Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1029/12 (Š. H.)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1029/12

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1029/12, rješavajući apelaciju Šefika Hrustića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Šefika Hrustića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000591 10 Rev od 7. decembra 2011. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 020281 11 Gž od 21. februara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 020281 11 P od 16.

decembra 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Šefik Hrustić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Gavrić, advokat iz Bijeljine, podnio je 15. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 020281 11 Rev od 10. januara 2012. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 020281 11 Gž od 21. februara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 020281 11 P od 16. decembra 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), koje zastupa tuženu Republiku Srpsku (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 9. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni i Okružni sud dostavili su odgovore na apelaciju 18. februara 2015. godine, a Osnovni sud i Pravobranilaštvo 19. februara 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Prvostepenom presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 020281 11 P od 16. decembra 2010. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezana tužena da apelantu na ime naknade materijalne štete, u vidu obične štete, isplati iznos od 11.138,60 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 8. avgusta 2002. godine, kao dana podnošenja tužbe, do konačne isplate, s tim da visina obračunate zakonske zatezne kamate ne može prijeći iznos glavnog duga, u skladu sa Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 63/04, 47/06, 68/07, 17/08, 64/08 i 34/09, u daljnjem tekstu: Zakon o unutrašnjem dugu), te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.168,00 KM. Preko dosuđenog iznosa odbijeni su apelantov zahtjev za isplatu naknade materijalne štete, u vidu obične štete, do traženog iznosa od 26.083,60 KM, i zahtjev za isplatu naknade materijalne štete, u vidu izgubljene dobiti, u iznosu od 68.022,70 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom na navedene iznose od dana podnošenja tužbe do konačne isplate.

6. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da se apelant do 1993. godine bavio autoprijevozničkom djelatnošću i da je kao porezni obveznik bio prijavljen u Upravi za prihode SO Bijeljina; da je usluge prijevoza vršio svojim teretnim vozilima marke FAP, reg. broj BN 85-90, marke TAM, reg. broj BN 217-97, i marke FAP, reg. broj 370-73, koja su bila registrovana u apelantovom vlasništvu; da je apelant, prema evidenciji SJB Bijeljina, teretno vozilo marke FAP, reg. broj 370-73, zbog prodaje u Zemunu, Srbija, odjavio iz evidencije 20. marta 1992. godine; da je apelantova teretna motorna vozila tužena mobilisala za potrebe Vojske Republike Srpske u aprilu 1993. godine; da je apelant, nakon što je stupila na snagu naredba Glavnog štaba VRS broj 19/2-46 od 18. januara 1996. godine i naredba predsjednika Republike Srpske broj 01-54-96 od 12. januara 1996. godine o demobilizaciji, tražio da mu se vrate mobilisana vozila; da je Ministarstvo odbrane Republike Srpske, Odsjek Bijeljina, 28. marta 2002. godine donijelo naredbu o demobilizaciji apelantovih teretnih motornih vozila, dva vozila marke FAP i jedno vozilo marke TAM, bez bližih generalija navedenih motornih vozila; da je Rješenjem Opštinske uprave Opštine Bijeljina, Odjeljenje za privredu i društvene djelatnosti, broj 05-345-36/2003 od 6. oktobra 2003. godine usvojen apelantov zahtjev i utvrđen stalni prestanak obavljanja autoprijevozničke djelatnosti zaključno sa 1. oktobrom 2003. godine, te izvršeno brisanje apelanta iz registra odobrenja za obavljanje privrednih djelatnosti; da je Pravobranilaštvo Zaključkom broj Un 24/06 od 17. septembra 2007. godine obustavilo postupak vansudskog poravnanja, a apelantova žalba protiv tog rješenja odbijena je Rješenjem Ministarstva pravde Republike Srpske broj 08.03/693-3056/07 od 12. februara 2009. godine.

7. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom odredbe člana 186. stav 2, člana 189. stav 2, čl. 277. i 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u vezi s članom

14. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava) i Zakona o unutrašnjem dugu, Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude. Prema shvatanju Osnovnog suda, apelantovi kamioni su na dan donošenja naredbe o demobilizaciji (28. marta 2002. godine) bili devastirani u mjeri da nisu bili za daljnju upotrebu, zbog čega je prihvatio nalaz vještaka mašinske struke od 11. oktobra 2010. godine i apelantu dosudio nadoknadu obične štete u iznosu od 11.138,60 KM, i to za dva kamiona, a odbio je zahtjev za naknadu štete koji se odnosio na treći kamion jer apelant nije dokazao da je to vozilo mobilisano. Apelantov zahtjev po osnovu izgubljene dobiti Osnovni sud je odbio nalazeći da apelant neprekidno od septembra 1992. godine živi i radi u Austriji, pa se nije mogao baviti autoprijevozničkom djelatnošću u Bijeljini. Utvrđujući da je apelant u periodu za koji traži izgubljenu dobit (od 1. septembra 1997. godine do 1. oktobra 2003. godine) živio i radio u Austriji kao vozač, pri čemu je ostvarivao platu (oko 2.500 eura) koja je mjesečno prelazila zaradu koju bi mogao ostvarivati da se bavio autoprijevozničkom djelatnošću, zaključeno je da je zahtjev neosnovan.

8. Drugostepenom presudom Okružnog suda broj 80 0 P 020281 11 Gž od 21. februara 2011. godine žalbe apelanta i tužene odbijene su i prvostepena presuda je potvrđena. Okružni sud je u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke Osnovnog suda.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 020281 11 Rev od 10. januara 2012. godine revizija tužene je uvažena, djelimično je preinačena Presuda Okružnog suda broj 80 0 P 020281 11 Gž od 21. februara 2011. godine tako što je u dosuđujućem dijelu i u dijelu odluke o troškovima postupka apelantov zahtjev odbijen i apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.850,00 KM.

10. Vrhovni sud je smatrao da je drugostepena odluka u dosuđujućem dijelu donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Vrhovni sud je naveo da nije sporno da je 1993. godine došlo do mobilizacije apelantovih motornih teretnih vozila (sporan je broj mobilisanih vozila) u skladu sa odredbom člana 1. stav 1. tačka b. Uredbe o provođenju materijalne obaveze za potrebe odbrane („Službeni glasnik srpskog naroda u BiH“ broj 6-9/92), te da je tokom postupka utvrđeno da je tek u martu 2002. godine donesena konkretna naredba o demobilizacija apelantovih teretnih motornih vozila koja su u tom momentu bila devastirana u mjeri koja je onemogućavala njihovu daljnju eksploataciju, a nije bilo ni ekonomske opravdanosti za njihovu popravku. Na osnovu tih činjenica Vrhovni sud je zaključio da se apelantov tužbeni zahtjev zasniva na šteti koju je pretrpio (član 155. ZOO-a), a koja se ogleda u umanjenju apelantove imovine i u sprječavanju njenog povećanja, te da se o tom njegovom pravu ima suditi primjenom odredbi ZOO-a koje regulišu pitanje naknade štete, uključujući i odredbe koje govore o zastarjelosti potraživanja (član 376. st. 1. i 2. ZOO-a), a na što je tužena u reviziji ukazala ističući da se na sporni odnos, u pogledu zastarjelosti potraživanja, trebaju primijeniti odredbe ZOO-a, a ne odredbe Zakona o ostvarivanju prava kako su to uradili nižestepeni sudovi.

11. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da Zakon o ostvarivanju prava uređuje postupak, uslove i kriterijume za ostvarivanje prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, u postupku sklapanja vansudskih poravnanja za naknadu štete koji provodi Pravobranilaštvo po pravilima upravnog postupka. Vrhovni sud je ukazao na to da Zakon o ostvarivanju prava jeste lex specialis, ali samo u odnosu na postupke sklapanja vansudskih poravnanja. Dakle, ako stranke u postupku postignu vansudsko poravnanje u pogledu spornog zahtjeva isključivo je primjenjiv Zakon o ostvarivanju prava, kako u pogledu toga ko može ostvariti naknadu i u kom iznosu tako i u pogledu rokova. Međutim, ako taj postupak bude obustavljen, kao u konkretnom slučaju, i predmet vraćen na sud radi odlučivanja, više se ne može primijeniti taj zakon, već ZOO. Odredbe Zakona o ostvarivanju prava ne isključuju primjenu zakonskih odredbi, u konkretnom slučaju odredbi ZOO-a, koje propisuju rokove i uslove za zaštitu pojedinih prava na naknadu, ako se o tim pravima odlučuje u postupku pred nadležnim sudom. Zato su, prema ocjeni Vrhovnog suda, Okružni i Osnovni sud pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili prigovor zastare potraživanja u odnosu na naknadu obične štete pozivanjem na odredbu člana 14. Zakona o ostvarivanju prava. Naime, apelantova tužba podnesena je Osnovnom sudu 8. avgusta 2002. godine, dakle, nakon proteka ne samo subjektivnog roka od tri godine od dana saznanja za štetu i počinioca već i objektivnog roka od pet godina koji se računa od 19. juna 1996. godine kada je stupila na snagu Odluka Narodne skupštine Republike Srpske o ukidanju ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti u Republici Srpskoj. Vrhovni sud je naglasio da donošenje naredbe o demobilizaciji od 28. marta 2002. godine ne utiče na početak toka roka zastarijevanja iz člana 376. ZOO-a, jer je obaveza vraćanja mobilisanih sredstava nastala momentom stupanja na snagu Odluke Narodne skupštine Republike Srpske o ukidanju ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti, s obzirom na to da je tada prestala potreba za daljnjim korištenjem mobilisanih sredstava za potrebe odbrane. Kako je zahtjev za naknadu obične štete podnesen nakon proteka roka zastare, a tužena je istakla taj prigovor, koji je, prema ocjeni Vrhovnog suda, osnovan, Vrhovni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

