Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2484/12 (M. Ć. iz Sutomora, Republika Crna Gora)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2484/12

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2484/12, rješavajući apelaciju Milorada Ćalića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milorada Ćalića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 062177 11 Rev od 17. maja 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 062177 10 Gz od 30. avgusta 2010.

godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 062177 07 P od 18. decembra 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Milorad Ćalić iz Sutomora, Republika Crna Gora (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banjaluke, podnio je 2. jula 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 062177 11 Rev od 17. maja 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 062177 10 Gz od 30. avgusta 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 062177 07 P od 18. decembra 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te od „Vitaminka“ A.D. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 11. avgusta 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 21. avgusta 2014. godine, Okružni sud 19. avgusta 2014. godine, Osnovni sud 3. septembra 2014. godine i tuženi 26. avgusta 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 062177 07 P od 18. decembra 2009. godine, a koja je u cjelini potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 062177 10 Gž od 30. avgusta 2010. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati označeni novčani iznos, i to na ime naknade za umanjenje radne sposobnosti, te naknade troškova liječenja.

6. U obrazloženju presude detaljno su pobrojani dokazi koji su provedeni, njihov sadržaj i činjenice koje su utvrđene na osnovu svakog od provedenih dokaza. Dalje, Osnovni sud je ukazao da je članom 195 stav 2 ZOO određeno da ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu ili su mu potrebe trajno povećane ili su mogućnosti njegovog daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene i smanjene, odgovorno lice je dužno da plaća novčanu rentu kao naknadu za štetu, koja može biti dosuđena u mjesečnim iznosima ili jednokratno u kapitalizovanom iznosu. Dalje, ukazano je da je apelant potraživao naknadu materijalne štete na ime umanjenja radne sposobnosti u označenom novčanom iznosu, a što predstavlja novčanu rentu u jednokratnom-kapitalizovanom iznosu. S tim u vezi je ukazano da se radna sposobnost cijeni prema pravilima Zakona o PIO koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja ili kao prethodno pitanje u parničnom postupku. Uvidom u cjelokupni spis, a posebno medicinsku dokumentaciju i nalaze i mišljenja sudskih vještaka medicinske struke, utvrđeno je da kod apelanta postoji trajna nemogućnost za rad, ali da postavljajući tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na ime naknade za umanjenje radne sposobnosti u označenom novčanom iznosu, apelant navedeni iznos nije dokazao provođenjem vještačenja po vještaku finansijske struke – aktuaru. U vezi s tim je ukazano da se visina kapitalizovane rente utvrđuje, odnosno izračunava na osnovu tablica pomoćnih brojeva za izračunavanje sadašnjih vrijednosti rente, a što se utvrđuje na osnovu primanja koja se baziraju na prosječnoj cijeni rada ostvarenoj u privredi Republike Srpske, kao i da je ovakav stav ustanovljen sudskom praksom bivše Jugoslavije koju prihvata i sadašnja praksa. Dalje, ukazano je da apelant u toku postupka nije dokazao da je imao stvarne troškove liječenja, odnosno da je zaista pretrpio ovaj vid štete jer u postupku nije proveden nijedan dokaz kao što su računi i priznanice kojim bi se dokazali troškovi liječenja i visina tih troškova. Najzad, Osnovni sud je ukazao da je svaka strana dužna da iznese sve činjenice i izvede dokaze kojima se utvrđuju činjenice na kojim zasniva svoj tužbeni zahtjev, shodno čl. 7 i 123 ZPP, pa s obzirom na to da apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva isti je odbijen u skladu s članom 126 ZPP.

7. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 062177 10 Gž od 30. avgusta 2010. godine apelantovu žalbu odbio i presudu Osnovnog suda potvrdio.

