31. januara 2014. godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 228925 12 Gž od 3.

oktobra 2012. godine, broj 65 0 Mal 228579 13 Gž, broj 65 0 Mal 228594 12 Gž, broj 65 0 Mal 228895 13 Gž i rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 228952 12 Mal, broj 65 0 Mal 228579 12 Mal, 65 0 Mal 228594 12 Mal, broj 65 0 Mal 228895 12 Mal, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Dinko Vidačković, Miralem Podrum, Ibro Hebibović i Dževad Lizdo (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnijeli su u periodu od 28. aprila do 29. jula 2014. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Mal 228925 13 Rev od 31. januara 2014. godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Mal 228925 12 Gž od 3. oktobra 2012. godine, broj 65 0 Mal 228579 13 Gž, broj 65 0 Mal 228594 12 Gž, broj 65 0 Mal 228895 13 Gž i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Mal 228952 12 Mal od 26. aprila 2012. godine, broj 65 0 Mal 228579 12 Mal, 65 0 Mal 228594 12 Mal, broj 65 0 Mal 228895 12 Mal.

2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija br. AP-1941/14, AP-2909/14, AP-2911/14 i AP-3502/14 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1941/14.

3. Apelant Dinko Vidačkić je 3. decembra 2012. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 Mal 228925 12 Gž od 3. oktobra 2012. godine i rješenja Općinskog suda broj 65 0 Mal 228952 12 Mal od 26. aprila 2012. godine. S obzirom da je u apelaciji naveo da je protiv odluka koje osporava apelacijom izjavio reviziju Vrhovnom sudu, Ustavni su je odlukom broj AP-4177/12 od 17. jula 2013. godine apelaciju odbacio kao preuranjenu i ukazao apelantu da, nakon donošenja odluke o reviziji, neovisno o vrsti te odluke, ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju, što je apelant i učinio.

4. Svim apelantima je na temelju odredaba Zakona o pravima branilaca i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 33/04 i 56/05; u daljnjem tekstu: Zakona o pravima branilaca), priznato pravo na novčana potraživanja u određenim mjesečnim iznosima.

5. Apelanti su tužbama podnesenim Općinskom sudu protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva za pitanja boraca i ratnih vojnih invalida obrambeno oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: tužena) tražili da im se isplati razlika naknada u odnosu na osnovicu koja je utvrđena Odlukom tužene o visini osnovice za određivanje mjesečnih novčanih primanja korisnika boračko-invalidske zaštite i da mu se izvrši isplata naknada prema osnovici utvrđenoj prema Zakonu o pravima branilaca, usklađenoj sa povećanjem prosječne mjesečne neto plaće isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine.

6. Općinski sud se osporenim rješenjima navedenim u tački 1. ove Odluke, oglasio apsolutno nenadležnim za rješavanje po tužbama.

7. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da apelanti tužbe zasnivaju na tvrdnjama da im je rješenjima Službe za boračko-invalidsku zaštitu priznato pravo na novčana potraživanja u mjesečnim iznosima usklađenim prema odgovarajućim odlukama tužene, te da je Zakonom o pravima branilaca, u vezi sa Zakonom o izmjenama i dopunama o pravima branilaca propisano da će se visina osnovice usklađivati početkom svake godine sa povećanjem mjesečne neto plate isplaćene u Federaciji BiH u prethodnoj godini prema podacima Federalnog zavoda za statistiku.

8. Dalje, Općinski sud je naveo da je u članu 8. Zakona o pravima branilaca propisano da su prava ratnog vojnog invalida: lična invalidnina, dodatak za njegu i pomoć drugog lica, ortopedski dodatak i druga prava iz glave VI Zakona o pravima boraca. U članu 69. Zakona o pravima branilaca propisano je da se Zakon o izuzetnom materijalnom osiguranju ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca prestao primjenjivati danom stupanja na snagu Zakona o pravima branilaca. Dalje, odredbom člana 38. Zakona o pravima branilaca propisano je da nadležna općinska služba prema mjestu prebivališta podnosioca zahtjeva rješava u prvom stepenu o pravima iz Zakona o pravima branilaca ukoliko nije drugačije regulisano tim zakonom ili drugim propisom. Rješenja o pravima na naknadu iz člana 19. Zakona o pravima branilaca po službenoj dužnosti izvršava nadležni prvostepeni organ, dok će za korisnike koji ispunjavaju uvjete za ostvarivanje prava po odredbama Zakona o pravima branilaca nadležni prvostepeni organ po službenoj dužnosti donijeti nova rješenja do 31. decembra 2004. godine. Na temelju navedenog Općinski sud je zaključio da je, u pogledu potraživanja koja su predmet spora po tužbama apelanata, zakonodavac posebnim zakonom odlučivanje o tim sporovima dao u nadležnost organu uprave, zbog čega odlučivanje o apelantovoj tužbi ne spada u sudsku nadležnost.

9. Kantonalni sud je osporenim rješenjima navedenim u tački 1. ove Odluke odbio kao neosnovane žalbe apelanata protiv prvostepenog rješenja, i potvrdio rješenja Općinskog suda.

10. Iz činjeničnog stanja u apelaciji broj AP-1941/14 godine Ustavni sud je utvrdio da je apelant protiv rješenja Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Mal 228925 13 Rev od 31. januara 2014. godine apelantova revizija je odbačena uz obrazloženje da je revizija podnesena protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravomoćno završen. Osporeno rješenje je doneseno u sporu u kojemu revizija protiv pravomoćne presude ne bi bila dozvoljena, pa je na temelju odredaba člana 271. stav 2. u vezi sa stavom 2. i članom 254. stav 4. Zakona o parničnom postupku Vrhovni sud reviziju odbacio jer je izjavljena protiv rješenja protiv kojeg se po zakonu ne može izjaviti revizija.

11. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti su u apelacijama detaljno opisali tok postupka pred redovnim sudovima, a svoje navode o povredama navedenih prava, u suštini, zasnivaju na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Apelanti, u suštini, smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog pogrešne primjene procesnog prava, budući da su se redovni sudovi proglasili apsolutno nenadležnim za postupanje u konkretnim slučajevima, te da im je osporenim odlukama redovnih sudova onemogućen pristup sudu. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud ukazuje na to da je o sličnom pitanju već odlučivao u predmetu broj AP-4609/12 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4609/12 od 12. juna 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba ), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda apelanata, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je zauzeo slijedeće stavove: «Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da novčana potraživanja sadržana u odredbama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica spadaju u kategoriju socijalnih davanja koje javna vlast u okviru slobodnog polja procjene reguliše na način koji procijeni da je najprikladniji društvenim potrebama, s jedne strane, i mogućnostima i prilikama društvene zajednice u pitanju, s druge strane. Prema tome obim i sadržaj tih prava, kao i mehanizmi ostvarivanja u cijelosti se nalaze u domenu slobodne procjene javne vlasti. Dovodeći navedeno u vezu sa konkretnim pitanjem, Ustavni sud ukazuje da su ostvarivanja određenih novčanih potraživanja iz oblasti socijalne zaštite branilaca i članova njihovih porodica u Federaciji Bosne i Hercegovine regulisana posebnim zakonom, koji kao lex specialis ovu materiju u cjelosti stavlja u nadležnost organa uprave».

16. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1941/14 (D. V., M. P., I. H. i D. L.) | Sudska praksa | Aktio