12. U pogledu naknade štete na ime izgubljene dobiti, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je prigovor zastare djelimično osnovan, i to za period od 1. septembra 1997. godine do 8. avgusta 1999. godine. Apelantovo potraživanje, imajući u vidu momenat podnošenja tužbe, nije zastarjelo za preostali utuženi period od 8. avgusta 1999. godine do 1. oktobra 2003. godine, ali je u tom dijelu zahtjev pravilno odbijen. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da oštećeni, u pravilu, ima pravo na naknadu obične štete, ali i na naknadu izmakle dobiti pri čijoj se ocjeni uzima u obzir dobit koja se mogla osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem (član 189. st. 1. i 3. ZOO-a). Dalje je navedeno da za priznavanje prava na naknadu izmakle koristi nastale kao posljedica štetnikove radnje moraju biti ispunjeni uslovi, i to: da je šteta u vidu izmakle koristi izvjesna i da postoje elementi na osnovu kojih se može odrediti visina izmakle koristi i ako očekivana naknada izmakle koristi ne bi bila suprotna važećim propisima i dobrim poslovnim običajima. Ocjenom izvedenih dokaza nižestepeni sudovi su, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilno zaključili da apelant nije dokazao da bi on tuženu dobit faktički i ostvario, ali da je u tome spriječen radnjama tužene. Vrhovni sud je ukazao na to da je u svom nalazu od oktobra 2010. godine vještak ekonomske struke naveo da nije imao dokumentaciju na osnovu koje bi mogao utvrditi da li je apelant, prije izvršene mobilizacije njegovih kamiona, ostvarivao dobit obavljanjem autoprijevozničke djelatnosti i u kojoj visini. U nalazu vještaka je konstatovano da su u pitanju „veoma stara vozila“ (17, 26, 30 godina), da je uvidom u preduzeća koja su posjedovala takva vozila u utuženom periodu utvrdio da ona nisu „konkurentna na tržištu“ zbog čestih kvarova i velike potrošnje. Mogućnost ostvarenja dobiti vještak je našao uporedbom sa preduzećima koja pružaju takve usluge, a ne u odnosu na fizička lica kao samostalne preduzetnike, kakav je bio apelant. Osnov za naknadu štete u vidu izmakle dobiti ne može biti, sama po sebi, činjenica da tužena nije nakon ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti vratila teretna vozila apelantu, već je apelant, po pravilu tereta dokazivanja iz člana 126. ZPP bio dužan dokazati da zbog toga trpi štetu, te dokazati njenu visinu. Osnovni kriterij za određivanje naknade štete je stvarna šteta koja je nastala oštećenoj osobi. Naime, za dokazivanje te vrste naknade štete nije dovoljno da se vještačenjem utvrdi pretpostavljena mogućnost dobiti, već da se realnim pokazateljima dokaže da bi ta dobit bila i ostvarena po redovnom toku stvari. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao na to da sve i da je apelant dokazao da bi ostvario dobit, od tog iznosa mora se odbiti ono što je u tom periodu ostvarivao po drugom osnovu. U konkretnom slučaju, apelant je naveo da od 1994. godine živi u Austriji gdje kao vozač ima mjesečna primanja od oko 2.500,00 eura ili oko 5.000,00 KM, a iz nalaza vještaka ekonomske struke proizlazi da bi apelant radeći sa sva tri kamiona, u periodu od šest godina, ostvario ukupnu neto dobit od 68.022,70 KM ili preračunato na mjesečnom nivou, neto dobit od 944,75 KM (68.022,70 KM:72 mjeseca).

13. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da su sudovi prilikom donošenja osporavanih presuda pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant ukazuje na to da su sudovi na tri instance pogrešno primijenili odredbu člana 189. ZOO-a, koja se odnosi na naknadu izmakle dobiti, smatrajući da nije dokazao da bi se bavio autoprijevozničkim poslom, iako je nesporna činjenica da se prije izbijanja rata ozbiljno bavio autoprijevozničkim poslom s tri kamiona i da mu je to bila jedina i osnovna djelatnost. Takođe, smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu zastarjelosti potraživanja, smatrajući da su se u konkretnom slučaju trebale primijeniti odredbe ZOO-a, a ne odredbe Zakona o ostvarivanju prava, pogrešno zaključujući da se navedeni zakon može primjenjivati samo u postupku sklapanja vansudskih poravnanja.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da nisu povrijeđena apelantova prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da u cijelosti ostaje pri obrazloženju koje je dato u revizionoj odluci.

16. Okružni sud, Osnovni sud i Pravobranilaštvo su, takođe, istakli da smatraju da je apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 123. stav 1.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

18. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154.

(1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

[...] Član 189.

(1) Oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. (2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje šta drugo.

(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

[...] Član 376.

(1) Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

19. U Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 103/05,1/09, 49/09 i 118/09) relevantne odredbe glase:

Član 1. stav 1.

Ovim zakonom uređuju se postupak, uvjeti i kriteriji za ostvarivanje prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, fizičkim i pravnim licima po čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan sudski postupak za naknadu štete, kao i onim koji su podnijeli zahtjev za naknadu štete Pravobranilaštvu Republike Srpske, te postupak sklapanja vansudskog poravnanja za navedenu štetu.

Član 14.

Lica čiji su tužbeni zahtjevi pravosnažno odbijeni, osim zahtjeva koji su odbijeni po osnovu zastare u sudskom postupku, nemaju pravo na naknadu štete po ovom zakonu. VI.Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 020281 11 Rev od 10. januara 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. januara 2012. godine, a apelacija je podnesena 15. marta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

24. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

27. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na postupak naknade materijalne štete, odnosno na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj.

28. Suština navoda apelacije koji se odnose na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da su redovni sudovi, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, pogrešno primijenili materijalno pravo.

29. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

31. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud koji je donio konačnu odluku u apelantovom predmetu detaljno razmotrio sva sporna pitanja i da je uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava dao iscrpna obrazloženja zašto smatra da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, te da nema ničega što bi ukazivalo na to da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe ZOO-a.

32. Ustavni sud smatra da je neophodno ukazati na to da se rok zastarjelosti iz člana 376. ZOO-a odnosi na sva potraživanja naknade štete, bez obzira na to po kojem osnovu su nastala. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni smatra da nije proizvoljan stav Vrhovnog suda da se objektivni rok od pet godina u konkretnom slučaju računa od 19. juna 1996. godine kada je stupila na snagu Odluka Narodne skupštine Republike Srpske o ukidanju ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti u Republici Srpskoj, jer je obaveza vraćanja mobilisanih sredstava apelantu nastala momentom stupanja na snagu navedene odluke, s obzirom na to da je tada prestala potreba za njihovim daljnjim korištenjem, te da u tom smislu donošenje naredbe o demobilizaciji od 28. marta 2002. godine ne utiče na početak toka roka zastarijevanja iz člana 376. ZOO-a. S obzirom na to da se apelant obratio nadležnom sudu radi naknade štete tek 8. avgusta 2002. godine, očigledno je da su rokovi zastarjelosti iz člana 376. ZOO-a već bili protekli kada je u pitanju zahtjev za naknadu obične štete i dijela zahtjeva za naknadu izmakle koristi. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Vrhovni sud dao dovoljno jasna obrazloženja zbog čega je smatrao da apelant nije dokazao da je pretrpio materijalnu štetu u vidu izmakle koristi i da je stoga neosnovan njegov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete i u dijelu u kojem nije nastupila zastarjelost, te da ništa ne ukazuje na to da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, tj. odredbu člana 189. ZOO-a.

33. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojim je Vrhovni sud utemeljio svoju odluku, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu.

34. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

35. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U prilog toj tvrdnji apelant je istakao identične navode koji su već detaljno ispitani u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovani, pa Ustavni sud smatra da je nesvrsishodno da ih posebno ispituje i u odnosu na pravo na imovinu.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud primjenom relevantnih odredaba ZOO-a, koja nije arbitrarna, odbio apelantov tužbeni zahtjev.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1029/12 (Š. H.) | Sudska praksa | Aktio