Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2599/12 (F. J., V. V. i V. J.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zamjena nekretnina
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2599/12
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2599/12, rješavajući apelaciju Franje Jaranovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Franje Jaranovića, Vjekoslave Vilić, Viktora Jaranovića i Margarete Jaranović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 064415 11 Rev od 17. maja 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 064415 10 Gž od 27. januara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 064415 03 P od 25.
maja 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Franjo Jaranović, Vjekoslava Vilić i Viktor Jaranović (u daljnjem tekstu: apelanti), a koje zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 9. jula 2012. godine, te Margareta Jaranović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Jadranka Ivanović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 9. augusta 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 064415 11 Rev od 17. maja 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 064415 10 Gž od 27. januara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 064415 03 P od 25. maja 2010. godine. Apelacije su registrirane pod brojem AP 2599/12 i AP 3030/12.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2599/12 i AP 3030/12 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2599/12.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te od N.M. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 20. i 22. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud je odgovore dostavio 25. i 27. februara 2015. godine, Okružni i Osnovni sud 27. februara 2015. godine, a tuženi 3. i 5. marta 2015. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 064415 03 P od 25. maja 2010. godine, a koja je u cjelini potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 064415 10 Gž od 27. januara 2011. godine, odbio, pored ostalog, kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata da se proglasi ništavim ugovor o zamjeni bliže označenih nekretnina u Banjoj Luci, koje su zamijenili za bliže označene nekretnine tuženog u Novoj Varoši u Republici Hrvatskoj (u daljnjem tekstu: sporni ugovor).
7. Na temelju provedenih dokaza Osnovni sud je zaključio da je ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 14. juna 1995. godine, da ispunjava uvjete za pravnu valjanost ugovora o zamjeni u smislu člana 9. stav 2. Zakona o prometu nekretnina, kao i da je zaključen nakon stupanja na snagu Uredbe sa zakonskom snagom od 17. maja 1995. godine kojom je izuzetno bila dozvoljena zamjena nekretnina u privatnom vlasništvu građana sa teritorije Republike Srpske za nekretnine na drugim teritorijama. Nadalje, Osnovni sud je zaključio da za nastajanje ove vrste ugovornog odnosa, pored formalnih uvjeta, moraju biti zadovoljeni i uvjeti iz člana 26. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tj. da su se ugovorne strane saglasile o bitnim elementima ugovora, te iz člana 28. ZOO, tj. da je izjava volje za zaključenje ugovora slobodno i ozbiljno izražena. Nadalje, ukazano je da se pri ocjeni djejstva izjave volje mora voditi računa o poštivanju principa savjesnosti i poštenja u ponašanju stranaka u smislu člana 12. ZOO.
8. Osnovni sud je, ocjenjujući u obrazloženju presude detaljno interpretirane iskaze apelanta Franje Jaranovića, te iskaz njegovog brata, apelanta Viktora Jaranovića, zaključio da je njihova volja za zaključenje ugovora posljedica vanrednih okolnosti koje su ih opredijelile za zaključenje spornog ugovora sa tuženim. Kod činjenice da su apelanti nužni suparničari, jer su na predmetnim nekretninama imali suvlasnički dio od ¼, da su u trenutku zaključenja spornog ugovora one bile u posjedu apelanta Franje Jaranovića, Osnovni sud je zaključio da su na volju za zaključenje spornog ugovora apelanta Viktora Jaranovića, koji ni u ratu, kao ni sada nije napuštao Banju Luku, te sestre, apelantice Margarete Stanišić, koja je od prije rata živjela u Rijeci, i sestre, apelantice Vjekoslave Vilić, koja je od prije rata živjela u Gornjem Vakufu-Uskoplju, utjecale opće ratne okolnosti i prilike u kojim se našao njihov brat, apelant Franjo Jaranović, odnosno da ni na njihovoj strani nije bilo dobrovoljnosti.