8. Okružni sud je neosnovanim ocijenio apelantov žalbeni navod da obrazloženje prvostepene presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama na kojima je sud zasnovao svoju odluku pa da je zbog toga prekršen član 191 stav 4 ZPP. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeni sud sve provedene dokaze cijenio shodno članu 8 ZPP, odnosno da je svaki dokaz ocijenio pojedinačno i u uzajamnoj vezi, te da su navedeni razlozi na kojima je odluka zasnovana, a zbog čega nema povrede člana 191 stav 4 ZPP. Neosnovanim je ocijenjen i apelantov navod da je sud primjenom člana 127 ZPP trebao da utvrdi visinu iznosa tužbenog zahtjeva „na osnovu svog ličnog iskustva, opšteg životnog iskustva, kao i na osnovu djelimično provedenog dokazivanja“ kod nesporne činjenice da postoji trajna nemogućnost za rad i potreba za liječenjem. U vezi s tim je ukazano da je prema procesnom pravilu o teretu dokazivanja svaka strana dužna da činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev i dokaže. Članom 7 stav 1 ZPP propisan je raspravni princip koji podrazumijeva isključivo ovlašćenje stranaka da prikupljaju činjeničnu građu za donošenje sudske odluke o zahtjevima stranaka da odlučuju o potrebi dokazivanja iznesenih činjenica na kojim zasnivaju svoje zahtjeve. Dalje, ukazano je da se ovaj princip ponavlja i u članu 123 stav 1 ZPP koji izričito utvrđuje teret dokazivanja koji snose stranke, a koji se sastoji u dužnosti svake stranke ne samo da predloži dokaze kojim se utvrđuju njihove tvrdnje već i da te svoje tvrdnje dokažu. Shodno navedenim odredbama, te imajući u vidu stanje spisa i izvedenih dokaza, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud, pravilnom primjenom člana 123 stav 2 i člana 126 ZPP, donio ispravnu odluku kada je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, te da je s tim u vezi dao valjane razloge i obrazloženja koje u cjelini prihvata i ovaj sud. Najzad, ukazano je da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni člana 127 ZPP koji zahtjeva ispunjenje dva uslova: utvrđenje da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili zamjenjive stvari i nemogućnost utvrđivanja visine iznosa ili utvrđivanje istog uz nesrazmjerne troškove. Dalje, ukazano je da je apelant trebao da dokaže visinu tužbenog zahtjeva imajući u vidu član 123 stav 1 i član 147 ZPP jer sud o visini njegovog zahtjeva nije mogao da sam odluči, a na osnovu dokaza u spisu. U vezi s tim je ukazano da se kapitalizovana renta utvrđuje vještačenjem po vještaku aktuaru, te da je apelant visinu troškova liječenja trebao da dokaže bez obzira na činjenicu da ih je imao, tim prije što je ovu štetu mogao da dokaže bez teškoća.

9. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 062177 11 Rev od 17. maja 2012. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je, pozivajući se na član 195 ZOO, istakao da se naknada štete nastale zbog smanjenja ili gubitka radne sposobnosti ne dosuđuje na bazi utvrđenog procenta umanjenja radne sposobnosti, kao posljedice povređivanja, već na bazi postojanja stvarne štete, izražene u negativnoj razlici u prihodima koje je povrijeđeni ostvarivao prije povrede i onih koje ostvaruje poslije povređivanja. Materijalna šteta prouzrokovana tjelesnom povredom se ne sastoji u nesposobnosti za rad kao takvoj, već u gubitku zarade koje oštećeno lice trpi, a koje je proizašlo iz nesposobnosti za rad. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da iz činjenica na kojima je apelant zasnivao tužbeni zahtjev proizlazi, pored ostalog, da je uopšteno naveo da je prije štetnog događaja obavljao poslove policajca, ali nije izveo dokaz na tu okolnost niti na okolnost visine zarade koju je ostvario prije štetnog događaja, a da iz podataka u spisu proizlazi da je otišao u Knin kao dobrovoljac, te da nema dokaza da je bio radnik Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske Krajine niti dokaza o ostvarenoj zaradi. Dalje, ukazano je da je čl. 7, 123 i 126 ZPP propisana obaveza stranaka da dokažu činjenice na kojim zasnivaju svoj zahtjev i pravilo o teretu dokazivanja. S obzirom na to da apelant izvedenim dokazima nije dokazao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete zaključeno je da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su njegov tužbeni zahtjev odbili. Po ocjeni Vrhovnog suda nije bilo dovoljno dokazati da je tužilac izgubio radnu sposobnost već je bilo neophodno dokazati da je zbog gubitka radne sposobnosti izgubio zaradu u određenoj visini. Takođe, ukazano je da je bilo potrebno odgovarajućim računima, priznanicama i drugim ispravama dokazati i troškove liječenja i njihovu visinu, a što nisu okolnosti konkretnog slučaja. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi da je visinu tužbenog zahtjeva trebalo utvrditi primjenom člana 127 ZPP. U vezi s tim je ukazano da se ova odredba primjenjuje prvenstveno pri odlučivanju o tužbenim zahtjevima za naknadu nematerijalne štete i da se ne može primjenjivati pri odlučivanju o visini izgubljene zarade i troškova liječenja. S obzirom da apelant nije izveo dokaze na okolnost visine štete, kao ni dokaze na osnovu kojih bi se utvrdilo da mu pravo na naknadu štete pripada, sud nije ovlašćen po slobodnoj ocjeni, na osnovu člana 127 ZPP, da odlučuje o tome da li apelantu pripada pravo na naknadu ili ne.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini apelantovi navodi svode se na tvrdnju da su osporene presude donijete povredom odredaba parničnog postupka i uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi apelant je istakao da je i u žalbi i u reviziji ukazivao na povrede odredaba parničnog postupka, ali da se niti jedan od sudova o njima nije izjašnjavao zbog čega su povrijeđeni čl. 191 stav 4 i 221 ZPP. Dalje, apelant tvrdi da je prvostepeni sud cijenio samo neke, ali ne i sve provedene dokaze, a što je, kako tvrdi, u suprotnosti s članom 8 ZPP, kao i da je drugostepeni sud zanemario njegove žalbene navode u ovom dijelu. Dalje, apelant tvrdi da su prekršeni čl. 7 i 123 ZPP jer niti jednom odredbom nije regulisano da se visina tužbenog zahtjeva mora dokazivati finansijskim vještačenjem. S tim u vezi je istakao i da je u postupku provedeno dovoljno dokaza, pa da su sudovi shodno članu 127 ZPP mogli da odluče o postavljenom tužbenom zahtjevu, kao i da je u postupku bila nesporna odgovornost tužene u smislu čl. 173 i 174 ZOO. Apelant tvrdi da je utvrđena osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na naknadu materijalne štete u skladu s članom 195 ZOO, a koja se ogleda u troškovima liječenja i umanjenju radne sposobnosti, da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da kod njega postoji trajna nemogućnost za rad, pa da je, shodno navedenom, u osporenim odlukama izostalo obrazloženje zbog čega nije mogao da bude primijenjen član 127 ZPP. Dalje, apelant tvrdi i da je dokazivanje putem finansijskog vještačenja bilo skopčano sa nesrazmjernim teškoćama. U vezi s tim je istakao da je djelimičnom pravosnažnom presudom utvrđena odgovornost tuženog, da je u saobraćajnoj nesreći zadobio povrede zbog kojih je imao 15 operacija, da je utvrđen potpuni gubitak radne sposobnosti, da je nezaposlen od 1999. godine i da je izdržavano lice, da ima izuzetno visoke i svakodnevne troškove za liječenje zadobijenih povreda. Zbog toga su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi primjenom člana 127 ZPP trebali da utvrde „visinu iznosa na osnovu svog ličnog iskustva, opšteg životnog iskustva, kao i na osnovu djelimično provedenog dokazivanja“. Najzad, apelant tvrdi da su u presudama Okružnog i Vrhovnog suda izostali detaljni, jasni i precizni razlozi za iznesene stavove, a zbog čega je i revizioni i žalbeni postupak u cjelini proizvoljno proveden na njegovu štetu.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije ukazao da je prihvatio stav nižestepenih sudova da apelant nije dokazao osnovanost i visinu zahtjeva za naknadu materijalne štete. U vezi s tim je ukazano da su se svi dokazi koje je apelant proveo u postupku odnosili na dokazivanje osnovanosti i visine zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, a koja je apelantu djelimičnom presudom i dosuđena. Nadalje, ukazano je da apelant nije proveo niti jedan dokaz, odnosno da nije dokazao da je prije štetnog događaja bio zaposlen i da je ostvarivao zaradu koju više ne može da ostvaruje zbog gubitka radne sposobnosti niti je dokazao da je sam snosio troškove liječenja i njihovu visinu. Shodno navedenom, visina štete i nije mogla da bude utvrđena članom 127 ZPP jer se o visini štete odlučuje tek kada stranka dokaže da šteta postoji, a što nije i konkretan slučaj. Dalje, ukazano je i da apelantov tužbeni zahtjev nije odbijen samo iz razloga što nije proveo finansijsko vještačenje, već iz razloga što nije proveo niti jedan dokaz na okolnost postojanja visine materijalne štete. U vezi s tim je ukazano da je apelant dokazao da je prijavljen kod zavoda za zapošljavanje, ali ne i da je prije štetnog događaja bio zaposlen i da je po tom osnovu ostvarivao zaradu, kao i da je sam snosio troškove liječenja, pri tom imajući u vidu i činjenicu da je ratni-vojni invalid, a licima s tim statusom je, u pravilu, priznato pravo na besplatno liječenje.