9. Nadalje, Osnovni sud je ukazao da su se apelanti prema razmijenjenim nekretninama niz godina, tj. od 14. juna 1995. godine pa do podnošenja tužbe u ovom predmetu, tj. 16. jula 2003. godine, ponašali kao njihovi vlasnici. S tim u vezi je ukazano da su ušli u posjed zamijenjenih nekretnina, izvršili njihovu uknjižbu na svoje ime, kod Općinskog suda u Novoj Gradiški vodili postupak za priznavanje spornog ugovora, odnosno izvršili njihovu diobu, tako da su se apelant Franjo Jaranović i apelantica Margareta Stanišić uknjižili kao vlasnici nekretnina u Novoj Varoši, a apelant Viktor Jaranović i apelantica Vjekoslava Vilić kao vlasnici nekretnina u Jasenovcu, te da je apelant Viktor Jaranović izjavio da je zadovoljan onim što je dobio. Shodno navedenom, Osnovni sud je istakao da su apelanti kao vlasnici nekretnina koje su dobili u zamjenu iskoristili svoja ovlaštenja iz člana 3. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, odnosno da su, raspolažući njome, manifestirali najpotpunija ovlaštenja prava vlasništva a time i volju da održe na snazi sporni ugovor. Na temelju navedenog, Osnovni sud je zaključio da su apelanti svojim naknadnim postupcima i ponašanjem konvalidirali element dobrovoljnosti a zbog čega ne postoje uvjeti iz člana 103. ZOO za utvrđivanje ništavosti spornog ugovora.
10. Okružni sud je, saglasivši se sa razlozima i obrazloženjima iz prvostepene presude, ukazao na presudu Općinskog suda u Novoj Gradiški od 18. januara 1996. godine, koja je konačna i obavezujuća u Republici Hrvatskoj i zbog koje nije moguće uspostavljanje uzajamne restitucije, te ugovor o zamjeni nekretnina koji su apelanti zaključili sa drugim licem četiri mjeseca nakon zaključenja spornog ugovora, a čije poništenje nisu tražili, činjenicu da su apelanti izvršili i diobu zamijenjenih nekretnina i zaključio da se u konkretnom slučaju nisu stekli uvjeti iz člana 103. ZOO za utvrđivanje ništavosti spornog ugovora.
11. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 064415 11 Rev od 17. maja 2012. godine odbio kao neosnovanu reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude.
12. Iz obrazloženja presude proizlazi da je u vrijeme zaključenja spornog ugovora samo apelant Viktor Jaranović bio u Banjoj Luci, dok je apelant Franjo Jaranović bio u Hrvatskoj, apelantica Margareta Stanišić u Rijeci, a apelantica Vjekoslava Vilić u Gornjem Vakufu. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da u imovini koja je bila predmet zamjene u spornom ugovoru niko od apelanta nije živio, jer su svi imali svoje stanove, a da je apelant Franjo Jaranović u njoj imao automehaničarsku radionicu, koja je mobilizirana 1993. godine, a apelant Franjo Jaranović je 1994. godine u ovu radionicu raspoređen na radnu obavezu. Apelant Franjo Jaranović, saslušan u svojstvu stranke, pored ostalog, izjavio je da je napustio Banju Luku i otišao u Hrvatsku, jer više nije imao sredstava da plaća tzv. ratni doprinos (kako bi zadržao radnu obavezu i izbjegao mobilizaciju u VRS). Također, apelant Franjo Jaranović je mjesec i pol dana prije zaključenja spornog ugovora napustio Banju Luku, a u međuvremenu njegova supruga je dala javni oglas da mijenja predmetne nekretnine u Banjoj Luci za nekretnine u Hrvatskoj. Za to vrijeme apelant Franjo Jaranović je obilazio nekretnine u Hrvatskoj i izabrao nekretnine tuženog u Novoj Varoši, jer je u njihovom sastavu bila i automehaničarska radionica (kao i u nekretninama u Banjoj Luci), tj. izvršio slobodan izbor nekretnina za razmjenu. U vrijeme zaključenja spornog ugovora apelant Franjo Jaranović, apelantice Margareta Stanišić i Vjekoslava Vilić su se nalazili na teritoriji na kojoj je bio većinski hrvatski narod (kom pripadaju), pa su mogli slobodno izraziti volju za zaključenje spornog ugovora. Apelant Viktor Jaranović je jedini u vrijeme zaključenja spornog ugovora bio u Banjoj Luci, ali ni njegova volja nije bila ograničena i mogao ju je slobodno izraziti. S tim u vezi je ukazano da prema njemu u to vrijeme niko nije vršio nasilje, da u ratu, a i do danas nikad nije napuštao Banju Luku, te da je sam izjavio da je zadovoljan onim što je razmjenom, odnosno diobom sa ostalim apelantima dobio. Također, ukazano je da apelant Viktor Jaranović nije dokazao da je proveo dva mjeseca u logoru u Glamoču, kako je tvrdio, kao i da se nije izjasnio o tome da li se to dogodilo prije ili nakon zaključenja spornog ugovora. Na temelju navedenog Vrhovni sud je zaključio da je sporni ugovor pravno valjan, jer je zaključen slobodnom voljom ugovornih strana, i da nema nedostataka koji bi ga činili ništavim u smislu člana 103. ZOO.
13. Nadalje, Vrhovni sud se saglasio sa stavovima nižestepenih sudova da u konkretnom slučaju nije moguća ni uzajamna restitucija u smislu člana 104. ZOO s obzirom na to da su se apelanti uknjižili kao suvlasnici nekretnina dobijenih na osnovu spornog ugovara na osnovu pravosnažnih presuda hrvatskih sudova i naknadnih kupoprodajnih ugovora zaključenih radi realizacije sporazuma o diobama nekretnina u Novoj Varoši i Jasenovcu.
14. Vrhovni sud je ukazao da su tačni navodi apelanata da se ništav ugovor ne može konvalidirati shodno članu 107. ZOO, ali da su bez značaja, jer sporni ugovor nema nedostataka koji bi ga činili ništavim kako u vrijeme zaključenja, tako i poslije toga. Neosnovanim su ocijenjene i tvrdnje apelanata da su bili primorani voditi sudske postupke pred hrvatskim sudovima kako bi se mogli uknjižiti kao suvlasnici na zamijenjenim nekretninama. S tim u vezi je ukazano da je tuženi dao punomoć Z.D. iz Nove Gradiške, koja je sudski ovjerena istog dana kad i sporni ugovor, da sa apelantima u Hrvatskoj može zaključiti identičan ugovor o razmjeni nekretnina, a koji bi apelantima poslužio kao osnova za stjecanje prava vlasništva. Pritom je ukazano i da, pod pretpostavkom da uknjižba nije bila moguća bez presude hrvatskih sudova, apelanti nisu bili primorani naknadno vršiti i diobu nekretnina koje su dobili na temelju spornog ugovora, što su učinili slobodno izraženom voljom 1999. godine a što vjerovatno ne bi činili da nisu imali i volju za stjecanje vlasništva na nekretninama u Hrvatskoj.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacija
15. Apelanti tvrde da su im osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) i člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
16. Opširni navodi o povredi navedenih prava iz obje apelacije svode se, u suštini, na tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Po tvrdnjama apelanata, Vrhovni sud je „selektivno i iskrivljeno“ tumačio iskaze apelanata Franje i Viktora Jaranovića kada je zaključio da je apelant Franjo izvršio slobodan izbor nekretnina za razmjenu, te da je apelant Viktor zadovoljan onim što je u razmjeni dobio, kao i da Vrhovni sud pri tome nije ocijenio iskaze ostalih saslušanih svjedoka. Nadalje, u obje apelacije se tvrdi da je u osporenoj presudi Vrhovnog suda potpuno zanemaren član 107. ZOO shodno kom nije moguća konvalidacija ugovora koji su ništavi, te su ukazali na odluke Ustavnog suda u predmetima br. AP 1341/09 i AP 3766/08. Apelanti tvrde da je sporni ugovor ništav shodno čl. 28. stav 2. i 103. ZOO, jer je zaključen suprotno stvarnoj volji apelanata, odnosno samo zbog toga da se spasi apelant Franjo, čiji je život bio ozbiljno ugrožen, ukazujući na okolnosti koje su prethodile njegovom odlasku iz Banje Luke, kao i načinu na koji je izašao iz Banje Luke (u kamionu za drva). Apelanti tvrde i da su sudske postupke u Hrvatskoj bili prinuđeni voditi kako bi ušli u posjed zamijenjenih nekretnina, kao i da su presude hrvatskih sudova nezakonite. Također, apelanti tvrde i da se proizvoljna primjena materijalnog prava ogleda u činjenici da je osporenom prvostepenom presudom Uredba sa zakonskom snagom od 17. maja 1995. godine favorizirana u odnosu na Zakon o primjeni Zakona o prometu nekretnina za vrijeme trajanja neposredne ratne opasnosti i rata, te su, s tim u vezi, ukazali na presudu Vrhovnog suda od 1. septembra 2008. godine, kao i odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 3679/08.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije, pored ostalog, istakao da iz obrazloženja presude ovog suda jasno proizlazi da je sporni ugovor pravno valjan od početka i da se ne radi o ništavom ugovoru koji je naknadno konvalidiran. Nadalje, ukazano je da apelanti ničim nisu dokazali da im hrvatske vlasti nisu dozvolile da uđu u posjed nekretnina u Hrvatskoj, pa da su, zbog toga, morali voditi sudske postupke. U vezi s tim je ukazano i da je u postupku utvrđeno da je sporni ugovor u cjelini realiziran, da su nekretnine preuzeli u posjed i uknjižili se kao njihovi vlasnici. Neosnovanim su ocijenjene i tvrdnje apelanata da su pravosnažne presude hrvatskih sudova kojim je utvrđena