12. Okružni sud i Osnovni sud su u odgovoru na navode iz apelacije istakli da ostaju kod pravnog stava izraženog u osporenim presudama, te da smatraju da u postupku pred ovim sudovima nije povrijeđeno pravo na koje se apelant poziva.

13. Tuženi je u opširnom odgovoru na navode iz apelacije u suštini istakao da su u osporenim presudama dati jasni, detaljni i precizni razlozi na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke, te da apelant nije ponudio činjenice i dokaze koji bi opravdali tvrdnje o povredi prava na koje se poziva.

V. Relevantni propisi

14. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni glasnik RS“ 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Naknada štete u slučaju tjelesne povrede ili narušenja zdravlja Član 195 (1) Ko drugom nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, kao i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. (2) Ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mu mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu.

15. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7 Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. (…) Član 8 Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123 Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126 Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 127 Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenljive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti, po svojoj ocjeni.

VI. Dopustivost

16. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 062177 11 Rev od 17. maja 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavnom sudu nije predočena dostavnica o uručenju osporene presude apelantu, ali s obzirom na datum donošenja presude, tj. 17. maj 2012. godine i datum podnošenja apelacije, tj. 2. juli 2012. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

22. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

23. Apelant u suštini smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su osporene odluke donijete povredom odredaba parničnog postupka i uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.

24. U vezi s ovim djelom navoda Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, da ispita da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali detaljno i jasno obrazloženje zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev da mu se dosudi naknada materijalne štete na ime smanjene radne sposobnosti i naknade troškova liječenja odbijen kao neosnovan. Naime, a kako je i ukazano u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda, naknada materijalne štete u smislu člana 195 ZOO prouzrokovane tjelesnom povredom ne dosuđuje se na bazi utvrđenog umanjenja radne sposobnosti već na bazi negativne razlike između prihoda koji je oštećeni ostvarivao do štetnog događaja i onih koje ostvaruje nakon toga, odnosno materijalna šteta se ne sastoji u nesposobnosti za rad kao takvoj već u gubitku zarade koju oštećeno lice trpi, a koje je iz nesposobnosti za rad proisteklo (vidi, mutatis mutandis , Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2303/11 od 8. maja 2014. godine, tačka 34). Iz obrazloženja osporenih odluka kao ni iz apelantovih navoda se ne može zaključiti da je apelant u vrijeme štetnog događaja ostvarivao zaradu bilo po osnovu zaposlenja ili po osnovu obavljanja samostalne djelatnosti, a koju je izgubio zbog umanjene radne sposobnosti, niti da je s tim u vezi provodio bilo kakve dokaze. Stoga, proizlazi da apelant nije dokazao ni osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete pa su u tom smislu bez značaja njegovi navodi da niti jednom odredbom nije propisano da se visina tužbenog zahtjeva može dokazivati samo finansijskim vještačenjem, da je provođenje ovog dokaza bilo skopčano sa nesrazmjernim teškoćama, a za koje u apelaciji nije ni navedeno u čemu se sastoje, odnosno da se visina tužbenog zahtjeva mogla odrediti i na osnovu člana 127 ZPP. Dalje, a kako proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, apelant nije predočio niti jedan dokaz kojim bi potkrijepio dio tužbenog zahtjeva o troškovima koje je sam snosio u toku liječenja. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u odgovoru na navode iz apelacije ukazao i da je apelant ratni-vojni invalid, a licima s tim statusom je, u pravilu, priznato pravo na besplatno liječenje.

26. Najzad, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka, a suprotno apelantovim tvrdnjama nije moguće zaključiti da su redovni sudovi propustili cijeniti provedene dokaze u skladu s članom 8 ZPP kao i da su Okružni i Vrhovni sud propustili da se izjasne o apelantovim žalbenim i revizionim navodima.

27. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi proizvoljno ili pogrešno primjenili relevantne odredbe procesnog i materijlanog prava kada su zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete na ime umanjene radne sposobnosti i troškova liječenja neosnovan budući da apelant nije dokazao da je u vrijeme štetnog događaja po bilo kom osnovu ostvarivao primanja koja je zbog umanjene radne sposobnosti izgubio ili su ona smanjena, te troškove liječenja koje je sam snosio, a čiju naknadu je tražio.

29. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2484/12 (M. Ć. iz Sutomora, Republika Crna Gora) | Sudska praksa | Aktio