pravna valjanost spornog ugovora nezakonite, te je, s tim u vezi, ukazano da ih apelanti nisu osporavali raspoloživim pravnim lijekovima s obzirom na to da je njihov tužbeni zahtjev usvojen. Pri tome je ukazano da su apelanti pred hrvatskim sudovima tražili utvrđivanje pravne valjanosti spornog ugovora, a pred sudovima u Republici Srpskoj utvrđivanje ništavosti tog istog ugovora, što je svakako imalo utjecaja na rješavanje konkretnog spora (ne mogu istovremeno egzistirati dvije potpuno različite presude o istom pravnom pitanju). Najzad, ukazano je i da su neosnovane tvrdnje o načinu na koji je apelant Franjo Jaranović napustio Banju Luku. U vezi s tim je ukazano da iz podataka u spisu proizlazi da je iz Banje Luke iznio sav svoj namještaj, pa čak i kućnog ljubimca-pudlicu.
18. Okružni sud se u odgovoru na navode iz apelacije pozvao na obrazloženje presude ovog suda.
19. Osnovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena prava apelanata na koja se u apelacijama ukazuje.
20. Tuženi je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da su apelantove tvrdnje neosnovane, kao i da su osporene presude zasnovane na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, kao i da je sporni ugovor zaključen slobodno izraženom voljom ugovornih strana s obzirom na to da on nije državljanin Republike Hrvatske, da ne može pokrenuti bilo kakav postupak brisanja upisa apelanta u zemljišne knjige, jer je upis izvršen na temelju pravosnažne i obavezujuće presude sudova u Republici Hrvatskoj.
V. Relevantni propisi
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Kad je ugovor zaključen Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Izjava volje Član 28.
(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.
(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
Naknadni nestanak uzroka ništavosti Član 107.
(1) Ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane.
VI. Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 064415 11 Rev od 17. maja 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 12, odnosno 13. juna 2012. godine, a apelacije su podnesene 9. jula, odnosno 9. augusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e), f) i k) i člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
29. Apelanti, u suštini, smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava.
30. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
32. U konkretnom slučaju tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se proglasi ništavim sporni ugovor koji su zaključili sa tuženim 14. juna 1995. godine odbijen je kao neosnovan. Iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je sporni ugovor zaključen slobodno i dobrovoljno izraženom voljom apelanata, pa da stoga ne postoje uvjeti iz člana 103. ZOO zbog kojih bi sporni ugovor bio proglašen ništavim kako u vrijeme njegovog zaključenja, odnosno da takve okolnosti nisu nastale ni nakon njegovog zaključenja. Postojanje slobodno i dobrovoljno izražene volje na strani apelanata u trenutku zaključenja spornog ugovora Vrhovni sud je, pored ostalog, ocijenio na temelju činjenice da je sporni ugovor zaključen mjesec i pol dana nakon što je apelant Franjo Jaranović napustio Banju Luku, da su apelanti dali javni oglas za zamjenu svojih nekretnina u Banjoj Luci za nekretnine u Hrvatskoj, da je apelant Franjo Jaranović, koji je već bio u Hrvatskoj, obilazio nekretnine u Hrvatskoj koje su se nudile u zamjenu i izabrao nekretninu tuženog, jer je, kao i njegova nekretnina, imala automehaničarsku radionicu. Također, u vezi sa postojanjem dobrovoljnosti i slobodno izraženom voljom, ocijenjena je i činjenica da je od prije rata apelantica Margareta Stanišić bila nastanjena u Rijeci, a apelantica Vjekoslava Vilić u Donjem Vakufu, te činjenica da je apelant Viktor Jaranović u vrijeme zaključenja spornog ugovora bio u Banjoj Luci, koju ni u ratu, ni do danas nikad nije napuštao, koji u postupku nije dokazao da je bio izložen bilo kakvom nasilju, te koji je izjavio da je zadovoljan onim što je u razmjeni, odnosno diobi sa ostalim apelantima dobio. Apelanti u apelaciji niti jednu od ovih okolnosti nisu osporili na pravno validan način, niti doveli u pitanje, pa stoga Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovanu njihovu tvrdnju da je sporni ugovor zaključen „samo da bi se spasio apelant Franjo Jaranović, čiji je život bio ozbiljno ugrožen“, a zbog čega mu nedostaje element dobrovoljnosti iz člana 28. ZOO s obzirom na to da u vrijeme zaključenja spornog ugovora on nije bio u Banjoj Luci, nego u Hrvatskoj. Shodno navedenom, ni zaključak da same ratne okolnosti u kojim je sporni ugovor zaključen ne mogu utjecati na postojanje slobodno i dobrovoljno izražene volje za njegovo zaključenje ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
Shodno navedenom, a suprotno tvrdnjama apelanata, proizlazi da je njihov tužbeni zahtjev odbijen zbog toga što je u vrijeme zaključenja spornog ugovora postojala slobodno i dobrovoljno izražena volja apelanata kao ugovornih strana, a ne zbog činjenice da je sporni ugovor apelantovim radnjama nakon njegovog zaključenja u vezi sa utvrđivanjem njegove pravne valjanosti pred sudovima u Hrvatskoj, te diobom zamijenjene imovine konvalidiran. Zbog toga, a suprotno tvrdnjama apelanata, ne ostavlja utisak proizvoljnosti ni zaključak iz osporene presude Vrhovnog suda da je u okolnostima konkretnog slučaja bez značaja pozivanje apelanata na član 107. ZOO. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju radi se o drugačijoj situaciji od onih koje su razmatrane u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1341/09 od 23. februara 2012. godine i Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3766/08 od 12. oktobra 2011. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba) a na koje apelanti ukazuju u apelaciji. Naime, u Odluci broj AP 1341/12 (vidi tačku 27), te u Odluci broj AP 3766/08 (vidi tačku 54) Ustavni sud je zauzeo stav koji se može sumirati na sljedeći način: ugovor koji je proglašen apsolutno ništavim zbog razloga koji su postojali u trenutku njegovog zaključenja ne može biti naknadno osnažen, pa stav redovnih sudova da su za pravnu valjanost takvog ugovora značajne radnje koje se preduzimaju nakon zaključenja ugovora, a ne u momentu zaključenja rezultira proizvoljnom primjenom materijalnog prava, konkretno člana 107. ZOO.
33. Najzad, slijedom svega navedenog, a suprotno tvrdnjama apelanata, u okolnostima konkretnog slučaja za zaključak o ništavosti spornog ugovora bez značaja je bilo da li postoji ili ne postoji mogućnost uzajamne restitucije, ukazivanje prvostepenog suda na Zakon o primjeni Zakona o prometu nekretnina za vrijeme trajanja neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja i Uredbu sa zakonskom snagom kojom je ovaj zakon izmijenjen.
34. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane tvrdnje apelanata da im je zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na dom, pravo na imovinu i pravo na povratak
35. Apelanti tvrde da su im osporenim presudama povrijeđena i prava iz člana II/3.k) i f) i člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud primjećuje da je u postupku pred redovnim sudovima nesporno utvrđeno da su apelanti bili suvlasnici na imovini koja je bila predmet zamjene, da niko od apelanata nije živio u imovini koja je zamijenjena, jer su svi imali svoje stanove u kojim su živjeli, te da je apelant Franjo Jaranović u zamijenjenoj imovini imao automehaničarsku radionicu. Također, Ustavni sud primjećuje da je u postupku pred redovnim sudovima bilo nesporno i da su apelantica Margareta Stanišić i apelantica Vjekoslava Vilić napustile Banju Luku prije ratnih dešavanja, odnosno da su niz godina bile nastanjene u Rijeci, odnosno Gornjem Vakufu. Slijedom navedenog, te imajući u vidu da se tvrdnje apelanata o povredi ovih prava temelje na istim tvrdnjama koje su već detaljno razmotrene u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je utvrđeno da su neosnovane, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi neosnovani i u pogledu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na povratak iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene prava.
37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na povratak iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman